Dani su prošli. Tjedni i tjedni koji su se rastezali poput žvakaće u koju ugaziš. Tada te ona okupira, naočigled cijeli život posvetiš tome i sve oko tebe postane nebitno, jer bitan ti je taj tren, baš taj problem – kako skinuti žvakaću sa patike?
Ne znam, meni je ta žvakaća i fino mirisala i bila slatka. Unatoč svemu. Nekoliko trenutaka, noći koje su trajale cijelu vječnost kojoj sam se htio cijeli prepustiti. Da, jesam…
Nije bitno tko je što rekao, napisao ili napravio. Nisu bitna djela, bar ne sad, sad su bitne posljedice, a posljedice su podigle taj zid, kako si ti to slikovito opisala. Većinu zida sam ja sam izgradio, svjestan sam toga. I sad snosim posljedice. I te posljedice će se osjetiti još dugo, znam.
Ali vjerujem da je bolje tako za tebe. Ne zaslužuješ ono što ja proživljavam niti zaslužuješ biti dio toga. I to je dobra stvar, ne zapravo dobra, ali u svakom slučaju bolja. Koliko god to gadno zapravo zvučalo, bar za mene. Takvu količinu negativne energije povučene snažnim emocijama ne bi mogla podnijeti. Shvati, ja nisam tebe želio od sebe zato što ne želim ništa s tobom, već sam te udaljio od sebe zato što ne želim da ti osjetiš ono što mene boli. Znam da misliš da je i ova bol sad jaka, ali ona bi bila jača. Puno, puno jača. Odriješio sam te toga, očistio odgovornosti.
Ulozi smo bili mi, i ulozi su propali, to su, očito, stvari s kojima moramo naučiti živjeti. Imaš pravo ako misliš da meni to ne predstavlja nešto novo. Ili neki problem. Imaš i nemaš jer bol boli. Boli malo i boli jako… najčešće ono drugo. A na sve, pa i na bol se možeš naviknuti. To ne znači da je to OK, to ne znači da će bol boljeti manje, ne, može boljeti samo više. Jedino što možeš je naučiti se živjeti s tim. Prestaneš reagirati izvana, pa se to nakupi iznutra, a ono iznutra rezerviraš samo za sebe. Jer ne želiš drugima dati na znanje koliko te to izgrizlo i oslabilo. Ne želiš druge prepustiti tom vječnom ponoru Bezdana, jer i sam padaš kroza nj. I sam dobro poznaš agoniju, i baš zato ne želiš to nikom do kog ti je iole stalo. Zato sam i tebe udaljio, zato sam i sebe zatvorio, izolirao.
Od okrivljavanja i upiranja prstom ne dobiješ ništa. Ama baš ništa. Što imaš od tog što ja priznam da sam se izolirao? Što imam ja od tog što tebe optužim da si napravila ovo i ono… nešto specifično da si napravila? Nije bitno što se desilo, bitne su posljedice, jer djela se naprave i prođu, sa posljedice ostaju… i traju.
Ti znaš kako se ti osjećaš, a glede mene samo pretpostavljaš. Samo ono što vidiš i što ti je prezentirano. Bol može i izluditi čovjeka, neovisno o vrsti boli. Sjeti se ti sama kako se ponašaš kad te migrene pogode… trzanje mišića, sjeti se kako se osjećaš kad ti srce preskače otkucaje… a sad zamisli da to osjećaš iznutra. Gotovo pa stalno? Znam da i tebe boli, i znam da, otkako smo prekinuli si ti imala prvenstvo te boli. Sad sam ja preuzeo to prvenstvo. Iako mi taj osjećaj ne pruža nikakvo zadovoljstvo, kao možda prvenstvo nekog natjecanja. Ma kakvo vražje natjecanje…
Ne želim ja dalje od tebe, ne želim ja da bude ovako – svako na svojoj strani, ne. Upravo želim ono suprotno, no, ne znam kako da to ostvarim. Zapravo znam kako, ali ne mogu to izvesti, jednostavno nemam snage, nemam jer me posljedice previše pritišću i čine nesposobnim za dalje. Zato više i ne mogu tebe ni tražiti ni očekivati da se patiš i trpiš to od mene, bolje idi, idi dalje, manje će te boljeti. Ne mogu gledati više kako te gazim. Previše mi je stalo… A za mene ne brini. Ako mene nije briga, neka ne bude i tebe. Ne želim ti više biti teret i sputavati te.
Čini mi se kao da se neke stvari među nama nikada neće moći vratiti, neke kao da su jednostavno izgubljene, a sama činjenica da se ne mogu s tim pomiriti, isto kao i to da me boli to što zbog posljedica, ne mogu biti blizu tebe, samo dovljno govori da mi je stalo, i koliko mi je stalo.
Žao mi je zbog svega što se desilo loše, bez obzira tko ili što da je bio uzrok. Žao mi je i zbog posljedica, ali teško da bi ikada ikakvo žaljenje gdje pomoglo… i za boga miloga, vjeruj mi kad ti kažem da mi nije svejedno i da nisam sretan i zadovoljan ovako..
Kad je već sve od prije pogaženo, neka barem onda kraj ostane svet, neka barem sjećanje ne bude dirnuto. Barem to da se za nešto mogu uhvatiti dok u besanoj noći gužvam jastuk natopljen suzama….
Vidimo se, malena moja, u neko drugo vrijeme, u nekom drugom svijetu…
Šaljem poljubac…