Nike Furiosa

subota, 02.02.2019.

Juha barba Zvonka

Astronomy Picture of the Day -2019 January 31

Jučer mi je brat javio da je zadnjeg dana siječnja, tog napornog mjeseca kojem nikad kraja, umro barba Zvonko, 1. rođak moga tate.
Asocijacije su neobična stvar. Jer osim instant osjećaja tuge, meni je prvo palo na pamet pitanje -
Kad sam zadnji put jela Zvonkovu juhu?
Naime, kao mala nisam baš voljela jesti, čak niti slatkiše, ali našlo se par jela koje sam baš voljela. Jedno od njih bila je juha barba Zvonka.
U ta vremena, sjećam se, povremo smo nedjeljom odlazili na ručak kod njega i tete Janje. Što da napravi za ručak, zezao me jer je dobro znao moj uvijek isti odgovor - juhu. Za sve ostalo me nije bilo briga.
Moja mama i baka su inače, osim tu i tamo kojeg jela, loše kuhale; tata dobro, ali rijetko jer je kuhao na poslu.

- Najviše volim jesti kad sam gladan! – i danas mi u ušima odzvanja njegov glas i zvonkolik smjeh. Kada danas o tome promišljam, shvaćam da mu je ime tj. nadimak Zvonko odlično pasao.

Radilo se o vjerojatno o nekoj varijanti juhe od teletine, junetine ili govedine. S malo konšerve i sitne pašte, a ja sam uvijek dodala mrvicu papra. Dobila bih i koju mrkvu unutra i meni takva dva pijata čiste dobrote bilo dosta za ručak. Poslije bih uzela koji pečeni krumpir, moguće mrvicu mesa (bez loja) – meso nisam nikad obožavala – i malo zelene salate.

Kada danas bilo što kuham, u glavi imam zamišljen okus koji moram postići. Kad se radi o rizi-bizima i „praznoj“ juhi (krumpir, pomidor s možda još kojim komadićem povrća i rižima) to su oni moje pokojne babe Gašpe, kad je to šug od pomidora, to je od tete Vesne (da idem raditi domaću orahovicu, isto bi trebala ispasti ko od tete Vesne) , njoki od brašna na ulju/maslacu i friganoj kapuli od bake Stošije, minestrone moje mame, šug od pomidora s kuglicama od mljevene govedine/junetine (i brdo posebnih dodataka koje ne znam) i vitello tonnato - od tete, jota (juha od fažola, kiselog kupusa i pašte, ali bez mesnih dodataka) od tete Doris, zatim ogormna lista s popisom jela – pečenje, šugovi, prilozi – mog tate...
Jedan od razloga zbog kojeg skoro nikad nisam zadovoljna svojim skuhanim jelima, iako mnogi kažu da super kuham, je to što ja moram postići okus zamišljen u glavi.
Uglavnom, kad se radi o juhi, to je ona barba Zvonka.

Poslije ručka, moj tata i barba Zvonko bi otišli igrati na balote, na piće ili igrati na karte, moja mama i teta Janja bi pile kavu i pričale u kuhinji, njihova djeca su bila starija od mene i brata i uglavnom bi poslije ručka otišli negdje vani sa svojim vršnjacima, a kad nisu – R. me znala pozvati u svoju sobu pa sam se divila stvarčicama koje je imala :-)
Za slučaj da sam ostala sama u dnevnom, sjela bih u njihovu starinsku, brokatom presvučenu fotelju, listala bih albume sa slikama, to sam uvijek tražila, pažljivo okrećući stranicu po stranicu, a onda bih pažljivo razgledavala album Životinjsko carstvo koji je bio ispunjen do kraja i to mi je bilo fascinantno jer nikada prije ni poslije nisam vidjela do kraja popunjen album ŽC-a. (Ovo se ne odnosi na današnje vrijeme interneta i raznih grupa preko kojih se lako pronađu sličice koje fale.)

Poslije rata, sve je otišlo u drugim smjerovima, a onda je došlo i odrastanje svih skupa. Iščezla su ranija kućna druženja. A u obitelj se uvukla bolest i nemoć pojedinih članova i sve se to nekako mučno odvijalo u godinama koje su uslijedile i dovele općenito do gotovo potpunog otuđenja, povremenih telefonskih posjeta i rijetkih susreta, i to ne samo susreti s obitelji barba Zvonka, nego i sa svima ostalima.
Osim mog tate i barba Zvonka koji su se sretali na pijaci u gradu, nakon čega su popili kavu u obližnjem kafiću.

Budući da godinama živim u drugom gradu, godinama nisam neke ljude čak niti slučajno srela kad bih došla doma.

Tako mislim da sam barba Zvonka zadnji put vidjela kad sam bila doma, kad ga je doveo moj tata s pijace jer je htio vidjeti moju mamu, kratko se zadržao, stariji, al kao uvijek s osmjehom na licu i kao uvijek zračeći svojom istinskom dobrotom.

