četvrtak, 24.08.2006.
15:08
mračna vizija
E, sad vas stvarno jesam zajebao: ja nisam za kog se izdajem.
Ja sam Ivan, ali moje ime nakon preobraćenja je Mehmed Ali-Abn Murat.
Muslimanski sam Ratnik Božji. Svi vi nevjernici sada ćete shvatiti što znači Džihad... Jer Alah je velik i daje mi snagu. Vrijeme je da se pridružim svojoj braći na Istoku...
Alah Alakhbar!
Illa illaha illa, Mohamadan rashulu Allah!
Selam Aleikum!
* * *
Poslanik sam vašeg najnovjijeg božanstva, Đorđa Grmića. Veličanstveni, nakon što pokosi još nekoliko stotina tisuća ljudi koji samo žele svoj komad zemlje i mir za odgajanje svoje djece, i uzme im svu naftu, sva moguća bogatstva koja njihova zemlja može pružiti, donjet će na Zemlju novi poredak mozgom ispranih ljudi-strojeva za ubijanje, novi poredak vođen pretilošću, ubijanjem osobne inteligencije, lošom prehranom i lošim filmovima. Seks će biti nova valuta, ulica će biti ratište borbe za preživljavanje, a svi koji želite sudjelovati (jer inače ćete propasti u neznanju, sankcijama i velikim hipotekama), morat ćete potpisati ugovor da vaš nadležni bog Đorđe ne odgovara ni za kakve posljedice... hvala na razumijevanju, a sada mrš zaokružiti njegovo ime na glasačkom listiću! U suprotnom, nadam se da vam fali željeza u glavi, jer dobijete gratis.
* * *
Ja sam vaš novi bog, klanjat ćete mi se jedan po jedan. Došao sam iz tmine Torpora da vas nevjernike sve pokosim. Svi vi koji mi se poklonite, možda sačuvate vaše malene živote. Pripremite se na apokalipsu. Jer nebo će biti crno, a mjesec krvav i krv će teći u potocima, a mrtvi će ustajati iz grobova kad budem radio svoju impersonaciju Justina Timberlake-a. I šta možete? Ništa. Za samo $50 plus troškovi poštarine, možete sudjelovati u mojem pokretu, jer primit ćete sve oznake moje Nove Religije: kapu s propelerom, zvečku i maketu traktora s dvobraznim plugom. Dobro pazite na njih, jer uskoro će vam zatrebati.
* * *
Pomolimo seee... oče naaš, koji jesi.....
...
... i nema seksa prije braka! Nema masturbacije! Svaki put kad masturbiraš, bog ubije mačića.
MISLIMO NA NAŠE MALE MAČIĆE!
I ne zaboraviti svaki put dat nekoliko cenera za lemujzinu, i šaljite djecu u crkve, odvojeno, molim...
* * *
„Ja sam plastični kirurg, Plastik Fantastik, ugrađujem turbo sise bombastik... samo pljuni lovu, genge, pare... ... airbag u jaje...“
* * *
Koji je kurac ljudima danas? Toliko smo nabrijani na neke nove religije – ispravak: stare religije, ali s novim tumačenjem. Svako se priklanja religijama ne zbog vjere, već zbog mode, bira religiju, ovisno o tome što koja nudi, ovisi o ljudskoj bolesnoj strani, strastima... „Ja bih bio musliman, je, Alah je zaakon... ajd sad daj onu zagrebačku šniclu...“
I nije samo tu oko religije. Danas i moda postaje religija, i sve stvari koje vuku ljude danas u velikom broju, da bi kao dio mase bili (po načelima iste mase) što bolji i bolji...
... a zaboravljamo sami sebe, zaboravljamo nas, zaboravljamo koliko smo se tim sebičnim shvaćanjem i razumjevanjem otuđili jedni od drugih, koliko to ide protiv nas samih, protiv naše prirode kao društvenih bića. Zaboravljamo na našu licemjernost i sebičnost koju iskazujemo površnim doživljavanjem i razmišljanjem.... pa nek onda onda ostali propadnu u neznanju, ha? Jebite se svi vi takvi. Radije ću biti otuđen od takve mase, nego sudjelovati u pokretu masovne histerije i ljubavi prema čovjeku. Ako je to ljubav prema čovjeku, onda sam ja, bez sumnje mizantrop.
Jebite se svi vi. Ja sam vaš novi bog.
A sad mi donesite litru konjaka, pizzu s puno kulena i šunke, i seksi, plavu, pijanu maloljetnu djevicu kao žrtvu.
srijeda, 23.08.2006.
17:49
kada ti pukne film...
Neke stvari me tako lijepo, spontano mogu tako kvalitetno naživcirati. Pa, jebemu mater, ne kužim kako se meni mogu takve stvari događati.
Ne pišem ovaj jebeni blog ni dva puna mjeseca, i već sam poželio ugasiti ga. Zašto? Zato što, koliko god da sam želio ostati anoniman, barem jedno dulje vrijeme, to je očito postalo neizvedivo.... da se razumijemo, nekim ljudima sam obznanio da imam blog, da pišem blog i da sam se bacio u te vode, ali to su ljudi kojima je većinu vremena lijeno posjetiti ga, komentirati, a kamo li plasirati adresu dalje. Tako da oni sigurno nisu ti koji su odgovorni za širenje adrese.
Ne znam kako se to dogodilo, ali digla mi se kosa na glavi od svega toga. Našice su stvarno prejebeno mali grad, i previše je onih koji se osjećaju pozvanima prodirati u tuđe probleme bez nakane pomoći nego samo još više trljati sol u ranu. Boktemazo, nije mi jasno...
Pričao sam sa frendovima o samom smislu bloga. U biti, ako je to neka vrsta javnog dnevnika, onda treba biti spreman da će ti se drugi javljati, komentirati tvoje misli u tom dnevniku, tvoje osjećaje, ideje, boli i radosti, i to sve stoji. Mislim, na primjer, Lillian je jedna od prvih ljudi koja se našla na mom blogu, i sasvim mi je drago vidjeti njen komentar. Ali kad mi se nakereči neki user, pukne komentar iz čistog podjebavanja (kao onaj anonimni ispod, tamo gdje su komentari price... „Lena, kažeš? ...“), onda mi prekipi. Koju pizdu materinu se imaš javljati ako nemaš veze s vezom!? Ako ne misliš komentirati tekst, ako nemaš muda predstaviti se? Što to od tebe čini? Kukavicu, eto što čini. Ja sam priču stavio da bi ljudi svojim riječima i mišljenjem rekli što misle o njoj, o stilu, o temi, jeziku, itd... A NE da bi ljudi zajebavali mene na račun te priče. Vražju materu. Ako šta misliš spomenuti na račun te priče i mog osobnog života, sigurno možeš to napisati i na ljepši način. Ne diraj mene i meni drage ljude! Tenu mi također ne diraj!
Premal je ovaj internet da bi jedna osoba mogla mirno ispucavati svoje frustracije bez da ih iko vidi, a ako ih i netko vidi, koji kurac?! Jebemti radoznalost. Ide mi na kurac. Stvarno, nemam ništa protiv normalnih komentara, i neka me ljudi i iskritiziraju, što se mene tiče, zašto ne? Volim malo energičnije i žučnije rasprave, ali kad napišem nešto i onda u gradu čujem pizdekanje oko tog šta sam ja to napisao itd... ma daaaajte! Sunce vam vaše! Kakvo je to ponašanje?! Ak vam se ne sviđam ni ja, niti moj stil pisanja, niti moji stavovi, koju ste vražju materu išli čitat?!
