miris smoga

srijeda, 19.04.2006.

slatka tajna

Primjetila sam šarajući po blogu da gro blogera užasno loše piše i da nije sposobno sastaviti rečenicu. Sad ću vam pokazati kako piše moj muškarac. Čitajte i učite. kiss

Što se moralne čistoće tiče, primjetio sam da ne mogu više ševiti žene koje su a) u ranim tridesetima, bregovićevski razočarane i prevarene; potom b) moralno posrnule; i, napokon c) one čije je srce, poput Hrvatske, toliko puta osvajano i pustošeno; što ću, ne mogu, volio bih da je drukčije, ali ne mogu – takav sam čovjek! Primjetio sam to nakon posjete čudljivim Malim sestrama povrtlaricama, njihovom samostanu Sv. Lucije na Pašmanu. Odmah ću vas razočarati – s tim prečasnim sestricama nisam imao ništa osim nekoliko uzgrednih razgovora o sv.Ivanu od Križa i dragoj Terezi Avilskoj - ali, nažalost, baš sam se napiknuo na sestričnu, ili nećakinju, nadstojnice Imakulate Delorko. sedamnaestgodišnjakinju kose teških otočkih vina! Naravno, njenom je dušom lepršala tramuntana Imakulatinih učenja, nazora i vjerovanja – tim redom - i i njena je čednost bila ravna jedino možda njenoj nadzemaljskoj ljepoti: bila je lijepa poput mene, ili gotovo poput mene, da ne pretjeram. Dakle, Veronika, tako se zvala ta sestrična ili nećakinja prečasne Imakulate od Povrtnjaka, imala je kosu, kako rekoh, boje teških otočkih vina: morski mirisnu i slanu, nošenu istim onim vjetrovima koji su sapinjali i Odisejeva jedra: bila je očekivan mlada i neočekivano opaljena, prekrasna sirena s južnih škoja. Ma za bogove, velim! Rečena je Veronika, dunkve, radila u mjesnom dućanu s obućom, Fetish Shoe; točnije, što će se ubrzo pokazati presudnim turističkih kuriozitetom, jednom od dva pašmanska dućana cipela. Drugi dućan, malo niže niz Ulicu šest zastava, držao je Maestro Fabio Calzonne, tamošnja sedma generacija vrsnih postolara, koji su znanje prenosili s oca na sina, a nesreću s majki na kćeri. Maestro Fabio, distanciran, introvertan čovjek u ranim šezdesetima, imao je kćer jedinicu, respektabilnu blondinu Ane, koja je kao blijeda sjena lelujala očevim dućanom prevrčući tankim alabasternim rukama prašnjave kartonske kutije s talijanskim cipelama. Ane je imala jednu veliku vrlinu i, s tim u vezi, jednu veliku manu: znala je već po hodu čovjeku izabrati cipelu, ali, avaj!, cipele su bile njena jedina prava ljubav, bolje kazano: fiksacija! Klečeći pred mušterijom, držeći dugim pijanističkim prstima lijeve ruke cipelu, a desnim dlanom petu moje profinjene noge broj 44, Ane je gotovo opčinjena stajala pred tim prizorom za tren predugo, taman toliko dugo da shvatim svu opčaranost magičnim predmetom koji je držala u ruci: rječju, Ane je bila tiha sljedbenica vjekovnoga kulta Nicolasa-Edme Tetifa, Retifa Bretonskog, prvog slijedbenika komunizma, francuskog književnika i izdavača, autora više od 250 romana čiji mu je halapljivi detaljni realizam priskrbio eptiet 'Voltera sobarica': da, riječ je o čovjeku čije je ime postalo sinonim netrimične i sablažnjive opčinjenosti cipelama. U trenucima postolarasko-erotskga transa Ana bi u ekstazi lascivnom nježnošću navlačila cipele na stopala svojih mušterija, odmjereno ih odlažući na pod, paralelno, jednu do druge, da bi samo tren zatim svojim dlanovima na kojima se još od sinoć palucala mjesečina razdvajala klecava koljena tih sretnika sreće, što su pod njenim dodirima tonuli u more zadovoljstva. Slučaj ili sudibna, no toga sam se prašnjavog srpanjskoga popodneva, koje je lijeno vuklo svoje sumporne sate pustim gradskim kalama, našao u zagušljivoj postolarskoj radnji-butigi maestra Fabia, oči u oči s Anom, čija je slika u enciklopediji Južnih mora ilustrirala pojam: Mora. U suknji azurne boje, ovosezonskim, en vogue japankama, u bluzi bijeloj poput oblaka i čipkom heklanom od morske pjene, stajala je neprozirna, zasjenjena, tiha, ona, Ana, biće iz Vrta Toruture. Sjeo sam na stolicu koja je tradicionalno bila darovana u diskretnoj smjeni generacija Calzonne, i bez glasa pratio Anu koja klizi kamenim podom zasjenjena dućana njena dobrog oca, Fabia, koji tek što je nakon dobra objeda i dva žmula vina usnuo prvim, dubokim popodnevnim snom. Ana je sama birala: u poluprofilu, uvirući u tminu, njena je figura zakrivala Anin neopoziv izbor; okrenuviši se rezolutno kao srednjoškolska profesorica koja provjerava prepisuju li učenici tijekom testa, pogledala me je kao da posljednji put samoj sebi potvrđuje prvotnu procjenu, sad, moga karaktera ili njenog izbora, nisam bio siguran, i, polako, kao magla po uglačanom kamenu primorski pjaca, kliznu prema meni. Spušta se na lijevo koljeno gestom balerine, pokazuje mi cipelu kao somellier bocu vina, i, dotiče me kao što me je prvi puta žena dotaknula! Svega se ostaloga sjećam kroz izmaglicu: njenih njegovanih ruku, toplih od ljeta i nježnosti, zapravo njene pojave koja me je podjećala na trikolor: plave kose, bijela lica, crvenih usana! Ah, liberte, egalite, fraternite, buncao si penjući se Ulicom šest zastava, ulazeći, valjda u vrućici ili zbog poželjne simetrije, u dućan stamena naziva: Fetish shoe. Veronika, ah Veronika. Kada bi ona samo znala da pod milim bogom ni za što na ovome svijetu, i nikome, a nekmoli meni, nije bila kriva. Jednostavno, takav je bio red stvari.