- Ja najviše volim salatu od hobotnice, ali bez krumpira. – rekao mi je :-)
Nekad zato napravim i tu varijantu salate - hobotnica na kolutiće, začinjena maslinovim uljem, češnjakom i peršinom, malo soli i papra, s pokojom kaparom i par kapi limuna – nije mi on rekao recept, sama sam ga složila i pokazao se odličnim, pogotovo kad je hobotnica vrhunska i kad ju je šteta poništiti okusom krumpira. Iako i dalje podjednako volim varijantu hobotnice na salatu s krumpirima.
Život priča takve priče da me upravo on inspirirao za varijantu salate bez krumpira, a nikad mu je nisam bila u prilici poslužiti :-(

Kad se sjetim odvratnih priča moje zatupljene, zatrovane tete koja bi ljeti došla na godišnji na otok i pričala sulude ideje „Sve će nam poniti, ne pripada mu ništa!“, iako, kako sam zaključila kasnije u srednjoj školi, a pogotovo kad sam počela studirati pravo, kamoli tek kad sam završila faks i počela raditi, niti pravno njezine sulude, otrovne priče nisu imale smisla... život njegove mame i njega nije bio lagan, iz poštovanja prema njemu neću pisati detalje. U svakom slučaju, njegova mama je isto nasljednica kao i njezina dva brata, ali moja teta je mišljenja da su „samo sinovi nasljeđivali“ pa on nema nikakvih prava, dok recimo, na nju se to „pravilo“ ne odnosi. Strašno nešto. Nema pravnika i odvjetnika koji nju može uvjeriti u suprotno, iako sama nema nego osnovnu školu. Žao mi je svih gluposti koje sam čula u ta ljetna popodneva, dok se pio espresso na dvorištu, a prije odlaska na plažu.

Ono što moram napisati, jer barba Zvonko to zaslužuje – on nikada ništa nije tražio ni htio. Kad je toj luđakinji trebalo potpisati izjavu od odricanju koju je jedino ona zahtijevala, on ju je odmah, bez ikakve drame potpisao. A nije trebao, zašto bi joj olakšao nakon što ga je godinama omalovažavala, potcijenjivala i ružno o njemu pričala?
Međutim, kad se radi o dobroj duši, kakva je on bio, koja se nikada na ništa ne žali i koja ne razmišlja o tome koliko su ljudi zapravo zli, sebični i bezobrazni, onda sebičnjaci profitiraju.

Vrijeme prolazi, okupirani smo dnevnim obavezama, poslom, prva ja ne vodim računa dovoljno o zdravlju, kamoli o nekim trenucima u danu o kojima, kad si bolestan, nemoćan i usamljen možeš samo sanjati, a koje inače shvaćaš zdravo za gotovo, ali u trenucima kao što je ovaj sadašnji, odnosno kad sam se zbog napornog radnog tjedna uspjela u subotu naspavati do 10:30 uz isključen mobitel i pustila da misli sporo teku, u nekoliko minuta su mi se sve ove riječi složile u glavi jer sam pustila da samo teku, da se slažu riječ na riječ pa sam skuhala kavu, D.-a poslala da ode po doručak uz dogovor da idemo ručati vani. Jer sam znala da sve to moram pretočiti u tekst i jer je prošlo toliko vremena od pisanja budući da sve lijepo složene tekstove u glavi ostavim za „to ću napisati kasnije“, a onda misaoni prostor zauzmu tekuće stvari, nekad posao, a nekad besmislene rasprave koje portali serviraju kao top vijesti (trenutna neka rasprava o stisnutom džemperu u centrifugi i jel' robu trebaš prati sam, a spremačici dati otkaz uz ozbiljne traktate naših javnih osoba kao reakcije na „raspravu“ , a iz kojih traktata kao najvažnije proizlazi da svi oni imaju svoju „bedinericu“) pa sve lijepo složene misli odu u nepovrat i onda mi naravno bude žao svih nenapisanih tekstova i nesačuvanih uspomena.

Nisam mogla ići danas na sprovod, ali zapalit ću svijeću, pomoliti se za neiskvarenu, dječju dušu tog dobrog čovjeka.
A sutra ću po komad najboljeg mogućeg mesa za juhu. Nikad neće biti poput njegove, ali nitko mi ne brani da vježbam da postignem to „savršenstvo“ i da se uz svaku žlicu vratim u ta lijena nedjeljna popodneva puna topline.

srijeda, 09.01.2019.

Strahovi

Nekad ne mogu vjerovati koliko pretjerujem u analizi, u predviđanju najčešće najcrnjih scenarija.
Koliko sam hrabra, a koliko me istovremeno jako strah i koliko me taj strah koči.
I zapravo tjera na loše odluke.
Ponekad odluka ne ispadne toliko loša, al sam isfrustrirana činjenicom da me na njih tjeraju strahovi, a ne snovi, želje i realno razmišljanje.

nedjelja, 04.03.2018.