Kad sam imao tu kolumnu na onom portalu (što sam naveo u opisu bloga, neću pisat adresu, jer bi to bila reklama, a kako sam zaraćen s „gazdom“ portala, ne želim ni spominjati), ljudi koji su čitali, su me komentirali, srali mi, bilo je čak i fizičkih obračuna. Onda je jedan dan „gazda“ s nekim drugim likom obrisao cijeli portal, sve usere i sav rad kojeg su dva moja frenda sami napravili. Da, dva tipa su izgradili cijeli portal... od tog dana sam odustao od pisanja tamo... došlo mi je da tog lika pošaljem u tri lijepe rodne, ali sam se suzdržao spuštanja na njegovu razinu. Od onda sam pisuckao tu i tamo, na svom forumu grada itd. i stvarno sam zakržljao glede pisanja. I kako sam napravio ovaj blog, ponovno mi se vratila inspiracija, ispušni venti je proradio, i odjednom sam i ponovno počeo pisat tu prozu...
Samo što ovaj put neću odustat. Pisat ću ovo govno, pa kud puklo da puklo. Više me boli kurac koliko će maloljetnika/ca krivo shvatiti moje riječi, i nakon toga me napadati u gradu, i boli me kurac za anonimne komentare ili za one koji nemaju veze s vezom... sada će se čika Leš malo prestat kontrolirat i birat riječi... jer, ako mogu fino, lijepo napisat priču, onda, budite sigurni, mogu napraviti i finu, lijepu, okrutnu verbalnu agresiju i ofenzivu, ukoliko je to potrebno. A ne sumnjam da će biti.
A sad ja ispadam licemjeran što inače šutim o takvim stvarima, a pišem ih tu. Koji kurac?! Pa sigurno neću ići od osobe do osobe i u facu im govoriti što su krivo napravili ili što JA MISLIM da su oni krivo rekli, napravili... šta ih imam zajebavat i trpat im se. Ne volim se ja nikome trpat i uvaljivat, ali zato imam blog. Ako ih zanima, neka me dođu pitat, u lice ili preko neta, nemam ništa protiv, ali neka me ne napadaju i kritiziraju zbog mojih riječi. Pfffffff... jebena podjebavanja...
Nije u redu. Jebeno nije u redu. Dok sam bio u ovom gradu stalno, išao u školu tu, godinama sam trpio i podjebavanja i zajebavanja drugih, i vječito se povlačio u neki svoj kut. E, sad sam ja počo taj svoj kut širiti, a vi se, gospodo možete jebati. Moj blog, moja adresa, moj dizajn, sve je genuine MOJE! Niko tu ne ugrožava VAŠ privatni prostor, stoga ni vi ne ugrožavajte moj... ne više, jer ako se to dogodi, onda ćete dobiti to nazad. Ne istom mjerom, već najjače što ja osobno mogu... jebemti malograđanštinu i lokalne dušebrižnike koji očito nemaju svoj privatni život, pa zabadaju noseve u tuđi, boli vas kurac! Take ljude ne trebam ovdje, na ovom blogu. Mrš odavde!
A tako bi jebeno volio da ovaj blog nalaze samo ljudi iz grupacije društva koje volim i čije riječi cijenim i poštujem... nemam ništa protiv ljudi koji nalete na ovaj blog (npr. lavidatermina, već spomenuta Lillian, divljakusha etc.) to su vanjski ljudi, ne mogu imati ništa protiv njih, ali protiv ovih, lokalnih, itekako mogu.
I stvarno me više zaboli što će mi pričati u gradu, prijetiti etc. Ak treba, opet ću počet nosit bokser u grad, i tak mi je više dosadno vani...
Čak razmišljam da promijenim sve. Od dizajna, stila, adrese, nicka... u tom slučaju, dobri ljudi bit će obavješteni... ali čisto sumnjam, jer sam se sad uhvatio za ovo, i svaka promjena bila bi uzmicanje i ustupci, no, kao i svaki dostojni 50%-tni tvdoglavi Zagorac, ja ne bježim, ne. Više ne. Živac se probudio i dobri stari CDJay se vratio, što znači dovoljno verbalne ofenzive da i najtolerantnija osoba popusti. Fala lijepo, sami ste si krivi (znate vi dobro na kog mislim, i o kome pričam). Ak vas i to i dalje smeta, možete mi slobodno doći, klekuti i popuštit mi kitu.
Hvala ne čitanju! Svakako dođite opet!
nedjelja, 20.08.2006.
23:41
Prljavo rublje iz kuće se ne iznosi (20.08.2006. 23:39h)
evo, ga, uspio sam! nova priča! malo sam zahrđao, jer nisam pisao prozu kak spada dvije godine, stoga se ispričavam zbog nekih traljavih dijelova, ali postoji šansa da ću ovu priču možda još i dorađivati.... i maknuo sam onu jednu stariju priču koju sam stavio danas ranije dok ne napišem ovu, nisam mislio da ću ovu dovršiti tako brzo... objavim ju neki drugi put...
Sjećam se te večeri kad sam se vraćao kući. Bilo je ljeto, već polagano dotrajalo. Druga polovica kolovoza. Ali priroda je bujala. Divljala. Nedavno je završilo jedno duže razdoblje kiše i trava je rasla „kao gljiva poslije kiše“... a i drveće, i ostatak prirode... zato je i taj moj povratak kući izgledao kao šetnja. Duga, ugodna šetnja jedne tople ljetne noći. Trebalo je umjesto „noći“ stajati „večeri“, ali malo sam se zadržao u gradu. Osobni problemi mog društva na neki način su me odmarali, skretali su misli s mojih problema.
Zato sam i sad želio uživati. Upijao sam svaki miris i zvuk, puštao sam im da dopru do mene. Želio sam obratiti pozornost na što više detalja, osjetiti što više.
Osjetiti sve.
Jer, znao sam, čim se vratim kući, čim zatvorim vrata svog doma, bit će kao da sam ušao u drugu dimenziju. U Kuću nemira, u kuću kaosa, u kuću boli.
Znam da su razlozi bili razni, i najčešće jedni od onih na koje pojedinac ne može utjecati, ali kroz godine, moja obitelj bivala je sve više i više u pukotinama, a te pukotine sada su se proširile, i komadići su počeli otpadati, maske su počele padati. Nesklad i neravnoteža bivala je sve očitija, svađe sve češće, razlozi sve banalniji. I najmanja pogreška mogla je pokrenuti lavinu događanja. Dao bih se zakleti da su me znale uši i mozak boljeti od te dreke. A granice su se pomicale. U početku bi to bila svađica, i uvijek bi netko zastao, iz straha i poštovanja ne bi li izgovorio štogod u čemu bi pretjerao. Sada više nikome ništa nije bilo sveto, a trenuci mira bili su zaista rijetki. Čak se nisam ni mogao zatvoriti u sobu, da se izoliram od svega toga, jer nikakav sistem kucanja, ili pitanja „možeš li napraviti“ ovo ili ono, više nije postojao. Ni zaključati se nisam usuđivao, jer bi time došlo do dreke zašto se ja zaključavam, kakvo je pak to ponašanje?! Zar ja mislim da sam bolji od njih? Možda i jesam, možda i nisam, niti je na meni da sudim, niti je to uopće bilo bitno.
Pojam kojeg nikada nisam shvaćao sada sam razumio u potpunosti: disfunkcionalna obitelj. Ja sam bio dio jedne takve obitelji.
Ali i dalje smo zadržali dovoljno obraza i uvjerljivosti da pred ikime drugime budemo savršena obitelj. Puna lijepih slika iz prošlosti i postignuća sada. „Prljavo rublje iz kuće se ne iznosi“, govorila bi moja mama. Valja nam paziti što pričamo i što će se o nama pričati jer, nikad ne znaš tko ti od tih ljudi jednom može zatrebati... sebično, licemjerno i prijetvorno. I to je bio glavni razlog zašto sam se želio odvojiti. Nije pravi razlog bila ni ta disfunkcionalnost, ni sve te svađe, niti nesklad – pa, pobogu, obitelj su mi, volim ih i pokušao bih sve da smirim i popravim stuaciju. No kad sam vidio svu tu glumu, kad me je nakon svog tog vremena lice počelo boljeti od svog tog grčenja, svih tih lažnih osmjeha, dok u meni kuha vatra i oluja, bura, nesmirenih emocija, počeo sam dizati ruke. Prvo se to manifestiralo kao bijeg s mjesta incidenta – nisam mogao sjediti sa svojima, sretno se smješkati i stereotipno odgovarati na pitanja gostiju:
-Kako ti je u školi? – pitali bi me. Najčešće bi se moja majka ubacila: - on je sada na fakultetu, a u školi je bio odlikaš.- Tada bi se otac ubacio sa rečenicama tipa: - hajde, sine, reci im što sada učiš, reci koliko toga....
