miris smoga

Kao što mnogi dragi blogeri i blogerice već znaju, ovaj je blog zabranjen od moderatora, nepravedno. Bez želje da dublje ulazim u polemiku sa SUPER-INTELIGENCIJOM, javljam vjernim čitateljima da nastavljam sa pisanjem na novoj adresi

http://nikolina29.blog.hr/

/

Evo nešto i o MOLITVi SRCA!
Iako možda mislite da svi znate što je to - to bi bilo super! - nekako mislim da ipak nije zgorega pročitati ovaj tekst.
Nemojte stalno plakati da su postovi dugi! Pa što!? Ako mogu Valentove curke možete i vi!
Uživajte!



spomen - RUDOLF AMERL
"Isusova molitva" i pobožanstvenjenje
Metropolit Nikolae Corneanu

Tekst je objavljen u časopisu Svesci Communio, br. 93/1998. Časopis izlazi u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Marulićev trg 14, Zagreb.
Prijevod s engleskog: Rudolf Amerl


Odnos između čovjeka i Boga čini bit religioznog života. Subjektivni i objektivni izraz tog odnosa može poprimiti najrazličitije oblike, od unutrašnje jednostavnosti onih koji tek odgonetavaju religioznu abecedu do visokog stupnja onih koji su dosegli savršenstvo nakon što su proveli osobita duhovna traganja i okusili najdublja religiozna iskustva.
Premda je duhovnost dubina i vrhunac religioznog života, ona se ipak razlikuje od obične religioznosti. Duhovnost počinje ondje gdje uobičajeni religiozni život završava, ondje gdje se zakoračuje s onu stranu najudaljenijih granica ljudskoga shvaćanja. Duhovni je život katkada uspješan pothvat da bi se obuzdala i nadišla ljudska priroda lomeći njezine prirodne granice; ona je nastojanje da se nadiđe nesavršenost i odgoji savršenost. Budući da je čovjek po prirodi oboje, i životinja i anđeo, duhovni će se život nužno sastojati od čovjekova naprezanja da satre životinju kako bi oslobodio anđela.
Stoga Bog i čovjek čine dva pola religije i duhovnosti. No, dok je u religioznom području Bog objekt, a čovjek subjekt tog međuodnosa, u duhovnom području oni su oboje subjekt i objekt. Oboje daju i uzimaju jednako: privlačeći jedan drugoga, svaki dopuštajući da bude privučen od drugoga. U cjelini, taj univerzalni zakon privlačenja između Boga i čovjeka čini temelj religije, na najvišemu stupnju čak samu osnovu duhovnosti. Jedan od temeljaca pravoslavne duhovnosti Dionizije Aeropagit, kao i sv. Maksim Ispovjedalac, predočavao je dvostruki smjer kao smjer ljudskog bića prema Stvoritelju i Stvoritelja prema ljuskom biću. Taj dvostruki smjer proizlazi iz ljubavi – “ljubav ljubavi” – prema riječima sv. Maksima – budući da ljubav sadrži najtemeljniji smisao duhovnosti. Značajka je ljubavi da se Bog spušta prema čovjeku, i značajka je ljubavi (vrst ljubavi koja ga nadilazi, transcendira) da čovjek čezne za Bogom.
Zapravo, u toj neutaživoj potrebi za ljubavlju vidi se ljudska veličina kao i čovjekovo tragično stanje. Od praskozorja vremena, čovjek – ta “društvena životinja”, kako ga je znanost nazvala – stalno je mučen i uznemiravan dramom i traumom osamljenosti koja ga je pretvorila u najnesretniju životinju na svijetu. Čovjek može živjeti samo za i s drugim ljudskim bićem; on osjeća trajnu potrebu da razumije samog sebe, ali ne u odsjevu zrcala nego u drugim ljudskim bićima koja bi ga mogla promatrati, slušati ga, shvatiti ga, upiti njegovu ljepotu i koja imaju odjeka u njemu.
Svako ljudsko biće osjeća nostalgičnu čežnju za jedinstvom, čežnju da prijeđe granicu svoje solidarnosti i da se ujedini s “drugim”. Svali “ja” čezne za različitošću, za “ti”, za “nas” – svaki “ja” u konačnici čezne za Bogom. Ontološki, taj osjećaj osamljanosti ne može biti zasićen ljudskom ljubavlju, jer ta osamljenost prooizlazi iz ljudske čežnje za Bogom. Činjenica je da je to ljudska tjeskobna čežnja za božanskim izvorom iz kojeg je potekao i kojemu će se vratiti. To je istodobno nejasan osjećaj otuđenja iz nečijih korijena i stalna potreba da se nadiđe svijet, da se transcendira sam život. Stoga je čovjek neprekidno u potrazi za srećom koja se neprestano odmile od njega, za srećom koja je samo tlapnja, jer kakva god velika bila zemaljska sreća, ona će još uvijek biti samo kap koja ne može ugasiti njegovu neopisivu čežnju za “drugim životom”, za “nečim drugim”, za samim Bogom.

Stoga je konačno cilj religioznog i duhovnog života iskustvo i dohvaćanje Boga i osjećaj Njegove blizine. Taj se cilj, prema kazivanju onih koji, postigavši to, svjedoče za to, onih koji su se opredijelili za duhovni život slijedeći put koji vodi do Boga i konačno ga dohvatili, može postići. Taj savršeni vez između objekta i subjekta, koji se može dogoditi nakon cijeloživotnog traganja na kraju života, popunjaava pukotinu između ljudskog bića i Stvoritelja. Na tom stupnju čovjek će boraviti u Bogu kao što Bog prebiva u čovjeku. Ušavši u čovkečanstvo, Bog je, iz ljubavi prema čovjeku, postao čovjekom tako da čovjek, za uzvrat, uspinjanjem k božanskom “postane bogom”. Theosis, to jest, pobožanstvenjenje čovjeka i svijeta po milosti (najcjenjeniji i najsmjeliji izraz kojim su se koristili sveci!), tvori samu bit duhovnog života.
Premda jedinstvena u svojoj biti, religija nudi mnogostruke oblike izražavanja, različitosti među njima nisu supstancijalne, nego su stupnjevite. Isto se može primjeniti i na duhovnost. Na duhovnome planu, s povećanjem božanskog djelovanja ljudsko se smanjuje. Dosljedno tome, razlike u stupnjevitosti također će se smanjivati, postajući sve izjednačenije u uzvišenu svjetlu milosti.
Po svojoj naravi duhovni je život besprostorni i bezvremenski. Mistici, jedan s drugim, komuniciraju pomoću nevidljivih veza koje nisu zapletene u mrežu vremena i prostora. Premda je duhovni život po svojoj prirodi transkonfesionalan, sveci mogu pripadati različitim konfesijama. Upravo kao što Sveto pismo ne može biti ograničeno vremenskim i prostornim granicama, isti tako sveci nikada neće postati zastarjeli ili sputani u vremenu i prostoru. Iako je religija, po svojim datim društvenim vidovima, ugrađena u povijest, duhovnost – jer ona kao nevidljivi dio religije tvori njezino savršenstvo – uvijek će probijati sve povijesne barijere; bit će uvijek natpovijesna.
Unatoč tome, uz svoje udio u božanskom savršenstvu, duhovnost može imati svoj udio u ljudskoj uvjetovanosti. Jer božansko se savršenstvo mora izraziti kroz subjekt koji to doživljava, subjekt će povremeno morati pribjeći metaforama i usporedbama, simbolima i čak antinomijama. Premda se jedinstvena i neizreciva bit spiritualne ekstaze, koja saopćava jedinstvo Božanskoga, ne može razlikovati od jednog do drugog mistika, ipak ona može biti odjenuta u najneobičnije i začuđujuće oblike izražavanja svaki put kada mistik pokušava opisati što je osjećao i proživljavao u vrijeme ekstaze. Stoga , premda transkonfesionalno, u svojoj biti, kršćanska će duhovnost pribjeći konfesionalnim oblicima izražavanja sa svrhom da formalno izrazi tu transkonfesionalnu bit.
Jedinstvo s Kristom krajnji je cilj kojem teže svi kršćani: euharistijsko jedinstvo za većinu nas, kontemplativno jedinstvo za svece. Ali što su specifični aspekti kojima se pravoslavna duhovnost razlikuje od kršćanske duhovnosti općenito? Najbitnija oznaka pravoslavne duhovnosti jest njezina kristocentričnost. Iako kršćanstvo kao cjelina ima svoje središte u božansko-ljudskoj osobi Otkupitelja, Kristova je uloga osobito značajna za pravoslavne. Za pravoslavne svece Isus Krist živi je model koji treba slijediti do točke u kojoj se doživljava oštro trnje najmučnijih bolova, gorčina najtežih nesreća.



Put koji vodi do savršenstva u sličnosti Kristu sastoji se od trideset stuba (duhovne ljestve sv. Ivana) koje simboliziraju trideset godina života našeg Spasitelja na zemlji. Kroz Krista se postižu uzvišene visine preobrazbe; sva se zemaljska odjeća rasplinjuje mijenjajući se u providnu nematerijalnu odjeću svjetlosti. Kroz Krista kao Čovjeka postajemo poput Krista kao Boga, koji je “put, istina i život” (Iv 14, 6), Put koji vodi, uz pomoć Istine, do krajnjeg blaženstva vječnog Života.
Ta kristocentrična osbina pravoslavne duhovnosti čuva se kao svetinja u blistavome svjetlu Isusove molitve, najjednostavnije molitve ikada izrečene. Njezin se sadržaj sastoji od zazivanja Imena Isusova: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”; ili svedena na svoj najkraći oblik, “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se”. Tih nekoliko riječi duša u svojem napredovanju prema potpunom jedinstvu s Bogom postupno pounutrašnjuje, dok ih potpuno ne apsorbira potpunom šutnjom ekstatične kontemplacije.
U dugoj povijesti njezine primjene, Isusova je molitva nazivana različitim imenima koja su joj davali njezini veliki učitelji. Zvala se “molitva srca” (srce kao oltar s kojeg je prikazivana), ili “mentalna molitva” (jer u svojoj najvišoj fazi ona se izriče mišlju), ili “neprekidna molitva” (budući da se neprekidno govori dok ne postane tako prirodna i nesvjesna kao disanje ili neka druga organska funkcija), ili “hezihistička molitva” (izraz koji potječe od “hezihističkog pokreta” koji je gotovo potpuno poistovjećen s njom). Bez obzira na sve, najprimjereniji i najčešći način jest “Isusova molitva”. To je zbog toga što se njezin utjecaj ne sastoji samo od njenog sadržaja (koji je tako zadivljujuće jednostavan) ili od načina kako se ona izražava. Radije, samo ime Isus sadrži u sebi pojam “teandričnosti” ili “sinergičnosti”, ljudske suradnje s Bogom, budući da on u sebi obuhvaća ime Boga i ime čovjeka: ime Bogočovjeka Isusa Krista.
Najveći dio istočne duhovnosti usredotočio se oko te molitve. Kao posljedica toga, proizašla je složena i teška metoda u njezinu provoženju, “metoda” duhovnog života vođena neprekidanim zazivanjem Imena Isusova. Prema toj metodi, prvu fazu molitve čini njezino pjevušenje naglas mnogo puta: izgovaranje koje je praćeno vježbama asketskog čišćenja duše i tijela. Nakon toga slijedi mislena faza, kada sam um gotovo nesvjesno izgovara molitvu, za vrijeme koje očišćena duša, kao rezultat milosti, isčekuje sjedinjenje s Bogom. Konačno dolazi bezrije4čna neprekidna molitva koju govori duša. Molitva se više ne izgovara riječima; ona se konceptualizira u umu i doživljava u duši kao da je tko drugi govori. To označava najvišu stubu duhovnog života: stubu misaonog, kontemplativnog jedinstva s Bogom. Za pravoslavne, isusova je molitva vodič kroz labirint duhovnog života; ona je jezgra, oko koje je razvijena posebna metoda pristupa duhovnom životu.
Mi ne znamo točno gdje se i kada Isusova molitva pojavila. No ono što je istina, da gotovo svi veliki duhovni pokreti obilježavaju povijesna razdoblja. To je kao da oni počinju prologom u nebu i završavaju ondje gdje su počeli: razotkrivajući se epilogom u nebu u prisutnosti Boga, Autora i Stvoritelja najjednostavnijeg i najspektakularnijeg povijesnog događaja. Isusova je molitva cvala do petog stoljeća, kako svjedoči “Rasprava”, asketa Diadoha iz Foticije. S obzirom na njezin raniji razvoj ona se može vjerojatno pratiti u natrag do Evagriusa Pontskog u četvrto stoljeće. Prema legendskoj monaškoj predaji, Isusova molitva potječe osobno od samog Spasitelja. Činjenica da nije zabilježena u spisima ili to što nemamo neko posebno izvješće o njoj u prva tri stoljeća može se pripisati tzv. “disciplini arcani”. To je disciplina tajnosti, njezina je svrha bila da prikrije ili sakrije kršćanske istine kako ih nevjernici ili oni koji nisu bili upućeni u njih ne bi mogli razumjeti. Prema drugoj monaškoj predaji, Isusova semolitva mogla pojaviti među anahoretima, koji su nastanjivali egipatske pustinje, kasnije je tajna predaja cjelokupnoga kontemplativnog monaštva.
Na Istoku monaški je život izrastao iz anahoretizma, prvog oblika duhovnog života koji su, prekinuvši sve veze sa svijetom i posvetivši se potpuno životu u Bogu, vodili sveci. Od starih vremena poziv osamljenosti imao je golem odjek kod tih svetaca, čije su duše bile zažarene bijelim plamenom čistoće.
Osamljenost, prvi i najistaknutiji zahtjev za molitvu, temeljni je uvjet svakoga duhovnog života. Samo u savršenoj odvojenosti pojedinac može izgubiti sebe, sa svrhom da se nađe u nadzemaljskome sjaju božanskoga svjetla. Samo osluškujući dubine tišina čovječja će duša postati usklađena uzvišenom blagozvučju koje dolazi s one strane vremena i prostora.
Kao što fatamorgana oaze neodoljivo privlači svakog putnika iscrpljenog žarkim paklom beskonačne Sahare, pa ipak neizmjerne egipatske pustinje – kolijevka anahoretskog života – privlačile su u svoje samoće duše svih onih koji su žeđali za savršenom svetošću. Tako su pustinjaci, u potrazi za duhovnim oazama, oko druge polovine trećeg stoljeća, počeli nastanjivati egipatske pustinje. Mora da se je u tim pustinjama rodila Isusova molitva. To je također moralo biti mjesto gdje ju je Evagrius Pontski, koji se iz Bizanta povukao u Nitritsku pustinju, naučio i priopćio svojim sljedbenicima. Od njegovih nasljednika Diadoh iz Foticije bio je najnepokolebljiviji svjedok prastare povijesti o Isusovoj molitvi, svjedočanstva prenošenog posredovanjem njegova iscrpnog i lako razumljivog temeljnoga spisa nazvanog Poglavlje o duhovnom savršenstvu.