München

Iako je ožujak, imala sam želju zabilježiti put u München u prosincu. (Počela sam pisati još u siječnju, al nisam do danas stigla objaviti, a mučio me i odabir fotografija kojim imam, kao i obično - previše)

Prosinac mi je jedan od najdražih mjeseci u godini, nije to samo radi blagdana, iako oni svakako doprinose, no gotovo sve najvažnije stvari su mi se dogodile upravo u tom mjesecu.
Na kraju godine ipak postoji neki umor, na poslu pokušavamo završiti sve što možemo da se godina bolje zaključi, a i godišnji kad smo koliko toliko napunili baterije bio je već daleko iza nas.
Odlučili smo uzeti 2 slobodna dana, petak i ponedjeljak i malo se maknuti od svakodnevice. Nisam htjela ići nigdje gdje bi ove godine advent bio previše izreklamiran (dosta mi je bilo ovog zagrebačkog, svaka čast, sve je lijepo izgledalo, bilo je puno događanja i drago mi je ako je ljudima i gradu donio zaradu, al osobno mi svaki advent znači preveliku gužvu u gradu i problem traženja parkinga svaki dan kad se vratim s posla – ali ok, mogla sam živjeti i na periferiji i ne imati takve probleme pa se stvarno nemam što žaliti, nego sam nekad lakše, nekad teže, ovisno o danu i raspoloženju prihvaćala situaciju i nekad se po 15 minuta, a nekad pola sata, 40 minuta i duže vozikala centrom uz glazbu po mom guštu i probala ignorirati činjenicu da je i 90% vozača oko mene preživčano, sve dok netko nije otparkiravao, a ja sva sretna uparkirala na to mjesto, čak i 15ak minuta dalje od stana.. ali pješačenje je zdravo :-)

I tako izbor je pao na München. D. je već bio tamo i svidio mu se. Drugi dans e išlo u Nünberg, ali mi smo to preskočili jer smo htjeli laganini po Münchenu, a na povratku, treći dan, stali smo u Salzburg.
Agencija je bila super, cijena skroz ok, vodič odličan. Vožnja je trajala dosta dugo, ali ok, pauze su bile svaka 2, 2ipo sata, stajališta su također bila ok.

Neću puno o znamenitostima u gradu, napisat ću par stvari koje su mi se svidjele, s odmakom doduše :-) Cijelo vrijeme, između shoppingiranja i odmaranja u pivnicama i kafićima, razgledavali smo sve crkve i znamenitosti na koje bismo usput naišli.


Stari i novi sud. Izgledaju zaista reprezentativno.

Marienplatz je glavni trg Münchena. Tamo je predivna neo-gotička zgrada vijećnice Neues Rathaus (Nova gradska vijećnica) sagrađena u 19. stoljeću. Fasadu vijećnice ukrašavaju minijaturne statue poznatih povijesnih osoba, a na visokom tornju nalazi se glockenspiel koji se sastoji od 43 zvona uz koja su postavljene mehaničke marionete koje igraju scene iz prošlosti Münchena. U toranj se može popeti dizalom, ali kad smo mi naletili, bilo je zatvoreno.


Najzanimljivija je Frauenkirche, Katedrala Naše Gospe. Ta je crkva postojala tamo još od 13. stoljeća, no kako se grad povećavao, u 15. stoljeću donesena je odluka da se proširi i ta crkva. Gradna je trajala 20ak godina, a glavni graditelj bio je von Halsbach. Na ulazu u katedralu nalazi se udubljenje u obliku stope, naš je vodič rekao da odgovara cipeli broj 43 te se naziva „đavoljom stopom“. Navodno je graditelj sklopio ugovor s vragom da mu on pomogne da što brže i što kvalitetnije dovrši gradnju, a zauzvrat je vrag od njega zatražio da crkva nema niti jedan prozor. Tako je on vraga odveo upravo na mjesto gdje se nalazi ta stopa i kad je vrag stao tamo, zaista nije vidio niti jedan prozor i bio je oduševljen time. Nije vidio čak niti prozor skroz ispred stope jer se tamo baš zgodno nalazila neka skela. Kasnije je vrag skontao da crkva ipak ima prozore i bio je ljut na graditelja pa navodno zbog toga oko crkve uvijek kruži hladan povjetarac.

Mogu reći samo ovo: kad sam stala na to mjesto, zaista nisam vidjela niti jedan prozor osim tog prozora ravno ispred sebe, a iako je bila zima pa je bilo hladno, oko te crkve je zrak bio stvarno najhladniji i najviše je puhalo. :-)



Advent je bio puno skromniji od našeg u smislu događanja i kićenja (pogotovo količinski), ali su mi zato njihove kućice bile genijalne, drvene predivno ukrašene, toplo božićno. Svidjelo mi se i to što su svi ti „štandovi“ odnosno adventske drvene kućice nudile različite proizvode na prodaju. Primjerice, puno njih je prodavalo ukrase za bor, ali svi su imali različite ukrase, imala sam feeling da ne mogu isti ukras kupiti na još 10 drugih štandova, moguće da je na nekima bilo tih „duplikata“, ali to nisam vidjela. Svidjeli su mi se stakleni ukrasi koje ljudi ručno rade. I onda sam sljedeći dan zaboravila kupiti ukrase koji su mi se činili najoriginalniji (htjela sam predivnu staklenu sigu). No kupila sam par drugih.

