Nike Furiosa

subota, 02.02.2019.

Juha barba Zvonka

Astronomy Picture of the Day -2019 January 31

Jučer mi je brat javio da je zadnjeg dana siječnja, tog napornog mjeseca kojem nikad kraja, umro barba Zvonko, 1. rođak moga tate.
Asocijacije su neobična stvar. Jer osim instant osjećaja tuge, meni je prvo palo na pamet pitanje -
Kad sam zadnji put jela Zvonkovu juhu?
Naime, kao mala nisam baš voljela jesti, čak niti slatkiše, ali našlo se par jela koje sam baš voljela. Jedno od njih bila je juha barba Zvonka.
U ta vremena, sjećam se, povremo smo nedjeljom odlazili na ručak kod njega i tete Janje. Što da napravi za ručak, zezao me jer je dobro znao moj uvijek isti odgovor - juhu. Za sve ostalo me nije bilo briga.
Moja mama i baka su inače, osim tu i tamo kojeg jela, loše kuhale; tata dobro, ali rijetko jer je kuhao na poslu.

- Najviše volim jesti kad sam gladan! – i danas mi u ušima odzvanja njegov glas i zvonkolik smjeh. Kada danas o tome promišljam, shvaćam da mu je ime tj. nadimak Zvonko odlično pasao.

Radilo se o vjerojatno o nekoj varijanti juhe od teletine, junetine ili govedine. S malo konšerve i sitne pašte, a ja sam uvijek dodala mrvicu papra. Dobila bih i koju mrkvu unutra i meni takva dva pijata čiste dobrote bilo dosta za ručak. Poslije bih uzela koji pečeni krumpir, moguće mrvicu mesa (bez loja) – meso nisam nikad obožavala – i malo zelene salate.

Kada danas bilo što kuham, u glavi imam zamišljen okus koji moram postići. Kad se radi o rizi-bizima i „praznoj“ juhi (krumpir, pomidor s možda još kojim komadićem povrća i rižima) to su oni moje pokojne babe Gašpe, kad je to šug od pomidora, to je od tete Vesne (da idem raditi domaću orahovicu, isto bi trebala ispasti ko od tete Vesne) , njoki od brašna na ulju/maslacu i friganoj kapuli od bake Stošije, minestrone moje mame, šug od pomidora s kuglicama od mljevene govedine/junetine (i brdo posebnih dodataka koje ne znam) i vitello tonnato - od tete, jota (juha od fažola, kiselog kupusa i pašte, ali bez mesnih dodataka) od tete Doris, zatim ogormna lista s popisom jela – pečenje, šugovi, prilozi – mog tate...
Jedan od razloga zbog kojeg skoro nikad nisam zadovoljna svojim skuhanim jelima, iako mnogi kažu da super kuham, je to što ja moram postići okus zamišljen u glavi.
Uglavnom, kad se radi o juhi, to je ona barba Zvonka.

Poslije ručka, moj tata i barba Zvonko bi otišli igrati na balote, na piće ili igrati na karte, moja mama i teta Janja bi pile kavu i pričale u kuhinji, njihova djeca su bila starija od mene i brata i uglavnom bi poslije ručka otišli negdje vani sa svojim vršnjacima, a kad nisu – R. me znala pozvati u svoju sobu pa sam se divila stvarčicama koje je imala :-)
Za slučaj da sam ostala sama u dnevnom, sjela bih u njihovu starinsku, brokatom presvučenu fotelju, listala bih albume sa slikama, to sam uvijek tražila, pažljivo okrećući stranicu po stranicu, a onda bih pažljivo razgledavala album Životinjsko carstvo koji je bio ispunjen do kraja i to mi je bilo fascinantno jer nikada prije ni poslije nisam vidjela do kraja popunjen album ŽC-a. (Ovo se ne odnosi na današnje vrijeme interneta i raznih grupa preko kojih se lako pronađu sličice koje fale.)

Poslije rata, sve je otišlo u drugim smjerovima, a onda je došlo i odrastanje svih skupa. Iščezla su ranija kućna druženja. A u obitelj se uvukla bolest i nemoć pojedinih članova i sve se to nekako mučno odvijalo u godinama koje su uslijedile i dovele općenito do gotovo potpunog otuđenja, povremenih telefonskih posjeta i rijetkih susreta, i to ne samo susreti s obitelji barba Zvonka, nego i sa svima ostalima.
Osim mog tate i barba Zvonka koji su se sretali na pijaci u gradu, nakon čega su popili kavu u obližnjem kafiću.

Budući da godinama živim u drugom gradu, godinama nisam neke ljude čak niti slučajno srela kad bih došla doma.

