blogovi etc:

nexe i okolica:

oranus

brujah

awia

xayam

našičanin by default

divljo

ded ciken

republika jerguzovac

mala helena
bubnjar trenč mortara

akasha & mta_max

*red juliette

tena

moniq

jukebox

ne baš okolica:

sensitive bitch

svetlana/lucija

linkovi:

po defaultu:

blog.hr

forum.hr

monitor.hr

my favourites:

jedi pimp academy

carpe noctem

carpe noctem design

i tak još koja:

projectw resurrection

zipile

ex-symbian-mobile

the underground search

car iz paračina

utorak, 28.11.2006.

15:14

jedan



      živim u senci senke, tvoje senke... i znam da znaš:
      još uvek šminkam stvarnost tvojom bojom jer drukčije ne umem.
      ne razumem, ne želim pred lažnim svetom celim da se lažno veselim
      to nije osmeh - to je grč. ljudi su slepi.
      lepi dani, nasmejani - za tebe; za mene skice
      druge duge ulice, srce skitnice zgaženo nehotice
      ja znam da znaš, jer u svim snovima ti vrtim
      sve te prazne reči, praznim danima - nestaješ.
      i priča odavno nije fer, lepotica i zver - suviše razno
      sve je prazno, prazno je zarazno, neprolazno...
      vraćam se njima, zar misliš da se stvarno ponosim time?
      u mojoj glavi posle svega sve one nemaju čak ni ime!
      samo te oči, posečene vetrom, koje sjaje baš kao i moje...
      znam da znaš, al ne vidiš, i ne čuješ, i ne znaš koje
      male stvari se broje, i dok porazi se roje
      plašim se da priznam da postojiš - rane gnoje -
      i da mi fališ: fale mi dodiri, fale mi reči, fali mi osmeh,
      fali mi lice, fale mi laži, fale sitnice... dosta krivice!
      ptice selice nestaju... ja ostajem, i svi ti pogledi me plaše
      prokleti srećni, zagrljeni ljudi, te uloge su bile naše!
      samo moje i tvoje, a gde smo sad? gledaj u mene!
      nema mene... samo sene, uspomene, samo tragovi...
      koliko dobiješ, toliko daš, ti nisi smela,
      znam da znaš... znam da znaš... znam da znaš...

            jedan život - gde prestajem ja, gde počinješ ti
            jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
            i reci šta je to ponos, šta je to sram? ne želim da znam
             i kad se svet sruši, na starom mestu biću sam.

      sve suze sveta sprala je kiša... na kraju nisi ni siguran
      da si uopšte plakao, niti da si dno dotakao.
      a nagao kakav jesam, slagao sam sebe da si laž
      i vratio se svojim starim stazama...
      ali ni svi peroni sveta me nimalo nisu promenili:
      i dalje isti blejer iz bloka, uvek mastarskog oka,
      nikad izvan svog toga. mikrofon i dalje rokam
      na putu do doka luke sreće...
      i dan je taj što me vara, plavetnilo neba misli skreće.
      a onda padne noć, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
      sitnice, ponos, inati neće mi dati da pratim trag, a znam:
      sve je ništa, slomiću kazaljke, vreme će stati,
      kosmos će čekati... da samo umem da te vratim!
      tražim te, sanjam te, pijanim očima, u noćima, u tuđim licima
      u stanovnicima nekih drugih svetova - gde je naš?
      mičem usnama bez glasa dok pada zaborava plašt...
      ćutim, jer znam da znaš, uvek si znala i uvek znaš
      ti... jedina moja, tebi, koja odavno nisi jedina...
      dvaka sekunda kao godina, al barem znam na čemu sam
      i barem znam da nema nas i spreman sam da budem nasmejan pred svima
      iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima
      i kroz paučinu vraćam dane kad smo ti i ja još bili tim
      oprosti što nemam snage da te slažem da ti želim srecu sa njima
      i šta ce ti to od mene? sve uspomene s kaputa stresi
      i samo budi to što jesi, tu gde si, šta god da se desi
      ti budi oke i nikad ne saznaj kako to boli
      kad nekoga voliš a mrziš, kad mrziš a voliš
      i lomiš se da izdržiš...
      ostaje nada da će nekad negde neko hteti da shvati mene
      moja lutanja, maštanja i sanjanja, i znati da ih prati...
      i ko zna, možda jednom nađeš me
      tamo gdje prestajem ja, gdje počinješ ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi
      ali srešćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden...
      iako te je taj neznanac nekada voleo više od sebe...