Zatim, cijeli centar miriše po ušećerenim bademima koje peku pred kupcima :-)



Nisam jela kobasice jer ih ne volim, ali uspjeli smo ručati u jednoj od najpoznatijih pivnica koja prima 1000 ljudi.



Vodič nam je rekao da ako uđemo unutra i vidimo stol za npr 6 ljudi, na kojem sjede četvero ljudi, slobodno sjednemo na preostala dva mjesta jer se to tako tamo radi i to je skroz uobičajeno. Tako smo i napravili. Hrana je bila odlična (a ja sam dosta izbirljiva), cijene skroz normalne, hoću reći, ni u Zagrebu u restoranu ne bih platila puno manje. Pogotovo jer je München jedan od najskupljih gradova u Europi.
Dalje, dok sam se probijala prema toaletu, kao da sam bila u jednostavnom labirintu s obzirom na veličinu pivnice, međutim, na svakom koraku sam čula hrvatski jezik. Jedan mlađi konobar govorio je starijem: „A što ću, zaj**a sam i gotovo!“
Jela sam gulaš-supu te biftek u umaku od papra i ono.... nemam niti jedan prigovor, osim da bih se sad teleportirala tamo i pojela još jedan :-)
Bili su posluženi i genijalni pereci, uh!

Ono što je valjda najskuplje su pića. Obožavam kavu i pila sam je gdje sam stigla, no ona je bila svugdje blaga katastrofa, a cijena joj je oko 5 eura. Eto. kad idem na takva putovanja, pripremim se da je nešto skuplje, nije mi žao platiti i više, pa nisam svaki dan u europskim gradovima, ali problem je što je stvarno bila loša. Kad se sjetim Rima gdje sam nadomak Fontane di Trevi popila izvrstan cappuccino za samo 2 eura, ovo mi je bilo smiješno. Sjećam se da sam u Rimu komentirala da su kave u Zg iste cijene, a puno gore.
Pivo je isto oko 5 eura.

U petak smo ručali u robnoj kući, nešto kao kantina, izbor hrane je bio skroz dobar, a i tamo sam primijetila dvije cure koje su radile na blagajnama, a pričale su hrvatski.


Svidjele su mi se i robne kuće, jao.. toliko izbora, nisam ni stigla proći jednu cijelu jer bi samo za dvije u centru trebalo dva dana. Pogotovo ne u subotu jer je bila ful gužva, vjerojatno su ljudi išli u predblagdanski shopping.
No subotu ujutro provela sam na jednom katu Karstadta oko satipo (i prešla možda četvrtinu samo tog kata) jer sam odlučila kupiti donje rublje. Većinu sam uzela bez isprobavanja, no trebalo mi je vremena i uopće proučiti čega sve ima. Uglavnom sam birala napamet rublje koje mi se po sastavu činilo ugodno i kvalitetno (danas žalim što nisam uzela više rublja od merina... pregenijalno nešto, unatoč cijeni). D. je našao neku fotelju (definitivno ih ima premalo za muževe koji strpljivo čekaju) i kontemplirao to vrijeme :-) Na žalost nisma imala više vremena da proučim ostale katove, tko zna na što bih sve naišla :-)
(Doduše, falilo bi mi i novaca, pa možda bolje)
U petak popodne sam u robnoj kući Galeria Kaufhof kupila par haljina i suknji, brzinski, a za sve ostalo što sam letimično vidjela – rekla sam – to ćemo u subotu.

rezultat shoppinga :-) trebalo je sve pospremiti u kofer.
No u subotu je u Galeriji bila takva gužva, posebno u podzemnoj etaži s delikatesama, no svejedno sam nakupovala što sam stigla, kave kakvih nemamo u RH, čajeve, neke likere, moje omiljeno gazirano piće Curiosity coke..


U subotu smo prvo došli na željeznički kolodvor jer tamo ima mojih omiljenih švicarskih čokolada Läderach koje mi je jednom prilikom donio D. s terena i u koje sam se doslovno zaljubila. OK, i sam kolodvor je prefora

U još par dućančića sam kupila neke sitnice, naravno, obišla sam i Body shop (genijalan šampon i piling za kosu Fuji green tea s kojim sam prala kosu u hotelu jer mi se onaj hotelski „from head to toe“ nije svidio), a kupila sam tamo i poklončiće za prijateljice za Božić.

Ful mi se svidila i knjižara na tri kata Kaut – Bullinger ... obožavam knjižare i pribor za pisanje, papire, bilježnice, rokovnike, boje, flomastere, .... sve! Faber-Castell pogotovo (najbolja oštrila!) Cijene su također bile paprene, a ja sma kao ljubiteljica pisanja pisama, a pisma šaljem i dan danas, kupila tri paketića s kuvertama i papirom za pisma :-) Jer, nešto sam morala kupiti u toj predivnoj knjižari.


predivni dućančići.. slikala sma ih još poprilično, al ne stanu svi u post :-/
Navratili smo i u neku isto tako mini robnu kuću s električnim stvarčicama, neka kombinacija chipoteke i raznih proizvoda... ne znam kako to opisati, kako smo bili natovareni, ja sam tu odlučila stajati na ulazu i čekati D. da kupi nešto što nam je trebalo i mislim se, stala ja do nekih kutija s proizvodima na snjiženju.. kao, ni ne znam što je to.. prvi put vidim, tko će uopće to nešto kupiti. No ljudi baš tuda navalili, premetaju po tim kutijama. Pa sam se pomaknula na drugo mjesto, uglavnom svima sam smetala. Mislim se, ja nemam pojma što ti ljudi kupuju, što god je bilo na obližnjim policama, meni je bilo nepoznanica. Osim baterija :-D
Još smo trebali ići u još veću robnu kuću s tehnikom, ali odustali smo. Previše hodanja, previše svega, previše nošenja kupljenih stvari.