Samo da ispadne da ja puno učim, da sam dobar i marljiv, i da ću jednog dana biti dosljedan pripadnik društva civiliziranih odraslih koji će baštiniti ovaj svijet i državu. Tata nije spomenuo gomilu nepoloženih ispita... zašto ih nisam položio? Zato što nisam mogao na miru učiti, ili zbog dreke u kući, drame gore od onih iz meksičkih sapunica, ili zbog nemira kojeg sam osjećao zbog svega toga, i iako bi i bio sam tada, ta pomutnja u glavi mi nije davala mira. Jer svaki bi, i najmanji, problem u mojoj familiji bio napuhan do najvećih mogućih proporcija. Ako i problema nema – ima, naći će se već nešto. Kao da se radilo o obitelji apsolutnih mazohista.... a najbolesnije od svega zvuči to što, unatoč svim šamarima koje sam kupio kao klinjo, i unatoč svom tom prijeziru prema njihovom licemjerju, ja sam ih volio. Cosa nostra. Naši razlozi. Naši problemi i naša stvar. Ničija druga.
Šetao sam i polako shvaćao da me ne veže puno toga za taj dom. Jer dom bi trebalo biti mjesto sigurnosti, mjesto sreće, utočište. Moje utočište nisu bila ta četiri zida te kuće, niti sam osjetio mir, niti sreću, već jako dugo.
Kad sam došao doma zateklo me zatišje. Moji roditelji su zaspali pred televizorom, a brat mi je već, sudeći po disanju, odavno zaspao. Sjeo sam pred računalo, ne bih li se opustio uz kakav film ili možda igru, ali nisam imao sreće. U meni je gorio nemir i kaotične misli naslagane vremenom. Nekako se taman tada pogodilo da je na zvučnicima udarala jedna punk pjesma:
Zovu me pašnjaci, krda slonova, što prije da odem odavde i da ne gledam kako isforsirano bratstvo propada,
Ruske mećave, možda Afrika, bilo gdje, gdje je dovoljno daleko pobjeći da zaboravim sve grobove i „crno nebo“, djelo nepoznatog majstora...
Grobovi.... ne oni pravi grobovi, ovi su bili još strašniji i još više determinirani fatalizmom – ovo su bili grobovi ljudskih duša, groblje nekih lijepih momenata u prošlosti, čije slike više nisam mogao dozvati, makar ni foršpan. Možda je to bilo i bolje. Ne valja živjeti u prošlosti, povuče te i poždere. Živjeti za budućnost, živjeti za nadu... ali nada... nada je kurva, govorili su svi, i sad to shvaćam. Ja nemam nade u sebi, ni dvije kapi. Možda flekica, fosilni ostatak.
U trenutku kad sam se bio najviše zadubio u razmišljanja, dreka iz dnevne sobe me trgla. Gdje sam bio? S kim sam bio? Što sam radio? Nisam više dijete, ne moram se objašnjavati, a i da pokušam, ne bi dobro bilo, ne bi oni to shvatili, a i ako bi, to bi za sobom povuklo još više problema i svađe, jer sumnjam da bi im se svidio razlog lutanja. Da pobjegnem od upravo ovoga što se sad događa.
Nakon nekog vremena dreka se smirila a ja sam sjedio na krevetu u svojoj sobi i držao se rukama za glavu, glave lagano spuštene prema dolje. Želio sam plakati, ali suze nisu išle, pa sam stoga plakao iznutra. Nakon nekog vremena suze presuše, jednostavno ne idu. Žalosno je to kad se navikneš na bol. Osjetiš ju svaki dan, smeta te i teško ti je, ali si navikao. Znaš da je tu, znaš da će doći i znaš da će ponovo i ponovo boliti. Začarani krug nikada ne završava i vrti se. Sve brže i brže. Počeo sam pomišljati da jednom zauvijek prekinem taj krug.
Brzo sam spakirao nešto stvari u ruksak, odjeće, i nešto hrane iz hladnjaka da se nađe i poput nekog nabrijanog tinejdžera ubrzanim hodom zaputio sam se van. Patike su me čekale vani, poput upaljenog auta... naslućuje i govori ti da treba krenuti.
Ali ja sam zastao u dnevnoj sobi i promatrao svoje kako spavaju. Došuljao sam se do bratove sobe i malo njega promatrao. Spustio sam mu ruku na ramena i odučio da neću biti bezobziran kao oni. Ako sam čekao svo ovo vrijeme, pričekat ću još malo... U svojoj sobi sam na listu iz bilježnice napisao nekoliko riječi i stihova slijedeći tok misli. Većinom su to bile isklišejizirane rečenice opraštanja i odlaska. Potpisom sam zaključio sve. Od sada će se stvari promijeniti i to je to. Gotovo. Odlazim.
Prije izlaska sam mamu poljubio u obraz, na što se ona samo promeškoljila i nastavila spavati. Tatu sam samo malo duže pogledao. Boys will be boys, pravi muškarci se ne ljube s drugim muškarcima, ne plaču i ne dulje takve trenutke.
Bilo mi je teško odlaziti od kuće, oprostiti se od tog života koji, kakav god da bio, bio je moj. Oni su moja krv, a krv nije voda, i ne može se samo tako to zaboraviti. U biti zaboraviti se još i može, ali ostaje ono u tebi što će te vječno vezati. Rekao sam već da sam ih volio, i to sam napisao u pismu, uz ispriku što odlazim, ali da se nadam da će shvatiti.
Uzdahnuo sam duboko dva-tri puta i krenuo. Dečko upoznaje svijet. Možeš misliti.
Prvu noć sam proveo vani, sjedeći na klupi. Nisam mogao spavati, nije mi se ni spavalo. Bio je lijep osjećaj dočekati svitanje. Ali morao sam dalje.
Mobitelom sam kontaktirao neke kolege s faksa, i pitao ih bih li se mogao nastaniti kod njih na neko kraće vrijeme, odgovor je uglavnom bio negativan, ali jedan prijatelj iz Međimurja je pristao. Stoga je to zasada bio moj cilj. Županija udaljena više stotina kilometara.
Autostopom, isprekidanim dužim ili kraćim pješačenjem, sam u roku od dva dana bio u Čakovcu. Prijatelj me primio, i tih tjedan dana što sam bio kod njega bilo je poput dugo željenog odmora. Opijanje i partijanje kakvo dolikuje nama, studentima. Iako mir nije tako brzo dolazio kako su se stvari razvijale. Nakon tih tjedan dana ipak sam morao krenuti dalje, jer nisam mogao živjeti na njegov račun zauvijek. Posla, kao i bilo gdje drugdje, nije bilo. Stoga sam ga morao tražiti drugdje.
Neki podebeli kamiondžija odvezao me do periferije Zagreba, i od tamo sam pješačio do samog grada. Noge su me boljele, a i mozak je otkazivao poslušnost. Morao sam negdje odmoriti. Neki ugao neke uličice, sjena iza kontejnera sada mi se učinila prikladnom. Ne znam koliko sam spavao, sat nisam ponio, a mobitel se odavno ispraznio. Bila je noć, i odlučio sam prošetati. Nakon svog tog vremena, ta šetnja bila je poput profesionalne deformacije, jer razloga za premišljanje više nije bilo. Svoje brige i brige oko obitelji sam odbacio.