Iz Egipta se pustinjaštvo proširilo u Palestinu, osobito na brdo Sinaj i odatle u brda Sirije i Ponta gdje su sv. Bazilije Veliki i sv. Grgur Nazijanski (“ljubitelj samoće”) utemeljili eremitski način života duž obala rijeke Iris. Od svih tih utočišta brdo Sinaj postalo je kolijevka duhovnog života na Istoku, mjesto za obavljanje, prakticiranje Isusove molitve, i jedno od najvažnijih monaških središta na Istoku. Na Sinaju je začet veliki hezihistički pokret (čiji osnivač nije bio sv. Grgur Palamus iz 14. Stoljeća, nego sinajska prethodnica iz petoga stoljeća). Kroz Isusovu molitvu stvarno se može postići stanje “hesychie”, stanje potpuna spokojstva, najuzvišenijeg stupnja monaškog života. I kroz Isusovu molitvu duša može neprekidno boraviti u “hesychiji”.
Anahoretizam je uskoro prestao biti oaza povučenosti, jer je u pustinjačka utočišta počelo navaljivati mnoštvo kršćanskih posjetilaca, svi željni okusiti uzvišeni život. Posljedica je toga da su anahoretska utočišta postala žive jezgre, oko kojih su se okupljale eremitske skupine ili su nastali manastiri. Stoga je monaštvo najprije nastalo na Istoku, a tek kasnije na Zapadu. Zapravo, monaštvo je bilo institucija koja se postupno širila na različita područja pravoslavnog Istoka, gdje su nastale prave utvrde molitvenog kršćanskog života. Brdo Sinaj za Palestinu i Siriju, brdo Atos za Grčku, Neamtski manastir za Rumunjsku, glasoviti manastir Optino za Rusiju: svi su oni bili snažna središta iz kojih se širila teološka kultura i služili su kao jezgre neiscrpne duhovne obnove,posebno zahvaljujući stalnobujajućem izvoru živih voda Isusove molitve.
Napose su atoški manastiri igrali neprocjenjivo važnu ulogu u promicanju istočnoga kršćanstva. Uprav kao što je sunce središte koje privlači sve planete, tako je isto i Atos, za pravoslavnu duhovnost, svijetlo središte koje privlači prema svojoj svjetlosti svako srce koje žeđa za svetim prosvjetljenjem. Gotovo svi pravoslavni sveci, koji su se kroz stoljeća poredali duž atoških staza, često su bili prisiljeni proći duge i opasne putove koji su bili bolno zamorni za njihova krhka i neotporna tijela već iscrpljena strahovitim naporima uzrokovanim strogošću asketizma. Ti svijetli glasnici nestvorenoga svjetla dostigli su blistave vrhunce atoške duhovnosti s ciljem da nama, običnim ljudima, ponude iskre Božje nebeske vatre – upravo kao mitski Prometej. Istodobno, ta manastirska središta bili su najvažniji centri za širenje Isusove molitve. Zahvaljujući posebno atoškim monasima, Isusova molitva zajedno s teorijom i tehnikom izvođenja vezanom uz nju zadobila je sinodalno odobrenje u 14. stoljeću i bila je usvojena kao pravoslavni oblik autentične i dubokoumne duhovnosti. Isusova molitva, plod monaštva, toliko je postovjećena s monaškim životom da se pravoslavno monaštvo ne može shvatiti izvan kontemplativnog života, niti se moža shvatiti monaški kontemplativni život izvan vodeće svjetlosti Isusove molitve.
Isusovu molitvu, koju su prenosili duhovni oci na svoje učenike i tajno očuvali samom usmenom predajom, unaprijedilo je, s vremenom, nekoliko rasprava posvećenih metodama njezina izvođenja. Postupno, sve više rasprava, posvećenih tom duhovnom pokretu, bilo je napisano za monašku uporabu. Uskoro su najistaknutije među njima bile sabrane i s vremenom oblikovale Filokaliju – veliku antologiju pravoslave duhovnosti. U 18. stoljeću Nikodem Hagioritski, dobro poznati liturgijski pisac, sakupio je i tiskao Filokaliju na izvornom grčkom; ta “editio princeps” pojavila se u Veneciji godine 1782. Filokalij, što znači “dobrotoljublje”, zbirka je spisa nastalih u razdoblju od jedanaest stoljeća (počinje s četvrtim, a završava s četrnaestim stoljećom).
Ona se sastoji od rasprava najistaknutijih pravoslavnih asketa i mističara, počevši sa sv. Antonijem Velikim i nastavljajući s Evagrijem Pontskim, Nilom iz Ancire, Diadohom iz Foticije, Maksimom Ispovjedaocem, Ivanom Damaščanskim, Filotejom Sinajskim, Simeonom Novim Teologom, Nikeforom, monahom s brda Atos, Kalistom i Ignacijem Ksantopulosom, Grgurom Sinajskim (koji je najvjerojatnije sabrao zbirku rasprava gore spomenutih) i drugi.
Ma kako zvučalo kao preuveličavanje, važnost Filokalije za pravoslavnu duhovnost izjednačava se s važnošću koju je imalo Sveto pismo za cijelo kršćanstvo. Filokalija je nedvojbeno Biblija pravoslavne duhovnosti. Njezin rumunjski prijevod (započet u isto vrijeme u prošlosti i poslije kao nedovršen napušten – zapravo ostavljen u rukopisima koji su ili izgubljeni ili uništeni) završio je prečasni otac profesor Dumitrije Staniloe i tako je ona postala dostupna svima nama. U svojem prijevodu otac Staniloe rabi jednostavni, prastari jezik naših rumunjskih propovijedi. Dvanaestosvečana publikacija Filokalije na rumunjskom (koja je započeta 1946. i završena trideset pet godina poslije) bila je golemi, neizmjerno važni duhovni i izvanredni kulturni događaja po tome što ona predstavlja ponovno oživljavanje naše nekadašnje kulture, one koja je bila natopljena starim i modernim miomirisom i temeljito prožeta pravoslavnom duhovnošću monaštva koje je oblikovalo dušu našeg naroda.Nadajmo se (i molimo), da će kroz stranice Filokalije, još jednom biti uzdignuta duša našeg naroda do ljubavi božanske ljepote, jedine ljepote koja ne propada ili isčezava.
Zahvaljujući toj zbirci teoloških spisa Isusova se molitva proširila pravoslavnim svijetom, povezujući zemlje i stoljeća. Imajući za sobom cvatuća razdoblja razvoja na brdu Atosu, i postigavši sinodalno odobrenje, zahvaljujući autoritetu sv. Grgura Palamasa, Isusova je molitva prestala biti tajna predaja kontemplativnog pravoslavnog monaštva i ušla je u svijet da bude istiniti svjedok njezina pravoslavnog duha. Mnogi istočni znanstvenici posvetili su se proučavanju tog izvanrednog pravoslavnog duhovnog pokreta. Tako, prema kraju 14. stoljeća, dva su najučenija monaha toga vremnea – Kalisti i Ignacije Ksantopulos – napisala Metoda i iscrpno pravilo o životu s Bogom, jedan od najpotpunijih i najznačajnijih spisa o pravoslavnoj duhovnosti. To je klasična rasprava o Isusovoj molitvi koja ne samo da uključuje sva teoretska i praktična duhovna učenja prijašnjih stoljeća, nego su također u njoj sakupljeni svi zametci kasnijih razmišljanja o Isusovoj molitvi. Toj raspravi, Kalista i Ignacija Ksantopulosa, kao i mnogim drugim takvim spisima koji su se pojavljivali do 19. Stoljeća, treba zahvaliti da je Isusova molitva bila na dobrom putu da osvoji čitav pravoslavni svijet.

S druge strane, veliki duhovni pokret koji je započeo starac Pajsije Veličkovski iz Moldavskog manastira Neamt, koji je postao novo središte za širenje Isusove molitve, bio je od prvotnog značenja za njezino širenje kroz cijeli pravoslavni svijet. Zapravo,privrženost tom pokretu pravoslavne duhovnosti, koji je ponovno oživio Pajsije Veličkovski, po intenzitetu je bila slična odanosti manifestacije u razdoblju njegove kulminacije na brdu Atos (koja je, na nesreću, u Pajsijevo vrijeme, za dominacije Turaka, bila prekinuta). Iz Neamtskog manastira Isusova se molitva proširila u rumunjske kneževine i odatle na ostali pravoslavni svijet. Ruskog porijekla (rođen je i Poltavi), pajsija je preobrazio Neamtski manastir u duhovnu utvrdu u kojoj je cvala Isusova molitva, koja se zatim, nešto kasnije proširila i na ostale manastire Pajsijeve rodne Rusije. Zahvaljujući brojnim Pajsijevim učenicima, zahvaljujući nekolicini dovršenih spisa (osobito Filokaliji), zahvaljujući pismima koje je Pajsije osbno slao, Isusova je molitva dospjela u desetke i stotine ruskih manastira. Prigrljena od ruskih monaha, postala je način života u svakom ruskom manastiru, u kojima je zapravo pustila dublje korijenje nego u Rumunjskoj. U 19. stoljeću, svi ruski manastiri nose neizbrisivi pečat pajsijanizma i Isusove molitve koja je oblikovala ruski monaški život prema uzoru na hezihistički način života prijašnjih stoljeća. Doduše, rusko je monaštvo uvijek utjecalo na život ljudi; ali nikada prije taj utjecaj nije bio tako snažan kao u 19. stoljeću, kada je Isusova molitva bila usađena u njihovo srce.
Tako su sve ruske manastire počeli “opsjedati” prinčevi i seljaci, učeni i jednostavni ljudi, plemići i kmetovi, sve zbog Isusove molitve. Ogrijani suncem Isusove molitve, ti su manastiri postali utočište duhovnosti u kojima su dostignute nezamislive visine kontemplacije. Počeo je oživljavati hezihastički plamen koji je bio slava sinajskih i atoških manastira u Srednjem vijeku i Neamtskog manastira u 18. stoljeću. Primjerice, starac Abraham, u manastiru Optino (jednom od najobnovljenijih manastira u Rusiji), nije samo uveo Pajsijina monaška pravila – poznata već oko 1800. Zahvaljujući Pajsijevu učeniku Teofanu – nego ih je Abraham učinio povlaštenim monaškim pravilima. Pajsijev duh, kojemu je bit bila Isusova molitva, bio je sačuvan nepromijenjen u manastiru Optino oko stotinu godina. Ondje su asketi i monasi nudili posjetiocima model savršenog načina života. Paralizirani koji su jedva mogli izgovoriti “Bože, smiluj se”,slijepi ljudi koji su mogli vidjeti samo unutrašnje svjetlo milosti, znanstvenici i jednostavni narod dolazili su u Optino, jedan za drugim, da bi bili obasjani suncem nebeske milosti koja je isijavala iz utočišta duhovne obnove. Godinama su starci iz Optina prosvjetljivali i udomljavali izmučena bića koja su im dolazila, zahvaćena dubokompatnjom ili pogođena beznađem. Jednostavni seljaci i ponizni radnici, metropoliti i veliki vojvode, filozofi i pisci dolazili su u Optino, rastrgani kušnjama i patnjama svojega života, da ogriju smrznuta srca plamtećim žarom Isusove molitve.
Sve su te činjenice svjedočanstvo izvanrednog širenja Isusove molitve na ciljelom području ruskog pravoslavlja i silnog utjecaja toga duhovnog pokreta na povijest pravoslavne duhovnosti. Pajsijev biograf Sergej Četverikov u svojoj biografskoj studiji Starac Pajsije Veličkovski piše da je stotine manastira usvojilo Pajsijeva monaška pravila molitve, i da je upravo za te manastire prevedena Filokalija na ruski i obogaćena drugim raspravama iz pravoslavne mistike. Kontemplativni duh Filokalije i neprekinuta praksa Isusove molitve, uzdigla je rusko monaštvo na duhovne visine koje nisu nikada prije dosegnute u bilo kojemu drugom kršćanskom narodu. Ni u jednoj drugoj zemlji duhovni pokret nije osvojio sve nacionalne religiozne izraze kao što je bilo u Rusiji, svjedočeći tako nadmoćnost Isusove molitve nad svim ostalim molitvama.
Baš u Rusiji je Isusova moltva proizvela drugo još čudo koje je uistinu bio jedinstveni događaj u povijesti kršćanske duhovnosti: popularizaciju nepatvorenog misticizma ili, točnije, popularizaciju Isusove molitve. Njezino široko rasprostranjenje po cijeloj zemlji, potvrđeno je pojavom male knjižice, u 19. stoljeću, The Confessions of a Pilgrim to His Spiritual Father – Ispovijest hodočasnika njegovom duhovnom ocu – ( engleskoj javnosti općenito poznata kao Hodočasnikov put). Njezin je nepoznati autor očito bio ruski hodočasnik koji je prakticirai Isusovu molitvu i dijelio je sa svkim koga bi susreo na svom hodočašću, od sela do sela, kroz Rusiju i u Sibiru. Duhovni život koji je izvirao iz stalnog ponavljanja Isusove molitve bio je priopćavan s nevjerojatnom i sasvim začuđujućom brzinom i djelotvornošću ljudima, ženama i djeci, starijima i mladima, zemljoposjednicima i jednostavnom puku, svećenicima, kao i nevjernicima.
Prema završetku svoje ispovijesti svome duhovnome ocu, hodočasnik pripovijeda dirljiv događaj, tako čudesno ganutljiv u svojoj jednostavnosti da se pričinja gotovo nestvarnim. To je epizoda kojom se hodočasnik uvelike okoristio, jer je naučio da se milost Isusove molitve poklanja čak i onima koji je gotovo nesvjesno prihvate. Epizoda se usredotočuje na osmogodišnjeg dječaka koji je bio “vragolan i pun ludorija”, upravo kao bilo koji dječak njegove dobi; ali istodobno bio je nepokvaren i nježan ka i svako dijete njegove dobi. Njegov učitelj (bolesni, stariji čovjek koji se posvetio moljenju Isusove molitve), stalno uznemiravan dječakovim vragolastim vladanjem, u želji da ga smiri kako bi imao tišinu i mir koji mu je bio potreban odlučio je narediti dječaku da neprekidno moli Molitvu, dok je on čitao svete knjige o Isusovoj molitvi ili slušao kako dječak izgovara njezine riječi.
Naredbu svoga učitelja dječak je u početku osjećao kao muku i pokušao pobjeći ili jednostavno odbijao izgovarati Molitvu; ipak, pod prijetnjom biča nije imao izbora nego da sluša. No, nakon nekog vremena bič više nije bio potreban, jer se dječak tako navikao na nju da ga učitelj nije morao tjerati da je izgovara. Mališan se, od nestašnog i razigranog dječaka, preobrazio u tiha i miroljubiva. Kada ga je njegov učitelj, zapanjen tom promjenom, upitao što misli o Isusovoj molitvi, dječak je odgovorio da se osjeća neodoljivo nukanim da neprekidno govori:
“Što osjećaš kada to govoriš?”, upitao sam.
“Ništa. Osjećam se dobro kada je izgovaram.”
“Kako dobro?”, pitao sam.
“Stvarno ne znam kako da to opišem”, odgovorio je on.
“Osjećaš li se sretnim?”, ponovno sam pitao.
“Da, sretan”, odgovorio je on.
Zbog krimskog rata koji je izbio, starac i dječak morali su napustiti Kerim i otići u Kazan. Tamo dječak nije više imao mir i tišinu koju je trebao za moljenje Isusove molitve. Zaposlivši se u kuhinji sa slugama “koji su se međusobno šalili i igrali” smijući mu se i uznemiravajući ga u njegovoj Molitvi, dječak se žalio da više ne može to podnijeti, da je to “nepodnosivo bučno i rastresajuće” i kako tamo ne može više moliti, te da mora ići kući na Krim. Doista je zapanjujuće da je on to i učinio. Putujući natrag u Krim, prevalio je 3000 kilometara samo u jednome mjesecu, u vrijeme strašne zime – u zimskim uvjetima koji se mogu naći samo u Rusiji. Kada je napokon stigao na imanje svoga učitelja, bilo je za njega prekasno da uživa u miru i tišini koju je trebao kako bi postigao kraljevstvo vječne čistoće za kojim je njgova duša žeđala. Seljaci su ga našli mrtvog na hladnom i praznom imanju njegova učitelja, “ležeći na tlu … s rukama pobožno prekriženim na prsima” kao izraz nikada-dovršenog križanja – “s kapom ispod glave, noseći isti lagani dječji ogrtač” u kojem se, cijeli mjesec, borio protiv snježnih oluja ruskih stepa. Došao je umrijeti gdje je bio najsretniji, tamo gdje mu se nebo otvorilo, tamo gdje je bio prosvijetljen Isusovom molitvom.