by marchelo



a stvar se može skinuti i poslušati >>OVDJE<< (3,3 mb)



| ćemo kampirat dok pišeš?(13) | il ćeš na papiru? | # |


subota, 25.11.2006.

15:57

. . .




sada sam ostao sam,
nikoga nema tu kraj mene
možda je to ipak sada najbolje...
a da li želim to? to me boli jako
ali shvatam da imam samo sećanje..

vodite me odavde,
jer ovde je čovek potpuno sam,
nema ko da mu ulepša dan
i nema, nema nikoga
nikoga!

dozivam tako ja
svakoga dana jače
ima li za mene još vremena?
ma dozivam, dozivam
i bojim se jer sam sam,
moja šansa je opet, opet nestala

vodite me odavde,
jer ovde je čovek potpuno sam,
nema ko da mu ulepša dan
i nema, nema nikoga

a da li želim to? to me boli jako
ali shvatam da imam samo sećanje..

vodite me odavde,
jer ovde je čovek potpuno sam,
nema ko da mu ulepša dan
i nema, nema nikoga
nema nikoga!
nema nikoga!

(by six pack)



| ćemo kampirat dok pišeš?(5) | il ćeš na papiru? | # |


insomnia #04






tri sata


tri jebena sata sam ja online!





skidam si update za antivirus jer mi je komp u banani...


i dobro, KOGA I KAKO JA MORAM OVDJE POJEBAT DA MENI OVO GOVNO PROŠLJAKA!!!???

zapeo je na jebenih 94%..... ak sad stane, pa jebat ću nekom majku!

skidanje preko 20 megabajta preko 65k modema, rezervirano samo za najveće mazohiste....

a zašto? zato jer tu gdje živim još ne postoji infrastruktura za uvođnje DSL-a.. toliko o uspješnosti T-COM-a, mamu im jebem kapitalističku, usranu, korporacijasku, njemačko-okupatorsku...


nek idu nazad u Švabiju žderat one bratwurste i lokat pivo....


i eto, pored svih sranja u životu, još mi je i to trebalo....



ma jebo ja kevu onim debelim idiotima i likovima koji po cijele dane drkaju goli kurac, ne rade ništ i prave te male slatke programčiće svima nama odmilja znane kao virus, crv, trojanac i slično..... pa krvi ću im se napit!!!!


koje sam ja kurčeve sreće u životu... čeg god da se uhvatim, ode u bananu... to je valjda kao životna filozofija...


skoro sam sklopio laptop i frknuo ga kroz prozor u frizbi-stilu....



nije mi jasno žašto mi sve u živou odlazi u kurac.... bilo materijalno, bilo nematerijalno, a čak i da ne ode u kurac, mora BAR MALO i neko vrijeme jebat u mozak....


.... i'm a loser, baby, so why don't you kill me....




a sve ono iz proteklih postova. tako pere. tako jebeno boli i pere da ja to ne mogu opisati... možda zvučim pičkasto kad kažem da me duša boli, i da mi je srce puklo, ali tako stvarno jebeno je....


ovde nekom treba jebati mater....



| ćemo kampirat dok pišeš?(1) | il ćeš na papiru? | # |


utorak, 21.11.2006.

21:19

Zašto ne razumiješ? Zašto ne vjeruješ?


Dani su prošli. Tjedni i tjedni koji su se rastezali poput žvakaće u koju ugaziš. Tada te ona okupira, naočigled cijeli život posvetiš tome i sve oko tebe postane nebitno, jer bitan ti je taj tren, baš taj problem – kako skinuti žvakaću sa patike?