U nedjelju smo na povratku stali u Salzburg, ali o tome ću u drugom postu.

Kad me na povratku D. pitao što mi se najviše svidjelo – bez razmišljanja sam mu rekla da je to bio europski štih koji je vladao gradom i činjenica da sam se nakon dugo vremena osjećala kao da sam zaista građanka Europe.

Kad smo se vratili doma, imala sam osjećaj da me nije bilo mjesecima, a ne samo tri dana. I definitivno želim otići u München ponovno i to što prije :-)

Oznake: München

nedjelja, 24.09.2017.

Đir oko grada (1989.)

Naišla sam prije 20ak dana na ove videe ispod teksta koji su me odmah vratili u prošlost pa sam samo kratko zabilježila par riječi (a da imam vremena, bio bi roman.. tko zna, možda jednom).

9.8.1989. đir po gradu (ja dan danas kad dođem u Zadar za opuštanje opalim takav đir, nema bolje relaksacije, a znam da su u manjini oni Zadrani koji ne điraju tako samo "đira radi") i nema gužve u 4 popodne, mista za parkirati ko u priči, ni vrućine nisu bile tako ljepljive kao danas..

kako sam volila kad bi me mama nekad poslije posla odvela popodne u grad, ili popodne u grad ba trajekt pa na otok, a onda ujutro vraćanje u Zd jer bi ona radila popodnevnu smjenu sljedeći dan u hotelu na čiju reklamu možete naići prateći ovaj standardni đir (fali samo prolaz ulicom Put Dikla da ugođaj bude potpun :-)
I onda kad bi mi mama još naručila Coca-colu u baru u trajektu, a sebi espresso ili mali macchiato.. i ona se zapričala s nekim poznatim, a ja udubila u strip ili samo gledala valove koje je stvarao trajekt..

Ljeto u Zadru 1989. uglavnom, pamtim i po crnim sandalama na sitne bijele točkice i prvim modnim odabirima i kombinacijama koje sam s guštom nosila :-) i još po nekim lijepim trenucima :-) bilo mi je to najljepše ljeto u djetinjstvu. Kad vidim ovaj filmić, totalno kužim zbog čega :-)

Linkovi na te đireve:
Đir oko Borika, Dikla, grada 1. dio

Đir oko Borika, Dikla, grada 2. dio

Đir oko Borika, Dikla, grada, 3. dio

Objavljeno na FB stranici Kalelarga Zadar - Video zapisi đira oko Zadra iz kolovoza 1989. godine.
Autor videa: Miroslav Milić

Oznake: đir oko grada, zadar

nedjelja, 10.09.2017.

Kiseli krastavci

Nije mi bila baš sezona kiselih krastavaca svo ovo vrijeme koje nisam pisala ništa na blogu, ali tako se jednostavno potrefilo.

Početkom srpnja počela sam pisati post o krastavcima, ali nisam završila, niti objavila. Pa evo jednog kasnoljetnog dana u rujnu ko idealnog za to.



Dok sam odrastala i išla u školu, doma u Zadru smo imali mali vrt. Nisam baš doživljavala ozbiljnim činjenicu da sam u vrtu, ako sam htjela, mogla ubrati pomidor ili malo peršina. Nisam ni kuhala. Sve mi je to bilo bezveze. I ono malo vremena koliko je moja mama utrošila u vrt (tu i tamo prekopati, nešto zasaditi – ako ju je bilo volja), bilo mi je iz moje perspektive osobe koja je jedva čekala doći doma iz škole i nešto čitati (knjige, časopise, romane, stripove) totalno gubljenje vremena. A nije ni izgledalo damski.

Danas, žalim što su u Zadru sve izbetonirali pa nema nego komadić zemlje na kojem je moja ujna zasadila ružmarin koji sam kupila (hvala joj) i pokoji cvijet. Najviše žalim za predivnim lovorom koji je stvarao divan hlad i od kojeg nisam vidila dosadne susjede (sad sam sa svih strana „na izvolte“).