Ta vrlo popularna i prilično rasprostranjena knjiga, koja sadrži ispovijest ruskoga hodočasnika njegovom duhovnom ocu, bila je prevedena na nekoliko jezika i postala predmet mnogih učenih rasprava. Drugi oblik duhovnog spisa, koji je s vremenog dosegao nedokučive duhovne dubine, hodočašće putujućeg propovjednika zapravo je hodočašće Isusove molitve koje silazi u ljudsku dušu ispunjavajući je beskrajnom Božjom ljubavlju. Ta čudesna poularnost nepatvorenoga mističnog pokreta predstavalja bezprimjeran fenomen u povijesti kršćanske duhovnosti. On označuje najveću pobjedu postignutu Isusovom molitvom i najsigurniji dokaz da je taj mistični pokret najprisnije vezan uz pravoslavnu dušu, te da vlada pravoslavnom duhovnošću, darujući joj svoju specifično pravoslavnu aromu.
Upravo kao što je duhovnost vrh i dubina religije, Isusova molitva ukratko sabire njezine riječi, bogatstva i dubine svih pravoslavnih molitava. To je lajtmotiv oko kojega se pletu svi uzvišeni konci istočne duhovnosti. Smještena duž granica koje dijele ljudsko od božanskoga , a ipak u sebi most između prolaznog i vječnog, duhovnost se sastoji od dviju velikih sastavnica: asketizma i misticizma, u kojoj prvi uključuje ljudsku ogorčenu borbu da raskine svoju zadnju vezu sa svijetom, dok je potonji asketski pokušaj da postigne jedinstvo s Bogom, postižući na taj način osmotsko jedinstvo s apsolutnim.
Asketizam – čovjekovo samožrtvovanje, kenotski doprinos teandričkom vidu duhovnosti – je stalno nastojenje da osvoji transcedentnost, njegova herojska opsada nebeskih bedema koji vode do božanske ljubavi. Kada ljudske snage isposnika dostignu svoj zadnji obzor, njegova će se duša predati svemoći božanske ljubavi, ulazeći tako u svoju mističnu fazu. Nasuprot asketskoj fazi u mističnoj fazi duša je potpuno pasivna, a Bog je potpuno aktivan. Međusobna veza između tih dviju sastavnica duhovnosti tako je snažno nerazdvojiva da jedna bez druge ne može postojati.
Duhovni je život, stoga, s jedne strane, istodobno asketski i mistični život. Život svih pravoslavnih svetaca svjedoči taj živi uzajamni odnos. Stvarni, likovni dokazi koje nude pravoslavne ikone u svim istočnim crkvama iznose na svjetlo božansku ljepotu tih svetaca koja se svakako razlikuje od tjelesne ljepote svetaca u većini zapadnih crkava. Na pravoslavnim ikonama, budući da su slikane rukom i srcem pravoslavnih majstora, mogu se na tijelima likova jasno razabrati pročišćavajući tragovi koji su ostali kao posljedica krajnje strogog asketskog života. Njihova nježna, mršava, nebeski visoka, ili nebeski uzdignuta tijela nose svjedočanstvo uništenja svega onoga što nije potrebno duši. Usprkos tim gotovo opipljivim tjelesnim tragovima neizrecive patnje koju su podnijeli zbog Krista,ipak, njihove oči zrače preobraženom srećom, odrazujući ekstazu koja ispunjava njihovu svetu dušu. Njihove svete oči odražavaju ne samo neiskazivu vedrinu i čistoću svete duše nego također pročišćenu bit koja isijava iz tjelesnog postojanja čiji je materijalni sastojak bio produhovljen asketizmom i potpuno pročišćen jedinstvom s Kristom.
Istični sveci nude neoboriv dokaz prisna stapanja između asketicizma i misticizma, stapanja koje je gotovo tako neraskidivo kao ono između tijela i duše. Mistuički život može izroniti i rasti samo na istinskom asketskome tlu; lišena mističnog života, duša je asketa mrtva kao tijelo bez duše. Duž tih dviju sastavnica duhovnosti možemo razlikovati tri stupnja. Prema sv. Tomi Akvinskom, te su tri faze: via purgativa, via illuminativa i via unitiva: prema sv. Maksimu Ispovjedaocu to su: aiejapa,airwej i aigoloej. I grčki i latinski izrazi zajednički su pokazatelji stanja na koje je upozorio Dionizij Areopagit: pročišćenje, prosvjetljenje i savršenstvo – čiji je vrhunac u mističnome sjedinjenju s Kristom.Stanje pročišćenja početna je faza duhovnog života i sastoji se u čišćenju od tjelesnih i duševnih strasti, obnavljajući tako stanje prije pada, iskonskoga stanja nevinosti i čistoće. Prema pravoslavnoj duhovnosti, stanje pročišćenja usredotočuje se na dvije velike asketske vježbe: budnost uma i budnost tijela. Prvom se nastoji ispuniti Spasiteljeva zapovijed koja se odnosi na jednostavnost, bezazlenost uma; posljednjojm se stiže do unutrašnjeg pročišćenja. Sa svrhom da se liši svih zemaljskih briga, um bi trebao neprekidno izgovarati Isusovu molitvu, dok bi srce trebalo biti oltar s kojega se Molitva prinosi Bogu. Tako će Isusova molitva ispuniti dušu živom Božjom prisutnošću, oslobažajući je od svih drugih teorijskih i emocionalnih težnji. Ipak to nije pravo mistično stanje; to je samo neodoljivo zapažanje božanske svemoći združeno s poniz nim, ali upornim povjerenjem u stalnu pomoć božanske milosti. To je osjećanje dirljivo izrazio rumunjski pjesnik Vasile Voiculescu, pjesnik unutrašnjeg nemira i nikada dovršenog uspinjanja čovječije duše prema svetosti božanske neograničenosti:
Čak ako upadnem u sveti ponor
neću se bojati, Gospodine, još uvijek si Ti onaj
kojega ću naći u bezdanu.
Iscrpivši svoja ljudska sredstva, oslobodivši se veza svijeta i vlastitoga ja, očistivši svoj duh i dušu, čovjek postaje sposoban stupiti u drugu fazu duhovnosti, fazu unutrašnjeg prosvjetljenja ili tzv. “ pasivnog čišćenja”.
Ta stuba označuje prijelazni stadij ljudske dimenzije u božansku: čovjek prestaje biti aktivni element u odnosu izmežu Boga i njega; on, nakon što je očistio zadnje tragove grijeha prepušta svoju dušu božanskoj volji, koja će dovršiti proces čišćenja. Na toj stubi, Isusova molitva ulazi u pasivnu fazu kada se nehotično izgovara – sada je um taj koji je gotovo nesvjesno
izgovara. Na taj način Isusova molitva postaje mistički dah duše.
Promatranje Boga,jedinstvo s Bogom ili ekstaza zadanja su stuba u vršenju Molitve i uopće vrhunac duhovnog života. Te stube, neposredovana spoznaja božanskoga svjetla,vode izravno prema iskustvenom znanju neizmjernih božanskih dubina, stvarnom jedinstvu između čovjeka i Boga, autentičnom sudjelovanju u Apsolutnom. U toj fazi Isusova je molitve izljev cijele duše, krik slavljenja. Na toj stubi, duša, sjedinjena s Bogom, prestaje moliti, u pravom smislu riječi, Duh Sveti je sada taj koji moli u duši. Na tom stadiju, duša samo sluša Isusovu molitvu, koja se izgovara od sebe, iz sebe, sa sobom.
Premda Isusova molitva, jasno, nije jedini oblik pravoslavne duhovnosti, ona je zapravo najrašireniji i najosebujniji pravoslavni duhoni pokret. Kontemplativni duh te Molitve sadrži jezgru, bit pravoslavnog misticizma i biljeg je pravoslavlja. To su ljestve kojima je Bog zauvijek sišao u čovječju dušu, u dušu koja čezne za Njegovom prisutnošću – kao što nam priča klasična rumunjska bajka koja opisuje tu gorljivu čežnju ljudske duše za nebeskim kraljevstvom, za samim Bogom. Ponos i slava pravoslavlja, Isusova molitva, obuhvaća čovječju dušu; zapravo, kroz tu Molitvu (koja u svojem središtu ima božansko-ljudsku osobu Isusa) božanska milost ulijeva svoj otkupiteljski melem u nju.
Istok, općenito kolijevka kršćanske duhovnosti, potpuno je istražio sve duhovne pokrete koji su se proširili i dosljedno tome razvili u cijelome pravoslavnome svijetu. Prije svega, filozofski misticizam pravoslavlja uspješno je svladao Dionizije Areopagit, koji je postigao najblistavije oblike misli koje je ikad posjedovao neki kroničar duhovnosti. Po njemu i njegovim prethodnivima (Klementu Aleksandrijskom i Grguru Nazijanskom), Istok je dobio pristup do umne kontemplacije, do tog prebivanja uma u nebu, do tog boravljenja unutar božanskog ritma čemu je malo pojedinaca imalo pristup. S Makarijem Egipatskim i beezbrojnim drugim ssvecima, istočna je duhovnost došla do nikada prije ostvatrenih zamjetljivih i stvaralačkih vidika božanskoga kraljevstva – do same ekstaze. Kao što znamo, životi pravoslavnih svetaca obiluju zapanjujućim primjerima neosjeetne ili nadosjetne spoznaje božanskoga. Peterikon, primjerice, nudi brojne primjere Otaca koji su mogli iz udaljenosti od desetak kilometara vidjeti ili naslutiti nadosjetni miris metafizičkog miomirisa. Konačno, sa sv. Simeonom Novim Teologom (najzna-
menitiji vidjelac Istoka) pravoslavna je duhovnost otkrila i istražila svaku stubu ljestava koje vode u nebo, od najtežih asketskih napora do potpune smirenosti uma koji promatra Boga licem u lice. Povrh i iznad tih duhovnih faza i postignutih stupnjeva vlada nestvorena božanska milost, koja jedino može voditi čovjeka k Bogu putem theosis, pobožanstvenjenja.
Nedvojbeno, svaka od tih razina duhovnosti ima svoj stupanj važnosti. Dopustite nam da, osim kristocentričnosti koja jue utkana u Isusovu molitvu, ukratko osvijetlimo neke bitne vidove pravoslavne duhovnosti. Jedan od vidova koji pridonosi takvoj duhovnosti jest način na koji hezihizam (tj. Duhovnost Isusove molitve) shvaća mogućnost spoznavanja Boga. Isusovaje molitva način na koji netkomože dosegnutri najviše vrhunce filozofske spekulacije. Ona, poput biranja gumba na radiju, povezuje tako um s pojedinim metafizičkim pojmom i odvaja ga pritom od svih drugih “stanica koje emitiraju”, svih drugih valova razmišljanja oko njega. Konačni cilj toga jest cilj samog misticizma: spoznaja Boga i jedinstvo s Bogom.


Prema Dioniziju Areopagitu, spoznaja Boga je trostruka: prirodna spoznaja postignuta umom i s primjesama logike; teološka spoznaja potaknuta milošću i svjetlom božanske objave, ali još uvijek obavijena oblacima nepoznatoga; i savršena spoznaja, nadnaravni i nadesencijalan i izvanredan oblik mističnoga shvaćanja nalik na božansko shvaćanje. To mističko shaćanje koje se razlikuje od svih drugih oblika mističke spoznaje ne postiže se uobičajenim racionalnim ili intelektualnim sredstvima; ono se postiže samo s dušom i unutar duše uz pomoć osjećaja, samom ljubavlju.
Dok, primjerice, prema mističnoj doktrini Majstora Eckarta, Boga se može shvatiti umom (um izjednačen s Bogom) pravoslavni teolozi drže da Bog i njegove božanske tajne ne mogu biti shvaćeni ili poimani čovječjim umom ili snagom razuma.To je razlog zašto pravoslavni teolozi ne pribjegavaju silogizmima ili razumskim dokazima kao što to čine rimsko-katolički tomisti. Pravoslavlje nikada nije pokušalo ograničiti Boga u uske razumske kategorije.
Niti su tvrdili da oni “poznaju” Boga. Ono što su tvrdili jest da vole beskrajnom ljubavlju i da Ga, ljubeći, nastoje upoznati. Oni također tvrde da netko, eventualno, može živjeti u Bogu i bez crkvenih obreda. Kao što sv. Maksim Ispovijedalac tvrdi, Bog je neobuhvativ; On je “božanska neograničenost”, “dubina beskrajnog mora”. Ipak, sv. Maksim nastavlja, ljubav prema našim bližnjima za uzvrat nas čini sposobnim “sposobnim gledanja nevidljivoga Boga”, dok ljubav prema Bogu omogućava našoj voljii, umu i osjećajima da budu uronjeni u Njega dohvaćajući tako”tajne komore” njegova srca, gdje možemo postići istinitu spoznaju Njega.Stoga, Boga se može razumjeti s pomoću intuitivne kontemplacije, čija bit stanuje samo u iskustvenom životu. Iz toga slijedi da spoznaja Boga nije intelektualni čin, per se, nego emfatički čin koji uključuje odricanje samoga sebe (kenosis) i ulaženje u područje onostranosti – ipak samo Božjom milošću. Ona također uključuje smještanje sama sebe na božansku razinu spoznaje.
U toj točki, čovjek više ne boravi u sferama ljudske spoznaje; niti je on, još, dosegao savršenu spoznaju, tj. Božanski oblik spoznaje. To je stupanj spoznaje kroz pobožanstvenjenje, koji se može postići samo pomoču ljubavi prema Bogu; ili ako još jednom upotrijebimo riječ sv. Maksima, pomoću duše koja se uzdiže k Bogu “na krilima srca”. Ljubavlju prema Bogu i bližnjemu čovjek tako može prići božanskom ili postići spoznaju božanskoga. No, on ne može postići taj stupanj bez Isusa-Čovjeka, koji ga uzima za ruku i otkriva mu Isusa-Boga. To je razlog zašto pravoslavna duhovnost počinje zazivanjem imena Isusova, snažnim, ali ipak zbunjenim zazivom – zazivom punim divljenja, klanjanja, izvirući iz neizrecivog osjećaja ushićene radosti i mira.
Ni Isusova molitva (koja izražava cjelokupnost pravoslavne duhovnosti), ni općenito pravoslavna duhovnost nisu ograničeni zajedništvom između Boga (objekta čovjekove ljubavi) i zanesene duše čovjekove.Pravoslavna duhovn-ost i Isusova molitva zahvaćaju mnogo dublje i smjeraju čovjekovom preobraženju u njegovu pobožanstvenjenju – njezine najuzvišenije značajkke i konačnom cilju pravoslavne duhovnosti. Na putu tog procesa preobraženja čovjek se podvrgava istoj promjeni koju je prošao osobno Isus na brdu Tabor: Njegovo dematerijalizirano eterično tijelo, bijelo kao svijetlost, sija poput sunca. Slijedećim riječima sv. Simeon Novi Teolog opisuje trenutak svojeg vlastitog preobraženja: “imajući udioništvo u svjetlu i slavi, moje lice sjaji kao Isusovo lice, i svi moji udovi usijavaju zrake svjetla. U tom sam trenutku ljepši od ljepote, bogatiji od bogatstva, jači od jakosti, veći od vladara, uzvišeniji od svega što je na zemljii, od samoga neba i svega što je na njemu.” U trenutku te posvemašnje sreće i zanosa, ta će osoba kliktati poput svih drugih mistika koji su iskusili slično stanje: “Čovjek sam po naravi, ali Bog po milosti.” U toj je fazi čovjek postigao pobožanstvenjenje: vrhunac i dubinu pravoslavne duhovnosti. Na toj stepenici, istinska spoznaja Boga, postignuta Božjom milošću, i čovjekovom ljubavnju za njega, kulminira u čovjekovom preobraženju i pobožanstvenjenju.



U pravoslavlju, upravo kao i u drugim kršćanskim konfesijama, mistički fenomen nadilazi jezike i neizreciv je; riječi ga samo mogu opredmetiti do točke njegova izopačenja. Istinsku duhovnost mogu razumjeti samo oni koji su je doživjeli: geniji religioznog života, sami sveci. Kao obični ljudi, imamo pristup samo do religije. Religija je svugdje i uvijek izražavala opću ljudsku čežnju za Bogom, koji, budući da je stvorio čovjeka iz ljubavi, čezne za svojim stvorenjem.
Duhovnost je uvijek odražavala čovjekov odgovor pun ljubavi na Božji poziv. Može li se unutar takvog okvira, unutar tog religioznog okvira koji uzvisuje Boga koji je postao Čovjekom da bi obnovio čovjeka do vječnih vrijednosti stanja prije pada u grijeh, do iskonske ljepote kojom je bio obdaren, na sliku samoga Boga i moguće sličnosti Njemu, čovjekov uspon do tajanstvenog božanskog kraljevstva smtarati mogućim?
Na duhovnoj razini, čovjek osjeća neizrecivu nostalgiju za Bogom, i veliku čežnju da se vrati svome božanskome izvoru. Taj osjećaj tvori najdublji i najtjeskobniji krik samog bitka ljudske naravi. On je tako dubok i tjeskoban da bi sam život bez njega bio užasno bezvrijedan. Može li takav osježaj biti samo još jedan san, mašta?
Nadalje, duhovnost otkriva Tvorca koji nije dovoljno spoznat samo religijom. Svo mistici govore o Božjoj čežnji za njegovim stvorenjima, o Bohu koji nije samo objekt ljubavi, nego također njen sam subjekt. Ierotheus, Dionizije Areopagit, Maksim Ispovjedalac, Franjo Asiški, Henrik Suse, Terezija Avilska i Ivan od Križa upotrebljavaju skoro iste izraze da bi opisali tog Stvoritelja koji “žeđa za ljubavlju”, koji “voli s ljubavlju”, koji “je zaljubljen”. Sama dubina religije i duhovnosti, veza ili odnos između ljudi i Boga, neiskazivo sučeljavanje među njima, su utemeljene u jedinstvenom iskustvu te univerzalne ljubavi.
Općenito, religija i posebno duhovnost utemeljene su na suprotnosti između Stvoriteljeve biti i biti njegova storenja. Ta suprotnost tvori tragično a išak uzvišeno stanje našeg ljudskog bivstvovanja. Bačeni iz svijeta u svijet, živimo u svijetu i podvrgnuti smo svijetu. Ali ipak osjećamo da mu ne pripadamo potpuno jer naš život stalno nadilazi samu njegovu narav. To nadilaženje čini naše postojanje bolnim i patničkim zato jer smo baš vezani uz svijet. Životinje ne doživljavaju tu bolnu patnju jer su one od svijeta i potpuno pripadaju svijetu. Čovjek trpi jer niti je isključivo od svijeta niti je potpuno istovjetan s njim. On je nešto drugo nego svijet. To je razlog zašto on opravdava svoje postojanje i vrednuje svoje ljudsko stanje samo ako nadiđe, transcendira svoju ljudsku narav. Međutim, jednom kada je nadišao svoju ljudsku narav, osjeća se grozno osamljen, kao da visi iznad praznine. Prirodno, budući da žudi za zajedništvom, on će se okrenuti drugom čovjeku; ali kako može drugo biće, koje se isto tako bori da nadiđe sebe i svijet oko sebe, biti lijek njegovu strahu od osamljenosti?
Usamljenost može biti izliječena samo na duhovnoj razini i samo kroz čovjekovo zajedništvo sa Bogom – zajedništvo koje ne bi postojalo bez bitnih suprotnosti između čovjeka i Boga.
Da, čovjekovo odvajanje od Boga znači patnju i zlo. Ali nije li vjerojatno da će se Božja blizina povećati upravo zbog te odvojenosti, zbog tog strašnog ponora koji mora biti premošćen?
Most svemoguće ljubavi je jedino što veže ljudsko s božanskim, i stoga sjedinjuje stvorenje s njegovim Stvoriteljem. Taj most vezuje vrijeme s vječnošću i prostor s bezprostornošću. U tome je tajna našeg otkupljenja. Po tome će naša kob biti upisana u vječnost."


Svjedoci smo jednog neobično interesantnog fenomena: u naše dane sve više se budi interesovanje za tzv. mistiku i uopšte mističke i tajanstvene pojave. To je očevidan znak početka preorijentacije čovjekovih interesovanja. Jer skoro sva čovjekova djelatnost poslednjih nekoliko vjekova, osobito djelatnost evropsko-američkog čovjeka, bila je usmjerena na osvajanje kosmosa i materije, na osvajanje spoljnih prostora. Ta jednostranost je prouzrokovala otuđenje čovjeka od njegovih unutarnjih prostora i dovela do razdora između čovjekovog bića i njegovog djelovanja: površine spoljnjeg svijeta kao da su progutale dubinu čovjekovog bića. No čim čovjekovo biće oplića i opovršini se, svijet mu postaje uzak. To je potpuno prirodno: čovjek je po svojoj prirodi dublji i širi od kosmosa u kome prebiva, otuda je i njegova glad za dubinom i širinom nezasitiva dubinama i širinama ove materijalne stvarnosti.

Da se ta dublja traženja javljaju i kod nas, svjedok je interesovanje koje se probudilo poslednjih decenija, u Crkvi i van nje, za duhovni pokret zvani "isihazam" ili "palamizam". Taj pokret koji je došao do izražaja osobito u XIV vijeku i koji je organski povezan sa ličnošću sv. Grigorija Palame (neobično je važno da se podvuče da je njemu Crkva posvetila drugu nedjelju Časnog posta), bio je kod nas dugo vremena zaboravljen, a od pojedinaca, pod uticajem zapadne literature, ponekad i prezren. Šta je dakle "isihazam"? Je li on stvarno, kako su neki htjeli da ga prikažu, "bolesni misticizam" prošlosti ili je nešto sasvim drugo? - Smatramo da su Nedjelja sv. Grigorija Palame i sveti dani "pučine" Časnog posta, kao priziv na cjelosni duhovno tjelesni preobražaj, neobično prikladni za razmišljanje o ovom značajnom duhovnom pokretu za istoriju Pravoslavlja i za duhovni život uopšte.