Jednostavno, takav je bio red stvari, poredak događaja u vječnom protokolu svijeta, i ona je jednostavno došla prekasno, nažalost: kao druga! Uglavnom, Veronika je bila dijete mora, sva od bronce pašmanskog ljeta i pakla okomitog sunca, koje je žarilo put i kužilo misli, koje je mutilo vid i pamet, i koje me je odvelo u propast: taman se Veronika poduhvatila obrane časti gornjouličnih cipelara, dohvativši se mog žezla strasti u nakani da i ona da svoj obol turističkom prosperitetu mjesta, kadli se začuje glas iz mojih napaćenih grudi, glas koji je paliio moje usne, glas koji iz cijele te magnezijski bijele i ekplozivne jare misli i osjećaja zavapio kao u pustinji: Nemoj sestro, majke ti, plav mi je od pušenja! Veronika me pogleda zabezeknutim očima osobe kojoj se neke situacije događaju prvi puta u životu, odmakne se i prozbori: Ja sam Veronika! Htio sam kazati: Znam, dušo, znam, ja sam Nemanja! Htio sam kazati štošta, ali nisam. Pogladio sam je po obrazu, još jednom pogledao u bademaste oči - jedna je nepotrebna suza kliznala niz moje lijepo lice i kanula na moj skupocjeni Rolex - i, držeći je za drhteću bradu, upitao sam : "Jesi li za večeru?", oporim glasom onog idiota koji govori: Jezi li za kino? Eto, tako sam upoznao Veroniku. Nimfu kose boje teških, pašmanskih vina. Ah...
- 22:11 - Komentari (28) - Isprintaj - #