Tako mislim da sam barba Zvonka zadnji put vidjela kad sam bila doma, kad ga je doveo moj tata s pijace jer je htio vidjeti moju mamu, kratko se zadržao, stariji, al kao uvijek s osmjehom na licu i kao uvijek zračeći svojom istinskom dobrotom.

- Ja najviše volim salatu od hobotnice, ali bez krumpira. – rekao mi je :-)
Nekad zato napravim i tu varijantu salate - hobotnica na kolutiće, začinjena maslinovim uljem, češnjakom i peršinom, malo soli i papra, s pokojom kaparom i par kapi limuna – nije mi on rekao recept, sama sam ga složila i pokazao se odličnim, pogotovo kad je hobotnica vrhunska i kad ju je šteta poništiti okusom krumpira. Iako i dalje podjednako volim varijantu hobotnice na salatu s krumpirima.
Život priča takve priče da me upravo on inspirirao za varijantu salate bez krumpira, a nikad mu je nisam bila u prilici poslužiti :-(

Kad se sjetim odvratnih priča moje zatupljene, zatrovane tete koja bi ljeti došla na godišnji na otok i pričala sulude ideje „Sve će nam poniti, ne pripada mu ništa!“, iako, kako sam zaključila kasnije u srednjoj školi, a pogotovo kad sam počela studirati pravo, kamoli tek kad sam završila faks i počela raditi, niti pravno njezine sulude, otrovne priče nisu imale smisla... život njegove mame i njega nije bio lagan, iz poštovanja prema njemu neću pisati detalje. U svakom slučaju, njegova mama je isto nasljednica kao i njezina dva brata, ali moja teta je mišljenja da su „samo sinovi nasljeđivali“ pa on nema nikakvih prava, dok recimo, na nju se to „pravilo“ ne odnosi. Strašno nešto. Nema pravnika i odvjetnika koji nju može uvjeriti u suprotno, iako sama nema nego osnovnu školu. Žao mi je svih gluposti koje sam čula u ta ljetna popodneva, dok se pio espresso na dvorištu, a prije odlaska na plažu.

Ono što moram napisati, jer barba Zvonko to zaslužuje – on nikada ništa nije tražio ni htio. Kad je toj luđakinji trebalo potpisati izjavu od odricanju koju je jedino ona zahtijevala, on ju je odmah, bez ikakve drame potpisao. A nije trebao, zašto bi joj olakšao nakon što ga je godinama omalovažavala, potcijenjivala i ružno o njemu pričala?
Međutim, kad se radi o dobroj duši, kakva je on bio, koja se nikada na ništa ne žali i koja ne razmišlja o tome koliko su ljudi zapravo zli, sebični i bezobrazni, onda sebičnjaci profitiraju.

Vrijeme prolazi, okupirani smo dnevnim obavezama, poslom, prva ja ne vodim računa dovoljno o zdravlju, kamoli o nekim trenucima u danu o kojima, kad si bolestan, nemoćan i usamljen možeš samo sanjati, a koje inače shvaćaš zdravo za gotovo, ali u trenucima kao što je ovaj sadašnji, odnosno kad sam se zbog napornog radnog tjedna uspjela u subotu naspavati do 10:30 uz isključen mobitel i pustila da misli sporo teku, u nekoliko minuta su mi se sve ove riječi složile u glavi jer sam pustila da samo teku, da se slažu riječ na riječ pa sam skuhala kavu, D.-a poslala da ode po doručak uz dogovor da idemo ručati vani. Jer sam znala da sve to moram pretočiti u tekst i jer je prošlo toliko vremena od pisanja budući da sve lijepo složene tekstove u glavi ostavim za „to ću napisati kasnije“, a onda misaoni prostor zauzmu tekuće stvari, nekad posao, a nekad besmislene rasprave koje portali serviraju kao top vijesti (trenutna neka rasprava o stisnutom džemperu u centrifugi i jel' robu trebaš prati sam, a spremačici dati otkaz uz ozbiljne traktate naših javnih osoba kao reakcije na „raspravu“ , a iz kojih traktata kao najvažnije proizlazi da svi oni imaju svoju „bedinericu“) pa sve lijepo složene misli odu u nepovrat i onda mi naravno bude žao svih nenapisanih tekstova i nesačuvanih uspomena.

Nisam mogla ići danas na sprovod, ali zapalit ću svijeću, pomoliti se za neiskvarenu, dječju dušu tog dobrog čovjeka.
A sutra ću po komad najboljeg mogućeg mesa za juhu. Nikad neće biti poput njegove, ali nitko mi ne brani da vježbam da postignem to „savršenstvo“ i da se uz svaku žlicu vratim u ta lijena nedjeljna popodneva puna topline.

<	veljača, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28

Komentari da/ne?