Isihazam - srce duhovnog života
Prvo da vidimo šta upravo znači riječ "ISIHIA"? Bukvalno, ona znači: MIR, MIROVANjE, TIŠINA. Međutim, kod pravoslavnih podvižnika ona je od davnina značila nešto mnogo više i imala jedan dublji smisao. Ono što karakteriše čovjeka i svijet u kome živi, to je stalni nemir i promjenljivost. Otuda čovjek stalno čezne za spokojstvom. I kao što nam iskustvo svjedoči da se mirno more ne izlazi na morskoj površini nego u dubinama mora, tako, po opitu svetih podvižnika, i unutrašnji mir tvari i čovjeka treba tražiti u dubinama čovjeka i tvari, i "s one strane" tih dubina. ISIHIA i jeste upravo to: traženje tog i takvog unutarnjeg mira koji "prevazilazi svaki um". Ona nije prosto spokojstvo, nalaženje mirnog mjesta za život i prebivanje, nego bitijno sabiranje ljudskog bića i žića u svoj centar ("srce"); a preko njega sabiranje u Bogu i Bogom, kao jedinim izvorom svakog istinskog mira. Otuda je najbolji prevod na srpski riječi "ISIHIJA" onaj koji je dao o. Justin Popović: MOLITVENO TIHOVANjE. Jer to sabiranje može se postići samo kroz vjeru, pokajanje, post i molitvu. Tihovanje ne znači pasivnost. Ono pretpostavlja ogromni duhovni napor i borbu protiv strasti koje su praizvor cjelokupne ljudske rasejanosti i razbijenosti. Dok je prorok Mojsije ćutao, kaže sv. Grigorije Palama objašnjavajući taj mir, čuo se glas Božiji: "zašto vapiješ k meni" (Izl. 14, 15). To je ćutanje glasnije od govora, tišina koja prerasta u dubinski vapaj bića. Ko zadobije takvo molitveno tihovanje, kaže sv. Jovan Lestvičnik, poznao je dubinu tajni.

"Isihia" takve vrste i uopšte isihazam obično se vezuje za gore pomenuti duhovni svetogorski pokret iz XIV vijeka. No ako se stvari malo dublje posmatraju, on je karakterističan za cjelokupni pravoslavni duhovni život. Dovoljno je pogledati, na primjer, u drevni "Otačnik", zbirku izreka egipatskih staraca, pa da se čovjek uvjeri da isihazam nije neki novi izum nego da on postoji odvajkada kao način života i put spasenja. To je, ustvari, Marijinsko služenje u nogu Isusovih stalno prisutno u životu Crkve. Tako čitamo u Otačniku, da kad je starac Arsenije upitao Boga kako da se spase, čuo je glas: "Arsenije bježi, ćuti, molitveno tihuj". Taj poziv starcu Arseniju ustvari je priziv na unutarnje duhovno delanje duše, bez koga je sav duhovni život kao lišće bez ploda.

O isihastima govore i Oci starohrišćanske Crkve. U V vijeku se spominje u palestinskom manastiru Svetog Save neki pustinjak Jovan koji provodi život u "molitvenom tihovanju". O isihastima se govori i u Justinijanovom zakonodavstvu, pominje ih i 41. kanon Trulskog sabora. Veliki podvižnik VI vijeka, prep. Jovan Lestvičnik, 27. Slovo svoje "Lestvice", koja je izvršila ogromni uticaj i na Istoku i na Zapadu, posvećuje "Sveštenom tihovanju tijela i duše" i "razlici i razlikovanju mirovanja". Isihia je i za njega ideal kao i za mnoge prije njega. On je, međutim, svjestan i opasnosti koje ona u sebi krije. Zato preporučuje neprestanu obazrivost i smirenje koje čuva podvižnika od obmane i od pada u gordost, tu "sveobuhvatnu smrt". Lestvičnik savjetuje istinskog iskatelja duhovnog života: "Neprestano pominjanje i misao na Isusa nek se sjedini sa tvojim disanjem i tek onda ćeš osjetiti korist od molitvenog tihovanja". Ovdje se, dakle, radi o neprestanom ljubavnom opštenju sa Hristom, koje ima za cilj sjedinjenje sa Bogom i sa njegovim "svetim nadnebeskim ognjem", koji neočišćene žeže a druge osvetljuje "po mjeri savršenstva" (Slovo 28).

Sveti Grigorije Niski u tumačenju Psalama govori o Mojsiju da je proveo četrdeset godina udaljen od ljudi, boraveći u "molitvenom tihovanju", sozercavajući nevidljive stvari. I po prep. Isaku Sirinu, "isihia" je vrhunac savršenstva i "majka pokajanja". On je naziva i "početak očišćenja". Po istom ovom svetitelju, riječi su organ ovog svijeta; molitveno tihovanje, koje zahtijeva radikalno odricanje od svijeta kao želje tijela, pohote očiju i gordosti života, upotrebljava radije kao organ ćutanja u kome je tajna budućeg vijeka.

Molitveno tihovanje kao neprestano hođenje čovjeka pred licem Božijim, u organskoj je vezi sa vršenjem svih jevanđelskih zapovijesti. Vršenje zapovijesti je priprema za više stupnjeve duhovnog života. Zato onaj koji bi hteo da molitveno tihuje a nije se oslobodio vrlinskim življenjem od duhovnih strasti i bolesti, liči na čovjeka koji iskače iz broda u more, smatrajući da će na daski bez opasnosti stići na obalu (Prep. Jovan Lestvičnik).

Zakon života po sv. Grigoriju Bogoslovu se sastoji u ovom: "Boga treba više pominjati nego disati". Samo tako se može ostvariti cilj hrišćanskog života: postizanje zajedničarenja s Bogom, pričešća i viđenja Boga. To je osnovna ideja isihasta svih vremena, bogoslovski potvrđena i ozakonjena u Crkvi, prvo kroz Areopagitske spise a potom i u djelima prep. Maksima Ispovjednika. To su, zajedno sa Evagrijem, Isakom Sirinom, i osobito prep. Simeonom Novim Bogoslovom, duhovni rodonačelnici svetogorskih isihasta.

Da se zadržimo samo na prep. Simeonu. I za njega kao i za svetogorske isihaste (živeo je krajem H i početkom XI v.), Bog je svjetlost i počiva u neizrecivoj svjetlosti. Zato onaj koji postiže s Bogom zajednicu, - pričešćuje se Njegove vječne svjetlosti, postajući i sam svjetlost. To se postiže kroz vjeru i vrline, od kojih je po njemu "ISIHIA" najsavršenija; ostale vrline su put koji njoj uzvodi. Onaj koji molitveno tihuje, kaže svetitelj, treba da, kao bludnica, drži i ljubi na duhovan način i suzama obliva noge Isusove. Ili kao sluškinja čije su oči uprte u ruku gospođe njene (Ps. 123, 2), tako i on treba da gleda netremice na ruke Gospoda Boga svoga. Treba da bude kao nevjesta koja sjedinjena sa Gospodom Hristom liježe i ustaje u vječni život, ili kao učenici na Tavoru koji vidješe slavu Njegovu i čuše glas Očev: "ovo je Sin moj voz ljubljeni", i padoše ničice govoreći kao Petar: "dobro nam je ovdje biti". Molitveni tihovatelj treba još da bude kao Mojsije na vrhu Sinajske Gore, da prebiva tamo sam i da uzlazi u oblak, skrivajući se od očiju drugih. Ako bude tako radio, ne samo što će vidjeti Boga "od pozadi", nego će mu se jasno otkriti lice Božije. I samo Boga gledajući i od Boga budući gledan, i slušajući Njegov glas, otkriće se prvo njemu, na tajanstven način, tajne Carstva Božijeg, a potom će on drugima dati zakon; prosvetliće se a onda će i druge svjetlošću znanja prosvetiti; biće pomilovan pa će onda i sam druge milovati. Takav traži i dobija, pa kad dobije - razdaje onima koji od njega traže; odrešuje se sveza zla a potom odrešuje i sam druge.

Nezasitiva žeđ i glad za Bogom i vječnom Božanskom svjetlošću je osnovna pokretačka snaga radikalnog odricanja od svijeta koje traži prep. Simeon. Tu se ne radi o nekakvom apstraktnom filosofskom ili religioznom misticizmu, nego o opitnom svetotajinskom i svetovrlinskom realizmu. To je žeđ krštene i u svjetlost Trosunčanog Božanstva navijene duše, za opštenjem sa istorijskim Hristom Bogočovjekom, u Crkvi Boga živoga, silom Duha Svetoga, kroz očišćenje i duhovnu borbu.

Da ta žeđ nije samo svojstvo monaha ili pustinjaka, nego da je u prirodi svih hrišćana, svjedoči prep. Petar Damaskin na oko 200 godina prije Simeona Bogoslova. "To je podvig, kaže on, koji je potreban svima ljudima, bilo djelimično bilo cjelosno. Bez njega je nemoguće zadobiti duhovno znanje i smireno umlje; onaj koji ga ište, postaju mu preko njega jasne u božanskim Pismima i svim tvarima skrivene tajne." Bez molitvenog tihovanja, tvrdi isti svetitelj, ne možemo se očistiti ni poznati našu slabost i demonsko lukavstvo; nećemo biti u stanju ni da shvatimo Božiju silu i Promisao iz božanskih Riječi koje čitamo ili pjevamo.

Svetogorsko življenje po Bogu
Upravo na takvoj žeđi, erosu i podvigu sazdana je, rasla, živjela i živi sveta Gora Atonska. Svetogorski podvižnici su od samog početka prigrlili isihazam. Sveta Gora je, ustvari, po samoj svojoj prirodi bila mjesto "isihije" i istovremeno "ognjište vrlina". Ono što piše za prvog svetogorskog pustinjaka, prep. Petra Atonskog, da je: "oko svoje duše, um, nepomično utvrdio na nebo, odrekao se doma, otadžbine, roditelja, srodnika po krvi i prijatelja, i rekavši svima zbogom, bolje rečeno bez zbogom, jednome svoj život posvetio - življenju po Bogu..." - to je bilo i ostalo jevanđelsko pravilo života svih njegovih duhovnih sledbenika. Za njega kaže sv. Grigorije Palama, jedan od tih sledbenika, daje svojim umjerenim i punim uzdržanja životom "zadobio silnu umnu snagu; strogim pak življenjem u molitvenom tihovanju, srce svoje je jednostavno pretvorio u božansku kolesnicu, i drugo nebo, i Bogu od neba milije prebivalište. Ukratko, u tome se i sastoji vraćanje uma samom sebi i sabiranje ili, premda je čudno i reći, vraćanje ka umu svih duševnih sila i delanje po njemu i po Bogu."

Kroz to sabiranje svih duševnih i duhovnih sila čovjek se oslobađa od svog strastvenog odnosa prema sebi i svijetu, skida sa sebe "odvratnu masku" svoje, od Boga i istinske svjetlosti, otuđenosti. To je put sabiranja po tvarima i van sebe razasutog čovjekovog bića, put zadobijanja istinskog mira, dubine i bogopoznanja, oboženja kroz pričešćivanje božanskom blagodaću i put vječnog usavršavanja i ka boljem napredovanju. Isihasta takve vrste, odrekavši se svega bogoljubivo i bogoljubno, stoji pred Bogom "gluv i nem", pobeđujući zakon materije, a duša mu se preobražava božanskom blagodaću, predajući i tijelu "znake" božanske ljepote.

Taj isihastički metod osvajanja unutarnjih prostora prenet je sa ovog svetogorskog ognjišta i među slovenske narode. Veliki ruski preporoditelji: Antonije Pečerski (osnivač ruskog monaštva), Mojsije Ugrin, Nil Sorski, Serafim Sarovski i ostali sarovski i optinski Starci prošlog stoljeća, bili su veliki ljubitelji isihije, molitvenog tihovanja.

Srpski isihasti
Prvi poznati podvižnici kod Srba: PREPODOBNI PETAR KORIŠKI, JOAKIM OSOGOVSKI i dr., takođe spadaju u isihaste, budući da pustinjaštvo po svojoj prirodi ima isihastički karakter. I sam SVETI SAVA, porod Svete Gore i otac Srpske duhovne istorije, cijelog svog života bio je razapet na krstu dvojedne ljubavi: ljubavi prema molitvenom samovanju i ljubavi prema duhovnom prosvetljenju svog naroda. On ne samo da se "divio životu neprestanog molitvenog uzvišavanja uma od zemaljskog Bogu" kod svetogorskih podvižnika nego je sam upražnjavao takav način života i čeznuo za njim svim svojim bićem. O tome svjedoče ne samo KAREJSKA ISPOSNICA i STUDENIČKA "MOLČALNICA" nego i sav njegov životni stav i stalno vraćanje Svetoj Gori. On sa velikim uzbuđenjem misli na "svetu i slatku pustinju", a posebno na kolijevku istočnog monaštva - Palestinu, Egipat, Sinaj. On je bio i ostao veliki poklonik Sinajskog shvatanja podvižništva. Duh isihastičke atmosfere prožima mnoge službe i žitija srpskih svetitelja prije XIV v. Tako čitavih sto godina pre izbijanja isihastičkog spora u Svetoj Gori pjesnik pjeva u službi Svetom Savi u duhu čistog isihazma:

"Uspavao si strasti i mnogolike valove
božanskim ushođenjima i neoslabnim čistotama
te na večernju svjetlost usnućem zasjao jesi..."

Bez sumnje istog duha je bio i Arhiepiskop Danilo II kao i mnoge druge značajne ličnosti naše duhovne prošlosti, osobito one koje su prošle kroz man. Hilandar. I do danas je ostao nedovoljno ispitan uticaj monaha Sinaita koji su osnovali niz manastira po Srbiji i kroz njih posejali u dušu našeg naroda duh sinajske isihije. Da je Prep. ROMILO RAVANIČKI bio čisti isihasta, jasno svjedoči njegov životopis, kao i činjenica da mu je duhovni učitelj bio veliki molitveni tihovatelj GRIGORIJE SINAIT.

Imali smo u naše dane nekoliko značajnih ličnosti koje su se trudile da produže, po Božijem prizvanju, staro predanje molitvenog tihovanja. Da pomenemo poznatog STARCA TEOKLITA iz Studeničke isposnice, STARCA SIMEONA iz man. Dajbaba i potpuno nepoznatu seljanku iz Vraka kod Skadra, BLAŽENU STEVKU ĐURČEVIĆ. Ova čudna seljanka, koja je posle proterivanja Srba iz Albanije (1933. g.) živjela u jednom selu na Kosovu i poslednje dane provela u bitoljskom sirotištu "Bogdaj" (umrla kao monahinja Stefanida 1945. god. od rana koje je zadobila od Nemaca), ostavila nam je "Ispovijesti" rijetke duhovne dubine i potresnog sadržaja (Ispovijesti se čuvaju u rukopisu).

Isihazam sv. Grigorija Palame
Osnovno načelo isihazma svih vremena je bilo: prvo treba BITI pa onda DELATI. Prvo je korijen i izvor drugog, drugo je nezamislivo bez prvog a i prvo ima potrebu da se otkriva i ostvaruje drugim. Čovjek treba da sretne živoga Boga, pa tek onda da propovijeda ubedljivo i vjerno Njegovu svetu i neizrecivu tajnu. To je suština i isihazma Sv. Grigorija Palame. On i isihasti XIV vijeka ne uvode ništa novo. Radilo se prosto o oživljavanju i misaonom produbljivanju nečega što je postojalo u Crkvi vjekovima kao opitna stvarnost i kao način po Bogu življenja. Ono što bi se moglo smatrati kao novina u isihazmu XIV vijeka jeste BOGOSLOVSKO DOGMATSKO udubljivanje i obrazloženje tog duhovnog iskustva Crkve. Svetogorski isihazam i uopšte svetopredanjsko crkveno iskustvo dobijaju u licu sv. Grigorija Palame svog bogoslova "teoretičara". Osnovni problem ovog svetogorskog spora sa dalekosežnim posledicama bio je problem mogućnosti ili nemogućnosti realnog opštenja sa Bogom, kao i načina kojim se to opštenje može ostvariti. Kalabrijski humanista Varlaam sa svojim pristalicama, koji su bili pod jakim uticajem grčke filosofije i zapadne sholastike aristotelovski orijentisane, ili su poricali mogućnost stvarnog opštenja sa Bogom ili su mu pridavali simvolično intelektualni karakter. Bog se, po njima, može poznati samo preko prirode ili preko tvarnih simvola, kojima se On otkriva čovjeku. Sveti Grigorije je odmah osjetio da se tu radi o skrivenom izbacivanju Boga iz istorijske stvarnosti, pa je odlučno ustao protiv takvog sakaćenja hrišćanske vizije odnosa između Boga i njegove tvorevine. Svoj stav on zasniva na biblijskom paradoksu: Sveto Pismo tvrdi, s jedne strane, da "Boga niko nikad nije video" niti ga može vidjeti, ali s druge strane, svjedoči da su "blaženi čisti srcem jer će Boga vidjeti". Iz toga je Svetitelj izatkao svoj bogoslovski paradoks, zasnovan na Hristovom ovaploćenju i vjekovnom iskustvu Crkve: Bog je po SUŠTINI nepristupan, neizreciv, neopisiv, a po Svojim vječnim božanskim SILAMA i ENERGIJAMA On je - Život našeg života, Mudrost naše mudrosti, Nada naše nade, Istina naše istine, Svjetlost naše svjetlosti, Srce našeg srca; preko njih On je Tvorac svijeta, Promislitelj njegov i Životvorac. Bog je u samom iskustvu isihasta, ako je moguće tako se izraziti - SKRIVENO-OTSUTNA PRISUTNOST. Kao "prisutnost" On je "Carstvo Božije" u nama, On je Tavorska Svjetlost - SLAVA lica Hristovog, koju su vidjeli Apostoli na Tavoru, realno prisutna u svima onima koji joj kroz vjeru i vrlinski život prigotove mjesto u svome srcu. A to i jeste smisao hrišćanskog života: da čovjek postane zajedničar vječne Božanske slave.