Isto tako, u Zagrebu nemam ni balkon, kamoli vrt. Ali to je cijena života u centru grada koji mi paše iz 1000 drugih razloga. Muž će mi jednog dana na prozoru malo produžiti dasku pa će biti malo mjesta za začinsko bilje i možda sezonski cherry rajčice :-)

Kako god, vrućine u Zagrebu su meni oduvijek bile nepodnošljive. Mrzim ljeto u Zagrebu. Dođem doma s posla, zabarikadiram se u stan, nabijem klimu (ako je susjedu dobar dan pa mu ne smeta zujanje.), natočim nešto led-ledeno, na žalost, najviše volim Coca colu s tonu leda (a svjesna sam da je nezdrava i da je katastrofa ako je piješ baš svaki dan) i čitam sve i svašta po portalima (čitam i dalje časopise i knjige, no ni približno otkad smo svi postali ovisnici o internetu).
Tako naiđem na članak o kiseljenju krastavaca. Jedan je čovjek u jednoj grupi napisao da „nema da omane“ dugogodišnji recept koji primjenjuje na svoje krastavce kojih ima valjda na tone u polju.

Meni je pravljenje zimnice uvijek zvučalo ko science fiction. Nikad je nismo radili, baš nikad. Mislila sam da za to treba brdo iskustva, prostora, znanja, staklenki, kotao, ogromni lonci.. ono vidila sam kako žene gaze po zelju, vinu... Bože sačuvaj, Bože oslobodi. To nema šanse ni da bih danas radila (ok, pitajte me za 30 godina :-)

Kada bi netko spomenuo sterilizaciju, pasterizaciju.. meni to djelovalo kao da moram imati laboratorij doma.
(Doduše, s pravljenjem džema, kojem su prethodile slične predrasude, počela sam ima 7,8 godina pa sam skužila da je sterilizirati staklenke easy mode, čak imam i neku svoju metodu :-)

Pročitam ja recept za to kiseljenje i proceduru.. i naravno, ostanem paf. Što sam ja mislila svo ovo vrijeme?

U biti skužim, najveći je problem što nemam onih malih, malih krastavaca koje u biti najviše volim. Nisam ih baš ni viđala na pijaci.
Ali recept i postupak toliko su me lupili jednostavnošću da sam od tog trenutka samo željela isprobati kiseliti krastavce.



Još sam malo proguglala recept i skužila da valjda 90% ljudi koristi jedan te isti ili vrlo sličan.
I jednu srpanjsku subotu, dok sam punih ruku i ruksaka na leđima taman odlazila s pijace, uočila male, male krastavce. I nerazmišljajući kako ću još i njih dotegliti do doma, kupim 3 kilograma. I kopar koji je žena prodavala uz njih.
Vratila sam se do grada i u dućanu sa začinima kupila žutu gorušicu i šareni papar u zrnu.
Doma sam imala lovor koji sam samoinicijativno dodala.

Evo recept za otopinu za kiseljenje, navodno dovoljnu za 10 kg krastavaca (ja sam radila trećinu smjese):
- 3 l vode
- 1 l alkoholnog octa
- 100 g soli
- 150 g šećera
- šareni papar u zrnu
- sjemenke gorušice (žute)
- lovor
- cvjetovi kopra

Postupak:
- oprati krastavce i izribati ih četkicom
- staklenke sam oprala i u pećnici sterilizirala 10ak minuta na 100°C
- u vodu uliti ocat, dodati šećer i sol i zagrijati toliko da se šećer i sol otope
- u svaku staklenku staviti nekoliko zrna papra (ja stavim 15-20, a dovoljno je valjda 10ak), zrna gorušice, jedan list lovora, grančicu cvjetova kopra, poredati krastavce (ovo mi je najlošije išlo, nikako da ih rasporedim da mi stane što više), zaliti mješavinom, zatvoriti poklopcem
- najbolje je koristiti staklenke s metalnim poklopcima, radi postupka pasterizacije, iako sam ja koristila i 2 Ikeine staklenke bez metalnog poklopca, a ispalo mi je ok
- na dno lonca staviti krpu i poslagati staklenke te uliti hladne vode, malo ispod ruba poklopca staklenke (krpa da se staklenke ne sudaraju i ne razbiju i da nisu direktno na dnu uzavrelog lonca) te kuhati dok voda ne proključa
- kad voda proključa, ugasiti i pustiti da se staklenke ohlade u vodi
- staviti ih u smočnicu, podrum ili na neko tamnije, suho mjesto (ja imam izbu :-) – da, nemam balkon, al bar je izba tu)



Kad ih jesti?
Ne znam.

Prvu teglicu sam isprobala mjesec dana kasnije, doma u Zadru i bila sam oduševljena.
Toliko da sam prošli tjedan, kad sam ponovno vidjela te male krastavčiće na jednom štandu kupila još dvije kile i jedan dan posli posla i njih kiselila. Uz njih, a koristila sam isti recept, napravila sam jednu veeeeliku i jednu malu teglu miješane salate (paprika, krastavci, kupus, krastavci, male glavice luka srebrenca) i tek to me zanima kako će ispasti.

