Marketing
NAJLJEPŠE PJESME SU VEĆ NAPISANE
Hi, cure,
Hvala vam na tolikim posjetama i neskrivenom zanimanju za moj novootvoreni blog.
Uzvraćajući posjet, prima vista sam primjetila da je bona parte mojih dragih posjetiteljica zaokupljeno – poezijom!
Ne bih li vam nekako boravak na mome blogu učinila komfornijim, kako biste se osjećale kao kod kuće, prozboriti ću i ja o nekim pjesmama koje su još zarana, u formativnim mojim godinama, gotovo tragički me predodredile.
Prva od tih pjesama, bukolički je i vedar napjev Hrvatskoga Zagorja; ta, tko ne pamti onu žovijalnu pjesmicu: Jednu lojtru bum prinesel, nesel...!?
Ipak, ispod prividno nehajne površine te popularne napitnice, koja je naraštaje našeg pitomoga zagorskoga kraja budila i uspavljivala, podizala i odgajala, zbilo se gotovo cjelokupno mističko iskustvo Srca hrvatskoga naroda. Srca koje je toliko puta bilo osvajano i pustošeno, da je konačno moralo progovoriti zvonkim pjevom tog stoljetnog patničkog iskustva.
Tek da ukratko podsjetim na tekst: Jednu lojtru bum donesel, pak bum išel gor i dol...Pa, po lojtrici gor, pa po lojtrici dol....
Dakle, o čemu je tu zapravo riječ?
Čovjek će donijeti lojtru. Vjerujemo mu na riječ, jer, on to rezolutno kaže: Jednu lojtru bum prinesel! Ne dvije dvije lojtre: jednu lojtru, dakle, sasvim određenu lojtru! Ali, tko to govori? Neki određeni čovjek? Ne, to govori čovjek kao čovjek, Čovjek u svom humanitetu! I što će to on dakle učiniti kako je obećao? Donijeti će jednu lojtru – rekosmo, naročitu lojtru. Po čemu je ta lojtra naročita?
Pozivam vas da malo razmislimo: ta, pjesnici su veliki po onome što govore, ali, i po onome što se u govoru, toj kući bitka, skriva, nagovara! Očito, čovjek će donijeti lojtru, ali, ne će je nasloniti ni na klet, ni na hižu, nego na – ništa! Ta o ništa oslonjena lojtra, ta lojtra k nebu, simbol je spiritualnoga pregnuća malog hrvatskog čovjeka, napaćenog čovjeka koji zna da vekše trplenije znači lakše spasenije! Lojtra, na tragu Danteovih mističkih ljestava ili duhovne ljestvice Jovana Lestvičnika, očiti je simbol velikog poduhvata maloga čovjeka oslonjenog na svoje snage, uprtog ni u što drugo ni niže doli Neba samog!
Ali, kako to može biti da se lojtra ne naslanja ni u šta, točnije, da je osnonjena na Ništa! Našijenac, taj prefrigani vekivečni Zagorec jako dobro zna da mu se zarad vlastite slobode treba, poput pauka, spustiti nad bezdan (dol) i uzdići do neba (gor) o vlastitoj niti, uprt upravo o Ni-što! Jasno, to je apsurdno, ali, zar nije kazano: Credo quia absurdum est (Tertulijan)!
Moram li spominjati da je starozavjetni motiv Babilonskog Božjeg sarkazma tek prefiguracija apsurdnosti napora modernog atomiziranog subjekta koji se više ni ne može nadati Nebu, jer, svrha nije u Odredištu, nego u Putu!
Ova pastoralna simbolika velike sugestivne snage čuva tisućgodišnje (Mi smo tu navek!) iskustvo hrvatskoga naroda sabranog u tihoj molitvi srca: Paaaa, poooo, loj-tri-ci-gor, paaaa....!
Nenadomjestivo iskustvo, čuTi u suton, u Bistri, kako s pitomih brega odjekuje ta vedra kantilena tvrdokornih muži i postojanih zagorskih žena.
To treba čuti!
Druga je pjesma, odmah ću kazati, zapravo tek stih suvremene hrvatske književne produkcije; prelazim na stvar. Don Juan i Smokvica, to su para dva! Motiv apsurda perenira; očito, kao i motiv ništavila biva trajnom preokupacijom naše narodne Muze, u ovom slučaju gđe.Huljić. Kako je moguće da su Don Juan i Smokvica dva para, a ne jedan par! Jasno, nije moguće, ali, taj previd u znanju pjevače nimalo ne priječi pjevati baš kao da nikakvog nutarnjeg proturječja u tom stihu nema: iako znaju da je riječ o jednom paru, pa ipak pjevaju kao da se radi o dva para i više! Upravo stoga jer iskazuje duboko iskustva dualiteta znanja i djelovanja, znanja o krivoj svijesti o broju parova i upornog i trajnog pjevanja toj svijesti usprkos, ti radikalni stihovi suvremenog postmodernog ciničkog iskustva jasno ocrtavaju duhovnopovijesnu situaciju i stanje u duhu hrvatskog narodnog bitka.
A što tek onda kazati o neponovljivim stihovima jonsko-mediteranskog maritimnog kulturnoga kruga koji ne samo da prizivlju inicijalni apsurd, ne samo da apostrofiraju dilemu prijespomenutog stiha, nego nas uvode u pravu trilemu prakse, teorije i pjesništva: Maslina je neubrana, nima koga da je bere!
Fascinantno je kako ovi stihovi sabiru svako moguće iskustvo europskog uljudbenog kruga: ono teorijsko, u zrenju napuštene masline koja, kao svaki plod ljudske prakse biva propadna i uzaludna!, ono praktično, da se ništa dostojno čovjeka ne da učiniti u toj satirućoj svijesti o ništavnosti ljudske djelatnosti doli motriti maslinu u njenoj neubranoj biti, i, ono pjesničko, koje ipak, kao pozicija uma, sabire stavak svijesti o neuberivoj maslini i stavak tragičkne samosvjesti propadne ljudske egzistencije, izvjsenost mogućnosti pjevanja o jednom i Drugom u - Trećem: u klapi. Klapa, njih 40 koji u hladu Konobe motre tu mitsku infinitezimalno nedostupnu Maslinu u svoj njenoj bremenitoj simbolici, uz žmul vina i fetu pršuta, pjeva kao što dudov svilac (Marx) prede svilu: iz sebe! 
Prizivajući pritom onu sjevernjačku oslonjenost na samoga sebe, s tom razlikom što krepki zagorski čovjek još uvijek naivno vjeruje u mogućnost smislenoga Eshatona i spasa, dok trezveni Dalmata već sasvim jasno uviđa svaku uzaludnost bilo kakva, pa i apsurdna čina dostojna – branje Masline!
Impozantno, zar ne?
I, konačno, četvrti stih, koji, da ovaj blog učinimo interaktivnim, prepuštam vama i vašoj hermeneutici: Čini mi se da bi i ja dao pola života svog!, pjeva Dražen Zečić!
Tko je subjetk te pjesme?
Što se Draženu čini, a što Zečić zna?
Te i takve odgovore očekujem u komentarima.
Vaša Nikolina,
Post je objavljen 21.04.2006. u 04:57 sati.