To prebivanje Boga u nama i nas u Bogu, kao naše zajedničarenje u Božanskoj vječnoj slavi i preobražavanje Božanskom svjetlošću, odnosi se na svo psihofizičko biće čovjekovo. Ono pretpostavlja i zahtijeva naš i tjelesni i duhovni podvig. Smisao svega našeg truda je da se sve naše biće, koliko je to nama ljudima moguće, sabere u molitveni vapaj i cjelosno hođenje pred licem živoga Boga. Ono što je najviše izazivalo Palamine protivnike, zatrovane platonovsko-dualističkim prezirom ka tijelu, kao i mnoge posle njih koji su se izrugivali "gledanju u pupak" isihasta, radi viđenja Božanske svjetlosti, - to je upravo taj značaj koji Sveti Grigorije pridaje tijelu u duhovnom životu. Svetitelj je svjestan da je posle vaskrsenja Hristovog tijela svako ljudsko tijelo i ljudska kost - svetinja i hram Duha Svetog.

Kao i sva Božija tvorevina, tijelo je prizvano, kao i duša, da bude hram Božiji a da bi to postalo potrebno je da svojim postom, čistotom i smirenjem i sabiranjem - odriješi krila duše i oslobodi je za Božanski beskraj, i njegovo skriveno otkrivanje u njenim dubinama.

Priziv na moralnu revoluciju
Eto šta su isihasti bili i ostali: svjedoci mogućnosti i neophodnosti za čovjeka svakog doba, prije svega i iznad svega - tog osvajanja božanskog beskraja, skriveno otkrivenog u dubinama svakog ljudskog srca, i s one strane tih dubina; u "srcu" kosmosa i njegovoj poslednjoj tajni, i sa one strane te tajne. Čovjek, osvajajući prostore oko sebe, kao da je zaboravio na mnogo beskrajnije prostore u sebi. Cvetanje spoljašnjeg progresa naše tehničke civilizacije kao da prati sve opasnija moralna unutarnja zakržljalost. Nedavno je objavljena u novinama karikatura supersoničnog aviona, ispod koje je pisalo: "čovjekov naučni progres", a pored nje karikaturica sa natpisom: "čovjekov moralni progres". Nezajažljiva čovjekova žeđ za osvajanjem spoljašnjih prostora osakatila je čovjekovu unutrašnjost, a kroz to i odnose među pojedincima i zajednicama. Čovjek kao da se izlio, kao rijeka, iz svog korita, pa se sad nalazi u opasnosti da ga isuše sunčani zraci, da ga ispare sa lica zemlje. Otuda je Solženjicin bezbroj puta u pravu kad tvrdi da "ako se mi ne promijenimo sa našim nezasitivim "progresom", čovječanstvo će, pri bilo kakvoj varijanti svog razvoja, nestati u XXI vijeku - zbog degenerisanosti i istrošenosti, besplodnosti i zagađenosti planete".

Predosjećanje te opasnosti upravo i budi interesovanje kod najdalekovidijih umova našeg doba za dublje ljudske stvarnosti. Time se da objasniti i interesovanje za isihazam, kako na Istoku tako i na Zapadu. Jer isihazam je stalni priziv na jednu istinsku revoluciju i preobražaj ovoga svjeta: priziv na moralnu revoluciju i preobražaj; na produženje i proširenje čovjeka - vječnoprisutnim Božanskim beskrajem. Priziv na otkrivanje Carstva Božijeg u nama.

Hi, curke!

Znate kaj mi je sad palo na pamet!? Nekaj genijalno! Čitala sam Nemanjin komentar kod Kniževnog terorista pa sam vidjela da tamo spominje Russela koji je kazao da bi u osnovnim školama trabalo djecu učiti čitanju novina s nepovjerenjem! E, pa ja sam odlučila svaki dan komentirati jednu novinsku vijest, jer mi je dojadilo da mi Nemanja predbacuje navodnu pasivnost i nezaintersiranost za svu složenu dinamiku socijalnih i političkih odnosa u našoj maloj zemlji. Za danas sam tako izabrala vijest iz 'Jutarnjega lista'. Evo kako glasi:

VELIKA GORICA - Ni nakon današnjeg potpisivanja koalicije između DC-a i liste SDP-HNS-HSLS nije poznato koju će dužnost u velikogoričkoj gradskoj upravi obnašati Vesna Škare-Ožbolt. Najavila je samo da će biti “vrlo aktivna u životu grada”. Bivša ministrica pravosuđa istaknula je da su kadrovske ponude HDZ-a bile bolje, no da nije htjela trgovati.

Iz krugova najbližih suradnika Vesne Škare-Ožbolt doznajemo da je HDZ nudio sve kako bi pridobio DC na svoju stranu. Gradonačelničko mjesto, DC-ovci na čelnim mjestima javnih poduzeća i na pročelničkim mjestima, sve je to samo dio ponuda koje su padale na stol DC-ovaca, a navodno se lobiralo i prema najbližim prijateljima predsjednice DC-a.

Njoj je pak, još prije izbora, nuđen povratak na čelo Ministarstva pravosuđa, no sve je ponude odbila. Članovi velikogoričke četverostranačke koalicije danas su novinarima objavili kako će vrlo brzo konstituirati vlast. SDP će dati gradonačelnika i tri člana Poglavarstva, HNS i HSLS po jednog člana u Gradskom poglavarstvu, a DC-u predsjednika Gradskog vijeća i zamjenika gradonačelnika Velike Gorice.



Zanimljiva vijest, zar ne! Jedino, ne zna se o čemu!
To me je i privuklo!

Naime, isprva sam mislila da je riječ o ishodu lokalnih izbora u Velikoj Gorici.
Ali, nije!
To je još jedna u nizu pred i post izbornih reportaža Jutarnjega lista o Vesni Škare-Ožbolt.
Sama Vesna strašno mi je simpatična i bez photo-shopa. Ona je naime jako marljiva žena. Čim je rodila, za par dana bila je u Uredu Predsjednika, valjda zato da kojim slučajem ne bi ostala bez vlasti! Kakvo čedo, kakva majčinska ljubav! Ta, prije bi čovjek skinuo dijete s trešnje nego Vesnu s bilo kakve vlasti.
Onda mi je još simpatičnija postala kad je kazala da kupuje stan za 100 000 eura samo zato da bi se, kao sugrađanka ovih divnih ljudi iz plemenitog Turopolja, mogla kandidirati u Velikoj Gorici: ta, njoj je dati 100 000 eura za stan lipov kurac, jer, gastarbajteri dobro plaćaju nesuđena saborska mjesta, zar ne!? Vesna je ne samo marljiva, nego i uspješna poslovna žena, pa mi dodatno imponira.
Samo, kužim ja zakaj sei Vesna toliko dopada meni, ali mi nije jasno čime je toliko zadužila EPH da ne samo izdanja te kuće, već i svi koji su ekstenzija Imperije u inim medijima - pa tako Zuhra ili Kuljiševa žena Nada u showu 'Sanja' - Vesni daju veći medijski prostor i pozornost no drugom Isusovom dolasku!? Nemanja mi govori da je to samo dokaz glasine o Vesninoj ministarskoj bliskosti s Pavićem i društvom, tj. o onome što je Sanader sugerirao: priča se da je upravo Vesna Škare-Ožbolt dostavljala informacije sa zatvorenih sjednica Vlade i doturala dokumente kojima raspolažu EPH-ova izdanja. Osobno ne vjerujem u tu priču i stalno se svađam sa Nemanjom oko toga! Pa, kaj bi to Paviću trebalo kad on ionako ima odlične izravne veze sa Sanaderom, još od dogovora oko 'Slobodne Dalmacije', a i Tomislav Karamarko, šef svih obavještajaca zemlje, ujedno je i vlasnik-u-mirovanju (jer je predao svoje dionice) firme koja radi inteligence service Paviću i Europapress holdingu. Ima tko njima doturati papire, kaj ne!
Ipak, ima nešto u tom Nemanjinom: Vesna kod Sanje za ženice iz Gorice i Pervanovu bakicu iz Gračaca, Vesna kod Zuhre da se vidi kak je ona feš i šik i šlagfertig, Vesna vozi auto kao Željka avion, Vesna predlaže Hlapićgrad, Vesna na moru, Vesna na planinama, obucite Vesnu...jebote, Vesna je neka vrst ružne Barbie, što li!?
EPH očito ne zaboravlja usluge! Čuva Pavić one koji su ga zadužili.
Tako će i Vesna Škare-Ožbolt, koja je notorno politički propala i mrtva, još dugo vegetirati na umjetnim plućima Pavićevih medija!
Jer, objektivno, kako se i kaže u tekstu (ta, ni EPH-ovi mrtvozornički kozmetičari nemaju takav photo-shop da bi se to dalo sakriti!) još nije poznato što će zapravo u velikogoričkoj upravi Vesna raditi, ali, što god radila, sve je to, skjuz maj frenč, pizdin dim! I, sad odjednom, predsjednica skupštine Velike Gorice uživa pažnju EPH-ovih urednika i novinara kao da je nanovo okupila Beatlese! Strašno glupo i prozirno, a pritom i nesnosno iritantno!
Štoviše, ova urednička oprema silno živcira i biva kontraproduktivnom: kao da svi mi ne razumijemo da stvari stoje upravo suptrotno od onoga što se opremom tvrdi! Vesna Škare Ožbolt Sanadera bi molila da joj bude kum djetetu samo da joj je ovaj, ma i pijan, zaista nudio mjesto ministarke pravosuđa! Uostalom, tko je toliki idiot da povjeruje kako je striktni Sanader prije izbora u Gorici nudio Ožboltici mjesto s kojega ju je nogirao dva mjeseca prije!? Pa da se pred parlamentarne izbore kompromitira zbog jednom malog šljivarskog sela kraj Zapruđa, za koje ga uredno zaboli kurac da mu nije Šukera! 'Jutarnji list' je prepun kretena zbog kojih Pavić onda silne novce troši na kontraforni sustav promotivne pomoći novini koja upravo ovakvim idiotarijama dnevno gubi čitatelje! HDZ je nudio više ali Vesna nije htjela trgovati!? Ha, ha, Vesna koja treći dan po porodu trči u Ured da je Tuđman ne zamjeni nekim novim modelom Vesne Škare-Ožbolt, takva jedna Vesna nije htjela trgovati!!! Ma koga vi to zajebavate, dečki, ha?
Jadan Tonino Picula.
Ta će već sutra početi raditi sve što može samo da ga opstruira i zbaci s mjesta gradonačelnika.
Nema Tonino pojma što ga je snašlo.
Jer, Vesna je kao herpes: izbije kad si shrvan poslom i brigama, kad ti imunitet padne, kad si najslabiji!
Uz pomoć ovog deponija ljudi i ideja koji do te mjere zagađuje eko-sustav ove zemlje da se više ne da disati, Vesna će tako vegetirati dovijeka!
Ne znam zašto, ali to mi nekako fura na vampirizam: više nisi živ, ali si ne-mrtav!
Horror!




Eto, dečkeci i curke, starom Russelu u spomen a Nemanji u inat, ja sam svoje kazala.

Vaša Nikolina,

P.S.

Na molbu curki koje već danima pate za Valentom koji se zove po kravi, donosim umjetničku fotografiju Brune G., iz 1996. godine, snimljenu negdje na pitomim obroncima Slava-gore kod Samobora; Valent, u pozadini, tu je s vrsnim stilistima hrvatske novije stvarnosne proze Edom Jurkovićem 'Lakim' i Radom 'Pegicom' Jarkom. Umjetnici se odmaraju nakon recitiranja Kaštelanove pjesme 'Dva moja brata i ja, kad smo bili trojica nas'.



Dečki su pravi, kaj ne?

Boooooooooooooooook, cureee, booook svimaaaa!

Evo mene konačno! Joj, došlo je ljeto i obojalo svojim kistom naš grad! LOL
Baš mi je nekak sve za pet, jedino kaj je možda malo prenaglo zatoplilo, pa sam stalno nekako teška i pospana!
Vjerojatno i većina vas ima slične probleme. Zato sam odmah krenula s footingom, pa ću već idućega tjedna na 'visinske pripreme' - svaki drugi dan na Sljeme, naravno pješice, kao naš simpatični gradonačelnik Bandić!

Možda sam vas malo zagnjavila ovi 'teološkim' tekstovima ali ja mislim da su sjajni i inspirativni, a kako je pravoslavnima jučer bio Uskrs - pa i mome Nemanji! - mislila sam da nema bolje zgode za kazati pokoju o hezihazmu nego upravo u ovo vrijeme.

A sada, ipak, nešto sasvim drukčije. Evo vam jedna zgodna slika jedne od mojih heroina.
Nadam se da vam je ilustracija zgodna - meni je supač!
Čujemo se kasnije, jer sad idem potražiti nekakve konzerve govođeg gulaša pa ću ih skenirati kako bi vam mogla ispuniti želju i objaviti novu Valentovu sliku.

Boooook!

Haj, curke, dobro jutro!




Nadam se da ste se dobro naspavale!

Idemo se fino umiti i malo podaprat, pa svi na misicu!

Nu kako sam se ja obukla za Don Draška...





Nadam se da će i danas biti zgodna propovijed. A evo što smo zadnji puta čuli, kada na redu bijaše gang bang:

Suci 19,24-29 "Evo, moja je kći djevica, prepustit ću vam je. Činite od nje što vam drago, ali ovom čovjeku ne činite bezakonja." (25) Ljudi ga ne htjedoše poslušati. Tad onaj čovjek uze inoču (konkubinu) te im je izvede. Oni su je silovali i zlostavljali svu noć do jutra, a kad je zora zabijeljela, pustiše je."

Zgodan motiv propovijedi, nije li?

Žurim, moram ići. Kiss, kiss!


Nikolina



P.S. Ako se nekome od bezobraznika ne sviđaju moje grudi, znajte da je kazano:

Pjesm. 8,8 "Imamo malu sestru koja još nema grudi, što ćemo činiti sa svojom sestrom kad bude riječ o njoj? (9) Ako bude poput zida, sagradit ćemo na njemu krunište od srebra; ako bude poput vrata, utvrdit ćemo ih cedrovim daskama."

Pa sad vi samo komentirajte, dok vas Don Draško ne čuje!

Joj, škvadro, bok!


Bila sam danas vani i toliko se toga dogodilo da ne znam kaj bi vam prvo ispričala.
Ipak, najprije, sviđa li vam se kako je naš prijatelj Krasimir ukrasio naš blog?
Supač, kaj ne?
Evo kako izgleda Krasimir na ilustraciji jednog našeg frenda:



Kao što vidite on je strašno pametan i slika prikazuje svu njegovu imaginaciju i kreativnost.
Vidim da ste se dobro provele na mom blogu, hvala svima kaj se toliko javljaju, a ovi kreteni kaj su
mi zabranili da komentiram mogu mi malo znaš kaj!
Sigurno su popizdili od zavisti kad sam rekla da bi ja htjela uređivati naslovnu stranicu bloga: Bi, i to bum uvijek ponavljala dok sam mrtva, jer ja to znam bolje nego Darijus-Limarijus!
Ha-ha, sad bumo ga stalno tak zvale, OK?
Joj, da znate kak nam je bilo danas gala!
Prvo smo išli ujutro na misu u Petrovu, onda smo otišli malo do Nemanjinih, pa smo svi skupa išli na ručak kod staroga Puntijara. On je nažalost toliko star da ga nismo vidli, ali sam ja zato klopala veprovinu sa zemlknedlama i popila gotovo butelju graševine sama! LOL
Zapravo, imam dojam da mi se malo spava i da ne ću baš biti u stanju danas previše pisati, pa se idem istuširati i gledati malo Nightmare stage, joj, oni su mi supar, pogotovo Ševa, on mi je najbolji, ja njega jedno tam kužim.

Curke bok!

Nikolina

P.S.

Vidim da fotografija hrvatskoga književnika, filantropa i velopipediste Valenta, koji se nota bene zove po kravi, nije poslužila svrsi.
Promptno zato stavljam manju njegovu fotografiju, ali ulovljenoga in flagranti s knjigom:



Ako tko što zna o čovjeku s ove fotografije, neka mu javi!

Zahvalna,


Nikol

I, da, da ne bi bilo da je samo Ryden popularan, autor ove divne slike pod egidom 'nightshif visitors', drage naše sorele Siouxie, preziva se Mars; ima brata, tužne sudbine.

Ne mogu ipak otići spat prije no što uljepšam noć Phara doxici:

chris mars



Eto, draga seko, slika za tvoju galeriju! (Brat nešega Chrisa od malena je na psihijatriji; Chris kaže da slika ono što mu bratac priča!)