Ne želim puno pričati kako je sljedećih šest mjeseci prošlo. Životarenje, klošarenje, radiš sve i svašta ne bi li preživio. U jednom trenu sam se snašao i prodavao neke jointove po rupčagama od birtija, u drugom trenu sam prodavao sebe. Sad, čovjek bi pomislio kako nikada ne bi pao tako nisko, ali kad osjetiš stezanje i grčeve u trbuhu tri dana za redom, kad više ni u kantama za smeće ne možeš naći nešto čime bi barem privremeno otjerao taj osjećaj gladi, ništa ti nije sveto. „Prijatelj“ koji mi je ugovarao prodaju trave i bijelog, ugovorio mi je i prodaju mene. Otuširao sam se kod njega, prvi put u dva tjedna, dobio sam neku staru odjeću da time lakše privučem mušteriju....
Ponos? Ma kakav ponos kad živiš kao pas...
Čast? Gdje je čast u gomili poniženja koje moraš progutati ne bi li pojeo komadić starog kruha, bureka ili pizze koja je već odavno počela vonjati....
Ali nakon nekih mjesec dana, (otprilike, jer ne znam ni sam koliko je prošlo) takvog životarenja, odustao sam. I fizički i psihički sam bio u boli, gotov. Više nisam mogao podnijeti nikakvo spuštanje. Niže od ovog nije išlo. Za kurvanje više nisam bio podoban jer muškarcu se ne može dići ako nije uzbuđen, a ne možeš biti uzbuđen pokraj tolikih problema. Jednostavno ne možeš. Jedno vrijeme se možeš pretvarati, ubrijati si u glavi neki drugi film i pretrpiti tu rugobu na tebi ili onog perveznjaka iza tebe, ali nakon nekog vremena, jednostavno više ne možeš.
Zato sam i ja digao ruke.
U džepu sam imao stotinjak kuna koji u Zagrebu zapravo i nisu značili puno. Osjećao sam da neću dugo, i da mi se u biti ne isplati ni pokušavati raspoređivati te novce na dulje vrijeme. Otišao sam u trgovinu, kupio dvije litre najjeftinijeg vina, a za ostatak sam kupio pola prženog pileta. Našao sam negdje u Dubravi haustor neke napuštene zgrade gdje sam to sve pojeo i popio. Napio sam se tako jako prvi put u godinu dana. Barem.
Mrak.
Kad sam se probudio, mamurluk je već uhvatio svoje i odlučio sam šetati da dođem k sebi.
Hodanje, i hodanje i hodanje... hodao sam uz gotovo cijeli tok Save unutar Zagreba, obišao sam sve točke grada vrijedne gledanja. Samo sam hodao dok su me noge služile. Prositi nisam imao snage ni volje. Ne ovaj put. Ovaj put sam osjetio što me čeka i nisam se htio truditi i zavaravati samog sebe da zapravo postoji način da preživim. Nije postojao. Prije ili poslije bi sve završilo, a ja sam odlučio ne okolišati nego odmah prijeći na stvar. Nisam imao muda da se bacim s neke zgrade, zaletim na galopirajući vlak ili išta slično što bi se klasificiralo kao samoubojstvo. Ne. Moj plan je bo hodanje do iznemoglosti. Čak pomalo ironično bilo je to što su me šetnje prije na neki način odmarale, a sad šećem da se umorim. Ali, u biti, finalni ishod bi trebao biti odmor.
Noge su me već boljele, i ako bih zastao, brzo bih se sjetio zašto hodam i natjerao se da hodam još malo. Samo još malo. Još samo kilometar-dva.
Zanimljivo kako mi je mozak većinu tog vremena bio prazan, otupio. Dom mi nije nedostajao, jer je ovo bila moja osobna odluka, sad nema povratka, od kajanja sad nisam imao puno, stoga se nisam ni trudio puno kajati. Jedino me malo fascinirala činjenica koliko čovjek zapravo može snage proizvesti. Koliko je čovjek fizički izdržljiv. Tko zna koliko sam ja danas kilometara prehodao... hm, danas... što je danas? Kad to moje danas završava, a kad počinje sutra? Siguran sam da sam hodao i više od jednog normalnog dana.
I konačno, nakon već duljeg vremena počeo sam klecati. Odavno su mi se noge tresle, i odavno sam se već pridržavao za bilo što čega bih se dohvatio, ali sad sam osjećao da jednostavno više ne ide. Kao i na samom početku, kao i kad sam došao u ovaj grad, sakrio sam se u sličnu ulicu iza sličnog kontejnera. Legao sam i tiho stenjao. Trpio bol u nogama i trbuhu. Pola onog pileta odavno je otišlo iz želuca.
Ubrzo je bol počela popuštati i ja sam sam se smirio. Opustio i čekao. Nisam želio zaspati, jer bi to značilo da bih se odmorio i barem djelomice sakupio snage. Koliko god sam mogao, jer sam mjesecima bio iscrpljen. Što fizički, što psihički. I ta blaga ovisnost o bijelim crtama koju sam prakticirao prije „odlaska na posao“ u tuđi stan uzela je svoje od mene samog, i moje fizičke snage. A inače sam bio podosta izdržljiv... sada je i to popustilo.
A mene je svijest lagano napuštala. Nisam se opirao, nego sam se samo još više opustio i prepustio. Ubrzo sam otupio od vanjskog svijeta. Bol više nisam osjetio, niti one grčeve u stomaku. I nisam vidio nikakav tunel sa svijetlom na kraju, ne, to su priče za malu djecu. Bio sam u sjeni ulične rasvjete, iza kontejnera, u mraku, sklopljenih očiju, tako da je mrak za mene bio posvuda.
Osjetio sam blagi pritisak na svom zapešću, koliko me svijest još služila, pomislio sam da je opet neki perverznjak. Ipak je ovo velik grad. Tko samo zna što radi. Možda je to neki ilegalni kirurg koji će mi uzeti bubrege i srce, i time mi, na neki način, pomoći i olakšati odlazak. Jetra mu ne bi puno pomogla. Vjerojatno su već i propala od svog tog alkohola. Ma, svejedno mi je...
Onaj pritisak sada je postao jači i osjetio sam da mi je koža bila probijena. Odjednom sam naglo počeo osjećati olakšanje. Čak je nastupila i vrtoglavica. Osjetio sam da je to to. Još samo malo. Mintu-dvije i napuštam ovaj svijet. Rekao sam mu da radi što god želi. I bilo mi je svejedno. Sada je on opet zastao s tim što je radio. Čuo sam što je rekao. To nije bio on, nego ona. Prepoznao sam po glasu. Rekla je:
- Želiš li živjeti?
- Ne - odgovorio sam jasno, kratko, jer nisam imao snage za išta više.
Trenutak tišine. Čuo sam njeno disanje. Zvučalo je čudno. Odlučio sam otklopiti oči. A vidio sam prizor djevojke možda mojih godina, crne, duge valovite kose i crnih, dubokih očiju. Barem su se u tom polumraku činile crne. Ali put joj je bila savršena. Bijela, porculanska. Gledali smo se u oči i prvi put nakon dugo vremena osjetio sam onaj osjećaj kad ti trenutak traje kao vječnost... tako su bile duboke... bila je prljava oko ustiju, a iz očiju su joj krenule suze. Sjale su, iako nije bilo toliko svjetla da se sjaje.
- A želiš li živjeti u smrti? – pitala je.
Moj mozak nije funkcionirao kako je trebao, i nisam shvatio što je rekla. Mozak mi je bio izmoren i u nedostatku volje, snage i krvi. Ali nekako sam zaključio da, ako je to bila druga opcija, da je očito suprotna od one prve, da mora biti suprotna, a živjeti nisam želio. Stoga sam rekao – da.