Ne znam, meni je ta žvakaća i fino mirisala i bila slatka. Unatoč svemu. Nekoliko trenutaka, noći koje su trajale cijelu vječnost kojoj sam se htio cijeli prepustiti. Da, jesam…

Nije bitno tko je što rekao, napisao ili napravio. Nisu bitna djela, bar ne sad, sad su bitne posljedice, a posljedice su podigle taj zid, kako si ti to slikovito opisala. Većinu zida sam ja sam izgradio, svjestan sam toga. I sad snosim posljedice. I te posljedice će se osjetiti još dugo, znam.

Ali vjerujem da je bolje tako za tebe. Ne zaslužuješ ono što ja proživljavam niti zaslužuješ biti dio toga. I to je dobra stvar, ne zapravo dobra, ali u svakom slučaju bolja. Koliko god to gadno zapravo zvučalo, bar za mene. Takvu količinu negativne energije povučene snažnim emocijama ne bi mogla podnijeti. Shvati, ja nisam tebe želio od sebe zato što ne želim ništa s tobom, već sam te udaljio od sebe zato što ne želim da ti osjetiš ono što mene boli. Znam da misliš da je i ova bol sad jaka, ali ona bi bila jača. Puno, puno jača. Odriješio sam te toga, očistio odgovornosti.

Ulozi smo bili mi, i ulozi su propali, to su, očito, stvari s kojima moramo naučiti živjeti. Imaš pravo ako misliš da meni to ne predstavlja nešto novo. Ili neki problem. Imaš i nemaš jer bol boli. Boli malo i boli jako… najčešće ono drugo. A na sve, pa i na bol se možeš naviknuti. To ne znači da je to OK, to ne znači da će bol boljeti manje, ne, može boljeti samo više. Jedino što možeš je naučiti se živjeti s tim. Prestaneš reagirati izvana, pa se to nakupi iznutra, a ono iznutra rezerviraš samo za sebe. Jer ne želiš drugima dati na znanje koliko te to izgrizlo i oslabilo. Ne želiš druge prepustiti tom vječnom ponoru Bezdana, jer i sam padaš kroza nj. I sam dobro poznaš agoniju, i baš zato ne želiš to nikom do kog ti je iole stalo. Zato sam i tebe udaljio, zato sam i sebe zatvorio, izolirao.

Od okrivljavanja i upiranja prstom ne dobiješ ništa. Ama baš ništa. Što imaš od tog što ja priznam da sam se izolirao? Što imam ja od tog što tebe optužim da si napravila ovo i ono… nešto specifično da si napravila? Nije bitno što se desilo, bitne su posljedice, jer djela se naprave i prođu, sa posljedice ostaju… i traju.

Ti znaš kako se ti osjećaš, a glede mene samo pretpostavljaš. Samo ono što vidiš i što ti je prezentirano. Bol može i izluditi čovjeka, neovisno o vrsti boli. Sjeti se ti sama kako se ponašaš kad te migrene pogode… trzanje mišića, sjeti se kako se osjećaš kad ti srce preskače otkucaje… a sad zamisli da to osjećaš iznutra. Gotovo pa stalno? Znam da i tebe boli, i znam da, otkako smo prekinuli si ti imala prvenstvo te boli. Sad sam ja preuzeo to prvenstvo. Iako mi taj osjećaj ne pruža nikakvo zadovoljstvo, kao možda prvenstvo nekog natjecanja. Ma kakvo vražje natjecanje…

Ne želim ja dalje od tebe, ne želim ja da bude ovako – svako na svojoj strani, ne. Upravo želim ono suprotno, no, ne znam kako da to ostvarim. Zapravo znam kako, ali ne mogu to izvesti, jednostavno nemam snage, nemam jer me posljedice previše pritišću i čine nesposobnim za dalje. Zato više i ne mogu tebe ni tražiti ni očekivati da se patiš i trpiš to od mene, bolje idi, idi dalje, manje će te boljeti. Ne mogu gledati više kako te gazim. Previše mi je stalo… A za mene ne brini. Ako mene nije briga, neka ne bude i tebe. Ne želim ti više biti teret i sputavati te.