Još jedna napomena:
Kad sam ih prvi put kiselila, baš je na TV-u bila ona emisija s vrtlaricom koja je kiselila ciklu i rekla da je najbolje svo povrće kiseliti u nerazrijeđenom vinskom octu.
Ja sam, slijedeći to pravilo, jednu teglu krastavaca kiselila samo u vinskom octu (sve ostalo kao u receptu) i ispalo je ok, ukusno, ali ipak prekiselo – možda je za ciklu koja ima zemljani, slatkasti okus to dobar izbor, ali ne za krastavce.. tako da ako se sljedeći put odlučim za vinski ocat, bit će to omjer 70% vinskog octa, 30% vode



Osim krastavaca, odlučila sam se na kiseljenje i zbog riječi „pasterizacija“. U nekom bih drugom životu možda bila kemičarka ili alkemičarka. Oduševljavaju me ti postupci, kad uspijem otvoriti staklenku koju sam pasterizirala, a ona napravi „tup“. :-) Stvarno me to veseli.
Kao i pojesti kiseli krastavac uz sendvič od pršuta i sira, koji sam osobno kiselila.
Toliko je gluposti i stresa „out there“, a „winter is coming“.
Bit će lakše uz homemade zimnicu, knjigu (ne odustajem od čitanja) i gledanje serije pod dekicom.

Oznake: kiseli krastavci

nedjelja, 09.04.2017.

Sitnice koje život znače

Sve su vijesti zadnjih dana u novinama, na TV-u, na portalima sve gore jedna od druge.

Vratimo se zato osnovama - uz zdravlje, ljubav bližnjih prema nama i našu prema njima - uvijek su to sitnice koje život čine ljepšim, sitnice koje život znače :-)

Evo mojih zadnjih mjesec dana, obično vikendima, ali ima ih i tijekom tjedana :-)

Volim kombinirati boje, nije me nikad bilo ni strah ni sram, čak i prije više od deset- petnaest- dvadest godina, "usudila" sam se nositi tirkizno odijelo s otkačenom rocco barrocco maramom (svjetloplava s denver plavim detaljima). Usudila pod navodnike, jer su me drugi čudno gledali, okretali se za mnom, a meni je to stvarno bilo ništa posebno. Bilo mi je bitno da se dobro osjećam u tome. Tako je i danas, samo na žalost nemam više toliko strpljenja za kombiniranje i to mi je zadatak - da nađem strpljenja. Žute štikle uz ogrlicu od žutih bobica koje sam jedne godine dobila za rođendanski poklon :-) .. eto, subotom se stignu prelistati modni časopisi uz kavu, tulipane.. podsjetiti se koliko sam odvažna i hrabra bila :-)
Danas se nosi svašta, po meni ima jako puno bezveznih kombinacija, različitih uzoraka koji uopće ne idu jedan s drugim, kamoli 5 nespojivih uzoraka.
No ima i ovakvih editorijala na kojima vidim svoje ime :-)



Tulipane i ružice sam kupila u jednom dućanu u koji sam skoknula na pauzi i donijela ih doma, smjestila u vaze na prozor, da ih vidim kad dolazim doma iz vani :-) da me dočekuju



Opuštanje prije spavanja uz časopise i knjigu na readeru :-)



Hamburger u omiljenom Burgeraju poslije napornog dana :-)



Rascvjetana magnolija na Zrinjevcu.



Šetnja praznim Zrinjevcem jutro nakon promjene sata unaprijed (ono.. još nisam sebi došla od toga)



Vikendom imam vremena za kuhati bolognjese tri sata, kako i prema originalnom receptu i dolikuje .. uz obavezni sofritto i kvalitetno crno vino za podlijevanje :-) Bio je mrak!





Proljeće ne može proći bez buketa cvijeća, ali i onih još dražih - buketa začina i šparoga :-) mmmmmmm



OK, ovo je bilo baš u petak, izvrsna pizza i sendvič, nisam stigla nešto normalno pojesti cijeli dan (nije pametno, al desi se), međutim ova pizza i sendvič su od tako dobrih i kvalitetnih sastojaka da mogu odgovorno tvrditi: Ne, ovo nema veze s junk foodom :-)



Otvoren novi set (gel za tuširanje, lonsion za tijelo i krema za ruke) koji mi je iz Italije poslala prijateljica i čim sam isprobala gel, instant me vratio u djetinjstvo jer je mirisao poput gela/sapuna koji mi je davnih godina donijela teta iz Italije.



I danas nešto što je gotovo palo u zaborav, ali nas par se ne damo i ne damo - pisanje pisama - ne, to ne može zamijeniti nikakav e-mail, poruka na društvnim mrežama, SMS... rukom napisano pismo, a onda još kad otvoriš a miriše po divnoj vaniliji. I uzmeš to pismo, skuhaš kavu i čitaš ga, čitaš. Nekad pismo ne pročitam odmah, nego odgađam taj gušt pa ako je lijep dan, odem u obližnji kafić u kojem nema gužve, sjednem na terasu i čitam.
I nakon nekoliko mjeseci ili godina, ponovno ga otvorim i čitam.
(kad sam se selila, našla sam dvije kutije pune starih pisama... hej, koji povratak u prošlost)
p.s. a tek kad je pismo tako lijepo započeto .. draga moja IP :-*



Recept za fritule pronađen u jednoj knjizi, uvijek su mi super ispale fritule kad sam ih radila po tom receptu, jedino malo doradim - umjesto ruma znam staviti Maraschino (jesam li Zadranka ili ne), a fritule uvaljam u mješavinu šećera u prahu i cimeta. Nekad u tijesto stavim komadiće kandirane naranče ili usitnjenih arancina, nekad grožđice.
Vesele me ti stari, ne uvijek precizni recepti u kojima obično nema onog tajnog sastojka. Jer se sve zna, valjda im je bilo ispod časti pisati postupak, domaćice dobro znaju kako se rade fritule i kolači :-)

Za kraj link na članak koji me danas razveselio. Osim Malih laži (i to nakon odgledane serije) nisam se kontaminirala političkim i drugim negativnim člancima.