Prislonila mi je nešto mekano i hladno na usta i rekla – Pij! Prvi gutljaj išao je jako teško, drugi malo lakše, da bih na kraju zgrabio to nešto i počeo cuclati i vući tu tekućinu koja je polako klizila mojim jednjakom. Ubrzo sam shvatio da ja svojim rukama i ustima držim njenu, i ta pomisao u trenu mi se zgadila, stoga sam se trgnuo i odmaknuo ju od sebe. Uspio sam negdje, odjednom, naći snage da sjednem i odmaknem se od nje. Čučnula je preda mnom, obrisala usta rupčićem i pogledala me. Čudio sam se u isto vrijeme odakle mi odjednom snage da se iole pomaknem i čudio sam se njenom ponašanju. Da. Uletjela mi je misao u glavu da je ona.... vampir? Priče za malu djecu? Horror filmovi i romani koje sam kao klinjo naprosto gutao? Mozak mi je proradio...
Trenuci šutnje koji su prolazili jednako bizarno kao i cijela situacija. Suze su joj još uvijek tekle... pružila je ruku koju sam malo prije grčevito držao i iz nje isisavao njenu krv... ali sad me njome pogladila po licu...
- I ti si se napatio, maleni – reče – hajde, pođi za mnom!-
Nisam želio, želio sam ostati i nastaviti sa svojim osobnim umiranjem... moje, sebično moje. No njen glas imao je sada neku dubinu, snagu ovijenu u tijelo prelijepe djevojke, i nešto me povuklo da ustanem...
... ili barem pokušam, jer noge su mi brzo popustile. Zgrabila me, i moju ruku prebacila preko svog ramena, uzdigla me. Odakle joj toliko snage? Ah da, zaboravio sam da sam kroz zadnje tjedne oslabio i izgubio na kilaži. Odvela me do svog auta i posjela na suvozačko sjedalo. Čak me je i vezala. Ha, kao da će nas policija provjeravati.
Vozila je sumanuto brzo, koliko sam uspio vidjeti i shvatiti, bili smo na otvorenoj cesti. Još uvijek je bila noć i promet je bio rijedak. Opet mi se prispavalo, i opet, nisam se opirao.
Ali ovaj put, gubitak svijesti nije mi donosio mir i olakšanje, nego noćnu moru. Poput sna, koji je bio nevjerojano stvaran, slike su mi se redale, slike neke druge priče koju ne poznam, slike obitelji, slike boli, slike svijeta oko mene, ali svijeta koji je prošao. Nekako mi je nešto govorilo da su to njene slike i njena sjećanja. Ako jesu, onda je ona prošla puno toga sličnog kao i ja. Ne mogu opisati, ali kao da sam kroz nekakav foršpan proživljavao još jedan cijeli život.
Trgnuo sam se iz svega toga, i shvatio da nisam ni na cesti niti u autu, niti obučen. Ležao sam u nekom krevetu u nekoj maloj prostoriji bez prozora ili ikakvog ukrasa. Jedan stol i stolica, i to je bilo sve. Pogledao sam svoje tijelo i primijetio da nema nikakvih rezova, dakle, nijedan organ mi ne fali. Osjećao sam se bolje, i puno snažnije. Ali u isto vrijeme nekako prevareno. Ona mi je pomogla. A ja sam želio umrijeti. Bio sam ogorčen i ljut. Želio sam ju potražiti, i ustao sam se iz kreveta, te, iako potpuno gol, krenuo prema vratima. Ali ubrzo me presjekla bol. Zapravo, grčevi bi bio bolji izraz. Kleknuo sam i u istom trenu počeo povraćati. Počeo me znoj oblijevati, počeo sam se prazniti. I mjehur i crijeva i usta i bilo koja tjelesna izlučevina.
No, nakon nekog vremena, i to je bilo gotovo. Tada je ona ušla sa mona-lisa-osmijehom i samo tobože u šali rekla da smrdim. Ma nemoj zezat! Čim mi je proradio u glavi centar za sarkazam, znao sam da se stvarno oporavljam. U rukama je imala kantu vode koju je samo istresla na mene. Prljavština je klizila s mene poput kapi vode na glatkom staklu.
U nekoliko sljedećih sati sam shvatio. Ona je vampir, a sada sam i ja. Kada sam povraćao i sve ostalo, zapravo sam odbacivao sve tjelesno što je produkt živog. Jer jedino živo što vampir može primiti u sebe je tuđa krv. Ništa drugo. Ona se zvala Lena. Ubrzo sam shvatio da oni bljeskovi stvarno JESU njena priča, a ona je isto znala i moju. Kako je popila moju krv tako je i ona shvatila. Sjedili smo i pričali. Nisam je se više bojao, jer sam, otkako sam ju ugledao nakon buđenja, osjetio neku povezanost s njom, sudrug u nesreći, sestra po krvi.
Da, postao sam vampir. Želio sam umrijeti, i umro sam; živio sam u smrti. Kako mi je i obećala, ali nisam viže živio. Posebno ne onaj život kakav sam prije imao. Njega nisam želio, njega sam obacio i tada, u tom trenu i glede toga, bio sam sretan.
Kroz vrijeme ta sreća splasnula je kako sam učio biti vampir. Kretanje i život po noći, uzimanje tuđe krvi i dovođenje ljudi gotovo to smrti nije mi se baš sviđalo. Ali nisam nikoga smio ubiti, jer bio sam mlad vampir i dovođenje živog čovjeka do smrti ispijanjem one zadnje kapi krvi iz njega i mene bi povuklo u bezdan. Ali zavolio sam čovjeka više neko ikad, a nitko to nikada nije shvatio. Jedan čovjek ne bi mogao shvatiti koliko duboko vampir voli čovjeka i koliko vampir pomaže čovjeku. Kada okusiš tuđu krv, tuđu životnu tekućinu, tad i osjetiš čovjekove želje, žaljenja, bol... sve to preuzimaš na sebe. I to tebi daje snagu, a njih oslobađa. Anđeo iz tame, mračan, zlokoban, ali i dalje anđeo. Moja krila bila su sazdana tuđom boli i životima, i nekako, sva moja bol sada se činila smanjena, u usporedbi na sve one tuđe boli koje sam preuzimao na sebe. Krv mi je donosila ugodu, ushićenje, energiju... a kad god bih poklekao, tu je bila Lena. Lena je bila moja sestra, moja ljubavnica i moja utjeha. Bijeg i utočište. Ona me držala kada bih pred svitanje vrištao igrabao zidove, a ja sam opet bio taj koji joj je pružao utjehu zagrljaja i poljupca kad god bi se ona sjetila svoje prošlosti i grcala u suzama. Ona i ja sada smo gledali u vječnost kao što bih ja prije gledao u narednu godinu.
Bilo je prošlo nešto više od godine i pol dana kako sam napustio svoj dom i svoju obitelj, i Lena mi je poklonila savršen poklon za moj prvi rođendan, od mog ponovnog rođenja: obećala mi je posjet mojoj obitelji.
Jedan dobar dio vremena i nisam razmišljao o njima, no u zadnjih godinu dana često sam se pitao kako su i što se s njima događa, ili dogodilo. Stoga smo se sljedeću večer, čim je sunce počelo zalaziti, zaputili u Slavoniju.
Načinom kako je Lena vozila taj coupe, koji je vjerojatno pripadao nekoj od prijašnjih žrtava, bili smo u mom rodnom gradu za nevjerojatna dva sata. Ona je stvarno voljela velike brzine. Straha od nesreće nije bilo. Svijest i refleksi vampira bolji su od čovjekovih, i nije bilo šanse, a i da se nesreća dogodi, pa, vampiri smo! Ne možemo umrijeti ako smo već mrtvi.
Došli smo pred kuću mojih. Vidio sam svijetlo u dnevnoj sobi i čuo disanje i otkucaje triju srca. Već su mi se osjetila dobro izvještila unazad godinu dana. Ušli smo u dnevnu sobu i promatrali ih. Standardnom rečenicom, koju bih govorio prijašnjih godina, probudio sam svoje roditelje:
- 'Ajde bok!
Trzaji, nevjerica, suze, grljenje i razgovor. Čak je bila buknula svađa i napadi u jednom trenu, ali ubrzo je bila ugašena. Izgleda da, otkako sam otišao, neke su se stvari mjenjale iz korijena. Bivalo je bolje...