Čini mi se kao da se neke stvari među nama nikada neće moći vratiti, neke kao da su jednostavno izgubljene, a sama činjenica da se ne mogu s tim pomiriti, isto kao i to da me boli to što zbog posljedica, ne mogu biti blizu tebe, samo dovljno govori da mi je stalo, i koliko mi je stalo.

Žao mi je zbog svega što se desilo loše, bez obzira tko ili što da je bio uzrok. Žao mi je i zbog posljedica, ali teško da bi ikada ikakvo žaljenje gdje pomoglo… i za boga miloga, vjeruj mi kad ti kažem da mi nije svejedno i da nisam sretan i zadovoljan ovako..

Kad je već sve od prije pogaženo, neka barem onda kraj ostane svet, neka barem sjećanje ne bude dirnuto. Barem to da se za nešto mogu uhvatiti dok u besanoj noći gužvam jastuk natopljen suzama….

Vidimo se, malena moja, u neko drugo vrijeme, u nekom drugom svijetu…

Šaljem poljubac…



| ćemo kampirat dok pišeš?(5) | il ćeš na papiru? | # |


subota, 11.11.2006.

17:01

Moja knjiga na interliberu


      Sada konačno mogu službeno. Hvala bogu da je i ovaj dan došao!


      Jutros mi je mobitel zazvonio. Vidio sam da je 01 predpozivni, ali nisam znao tko je, jer mi broj nije u imeniku. Bio je to tip preko kojega sam u zadnjih dosta mjeseci sređivao poslove oko mog romana.

      Tiskan je. Je, gotov je!

      Neki, možda moji vjerniji čitatelji ovog bloga i ljudi koji me poznaju, znaju da se radi o romanu kojeg sam napisao još u srednjoj školi, i da od onda pokušavam riješiti to tiskanje. Ambicije mi nisu dale da se pokorim malim nakladama, regionalnom izdavanju i publiciranju. To mi je bila zadnja opcija. Želio sam pokušati za stvarno, onako, filmski pokušati svoj roman progurati.

      I nakon negdje četiri godine truda, konačno sam uspio!

      Oni koji me još malo bolje poznaju, znaju da se radi o romanu imenom „Sjena mjeseca“, znaju da je započet s namjerom da bude horror-roman, međutim, sljedeći tok misli (kako sam oduvijek pisao), te kako sam bio pod utjecajem što puberteta, što svoje okoline, roman je ispao kao nekakav hibrid jeans-proze s elementima nadnaravnog.

      Ljudi kažu da je solidan, dobar roman za probijanje leda, i iako mi se tako činio kad sam imao 17 godina, sada, s 21, čini mi se pomalo neusklađen, čak mjestimice i nedorečen. No, kao što rekoh, bio sam mlad i pucao me pubertet, no baš zato bi taj roman mogao odgovarati toj dobnoj skupini. Ne znam, to prepuštam svojim budućim čitateljima.

      E, sad, knjigu ja još svojim očima nisam vidio, jer, kao što kažem taj, značajni poziv sam dobio tek jutros. Imam tek onu prvu verziju naslovnice, no mislim da su ju promijenili. Uglavnom, ovako je izgledalo idejno riješenje prednje strane korica koje sam ja primio: (pošto meni nisu dali da si sam izdizajniram) ;)


      Stoga, ako ste u ZG-u, zaletite se do Intelibera, potražite štand izdavača Centrum i tamo bi trebale biti izložene knjige pod dolazi uskoro ili nešo slično. Bacite pogled, možda upecate „Sjenu mjeseca“.

Pozdrav!
CDJ






p.s. ljudi, ako komentirate, dajte se potpišite, barem s linkom bloga, a ako nemate blog, ostavite neki nickname ili nešto po čemu vas mogu prepoznati u stvarnom, životu, budući da se velika većina ovdje srami dati ime...



| ćemo kampirat dok pišeš?(6) | il ćeš na papiru? | # |


subota, 04.11.2006.