A za sve vas koji ne znaju kako smo se moj dečko i ja upoznali, evo stenograma prvog našeg razgovora:

@Niki, otkako sam ti izdao svjedodžu ni pisma ni razglednice. A i nisam ti trebao kazati to za grad: sad sigurno prevrćeš po 'Kiklopu' i tražiš gdje to piše. Niki, srce, recimo da sam se zajebavao. @Miljenko, ne treba ništa. Reci tati da je sve u redu. ( 06.04.2006. 19:58)
• Pa Grad, da :) .. to sam i mislila, najozbiljnije :)) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 19:59)
• Dobro, sad kad smo dogotovili esej o Marinkoviću, idemo sa sprotom i glazbom. Prvo, i dalje si nesmotrena i ne čestitaš rođendane. Drugo, ne znam jesi li svratila do bloga moga dragog raspadajućeg supatnika Inhibitora, ali, ako nisi: tamo će te dočekati nevjerojatna smicalica na račun Svete Lucije (slatko, a?). Treće, što ljubavi podučavaš i kojim razredima? Idemo se malo družiti. Evo, ja sam recimo filantrop i humanista, doktorirao sam psihologiju u Beču, imam 38 godina, sretno sam rastavljen, situiran, imam grijanu tastaturu pa moje njegovane ruke lagano klize dok pišem ove komentare, i uganuo sam nogu pa si krativ vrijeme. Volio bih ovim putem upoznati ženu poput tebe. Zašto, objasnit ću ti kasnije. Nadam se da ti ne smeta tradicionalno ime koje je u mojoj familiji već 7 pokolenja - tvoj (Nemanja 06.04.2006. 20:27)
• :))) znala samda si u biti simpatičan lik. Ne bih iznosila podatke ovako javno, mozda nekom drugom prilikom. (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 20:34)
• Nikolina, sereš! Sad si ti znala da je to grad! Ma daj! Jesi moj kurac. Ajde, ako si znala, koji je to grad? (miljenko 06.04.2006. 20:37)
• Zagreb :) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 20:38)
• Pa dobro, reci samo koji predmet predaješ u školi; pa nije to nekakvo razotkrivanje, kazati recimo: Ja sam profesorica fizike i matematike (nekako mi se čini da ti predaješ sasvim egzaktne znanost). Odaje te ta tvoja simpatična i sasvim idiosinkrazijska racionalnost. (Nemanja 06.04.2006. 20:39)
• Nemanja, nemoj se ljutiti, ali to stvarno mislim da nije u redu iznositi ma mjestima kao sto su blogovi. Ako ikad zamjenimo e-mail, mozda takvim kanalom. Btw. koliko ti je godina, ali zastvarno? :) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 20:42)
• Manjkas, ne seri ti! Kako se to razgovaraš s jednom profesoricom! Bravo, Nikolina, dušo, Zagreb, dobro da si dodala smajlića, joj, jebemti, pa ti mi se sve više sviđaš, sav sam se naježurio kad vidim kojom brzinom ti te svoje visprene odgovore natipkaš, vražićak jedan, joj najrađe bi te cijelu, onak znaš...Nikolina, da sad ja budem kavalir pa da te sasvim uzmem u zaštitu, znaš, nije dušo važno koji je to grad u smislu nekog određenog grada: Zagreb jest poprište događaja, ali grad je tu protagonist u jednom apstraktnijem smislu, znaš. Ako te Manjkas opet nekaj počne provocirati, ti mu tako odgovori, ili pusti da mu ja kažem kaj ga ide. Nego, znaš ja sam jako duhovit, pa bi ti ispričao onaj vicov kad uđe Mujo u prvi razred vlaka za Tuzlu pa pita: Jel' ovo prvi razred. A putnici kažu: Je. A on veli: Dobro, onda, ja sam vaš novi učitelj! LOL :))))))) Za popizdit smješno, kaj ne? Joj, nemrem više pisat od smijanja, daj ti nešto napiši. (Zakaj ne otvoriš blog?) (Nemanja 06.04.2006. 20:47)
• :)))) nisam nikad čula, dobar je. Pa sve si razmišljam da otvorim blog, jer me strah da netko ne falsificira moj potpis, a to se već jedanput dogodilo na jednom drugom blogu, i jako me uzrujalo, toliko da sam si obećala da neću više nigdje komentirati. Možda i otvorim i pretipkam neke svoje priče iz ladice :))) ali poznavajući sebe bojim se da me sve ovo skupa ne ponese. (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 20:52)
• 26. Samo, svi mi kažu da izgledam puno mlađe. Malo mi je sad neugodno ali kad si već tako draga i pametna djevojka, a vidim i ozbiljna, priznat ću ti zašto se volim predstavjati kao 38-godišnjak (iako sam zaista diplomirao u Beču; stari mi je tako kao neki diplomat, no, moji su rastavljeni, duga priča, ispričat ću ti na e-mail): naime, malo mi je neugodno što me svi u društvu zezaju zbog imena! Teško je biti Nemanja u Zagrebu, jebiga! Mada su moji baš po ocu u Zagebu već, pazi sad!, 9 generacija! I svi su bili juristi, samo sam ja izrod. Eto, nadam se da tebi neće smetati što sam ja Nemanja, dapače, možda će ti imponovati da netko s takvim imenom tako dobro razumije i književnost i fudbal i bilijar, a bogibogme ni devojke mi nisu neka novost! (Nemanja 06.04.2006. 20:54)
• :)) biljar je ok, ali za nogomet minus :))) nemam ništa protiv nogometaša, ali mi je taj čin jurenja lopte po travnjaku u najmanju ruku infantilan :) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 20:58)
• @Niki: Ne zezam se ovo za psihologiju. Zaista sam diplomirani psiholog. Diplomirao sam sa tezom o Franklu; šta ćeš, Beč, treća škola, verovatno si čula za onu slavnu tezu: nenormalno je ponašanje u nenormalnoj situaciji normalno. Ja sam pokušao da stvari relativizujem, pa sam namesto te Franklove teze u zaključku pokušao da predložim inačicu: da je nenormalno ponašanje u nenoramalnoj situaciji nenormalno. Ne znam šta se tebi čini. U svakom slučaju, i ovo može biti dobra tema nekih budućih razgovora duž Cmroka. Nego, kako ćemo s emajlom? Da ti ostaviš neku svoju adresu? Jer, znaš kako je, mene ovde svi znaju pa će mi jebu mater oko ja ostavim svoju. (Nemanja 06.04.2006. 21:00)
• Kako bre infantilan? Pa kad su na travnjaku mora da za nečim jure! Mada, nisam ja neki fah-idiota pa da se lepim bre za fudbalere k'o muva....to sam ja samo onako dometnuo da vidiš da sam i ja samo tipičan mladi čovek koji voli sve što vole mladi. Nego, koju muziku slušaš? (Nemanja 06.04.2006. 21:02)
• Kako misliš falsificirao tvoj potpis? Netko je naprosto napisao 'Nikolina' i pisao pizdarije pod tvojim imenom? E, majku mu jebem! Primetio sam ja to - čini mi se da se to dogodilo i tijekom naše male debate, nije li!? Inače, ne boj se prepustiti: neka te ponese pa šta, mladi smo! LOL (Nemanja 06.04.2006. 21:06)
• isto tako i ja se bojim ostaviti adresu tek tako, a od muzike najviše volim acid jazz i kvalitetnu suvremeni rock, ali ne svakakve pizdarije. Ono što ne mogu smisliti su narodnjaci, koji su nas zatrpali u zadnje vrijeme :) Pa koliko ja pratim u ovoj debati nije bilo takvih tipova koji falsificijaru, da ih je bilo ja bih se već odavno povukla. (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 21:13)
• Još uvek ne mogu da razumem tu primedbu da je sam čin jurenja lopte po travnjaku 'u najmanju ruku infantilan'!? A šta da rade na travnjaku pred tolikim ljudima koji su skupo platili kartu nego da jure za loptom? Zamisli kako bi to bilo da su na travnjaku a da nema lopte!? Apsurdno, zar ne! Mada, kad zamislim tu scenu i uzmem u obzir da si me ti ponukala da je zamislim, moram da ti priznam da si mi vrlo inspirativna! Vidiš, ovo je lep primer za to što kažem da volim kako razmišljaš! To bi se i Camusu sviđalo: pun Park prinčeva, 22 igrača na terenu, finale kupa šampiona, a nigdje lopte! Jebote, credo qui absurdum est! Šalji brzo email da ova naša letimična veza preraste u novu, intimniju fazu. Tvoj, (Nemanja 06.04.2006. 21:13)
• Pa ne znam, u biti ne razumijem ni takve koji to gledaju i iživljavaju se nošeni testosteronomn. Alergična sam na navijače! (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 21:15)
• Hm, onda se meni učinilo da se netko na početku pod tvojim imenom ubacio s onom nekakvom definicijom, ne znam, već je puno toga kazano, ali nije sada više ni važno....Jeste, imaš pravo, to za email. Nego, kako ćemo onda? I ja strašno volim suvremeni rock: lud sam recimo za The Killersima, Arcade Fire (šteta tolike rodbine, pokoj im duši), obožavam Coldplay...znaš li odakle ime Jamiroquai? Inače, fenomen publike nije teško za razumjeti: igraju redovito dva kluba, i svaki ima svoje navijače, pa se ljudi skupe i logično da navijaju jedni protiv drugih. Što ti je tu nejasno? (Nemanja 06.04.2006. 21:26)
• Da kad tako pojednostaviš ispada jednostavno. Možda je to ostatak nekog divljačkog nagona za plemenskim određenjem i za vikanjem. Nekad su ljudi možda vikali na mamute i tako ih pokušavali otjerati od špilje. Ne znam kako ćemo s emailom, bilo bi logično da ti pustiš svoj, pa da se ja javim. Nekako bi to tako i išlo po bontonu :) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 21:30)
• ne znam odakle ime Jamiroquaiju;) možda iz Kiklopa :)))) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 21:32)
• Tek sam sada video da se unekoliko razmimoilazimo (pa šta, suprotnosti se privlače!) glede narodnjaka. Da znaš, ne mora to uvek da bude sasvim isprazna muzika. Evo, na primer, ti bi kao profesorka mogla imati senzibilitet za sledeće stihove iz pesme Dare Bubamare (da ostanemo kod nogometa): Škola je naša bila ista kao i druge/ sreću sam našla u njoj bol i mnogo tuge. Refren 2x ! Pa zar to nije lepo rečeno! Tako jednostavno, a toliko duboko proživljeno! (Nemanja 06.04.2006. 21:33)
• Pa ne bih se složila :) ali više od riječi, koje su u svim žanrovima trivijalne, smeta me glazba i atmosfera mafijaških obračuna na balkanski način. (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 21:37)
• Osim toga, to je loša glazba, i nikakva relativizacija u tom slučaju ne pomaže. (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 21:39)
• Jay Kay kaže da to ima veze s Irokezima: spojio je riječi jam i autentični naziv za Irokeze, iz samo njemu poznatih razloga. Nego, ne mislim da su riječi baš trivijalne. Recimo, ovaj stih Mile Kitića:" Najbolje je da me nema,/ da se bogu predam,/ moj živote bez ljepote/ neću da te gledam!!!! Pa to je naprosto fenomebnalno: to autentično iskustvo ništavnosti života bez ljepote! Nietzsche kaže da imamo umjetnost kako ne bismo umrli zbog istine! Kitić kaže to isto: Moj živote, neću da te gledam bez ljepote! Ili, recimo, navodim primjer istog pjevača samo da pokažem kako to nije slučajno, sledeći stihovi: "Zapalit ću sve, slike na zidu,/ nek uspomene s njima, nestanu nek idu,/ nek ostanu zidovi sivi, kad ona ode, niko ne živi..." Samo zlonamjeran čovjek tvrda srca i ušiju ovdje ne može i neće da prepozna gotovo E.A.Poeovski poetskoinfernalni žar: zapalit će sve slike na zidu! Kako tragično, kako ljudski: ta, ljubav je veća od umentosti, govori pesnik. Neka odu i uspomene i slike i sve u....neka ostanu, vidi slike: zidovi sivi, jer, kad ona ode, niko ne živi! Čista metafizika: Ona je ono jedno biće koje sabire sva (sve=jedno), i kad ona ode, Sve nestaje! Pa tko onda s takvim uvidom u nadublje osnove bivstvovanja da ne potegne Beretu i tu i tamo ne zapuca! Pa što će ti život ako se tako malo čovek ne opusti. A i to s mafijom je malo preterano: sve su to fini momci, većina je njih za Europu bez granica, koji će im, samo im stvaraju probleme, pravi kozmopoliti, šmekeri, lepi satovi, brza kola, snažna mišice...razumeš, ima tu neke poezije! O tome je još Homer pisao! Pa pogledaj samo kakav je manga Ahilej bio! Pravi baraba, a grčki je govorio k'o materinji! I to još u ono, antičko doba! (Nemanja 06.04.2006. 21:59)
• Čuj, ti stvarno misliš da su nekada ljudi mogli vikati na mamute? Nikad mi nije palo na pamet... (Nemanja 06.04.2006. 22:04)
• Ova tvoja retorička akrobacija ne će uspijeti promijeniti moje mišljenje :)) prilično sam tvrdoglava glede toga. To je u suštini loša glazba. Točka:) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 22:04)
• Ne znam, možda su mamuti izumrijeli prije prvog čovjeka :) Povijest mu nije jačastrana ;) (Nikolina (27), prof. 06.04.2006. 22:07)
• Prvom čovjeku? Sumnjam da se on kužio u povijest. Ja mislim da mamuti nisu ni postojali. Zapravo, sve je to paleološka laž: kako su mogli postojati dinosaurusi, recimo? A šta da nisu izumrli? Pa kako bi mi danas živjeli s dinosaurusima? Gradiš autoput recimo za Sisak, a iza Gorice pasu brontosaurusi? Ili, ideš s malim na pecanje, a kad tamo tyranosaurus rex! To nije nimalo logično! Kad je dragi bog stvarao svijet, on je stvorio u stijenama i te fosile. Samo, ti fosili su njegovo umjetničko djelo: to nisu ostaci nikakvih stvarnih životinja, nego je Bog u stijenama izdubio veliku paleološku laž! Možeš se inače javljati na univerzali mail: budalajlama@yahoo.com! To uvijek funkcionira, za cijelu sektu. Probaj. (Nemanja 06.04.2006. 22:24)
• Uf! Ovo je zaista bio dug dan. Teroristo, znam da ćeš isprva popizdit, ali, ako pročitaš pomno cijelu ovu romantičnu komediju, lako ćeš doći do zaključka koji se nameće sam po sebi: ovu prepisku valja isprintati, nositi po tulumima, pa kad krene treća, četvrta žiža, ako nema Harmsa, dostajat će i ovaj tekst. Jer, jebomene Dragi blog ako ovdje ima itko normalan! (Stevan II Prvovenčani 06.04.2006. 22:47)
• Na vrhu, iznad svih tlapnji čovječanstva, dostojanstveno stoji Teroristov post, oslobođen samsaričnih zabluda i varki, a Terorist čita postove zabludjelih čitatelja i plače nad njima...Tak' ste skrenuli sa teme (kvalitativno i kvantitativno) da se čovjek zapita gdje je onda smisao bloga. Spuštate se na razinu prvokritiziranih u izvornom postu, pa čak i niže! (vavilen 06.04.2006. 22:52)
• ja sam umirao od smijeha, nemanja je zajebant prve klase, takoreć teška artiljerija. me like ;) (j.d. okocha 06.04.2006. 23:27)
• Hvala stari, ja sam već mislio da sam poludio! Trebalo mi je ovo priznanje. Naime, da objasnim: to ti je kao da trčiš maraton, i, odjednom se okreneš a kad tamo - nikoga iza tebe! Sad, ili si debelo prvi ili si totalno zajeb'o smjer! Danke O'Kocha! Inače, meni je ingeniozan ovaj dio dijaloga: NIKOLINA: Pa sve si razmišljam da otvorim blog, jer me strah da netko ne falsificira moj potpis, a to se već jedanput dogodilo na jednom drugom blogu, i jako me uzrujalo, toliko da sam si obećala da neću više nigdje komentirati. JA: Kako misliš falsificirao tvoj potpis? Netko je naprosto napisao 'Nikolina' i pisao pizdarije pod tvojim imenom? E, majku mu jebem! Primetio sam ja to - čini mi se da se to dogodilo i tijekom naše male debate, nije li!? NIKOLINA: Pa koliko ja pratim u ovoj debati nije bilo takvih tipova koji falsificijaru, da ih je bilo ja bih se već odavno povukla. JA: Hm, onda se meni učinilo da se netko na početku pod tvojim imenom ubacio s onom nekakvom definicijom, ne znam, već je puno toga kazano, ali nije sada više ni važno! TO JE ZA BOGOVE! Samo, Nikolini treba skinuti kapu! Bez nje ništa od ovoga ne bi bilo moguće, a nekmoli stvarno! Najki, aj lav ju! (Stevan II Prvovenčani 06.04.2006. 23:46)
• Slažem se, nemanja je simpatičan, koliko god pokušavao ostavit drugačiji dojam, iako mislim da mu je sve pomalo mutno u glavi. Svi ste vi, odnosno, svi smo mi ovdje u biti tužni. Tužni smo jako, u to sam sigurna. (Nikolina (27), prof.

Eto, tako je to bilo! Ah, kako vrijeme leti. A i zimi.

Sada stvarno bok,

Nikol, prof.

Drage curke, ako je netko vidio osobu koja je na slici neka nam to odmah javi!
Riječ je o Milku Valentu (koji se zove po onoj čokoladnoj kravi) koji je jučer odlutao. U mislima.
Evo malo opširnije o tome:

"Poezija koju piše Valent udobno je smještena u prostor bitka-jezika. Ona jest plava i topla i jednako glasno obasjava svaki kutak svojega staništa kreativnom mjesečinom. Plavo je boja poetike Valentove poezije. Tko je sluša otvorenih očiju osjeća miris života u nastajanju i ćuti veseli dah božanske ravnodušnosti. Valent istovremeno stvara mogućnost zajedničkog prostora nove egzistencije, novog bivanja onakvog "ja" kakvo inače izmiče obzoru svakodnevnih pogleda koji su utonuli u perspektivu civilizacijske otuđenosti. To je svakako bijeg, ali bijeg koji nam njegovi stihovi pružaju bijeg je prema samome sebi. U tome i jest humanistička vrijednost Valentove poezije. Osobno je uvijek univerzalno.
U svih devet zbirka poezije autor se oslanja na bogatstvo jezika, na trajni prostor iživljavanja svoje životne snage. Po snazi izraza možemo ga usporediti s Jankom Polićem Kamovom i Slavenom Zambatom. No za razliku od fatalnog Kamova, Valent živi, dakle piše, poetiku apsolutnog romantizma. On zahvaća duboko u sve raspoložive svjetove, u sve dostupne duhovne obrasce naše civilizacije. To čini pronicljivo i nenametljivo, a opet temeljito i snažno. Mjera je još jedna odlika Valentova profinjena stila. Plava toplina njegovih istina nježno je surova. Istovremenost i ravnopravnost svih istina onaj je oblik tubitka za koji se je kao autor i odlučio. Područje tjelesnog, dakle seksualnog, znači slobodnog, njegovo je područje. A područje slobode u jeziku mjesto je putenog suropstva bilo koje teme i bilo kojeg motiva u tijelu pjesme. "

Hvala!