Razgovor je tekao gotovo do svitanja, i onda smo Lena i ja oprezno mojima ispričali što smo mi sada. Brat se čak i nasmijao, no naši očnjaci ubrzo su ih natjerali da nam povjeruju. Čak sam si demonstrativno razrezao šaku nožem da im pokažem kako brzo zacjeljujem. Onda su počeli vjerovati.
U tom nekom trenu, Lena i ja smo osjetili pripadnost mom domu. Lena je također imala disfunkcionalnu obitelj i nije nikada imala priliku razgovarati sa svojim roditeljima ovako kako sada priča sa mojima, a kako smo ona i ja bili sada povezani krvlju, osjetili smo sve jednako. Konačno su stvari bile onakve kakve su odavno trebale. Svi smo se smijali, grlili, ljubili. Osjetio sam da su i moji Lenu prihvatili vrlo brzo. Nisu nas se bojali, ipak je to bila žena koja me rodila i koja me je poznavala, a tata i brat također su tu bili od početka.
Shvatio sam.
Cijeli svoj život i život u smrti, želio sam samo jedno, jednu stvar, sklad u mojoj obitelji, sada sam osjetio taj sklad, osjetio sam tu ljubav koja mi je bila toliko potrebna. Iako je trajala samo sad. No, više nikad nećemo moći pripadati ovoj obitelji u potpunosti, jer mi više nismo ljudi, ne možemo. Ubrzo bi nam oni postali hrana i to bi dovelo samo do još veće boli. Uništiti svoje roditelje nisam mogao niti htio. Stoga smo iznijeli prijedlog mojima kojeg su oni odbili. Ali za koji sat će svanuti i nismo imali vremena, stoga smo im objasnili na najbolji mogući način kakva agonija znači biti neumrli. Uzimati tuđu bol, i sam ju proživljavati, uništavati druge ljude, živjeti samo po noći, nije nam trebalo puno da ih nagovorimo. Shvatili su.
Lena sjedi i priča sa mojima. Mama je neko vrijeme plakala ali sada kad je došla k sebi joj pokazuje neke fotografije iz prošlosti, no ona kaže da ih je vidjela i proživila. Kroz moj život, kroz moju krv. Sada je moja krv bila i njena, i krv mojih roditelja njena. Oni su bili naša obitelj. Konačno kako treba. Sada smo svi bili jedna sretna obitelj.
Svanut će za koji tren, stoga moram požuriti sa tipkanjem. Uskoro ćemo se Lena i ja izgrliti i izljubiti s mamom, tatom i bratom te izaći van na livadu i sjesti. Odlučili smo dočekati svitanje. Dočekat ćemo ga zagrljeni i sa osmjesima. A ako netko poslije bude pitao što je to gorilo iza kuće, mama i tata će reći da su palili staru osušenu travu, nitko neće znati da smo bili za stvarno savršena obitelj, makar na jednu noć, nitko neće znati da smo Lena i ja bili vampiri, sudruzi, ljubavnici, ali i brat i sestra. Bit ćemo savršena obitelj za druge, jer prljavo rublje iz kuće se ne iznosi.
petak, 18.08.2006.
14:18
još jedna kratka obavjest
počeo sam pisati priču.
jučer mi je došla inspiracija, al danas sam počeo. nakon sdvije godine, pišem prvu priču... stvarn nisam dugo....
možda ju čak i dovršim večeras ako budem bio dovoljno trijezan kad dođem kući. a pošto dva frenda slave rođendan... hm... ne znam....
eto tako. vjerujem da će onima koji me znaju (awia, etc) biti drago.....
četvrtak, 17.08.2006.
02:29
jesam ga!
dropdown menu. jednostavan, pregledan, fukcionalan... jebeš vizualne pičkereke... nemam ja volje za tak šta... ovo rulza... kažem, opet, ništa posebno... sve to za ljude....
inače svrha svega toga je da smanjim malo zauzetot prostora s lijeve strane, da mi boxevi nejdu 3,5km prema dolje
fala fala... kako thc daje elan i inspiraciju, prosto nevjerojatno....
idem opet spavat....
volim sve što vole mladi ali ne volim grah...
weeeeeeeeeeeeeeeee....
srijeda, 16.08.2006.
02:19
i besposlen pop jariće krsti....
... govorili su mi kad sam bio mlad i neiskusan moji stari koji su sad još i stariji (a neki više i nisu uopće).
tako sam ja zadnja četiri - pet sati proveo za kompom tražeći i modificirajući jednu skripticu za ovaj blog...
i recimo da sam uspio.... iz x-tog pokušaja.... jedva
stoga, savjet.... pazite na jednostavnost vašeg bloga. jer i ova skript koju uploadah baš i ne radi sasvim, stoga će biti usavršavanja...
PUUUUUUNO usavršavanja...
al u nekoj drugoj stuaciji, jer sad, ja odo u krpe... ajd noc!
utorak, 15.08.2006.
02:19
samo kratka informacija....
baš sam naletio na neki blog, onako bezveze i naletio na jednu od (po mom mišljenju skromnom) najopičenijih i najsmješnijih objeba koje sam ikad pročitao... ne znam zasto...vajda zato kak je pisan.. ugl, evo ga:
"Ges huz bek!
E da, da... Ja sam se vratila... Samo na sek sam došla na blog jer sam mrtva umorna i idem u krevet...
Samo da znate da sam tu za vas sada...
Čujemo se ujutro...
Pisat ću duuuuugi post...
Btw. Mirna... sunce, ako ti smeta, šta dolaziš na ovaj blog, goni se u tri pičke materine jel ti jasno kučko glupa?! ja se oblačim kak oču i slušam kaj oču... To mi ti nemožeš odrediti... I dečko mi je za informaciju zgodan... Glupačo... Zato kaj nemaš svoj život nemoraš tuđi jebat u zdrav mozak... i da, slušam alternativu a i nemožeš mi reć da i ti koji put ne poslušaš škoru i takve stvari, kao ti si neka opaka curica... da ziher... ajd molim te... ne slušam teense a ni us5 ni takve gluposti, slušam ono kaj oču slušat... jebemti mater usranu... ajde goni se od tuda... ak ti smeta šta dolaziš ovdje, kaj se kurčiš... nemaš svoj život... pička ti materina... i eto, JA NE VOLIM BRIJAT, i ko mi kaj može... kaj tebe briga kaj ćemo mi radit??! kaj oš bit kraj mene i držat mi svijeću kujo glupa... ajd u kurac...
Laku noć.
Pičke mile materine."
a autor je ovdje
ponedjeljak, 14.08.2006.
15:25
Californian "Hotel of the Rising Sun"(28.7.2003.)
kao što je očito, i ovo je također jedna starija priča.....
Kol'ko dugo već vozim? Tja, sam će ga Bog znati. Gdje sam to sada? Nemam pojma, ne znam ni koja je ovo radio stanica, ali bitno je da je glasno... samo neka svira. Nije me briga ako ne čujem ostali promet, ako su prozori otvoreni, nije me briga ni što svira, samo da mi okupira mozak... da ne razmišljam o jučer...
- Jel' to pisalo 60 ili 90 na onom znaku?
Više ni ne znam vozim li dopuštenom brzinom. Davno sam shvatio da sam potpuno izgubio pojam jesam li ja uopće još u rodnoj Hrvatskoj, ili ne. Cestovni znakovi za mene su samo ploče u različitim bojama. Cesta je za mene jedna duga, ravna crna crta sa jednom bijelom isprekidanom po sredini.
Od sinoć mi je đon patike na gasu. Čak nisam ni stao da tenkiram, jer znam, kraj je mjeseca, i moj stari je napunio rezervoar do čepa. Otkako sam došao kući nisam znao što ću od sebe. Čitao sam neku znanstvenu fantastiku u svojoj sobi dok nisam shvatio da nitko više nije u svijetu budnih. U nekom deliriju zgrabio sam ključeve sa stola u dnevnoj i izletio van. Na sebi još ono od sinoć: crna uska majica kratkih rukava, jeans plave trifrtaljke, i patike... što će mi više! Čak sam i nešto novaca imao... nekih par-sto kuna koji su bili rezervirani za sljedećih mjesec dana mom bratu za fakultet... eh, kako su se iznenadili kad su se probudili... no to me se ni najmanje ne tiče... briga me...