MOJA PIJACA

Pročitajte ako uhvatite vremena, kako je izgledala divna zadarska pijaca 80-ih (i ranije). I sad je ona lipa i voće i povrće koje tamo kupim uvijek je boljeg okusa nego ovo na pijaci u Zg, ali tada je ipak mirisala i izgledala drukčije.
I da, ovo što govori autor teksta. Te lastavice ujutro koje čuješ dok ležiš u krevetu (nije bilo rezervirano samo za one koji žive na poluotoku blizu peškarije), taj mir, tu hladnu toplinu nadolazećeg sunčanog dana kroz škure :-)

Ne znam što nas sve čeka, samo znam da mi treba što više ljepote. Prirodne ljepote i ljepote trenutaka koji nas drže.

Oznake: sitnice koje život znače, lijepo je, trenuci sreće

nedjelja, 26.02.2017.

Malo o Oscaru

Od kada sam jedne godine otišla u Gunju i iznenadila svog D. (nenajavljeno, presjedala vlakove, vozila se šinobusom) koji me ni najmanje nije očekivao (još pamtim moj ulazak u kuću i njegov izraz lica kao da ne vjeruje da sam to ja.. jedno je vrijeme samo sjedio i gledao u mene), dodjelu Oscara pratim gotovo pa redovito.

Otišla sam tada s D. u jedan od dva kafića u selu u sklopu kojeg je bila kladionica pa mi je D. predložio da se kladim, kao - nisam se nikad kladila, a zašto ne bih kad sam baš te godine pogledala sve nominirane filmove, odnosno filmove koji su imali nominacije u najvažnijim kategorijama. Ovo najvažnijim bi zapravo trebalo biti pod navodnicima.
Uglavnom, zeznula me Djevojka od milijun dolara. Jedino sam pogriješila kategoriju najboljeg filma i ispalo bi na prvu da sam bezveze potrošila 200,00 kuna, ali pamtim taj mini događaj u snijegom zatrpanoj Gunji i dan danas kao baš lijepih nekoliko dana, pa su te kune zapravo bile odlično utošene :-) Sjećam se kako smo se D. i ja poslije smijali kako su me dečki u kafiću gledali čudno kad sam u par navrata išla uplaćivati svoje kombinacije :-)

Gledanje Oscara, pripreme za gledanje Oscara (koje se svodi na to da pokušavam pogledati što više nominiranih filmova i kladiti se sama sa sobom tko će ga osvojiti) predstavljaju mi dokolicu. Ne shvaćam to ozbiljno, često se ne slažem niti s nominiranima, kamoli s dobitnicima, no to je show i mislim da ni ne treba previše od toga očekivati. Volim pratiti dolazak zvijezda na crveni tepih, što je koja žena obukla, kakve cipele i nakit ima, koji su dizajneri najzastupljeniji, kakve su im frizure i make up, što su dobili u gift-bagsovima, što su jeli nakon dodjele, tko je išao i na party Vanity Fairea i tako..

Ponekad maštam da sam i sama nominirana, kakvu haljinu imam, da naravno – osvajam Oscara (kojeg mi u mašti uvijek dodijeli Brad Pitt) i moj govor, kome se zahvaljujem, kome šaljem poruku :-)

E dobro, ovoliki uvod za zapravo par rečenica koje sam mislila napisati. Michelle Williams je glumica koja mi se baš nikako ne sviđa, totalno mi je bezvezna, a toliko je već imala nominacija. Ne znam tko je, pored svih glumica u Hollywoodu „gura“ stalno u prvi plan. Pogledala sam film Manchester By The Sea i naljutila sam se shvativši da se ova u filmu pojavljuje 10ak minuta, od čega možda intenzivne glume 5-7 minuta. OK, objektivno, nije tih par minuta uopće loše odglumila, bila je poprilično uvjerljiva. Međutim, kolikog god da je po mišljenju relevantnijih kritičara od mene laikinje Michelle bila uvjerljiva i upečatljiva, stvarno smatram da par minuta glume ne zaslužuje nominaciju za Oscara.

Nije ona jedina, bilo je još glumaca koji su imali malu minutažu u filmu pa bili nominirani i čak osvojili zlatni kipić, međutim, ipak se ta gluma svodila na više od 5-6 minuta.

Ako već žele nešto takvo, neka uvedu treću kategoriju – najbolja gluma u epizodnoj ulozi. Nikako „best supporting actor/actress“.

Moji favoriti ove godine nisu razvikani, vjerojatno niti neće osvojiti kipić. Ali svejedno ću se namontirati pred TV i pratiti, dok ne zaspem :-)

<	veljača, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28

Komentari da/ne?