21:00

CDJay's back


      Da, znam, pisao sam u zadnjih nekoliko postova kako mi je, i skužili ste svi, očito da mi je stanje u banani. E, ovim postom sada zaključujem. To razdoblje je gotovo. I sada nije dobro. Sada je još gore.

      Kako za koga, doduše...

      Znalo mi se to i prije dešavati, posebno oko sredine srednje škole... kad te puknu neke agonije, bolovi i depresije, ljudi obično izboluju, i na neki već ustaljeni način (bilo alkoholom, bilo drogom, lijekovima ili pokojom pozitivnijom metodom) prijeđu preko toga. E, vidite, kod mene to dođe drukčije. Jedno vrijeme se opirem i borim protiv sve te negativnosti, većinu vremena i uspijem. Ali ako ne, popustim... i prepustim se. Nije to život u boli ili nekakvo opće samosažaljevanje, ne, ovo je mračnije. Probudio se moj alter-ego.

      Nazvao sam ga CDJay isključivo zato što mi je to bio pseudonim i nickname duugo, duugo, vremena prije i pun kurac i duže od neverone-a. neverone je moj drugi pseudonim kojeg sam smislio uglavnom zato jer je CDJay već bilo prilično poznato među ljudima. I glupo mi je bilo smišljati neko ime mom Id-u, a ovo je pasalo nekako po sistemu: drugo ime, druga razina svijesti. Bitno da ga na neki način pojasnim. Imena su takitak samo sredstvo lakšeg određivanja.

      Da, ja sam se prepustio bijesu, da prepustio sam se melankoliji i sad, kao i u svim dosadašnjim prilikama, našao u tome snagu, našao onaj svoj, mračni, i meni bliskim ljudma prepoznatljiv morbidni elan.

      Ovo su trenuci kad nemam dlake na jeziku, ovo su trenuci kad otvoreno mogu i hoću reći da mi je pun kurac svega i sasuti u facu svakome što ga/ju sljeduje, ovo su trenuci kada me ne puca ono pravilo da izbjegavam svaki sukob u ime mira. Bez pardona i bez kajanja. Interesantno je kako dvije karakterne osobine, ako izostanu mogu apsolutno promijeniti čovjekovu percepciju – savjest i kajanje.

      I boli me kurac tko će mi šta reći, boli me kurac tko će mi šta napraviti, istina ljude malo previše boli, a to nije moj problem. Nekoć sam za ovo stanje znao govoriti: „Izašao sam na sunce, bio predugo i opekao se. Sada je vrijeme da se vratim u tamu.“ Bogami je tako.

      Oni koji me znaju osobno, a čitaju ovo, ako su svjesni ovoga, dobro, ako ne, jebiga, pazite. Pazite šta pričate i pazite šta radite. Jer ja sam dosta trpio, sad sam skupio dovoljno snage da kažem: „It's payback time, and payback is a bitch!“. Svaka spužva upija vodu, istina, ali ako u nju točiš i točiš i točiš, s vremenom će popustiti. A onda voda procuri na pod i jako lako se možeš poskliznuti.... jebiga, drugovi...

      Jedna dotična djevojka (o kojoj sam pisao u proteklih nekoliko postova) početkom ove školske godine rekla mi je kako me sada jako teško prepoznaje od onih dana kad smo bili zajedno. Je. Istina, ne poričem... ali me uhvatila u trenutku procesa... a sad... e, ovakvog me nisi upoznala... vjeruj mi.

      CDJay se inače javlja ponekad u obliku pokojeg crnog vica, primjedbe, mračne pjesme ili priče, znači u onim trenucima kad mi ljudi govore kako mogu biti tak bolestan... heh...e, pa, ovo je bio foršpan. Dobrodošli u moj svijet i u moju viziju svijeta oko mene. Čitali ste Crnu ovcu? Ima ta priča tute na blogu, pogledajte si mal... e, to je to.