Upravo sam se sjetio da ja nemam ni vozačku! Zaboga, pa ja sam tek sedamnaest! Dobro da me stari prije učio ponešto o autima, tako da u principu i znam voziti. Ako se slupam? Prvu pomoć sam isto naučio... ali kao da mi je bitno nalazi li se ispred mene prazna cesta, drvo, zid, ili cisterna sa benzinom koja samo čeka mladog, neiskusnog vozača koji nema što za izgubiti... mogli bi se igrati kukavice... je li itko za? Mislim da bih izgubio, ali bi mi nekako bilo draže da cisterna pobijedi...
Sjećam se da negdje prije mjesec dana, kako je svo to sranje s njom počelo, da smo sjedili kod mene i svađali se. Naše prepirke prekinula je televizija. Na onom sranju od MTV-ja pustili su onaj prastari spot: Nick Cave i Kyle Minoque (ili kako god se pisalo njeno ime)... Where Wild Roses Grow... Sjećam se kako smo šutili do kraja pjesme, kako mi se koža naježila, i kako je poslije s nama bilo bolje. Oboje smo voljeli tu pjesmu.
Zatim je došla ta subota kada sam shvatio da ja više ne mogu biti rezerva, posprdni ostatak... dvosatni razgovor, suze u njenim očima, preklinjanje da ne prekinemo... ma kvragu, kao da sam želio prekid... nisam, ali drugog izbora nije bilo. Stoga je stavljeno na čekanje. Druga šansa, recimo to tako.
Otišla na more, a ja sam se dva tjedna razdirao i uništavao mentalno... zašto toliko sve odlazi u propast? Zato što je djetinjasta... eto zato. Zato što je navikla dobivati sve što želi, raditi sve što želi. Zato što želi ludovati.. a ja, ja sam tu kao ostatak kad njoj bude dosadno... obećanje za koje sam ju držao dok se ne vrati.
A vratila se prije pet dana.
Srijeda, četvrtak, petak... sve se činilo da će biti bolje. Ali subota je bila kobna. Ona sa svojim društvom... ni slučajno da se približim disku gdje je ona! I što mi je ostalo? Poveće doze alkohola... prevelike... a sjećam se kako smo se to popodne svađali, kao nikad dosad... a zašto? Čemu? S kojim ciljem? Gle, pa ja vozim preko 120!
Još uvijek ima nekoliko sati prije svitanja i nekako mi dođe da ugasim ta svijetla... baš bi bilo dobro... ugodno. Ne bih uopće vidio gdje putujem.. ja, tinejdžer na pragu zrelosti! Putujem u nepoznato s glavom u torbi! Oh, kako poetično, kako PATETIČNO! Ali nažalost, tako i je.
Jučer smo se rekli naći. Iza dvorca. Dobro mjesto. Jedno od mojih najdražih. Legao sam na travu i zapalio jednu od dvije preostale cigarete od lude subotnje večeri. Zapravo mi je i čudno kako sinoć nisam popušio sve..
Pola devet je... kasni... po običaju... Baš volim te takve dječje sitnice kod nje. Baš volim nju... zanimljivo, a već mi je toliko boli učinila... ne mogu ju zapravo ni kriviti, tako je naučila, drukčije ne zna. Toliko se zbog toga bojim za nju kasnije... a sad će, kako se čini, biti opet onaj "sudbinski razgovor".
Gasim opušak. Evo nje taman. Neko natezanje u razgovoru dok nismo došli na temu. Nije me začudilo kad mi je rekla da više ne može sa mnom. Iskreni dugi razgovor. Pomirenje. Jednostavno ne ide. Premlada je, nezrela... ali ipak bih želio biti s njom. Ali ona se želi upoznavati, kupit s tipovima sa strane, brbljati sa frendicama, zaboraviti da ulazi u svijet odraslih... dobro, nije da sam i ja neki starkelja, ali opet... Ja sam tu suvišan. Saznajem da me prevarila. Dobro, iako mi se pomalo srozala u očima, tako je kako je, i sad ju nemam zašto mrziti. Sad kad je sve gotovo. Zaželim joj poslijednji put da pazi na sebe, poslijednji put ju poljubim... i svatko na svoju stranu.
Brzo sam uvidio da od lamunjanja gradom i nema puno, jer je grad bio prazan. Zezao sam se s nekim curama koje znam iz viđenja, i pošao kući...
Jest da mi je žao ali osjetim i neko olakšanje... Kod kuće je kao i uvijek sve po starom. Večeram nešto sitno i povučem se u svoju sobu. Usred čitanja nečeg nedefiniranog uzmem olovku u ruke i na stranice knjige ispišem dvije pjesme. Jednu o njoj, a drugu o sebi. Došlo je. Znao sam de će doći. Čekalo je pravi trenutak, čekalo je da se opustim... ta tuga... bol... žaljenje... PROKLETI OSJEĆAJ BOLI!!! Svaki put mi bude tako, no, zbog okolnosti, sada se stvarno osjećam... užasno. Njoj je još uvijek to sve kroz igru. Ne shvaća ona u potpunosti. Još smo se i dogovorili da mi se javi kad ju prođe... da odemo na kavu.... možda onda bude... ne, nema teorije... ona će se toliko zalaufat u svoje osjećaje, u svoju zabavu, da ja više nimalo neću postojati... znam to, osjećem to u utrobi, mogu to predvidjeti čim vidim njeno ponašanje... a tako to ne želim da se dogodi... želim zbog nje da bude drukčije. Ne mogu unatoč svemu da je ne volim... ne mogu se oduprijeti. Kako to zapravo smiješno izlgeda: mala zaigrana tada petnaestogodišnjakinja zavela i oplela oko prsta tipa koji je proživio milijun sapunica sa curama, kome je život na ulici svakodnevan, koji je navikao na sve i svakakva moguća sranja... kome su klošari najbolje društvo... zaista priča za nekakvu španjolsku sapunicu...
Kako sam polako izlazio iz garaže u tatinom autu, shvatio sam da ne da ne znam što da sad radim, jednostavno NE VIDIM... ne samo u pogledu nje.. u pogledu svega. Sada naći smisla opet ispočetka graditi samopouzdanje i zaboravljati na bol za mene je nemoguće. Ne želim više to trnje prolaziti. Jednom u životu želim linijom manjeg otpora. Kao i moja draga... skoro rekoh "cura" ali odgovara bolje "bivša"... sada je tako.
Prebacujem na neku drugu stanicu. Vozim već satima i uopće ne osjećam umor. Čak mi se ni noga nije ukočila od ovog neprekidnog stiskanja papučice. Radio je utihnuo... a sranje! mislio sam da je stari već odavno popravio to automatsko svojevoljno uključivanje i isključivanje radija... naravno da sada neće upaliti... gdje bi bilo meni nešto što želim.
Zvoni mi mobitel... Zaboravio sam ga zaboraviti kod kuće. Stara se ljutito dere u slušalicu gdje sam. Što to radim s autom... pozdravljam ih sve, i govorim im da mi pozdrave bivšu, nek' joj kažu da ju volim... mada to više ni nije onako kako je bilo prije... kako sam ju prije volio. Prekidam vezu i šiknem mobitel kroz prozor.
Znoj mi kapa s čela, ali još uvijek vozim. Brzina je basnoslovna, i tek sad uviđam da nemam više benzina... još malo, jako malo. Osjetim sada već kako mi oči gube koncentraciju. Mozak se lagano isključuje. Trebao bih negdje stati, ali gdje? Neka šuma s moje lijeve strane otvoreno mi pruža svoje grane, kao da govori: "Hajde, hajde, ako te nije strah mraka i šumskih zivijeri, doći k nama prespavati!" Nije da me bilo strah, ali nekako nisam želio to.