Nikolina

Joj, curke, ne mogu nikako zaspat od uzbuđenja, što zbog moga novog dečka kojega sve već znate, što zbog entera na AC listu! Nisam vjerovala da će se to meni jednoga dana dogoditi, vjerujte mi!
Mislila sam da ću biti miss teen, znala sam da ću biti među prvih deset na upisu na faks, ali da ću već prvoga tjedna upasti na almost cool listu....ej, uštipnite me, sanjam! Naravno, to kažem figurativno, ne sanjam jer nikakako ne mogu sazpad od uzbuđenja, što zbog moga novog dečka kojeg sve već znate, što zbog entera na AC listu! Nisam vjerovala da će se to meni jednoga dana dogoditi, vjerujte mi! Mislila sam da ću biti miss teen, znala sam da ću biti među prvih deset na upisu na faks, ali da....uuupss...čekaj, ipak sam malo zanjonjala, uf! Nije ni čudo: s jedne strane Nemanja, s druge vi, ah! Priznajem, godi mi.

Nego, gledala sam po svom dnevniku neke stare tekstove pa sam htjela s vama podijeliti ovaj sjajni tekst moga prijatelja NN, diskrecija zajamčena, o nekakvim čizmicama njegova prijatelja MB, isto diskrecija zajamčena. Uživajte:

"Vidio sam tvoje clitpickersice! Stari moj, pa to nose jedino pederi i civili! Ima li uopće muških brojeva, ili se to prodaje samo na dječjem odjelu? Pročitao sam u reklamnom tekstu da su to službene čizme lovaca na koale! Stvarno perverzno. Zato ti savjetujem da ih brže-bolje izuješ. Stopala su ti se u njima ionako toliko deformirala da nitko neće primjetiti razliku. A barem te ništa neće ( ili ne će) žuljati. Da ne kažem da ćeš se lakše penjati po stablima, kad s društvom kreneš na koale. Čujem da te slatke životinjice nemaju zubiće do treće godine života, nego sisaju. Je li to razlog tvog novog hobija, ili se pripremaš za zimu i šivaš bundu? Mogu te zamisliti u dejvidkroketici od koalina krzna, s velikom koalinom glavom na fronti i s kusastim repom odostrag! Eh, kakav je to prizor za bogove! U clit-picker W.S. čizmicama (jamačno si uboo ferari-crvene!), kraćoj reš-štavljenoj bundici, i adekvatnoj supripadajućoj šubarici od glavice i repeka, sjediš za notebookom i po 101 put pišeš: Pa jesam li ti reko ili terapiju ili doktora...! Ha-ha, dao bih ne samo mečku nego i bager da te takvog sretnem u Imockom! Jebote, nakon Bruce Leea u Mostaru, bio bi to drugi takav spomenik u kraju. Nunčaku valjda imaš (jebiga, kakav si si image složio nekakvo oružje moraš imati uzase, stari!), a mi ćemo te već pozlatiti, ako nikako drukčije a ono u pjesmu. Jasno, gangi. Obnovit čemo gang of four: tri tenora i ti! U čizmicama, bundici, kapelinu i s nunčakuom po bubnjevima! To je četveročlana banda, a ne kurac ona kineska, koja je ionako netom izumrla. Mogu samo zamisliti kakav outfit imaš u lovu na klokane... Božesačuvaj! Ne izlaziš valjda Mate takav često po gradu, nedajbože!? Javi atresu da ti pošaljem štogod firmato, ima sad za izvoz, (vedri i) oblači me Gucci to dušmane muči! Nemoj nas brukat, bogati, nek se sazna da si Hrvat, pa ćemo izać na zao glas, a bez ikakve potrebe. Pusti stari, zajebi ti to, znam ja da su oni liberalni, ali nije meni teško poslat ti kakav Brijoni, eto, baš je friško opožarilo Štrokov dućan, pa da hodaš k'o čovjek. Nego, da mi neki biznis okrenemo, a... Mog'o bi ti bumerange izvozit za ovu regijua, nabavt ću ja franšizu, a ti samo organiziraj demonstratora i kurs bacanja. Nadam se da si ti savlado tehniku, jer smo inače izgorili u poslu: jebeš bumerang ako se nevrati! Šta će čoiku bumerag, da 45 maraka, za primjer, baci ga, o đubre se ne vrati! A opet, možda je bolje da nabaviš one jeftinije što se nevraćaju, da se naš svijet ne ozljedi, da im glave ne porazbija, pa smo najebali po sudovima zbog duševnih boli. Ti sam odluči, pa javi. Samo, još te jednom molim, meni za ljubav, ostavi se čizmica- vidiš i sam da to vodi u pederluk i krivolov. Jel' nosiš i onu torbicu, jeli, kad već imaš čizmice? E moj Matane, a kakav si ti jebač bio... A vidi ga sad: preplanuo, na dasci, knjiga pod jednom a nunčaku pod drugom rukom, pa na pučinu ili u bush! Ubije ta Australija čovjeka, pa to ti je. Vrati se ti Mate lipo kući, pa ćemo zajedno ganjat kurjake i međede. Jebote koale. Šta njih imaš fatat. Primeš zadrvo, protreseš, napada ti koala ko dudova, malko se zabaviš, jel' tako, da baš nisi đaba treso, pa kući u Sidni. A i to mi je neko ime, jebemliga. Šta se oni imaju kurčit s onom operom a grad im se zove Sidni. S tim imenom ne bi ni u Dalmaciji bio glavni grad, a di će za cijeli jedan kontinent. Stvarno si naš'o di ćeš živit, svaka ti čast. Nije čudno da se onda tako oblačiš! Voli te i moli za tebe...".

Kaj nije štos! Mislim sve te fore i to kak se samo sjeti svih tih štoseva!
Sve pet, jelda?

Idem sad, bok!

Supač ste,

Nikolina

Hi, sisters,

Otelo mi se samo od sebe! Zapravo, ti je bio trenutak kad sam nekako izašla iz sebe, da bih napravila mjesta za njega - prava ekstaza: ja sam bila samo instrument njegove objave, samo pisar, otprilike kao evanđelisti u odnosu na Duha svetoga!
U svakom slučaju, ovako je bilo: Odjednom sam shvatila da moramo osnovati sestrinstvo!
ALFA BETA GAMA!

To je naš zajednički cilj!
To bi tek bilo supač!
Kaj velite, curke, a?

Stotinama smo to puta gledale u filmovima, a sada i u vašem gradu: ALFA BETA GAMA!
Evo jednog mišljenja koje je iznio abonirani ljubitelj moga imena, lika i djela:

"Potpuno genijalan koncept, vishe nego maestralna razrada istog (whoever (first! hah) thought of it). Takodje, josh jedan u nizu dokaza da sve shto je sjajno mora biti i prilichno spojebano. Ja, nazhalost, nisam, i to je kljuch mog neuspeha; no, mlada sam, imam, sem potencijala, i vremena da se sjebem. A imam i uzor(e). Nego, don't, ummm, leave. There."
________________________________________


Ne znam kako vi, ali u međuvremenu ja imam samo jedan cilj, i to mogu ovdje jasno i glasno reći, bez lazne skromnosrti i ustrucavanja: ja želim uređivati naslovnicu! I to će tako biti, svi blogeri koji budu dobri prema meni i fini sa mnom koji budu ostavljali komentare, bit će moji prijatelji i imat će neke protekcije, npr. ako ste vec na nekoj listi a razbolite se i ne mozete blogati tjedan dana, ne brinite, ja ću se zauzeti da ostanete na listi... i tako dalje, imam čitav niz ideja kojima cemo se suprostaviti indexu i njegovoj blamazi od servisa i samo trazim od vas tri stvari 1. PRISTRANOST 2. PODRŠKU 3. KOMENTARE
________________________________________
Na kraju ovog vehementnog poznog posta, evo ovako cure i junferi dečki, tko u narednom postu spomene moj blog, njegov strelovit put i sve to, dobiva prvi plusić na mojoj super-tajnoj frend listi, a to znaci i plus kod Anderlona. Naravno morate me spomenuti u pozitivnom kontekstu, kako drukčije?

I još jednom:
RAZMISLITE O SVESESTRINSTVU SUPAČ-CURA ALFA BETA GAME!
To bi tek bilo blog blogova!

Ja ću vas voditi do naše konačne pobjede!
Ja znam put!
Prepustite svoju sudbinu u moje prekrasne, njegovane ruke, i ja ću vas dovesti u obećanu zemlju!
Jedno sestrinstvo, jedan blog, jedna Nikolina!
Kuss&LOL&Pozz
Joj, Blože, otkloni ovu čašu od mene: ja to zaista nisam željela, ali, kad si me već izabrao, budi volja tvoja!

Vaša mala sorela Nicollo,

Hvala svima koji ste svih ovih sekundi našega postojanja vjerovali u ovaj blog!
Supač ste! LOL
I blogovi su vam super! Dođite na moj!
S moga se širi miris!

Vaša Nikolina!
Kuss!

1. Don Quixote Miguel De Cervantes
The story of the gentle knight and his servant Sancho Panza has entranced readers for centuries.
download

2. Pilgrim's Progress John Bunyan
The one with the Slough of Despond and Vanity Fair.
download

3. Robinson Crusoe Daniel Defoe
The first English novel.
download

4. Gulliver's Travels Jonathan Swift
A wonderful satire that still works for all ages, despite the savagery of Swift's vision.
download

5. Tom Jones Henry Fielding
The adventures of a high-spirited orphan boy: an unbeatable plot and a lot of sex ending in a blissful marriage.
download

6. Clarissa Samuel Richardson
One of the longest novels in the English language, but unputdownable.

7. Tristram Shandy Laurence Sterne
One of the first bestsellers, dismissed by Dr Johnson as too fashionable for its own good.
download

8. Dangerous Liaisons Pierre Choderlos De Laclos
An epistolary novel and a handbook for seducers: foppish, French, and ferocious.

9. Emma Jane Austen
Near impossible choice between this and Pride and Prejudice. But Emma never fails to fascinate and annoy.
download

10. Frankenstein Mary Shelley
Inspired by spending too much time with Shelley and Byron.
download

11. Nightmare Abbey Thomas Love Peacock
A classic miniature: a brilliant satire on the Romantic novel.

12. The Black Sheep Honore De Balzac
Two rivals fight for the love of a femme fatale. Wrongly overlooked.

13. The Charterhouse of Parma Stendhal
Penetrating and compelling chronicle of life in an Italian court in post-Napoleonic France.
download

14. The Count of Monte Cristo Alexandre Dumas
A revenge thriller also set in France after Bonaparte: a masterpiece of adventure writing.
download

15. Sybil Benjamin Disraeli
Apart from Churchill, no other British political figure shows literary genius.
download

16. David Copperfield Charles Dickens
This highly autobiographical novel is the one its author liked best.
download

17. Wuthering Heights Emily Bronte
Catherine Earnshaw and Heathcliff have passed into the language. Impossible to ignore.
download

18. Jane Eyre Charlotte Bronte
Obsessive emotional grip and haunting narrative.
download

19. Vanity Fair William Makepeace Thackeray
The improving tale of Becky Sharp.
download

20. The Scarlet Letter Nathaniel Hawthorne
A classic investigation of the American mind.
download

21. Moby Dick Herman Melville
'Call me Ishmael' is one of the most famous opening sentences of any novel.
download

22. Madame Bovary Gustave Flaubert
You could summarise this as a story of adultery in provincial France, and miss the point entirely.
download

23. The Woman in White Wilkie Collins
Gripping mystery novel of concealed identity, abduction, fraud and mental cruelty.
download

24. Alice's Adventures In Wonderland Lewis Carroll
A story written for the nine-year-old daughter of an Oxford don that still baffles most kids.
download

25. Little Women Louisa M. Alcott
Victorian bestseller about a New England family of girls.
download

26. The Way We Live Now Anthony Trollope
A majestic assault on the corruption of late Victorian England.
download

27. Anna Karenina Leo Tolstoy
The supreme novel of the married woman's passion for a younger man.
download

28. Daniel Deronda George Eliot
A passion and an exotic grandeur that is strange and unsettling.
download

29. The Brothers Karamazov Fyodor Dostoevsky
Mystical tragedy by the author of Crime and Punishment.

30. The Portrait of a Lady Henry James
The story of Isabel Archer shows James at his witty and polished best.
download

31. Huckleberry Finn Mark Twain
Twain was a humorist, but this picture of Mississippi life is profoundly moral and still incredibly influential.
download

32. Dr Jekyll and Mr Hyde Robert Louis Stevenson
A brilliantly suggestive, resonant study of human duality by a natural storyteller.
download

33. Three Men in a Boat Jerome K. Jerome
One of the funniest English books ever written.
download

34. The Picture of Dorian Gray Oscar Wilde
A coded and epigrammatic melodrama inspired by his own tortured homosexuality.
download

35. The Diary of a Nobody George Grossmith
This classic of Victorian suburbia will always be renowned for the character of Mr Pooter.
download

36. Jude the Obscure Thomas Hardy
Its savage bleakness makes it one of the first twentieth-century novels.
download

37. The Riddle of the Sands Erskine Childers
A prewar invasion-scare spy thriller by a writer later shot for his part in the Irish republican rising.
download

38. The Call of the Wild Jack London
The story of a dog who joins a pack of wolves after his master's death.
download

39. Nostromo Joseph Conrad
Conrad's masterpiece: a tale of money, love and revolutionary politics.
download

40. The Wind in the Willows Kenneth Grahame
This children's classic was inspired by bedtime stories for Grahame's son.
download

41. In Search of Lost Time Marcel Proust
An unforgettable portrait of Paris in the belle epoque. Probably the longest novel on this list.

42. The Rainbow D. H. Lawrence
Novels seized by the police, like this one, have a special afterlife.

43. The Good Soldier Ford Madox Ford
This account of the adulterous lives of two Edwardian couples is a classic of unreliable narration.
download

44. The Thirty-Nine Steps John Buchan
A classic adventure story for boys, jammed with action, violence and suspense.
download

45. Ulysses James Joyce
Also pursued by the British police, this is a novel more discussed than read.
download

46. Mrs Dalloway Virginia Woolf
Secures Woolf's position as one of the great twentieth-century English novelists.

47. A Passage to India E. M. Forster
The great novel of the British Raj, it remains a brilliant study of empire.

48. The Great Gatsby F. Scott Fitzgerald
The quintessential Jazz Age novel.

49. The Trial Franz Kafka
The enigmatic story of Joseph K.

50. Men Without Women Ernest Hemingway
He is remembered for his novels, but it was the short stories that first attracted notice.

51. Journey to the End of the Night Louis-Ferdinand Celine
The experiences of an unattractive slum doctor during the Great War: a masterpiece of linguistic innovation.

52. As I Lay Dying William Faulkner
A strange black comedy by an American master.

53. Brave New World Aldous Huxley
Dystopian fantasy about the world of the seventh century AF (after Ford).

54. Scoop Evelyn Waugh
The supreme Fleet Street novel.

55. USA John Dos Passos
An extraordinary trilogy that uses a variety of narrative devices to express the story of America.

56. The Big Sleep Raymond Chandler
Introducing Philip Marlowe: cool, sharp, handsome - and bitterly alone.

57. The Pursuit Of Love Nancy Mitford
An exquisite comedy of manners with countless fans.

58. The Plague Albert Camus
A mysterious plague sweeps through the Algerian town of Oran.

59. Nineteen Eighty-Four George Orwell
This tale of one man's struggle against totalitarianism has been appropriated the world over.

60. Malone Dies Samuel Beckett
Part of a trilogy of astonishing monologues in the black comic voice of the author of Waiting for Godot.

61. Catcher in the Rye J.D. Salinger
A week in the life of Holden Caulfield. A cult novel that still mesmerises.

62. Wise Blood Flannery O'Connor
A disturbing novel of religious extremism set in the Deep South.

63. Charlotte's Web E. B. White
How Wilbur the pig was saved by the literary genius of a friendly spider.

64. The Lord Of The Rings J. R. R. Tolkien
Enough said!

65. Lucky Jim Kingsley Amis
An astonishing debut: the painfully funny English novel of the Fifties.

66. Lord of the Flies William Golding
Schoolboys become savages: a bleak vision of human nature.

67. The Quiet American Graham Greene
Prophetic novel set in 1950s Vietnam.

68 On the Road Jack Kerouac
The Beat Generation bible.

69. Lolita Vladimir Nabokov
Humbert Humbert's obsession with Lolita is a tour de force of style and narrative.

70. The Tin Drum Gunter Grass
Hugely influential, Rabelaisian novel of Hitler's Germany.

71. Things Fall Apart Chinua Achebe
Nigeria at the beginning of colonialism. A classic of African literature.

72. The Prime of Miss Jean Brodie Muriel Spark
A writer who made her debut in The Observer - and her prose is like cut glass.

73. To Kill A Mockingbird Harper Lee
Scout, a six-year-old girl, narrates an enthralling story of racial prejudice in the Deep South.

74. Catch-22 Joseph Heller
'[He] would be crazy to fly more missions and sane if he didn't, but if he was sane he had to fly them. If he flew them he was crazy and didn't have to; if he didn't want to he was sane and had to.'