      I svi oni mamojebači koji me uslijed ovoga sada misle podjebavati i zajebavati, oni koji me misle iskušavati, iskreno vam savjetujem da to ne radite. Za vaše dobro. Prihvaćam pristojnost i skromnost, ali ostalo.. hehehe... probajte pa ćete vidjeti. I mislim, jebemu mater, gdje god dođem i što god da radim, bilo da sam doma u NA ili na faksu u OS, uvijek se mora naći netko ili nešto što će me jebati u mozak. Jednom me frend još u srednjoj zajebavao pod nastavom, i unatoč višestrukom opominjanju „prekini“, on nije stajao, pa sam u jednom trenu jednostavno uhvatio nogu stolice i izvukao mu ju ispod njega, ne samo da je završio na podu, nego, pošto smo sjedili u zadnjoj klupi, do zida, lijepo je zalegao, i opizdio glavom u zid, i istegao vrat. Poslije se digao, počeo mi pičkarati, i krenuo na mene, pa nas je profesorica odvela van i pitala šta je bilo... jebiga, zajebavao, i nije htio stat. Lijepo sam mu rekao.

      A na faksu samo susrećem ljude zavijene u ružičasti omotač plitkosti, u kojem plivaju kao ribe u vodi. Ja tome ne pripadam, mene to ni najmanje ne impresionira, i ne snalazim se u tome. Stoga ne diram i ne provirujem u taj svijet. Pa stoga očekujem isto to i od drugih, tih ljudi.

      Možda to sve djeluje malkoc bolesno, ali ja zapravo volim kad me ovo obuzme, što je jedan od razloga zašto znam govoriti da to zapravo jesam ja, ali ovo su razdoblja moje najveće lucidnosti, moje najveće kreativnosti. Da, ja znam ne spavati i po par dana u komadu, i izgledam doslovno kao hodajući leš (čak gore nego i inače), al zato mi je mozak živa tvar, kaos u kojem jedino ja nalazim smisao i smjer. Percepcija i svijest mi se pojačaju i radim na jačoj frekvenciji nego ikada. Moje oči su tamne, usmjerene i prodiru u dušu, moja boja je indigo-plava, boja neba za noći punog mjeseca, ja sam takav kakav jesam. To jesam ja.

      Nekoć sam ljudima izražavao dobrodošlicu u svoj svijet, ali se nitko nije odviše oduševio i zadržao u njemu... phi! Chicken!

      Većina ljudi ima određene granice u sebi koje im brane da idu dalje od jedne, određene razine. One im brane da idu dalje u nekim zajebancijama „jer postane prebolesno“, one im brane da idu dublje i u ozbiljnim stvarima, one im brane da se prepuste toj tami, jer, strah ih je svoje osobne tame, svog osobnog Id-a, ne usude se prepustiti tome. Razumijem to, jer i ja sam nekoć imao određene granice, no nešto, ne sjećam se što, jednom je u meni uzrokovalo to da prijeđem tu granicu, a kad se jednom to dogodi, povratka nema. Ne moraš stalno biti u tome, ali se to javlja u tebi s vremena na vrijeme, i postane uraslo u tebe poput tumora. Katkad kao benigni madež, a katkad metastaza.

      Ego i Id, dva dijela slagalice, često se preklapaju, pretaču jedno u drugo čineći određeni balans, sredinu i ono sve što nas svakog karakterizira kao originalne individue.

      Ali problemi nastaju kada se balans naruši. Kada jedan dio slagalice pretegne i povuče.

      I sada sam tu. Ovakav kakav jesam. Sviđalo se to vama ili ne, boli me kurac.

      I pazite se, jer nedo vam Bog, Alah, Jahve ili bilo kom da se klanjate da ja dobijem razlog da vam se osvećujem, jer, oko za oči. zub za zubalo.

Vratio sam se i sve vas srdačno pozdravljam!
CDJay





| ćemo kampirat dok pišeš?(6) | il ćeš na papiru? | # |


arhiva bloga:

srpanj 2007

lipanj 2007

svibanj 2007

travanj 2007

siječanj 2007

studeni 2006

listopad 2006

rujan 2006

kolovoz 2006

srpanj 2006

design by cdjay, all rights reserved, copyright by carpe noctem & > carpe noctem design