75. Herzog Saul Bellow
Adultery and nervous breakdown in Chicago.

76. One Hundred Years of Solitude Gabriel Garcia Marquez
A postmodern masterpiece.

77. Mrs Palfrey at the Claremont Elizabeth Taylor
A haunting, understated study of old age.

78. Tinker Tailor Soldier Spy John Le Carre
A thrilling elegy for post-imperial Britain.

79. Song of Solomon Toni Morrison
The definitive novelist of the African-American experience.

80. The Bottle Factory Outing Beryl Bainbridge
Macabre comedy of provincial life.

81. The Executioner's Song Norman Mailer
This quasi-documentary account of the life and death of Gary Gilmore is possibly his masterpiece.

82. If on a Winter's Night a Traveller Italo Calvino
A strange, compelling story about the pleasures of reading.

83. A Bend in the River V. S. Naipaul
The finest living writer of English prose. This is his masterpiece: edgily reminiscent of Heart of Darkness.

84. Waiting for the Barbarians J.M. Coetzee
Bleak but haunting allegory of apartheid by the Nobel prizewinner.

85. Housekeeping Marilynne Robinson
Haunting, poetic story, drowned in water and light, about three generations of women.

86. Lanark Alasdair Gray
Seething vision of Glasgow. A Scottish classic.

87. The New York Trilogy Paul Auster
Dazzling metaphysical thriller set in the Manhattan of the 1970s.

88. The BFG Roald Dahl
A bestseller by the most popular postwar writer for children of all ages.

89. The Periodic Table Primo Levi
A prose poem about the delights of chemistry.

90. Money Martin Amis
The novel that bags Amis's place on any list.

91. An Artist of the Floating World Kazuo Ishiguro
A collaborator from prewar Japan reluctantly discloses his betrayal of friends and family.

92. Oscar And Lucinda Peter Carey
A great contemporary love story set in nineteenth-century Australia by double Booker prizewinner.

93. The Book of Laughter and Forgetting Milan Kundera
Inspired by the Soviet invasion of Czechoslovakia in 1968, this is a magical fusion of history, autobiography and ideas.

94. Haroun and the Sea af Stories Salman Rushdie
In this entrancing story Rushdie plays with the idea of narrative itself.

95. La Confidential James Ellroy
Three LAPD detectives are brought face to face with the secrets of their corrupt and violent careers.

96. Wise Children Angela Carter
A theatrical extravaganza by a brilliant exponent of magic realism.

97. Atonement Ian McEwan
Acclaimed short-story writer achieves a contemporary classic of mesmerising narrative conviction.

98. Northern Lights Philip Pullman
Lyra's quest weaves fantasy, horror and the play of ideas into a truly great contemporary children's book.

99. American Pastoral Philip Roth
For years, Roth was famous for Portnoy's Complaint . Recently, he has enjoyed an extraordinary revival.

100. Austerlitz W. G. Sebald
Posthumously published volume in a sequence of dream-like fictions spun from memory, photographs and the German Past.

Skolastika nas uči da slika privodi vjeri bolje od tisuću riječi!
Točno!
Evo dakle našeg malog šiška-miška kako se on lijepo s nama igra!
Hercig, kaj ne!?
Hostesa na slici moja je mlađahna susjeda Lou.

Kuss!

Glasajte za mene!
Ja imam samo jedan program: hoću vlast na blogu!
Tada će konačno nama curkama biti bolje.

Vaša Nikolina!

Samo kratko, drage moje, jer, danas je bio duuuuuuuuug dan.
Dakle, evo kako ja vidim uskršnji problem Zečića i svih njemu sličnih zečina!
Čini mi se naime da je stvar u - jajima!
Kako to?
Evo kako:
Pjesnik dakle kaže: Čini mi se...! Nije siguran, skot, a ne, di bi on bio siguran da i on nju bezrezervno i bezuvjetno voli - on je ipak suvremen frajer modernih nazora i za njega nema ničeg izvjesnog: on odmah na početku svoje ljubavne izjave skromno priznaje da nitko ništa ne zna, jer je krhko znanje, pa tako ni on ne bi mogao da sa sigurnošću zna kako bi za nju/tebe/mene dao sve, nego se njemu, gle kurca, rekli bi oni, ČINI!
Hrabro, nema što!
A što se to tebi milo čini?
Čini mi se da bi I JA dao....! Oooooopsss! Stani, male, ej, stari, polako, ima vremena: Ma nemoj, i TI!
A ja sam baš mislila tvoj brat (od tekte, da budem multikulturna)!
Pa frajer me iznenađuje iz riječi u riječ: hoću kazati, ovdje se opasno gusto misli: već u osmoj riječi jedne jedine rečenice drugi ziherung: prvo mu se čini općenito - ono, nisam siguran, čini mi se...- a sad mu se čini da bi i ON dao pola života svog!
Strašna žrtva, nema što: taman kad sam pomislila da bi mogao nagovoriti barmena da se on ponudi u toj iskrenom natupu samobičevanja i nevjerojatne ljubavne žrtve, kadli, nevjerojatna iznenađenja: nakon svih frajera u ulici, i njemu se čini da bi i ON mogao žrtvovati nekaj, ne, kad već svi, kuiš, ono, mislim...
Samo, što se to dakle njemu ČINI da bi i ON mogao učiniti?
Njemu se (samo) čini da bi i ON mogao dati - pazi vamo, alo, pazi sad! - POLA života svog!
Oprostite, ali, a-u-kua! Pa čak POLA života svog! Jebate, frajer je u kasnim pedesetima, a misli da bi mi mogao dati POLA života svog; kakav optimizam! Nema tu kalkulantstva, a ne: nema tu romantičnih laži tipa 'dao bih život za tebe', vraga, tu kit igra va banque: njemu se čini da bi i on mogao dati točno POLA života svog, nakon što je cijelu jednu rečenicu prije dobro odvagnuo i razmislio!
Pa tko ga ne bi volio!

Kvragu, cjelokupno naše školsko obrazovanje i socijalizacija samo je jedna velika ideoška laž i zavjera naših nemuštih pređa: ovdje se nitko nije rodio i umro u istoj državi, pa roditelji nemaju zapravo što naučiti djecu: ZATO NAS LAŽU! Lažu kad nas tjeraju da čitamo antičke tragedije, lažu kad nam ucjepljuju kršćansku moralku i idela samožrtvovanja, lažu kad nam podgrijavaju lažne nade da će jednom netko biti spreman žrtvovati se za nas!
Istina je stubokom različita: Mi živimo u svijetu frajera koji su odreda trgovci policama životnog osiguranja: njima se ČINI da bi I ONI dali POLA života S V O G!
Nakon što su uzeli više od pola života MOG!
Ej, frajeri, svaka vam dala!
Pola života svog.

Toliko za večeras.
Uf...
Zečiću, zečiću, potkresat ćemo ti uši, kad-tad!

Hi, cure,


Hvala vam na tolikim posjetama i neskrivenom zanimanju za moj novootvoreni blog.
Uzvraćajući posjet, prima vista sam primjetila da je bona parte mojih dragih posjetiteljica zaokupljeno – poezijom!
Ne bih li vam nekako boravak na mome blogu učinila komfornijim, kako biste se osjećale kao kod kuće, prozboriti ću i ja o nekim pjesmama koje su još zarana, u formativnim mojim godinama, gotovo tragički me predodredile.
Prva od tih pjesama, bukolički je i vedar napjev Hrvatskoga Zagorja; ta, tko ne pamti onu žovijalnu pjesmicu: Jednu lojtru bum prinesel, nesel...!?
Ipak, ispod prividno nehajne površine te popularne napitnice, koja je naraštaje našeg pitomoga zagorskoga kraja budila i uspavljivala, podizala i odgajala, zbilo se gotovo cjelokupno mističko iskustvo Srca hrvatskoga naroda. Srca koje je toliko puta bilo osvajano i pustošeno, da je konačno moralo progovoriti zvonkim pjevom tog stoljetnog patničkog iskustva.
Tek da ukratko podsjetim na tekst: Jednu lojtru bum donesel, pak bum išel gor i dol...Pa, po lojtrici gor, pa po lojtrici dol....
Dakle, o čemu je tu zapravo riječ?
Čovjek će donijeti lojtru. Vjerujemo mu na riječ, jer, on to rezolutno kaže: Jednu lojtru bum prinesel! Ne dvije dvije lojtre: jednu lojtru, dakle, sasvim određenu lojtru! Ali, tko to govori? Neki određeni čovjek? Ne, to govori čovjek kao čovjek, Čovjek u svom humanitetu! I što će to on dakle učiniti kako je obećao? Donijeti će jednu lojtru – rekosmo, naročitu lojtru. Po čemu je ta lojtra naročita?
Pozivam vas da malo razmislimo: ta, pjesnici su veliki po onome što govore, ali, i po onome što se u govoru, toj kući bitka, skriva, nagovara! Očito, čovjek će donijeti lojtru, ali, ne će je nasloniti ni na klet, ni na hižu, nego na – ništa! Ta o ništa oslonjena lojtra, ta lojtra k nebu, simbol je spiritualnoga pregnuća malog hrvatskog čovjeka, napaćenog čovjeka koji zna da vekše trplenije znači lakše spasenije! Lojtra, na tragu Danteovih mističkih ljestava ili duhovne ljestvice Jovana Lestvičnika, očiti je simbol velikog poduhvata maloga čovjeka oslonjenog na svoje snage, uprtog ni u što drugo ni niže doli Neba samog!
Ali, kako to može biti da se lojtra ne naslanja ni u šta, točnije, da je osnonjena na Ništa! Našijenac, taj prefrigani vekivečni Zagorec jako dobro zna da mu se zarad vlastite slobode treba, poput pauka, spustiti nad bezdan (dol) i uzdići do neba (gor) o vlastitoj niti, uprt upravo o Ni-što! Jasno, to je apsurdno, ali, zar nije kazano: Credo quia absurdum est (Tertulijan)!
Moram li spominjati da je starozavjetni motiv Babilonskog Božjeg sarkazma tek prefiguracija apsurdnosti napora modernog atomiziranog subjekta koji se više ni ne može nadati Nebu, jer, svrha nije u Odredištu, nego u Putu!
Ova pastoralna simbolika velike sugestivne snage čuva tisućgodišnje (Mi smo tu navek!) iskustvo hrvatskoga naroda sabranog u tihoj molitvi srca: Paaaa, poooo, loj-tri-ci-gor, paaaa....!
Nenadomjestivo iskustvo, čuTi u suton, u Bistri, kako s pitomih brega odjekuje ta vedra kantilena tvrdokornih muži i postojanih zagorskih žena.
To treba čuti!
Druga je pjesma, odmah ću kazati, zapravo tek stih suvremene hrvatske književne produkcije; prelazim na stvar. Don Juan i Smokvica, to su para dva! Motiv apsurda perenira; očito, kao i motiv ništavila biva trajnom preokupacijom naše narodne Muze, u ovom slučaju gđe.Huljić. Kako je moguće da su Don Juan i Smokvica dva para, a ne jedan par! Jasno, nije moguće, ali, taj previd u znanju pjevače nimalo ne priječi pjevati baš kao da nikakvog nutarnjeg proturječja u tom stihu nema: iako znaju da je riječ o jednom paru, pa ipak pjevaju kao da se radi o dva para i više! Upravo stoga jer iskazuje duboko iskustva dualiteta znanja i djelovanja, znanja o krivoj svijesti o broju parova i upornog i trajnog pjevanja toj svijesti usprkos, ti radikalni stihovi suvremenog postmodernog ciničkog iskustva jasno ocrtavaju duhovnopovijesnu situaciju i stanje u duhu hrvatskog narodnog bitka.
A što tek onda kazati o neponovljivim stihovima jonsko-mediteranskog maritimnog kulturnoga kruga koji ne samo da prizivlju inicijalni apsurd, ne samo da apostrofiraju dilemu prijespomenutog stiha, nego nas uvode u pravu trilemu prakse, teorije i pjesništva: Maslina je neubrana, nima koga da je bere!
Fascinantno je kako ovi stihovi sabiru svako moguće iskustvo europskog uljudbenog kruga: ono teorijsko, u zrenju napuštene masline koja, kao svaki plod ljudske prakse biva propadna i uzaludna!, ono praktično, da se ništa dostojno čovjeka ne da učiniti u toj satirućoj svijesti o ništavnosti ljudske djelatnosti doli motriti maslinu u njenoj neubranoj biti, i, ono pjesničko, koje ipak, kao pozicija uma, sabire stavak svijesti o neuberivoj maslini i stavak tragičkne samosvjesti propadne ljudske egzistencije, izvjsenost mogućnosti pjevanja o jednom i Drugom u - Trećem: u klapi. Klapa, njih 40 koji u hladu Konobe motre tu mitsku infinitezimalno nedostupnu Maslinu u svoj njenoj bremenitoj simbolici, uz žmul vina i fetu pršuta, pjeva kao što dudov svilac (Marx) prede svilu: iz sebe!
Prizivajući pritom onu sjevernjačku oslonjenost na samoga sebe, s tom razlikom što krepki zagorski čovjek još uvijek naivno vjeruje u mogućnost smislenoga Eshatona i spasa, dok trezveni Dalmata već sasvim jasno uviđa svaku uzaludnost bilo kakva, pa i apsurdna čina dostojna – branje Masline!
Impozantno, zar ne?
I, konačno, četvrti stih, koji, da ovaj blog učinimo interaktivnim, prepuštam vama i vašoj hermeneutici: Čini mi se da bi i ja dao pola života svog!, pjeva Dražen Zečić!
Tko je subjetk te pjesme?
Što se Draženu čini, a što Zečić zna?
Te i takve odgovore očekujem u komentarima.
Vaša Nikolina,

Blog zapravo vodi u mizantropiju: kad čovjek vidi s kime se zapravo vozi i gura u tramvaju, do koga sjedi u kinu, s kime u redu čeka za karte nekoga koncerta, etc. oblije ga znoj! Manijaci su tu, odmah do vas, dodiruju vas, pušu vam za vrat, i kipte: odu doma i otvore blog slijedećeg opisa: "Ekskluzivni uvid u život ne tako prosječnog tipa koji se pokušava održati na površini mora prosječnosti... Ili tako nešto. Čitaj od početka i skužit ćeš...". Jadno, ono što ćeš odmah skužiti da se luđak znoji do 90 minute susreta Bröndbyja, ili pak opsesivno prati svaki gem susreta Karoline Šprem! Jebote, kakav život! Naravno, post dolje, sat katekizma, jer je našeg Đusa, klasičnog idiota koji će kad u kladionici potroši i zadnju kunu jedino razmišljati ne bi li je i on, poslije svih drugih, mogao i trebao opljačkati, našega je Đusa netko dakle naučio da riječ ateizam ima svoju etimologiju, samo se on više ne sjeća ni te etimologije niti onoga tko ga je to naučio. Zašto se Đus ne sjeća? Jer, bez obzira na sve, i za Đusa vrijedi ona slavna H.Arendt o ateistima: To su oni idioti koji misle da jedini na svijetu znaju odgovor na vječnu tajnu. Đus, ti si lik iz američkih filmova za djecu i mladež: primjetio si da ti filmovi, o zgodama i nezgodama na koleđu, uvijek imaju nekakvog kretena koji trči za loptom, hoda s plavim komadom koji predvodi navijačice i redovito na kraju popuši. E, vidiš, sinak, ti si već stereotip. Jebiga, nije to povlastica Amerike, nažalost, to naime imati kretene. Dapače. Pa sad ti posegni za Skokom i etimologijama.

Primjetila sam šarajući po blogu da gro blogera užasno loše piše i da nije sposobno sastaviti rečenicu. Sad ću vam pokazati kako piše moj muškarac. Čitajte i učite.

U Jutarnjem se pojavila simpatična ideja da hrvatski pisci opišu neki hrvatski roman u 160 znakova, znači kao da pišu SMS. Evo kako su opisali roman Kiklop, Ranka Marinkovića:

Zoran Ferić
Novinar Melkior prije II. sv. rata druži se s grupom intelektualaca, a zaljubljen je u Vivian. Mobiliziraju ga, a onda puštaju kao nesposobnog. Osjeća se opći strah.

Boris Dežulović
Hrvatski intelektualac prestravljen čeka poziv za mobilizaciju i gleda kako se ljudi pretvaraju u životinje. Razumljivo, jer to nije rat za hrvatsku državu.

Željko Ivanjek
U novinskoj redakciji Melkior T. otvara ‘mrtvački ples’ uoči II. svjetskog rata. Fatalne žene, negromanti, urednici i novinari prate ga od kavane do ludnice.

Ante Tomić
Hrvatski intelektualac 1/1, isprepadan i sjeban, dočekuje 2. svj. rat i, kao i obično kad je o hrv. int. riječ, ne žuri mu se poginuti za rodnu grudu.

Edi Jurković
Melkior, novinar, želi izbjeći vojsku. Puno misli, malo jede. Završi u ludnici, a kad mu se frend Maestro ubije, još i poludi.

Meni se najviše sviđa Jurkovićev opis

Za one koji ne znaju, glavni lik romana nije Melkior nego Grad, odnosno metafizika Grada

Nemanja, a kako bi ti opisao Kiklopa u 160 znakova?

Evo, otvorila sam i ja blog zbog šaljivđija koji su se potpisivali kao ja i tako stvarali zbrku
Možda si to bio ti Nemanja, a možda je to bio Milko, ne znam i nije bitno. Osim toga ima blogera koji neregistriranima ne dopuštaju komentiranje, kao da je registracija strašan problem. Najgluplji su oni koji prave distinkciju na anonimne i potpisane komentare ovisno o tome je li netko registriran ili nije, pa sam tako ja, iako se potpisujem pravim imenom, ispadala anonimnija od nekog blogera koji se potpisuje kao Crni mercedes ili Ljubičasta lubenica.

Radujem se vašem dolasku

Za kraj jedan link: Ostavka Dražena Katunarića

priopćio je da je nemoćno rezigniran