- Hej, kakvo je ono svijetlo iza ovog zavoja?
Hehe! Vidi, vidi, radio je proradio... sjetio se u pravo vrijeme, mater mu njegovu. "There is a house in New Orleans...They call the Rising Sun..." ha, kako dugo nisam čuo ovu pjesmu. No, meni je jako žao, gospon Sony-s-pijaca, gasim te, odoh ja!
Zaključavam auto na parkiralištu i krenem unutra. Vidim, radi se o nekom motelu. Što me briga kako se zove, gdje je i kakva je hrana. Ostat ću par sati i idem dalje... ah da, nemam više benzina... ma snaći ću se već nekako. Uopće ne znam koliko mi benzina treba do odredišta. Moje odredište ne postoji. Moje odredište je besciljno lutanje.
Unutra je kao u drugom vremenu, prastari namještaj koji, kao da čeka da netko jače zalupi ulaznim vratima da ispusti sve što je držao u sebi. Recepcionar, starac sa bradicom nezainteresirano mi baci ključ u ruke. Čitao je nešto, što mu je očito bilo zanimljivije.
Uspinjem se stepenicama, koje su očito vodile ka sobama, jer dolje je postojao još jedino restoran i nekakav birc. Vidio sam krajičkom oka biljarske stolove i veliku količinu dima cigareta... eh da. To bi mi sada dobro došlo. Jedna kutija plavog Waltera, i koje pivo... no čemu sve to?
Moj ključ, kromirani komadić željeza na kojem je bilo urezan broj sedam... ha, prije sam mislio da mi je to sretan broj... što? Sreća? A na što to liči? Na brojku? Interesantno, a prije sam mislio da sam ja sretan, znači da sam bio brojka? Da, točno, samo brojka, na ovom svijetu, u svom smrdljivom gradu. Samo brojka. Prvi pravi dečko svojoj bivšoj, a kako svari stoje, brojka će se naveliko povećati... a što onda njoj znači brojka jedan? Da stavim i točku kraj jedinice, dobijem "prvi". Tja, nisam ni ja lud, znam jako dobro: jedan-k'o nijedan. A sedam... sedam dana... za sedam dana je Bog stvorio svijet. Otkako je se ovo počelo... problemi, molio sam svaku večer, svaku noć da mi Bog pomogne, da pomogne njoj da shvati, da ostanemo zajedno... sinoć se nisam pomolio... malo me grize savijest, ali kog briga.
Začudo, kad se cijeli motel pogleda, reklo bi se da je u užasnom stanju, ali soba je bila besprijekorna. Stolica, stol, krevet. Sve od masivnog drveta. Sada, da je moj stari tu, rekao bi i kojeg drveta, ali nemam pojma. Nije me briga. Zidovi su bili u svijetlocrvenoj, posteljina također crvena. Inače bi me to peklo za oči, ali me sad ne smeta, zapravo mi i godi.
Bez izuvanja bacim se na krevet i stavim ruke pod jastuk. Neprestano nastojim smisliti neku soluciju, riješenje, ali sam sam jako dobro svjestan da toga nema. Kao da će me svaki tren ona nazvati. Neće. A i da hoće, mobitela više nema. Nestao je među onim poljima negdje... prije ovog tu.
Tražim sitnice, tražim djeliće stvari koje su me ljutile kod nje... zapravo ima toliko toga. Želim se natjerati da ju zamrzim... bilo bi mi lakše... ali kad ne ide... Zašto mi je rekla ovo-ono? Zašto je bježala od mene prije dva-tri tjedna? Zašto me prevarila baš ono veče kad se rasplakala, kad me molila da ne prekinemo? Da joj se popravi raspoloženje, rekla je, da ne bude više ubedirana... sa tipom starijim od mene... eh, draga moja, kako ti imaš puno za naučiti... ali ako sam sve to pustio, ZAŠTO ME SVE TO I BOLI!!!??? SVE U ISTO VRIJEME!!??
Shvativši da iz nekog razloga ne mogu uopće spavati, i da ni najmanje ne osjetim onaj umor kojeg sam prije osjetio, ustajem se i gledam kroz prozor. Šume... neprekidne šume. Stabla šušte neku svoju melodiju, i kao da su tu stoljećima. Svjedoci. Kroničari naše prošlosti. Oh, imate li vremena saslušati priču mojeg malenog nevažnog života? Želite li zapisati negdje u svoje žile, među lišćem sve dok... sve dok ne završite kao ovaj namještaj koji me okružuje... opet ništa. Iznad krošnji nebo je pokazivalo svoju olovnu boju noći pred samo svitanje. No još je bila noć. Glava mi pada ka prsima i shvaćam da i u ovom svom buncanju uspijem sam sebe ubiti u pojam... ne mogu vjerovati...
Pažnju mi privuče nekakva škripa. Drvo... ma naravno... sad ćemo se još malo spredati na taj račun, jelda Mozgu? Ti, siva tvari u mojoj glavi... opet poetiziranje... čekaj! Stani! Evo opet ta škripa... nekako muklo. Kao da nečim istežeš, razvlačiš drvo... kao da neke divovske ruke rastežu i svijaju grede ove zgrade, kao da ih nastoje rukama polomiti... Ups. Prejezivo za mene.
Izlazim iz sobe u nadi da se dolje u tom zadimljenom bircu malo napijem. Bit će mi lakše sažaljeveti samog sebe. Nisam ni pravo sjeo, a ispred sebe vidim kriglu. Unutra bi trebalo biti pivo, ali ovo mi nije ni na što ličilo. Tekuće je. Bit će dosta i to.
Nekolicina ljudi je sjedila oko mene razasuta po stolovima. Pili su svi isto što i ja. Svi su gledali u prazno. Svi su bili mladi. Tinejdžeri, adolescenti, ma štogod, ali sigurno nitko nije bio stariji od dvadeset... to bi mi sad trebalo pružiti nekakvu utjehu, što se nalazim više-manje među vršnjacima, ali ne pomaže.
Nakon zadnjeg gutljaja izlijećem van birca i u trenu mi puhne da unatoč svemu sjednem u auto i nastavim svoj put dok ne ponestane i zadnje kapi goriva... praktički trčim do vrata, ali stajem. I stojim pola metra od vrata i gledam u to drvo, taj komad daske s nekoliko ukrasa s kojih je odavno lak već popadao. Javlja mi se mozak, svijest mi naređuje: "Hajde, stisni kvaku, hajde!" Hvala lijepo, primio na znanje. Zašto sada ne odem van? Ne mogu. Recepcionar se kroz kašalj kratko nasmije i vrati u svoj svijet. Pogledam ga i shvatim da očito jako dobro zna moje stanje... da ga odem pitati odakle mu to? Ne, pa kao da me briga što netko zna o meni...
Ne mogu više bježati. Od koga, od čega? Od sebe? Nemoguće... ljudi su pokušavali pa završili u crnoj kronici u novinama... jedino bi to bio odogovor. Ne. Nisam još spreman na takvo što, mada nemam što još u ovom životu za napraviti.
Restoran se satojao od dva ogromna dugačka stola za večeru. Imao je pogled na neku malu terasu, a s nje se vidjela samo šuma, samo stabla. Čak iz ovog kuta njie dopiralo ono olovno nebo, koje je sigurano još bilo tamo... bio sam siguran da se ništa nije promijenilo. Sjedam na čelo te desetak metara duge gromade i konobar koji dolazi već donosi vinsku čašu punu nečega, ali to nije vino. Opet ona ista stvar kao i u bircu... Pa zar oni nemaju ničeg drugog? Dođe mi da pozovem konobara, ali čemu? Nema potrebe, bitno je da sam si ovlažio grlo.
Čujem neke glasove s terase. Lagani, pomalo očajničko prekaljeni smijeh. Baš me privukao da izjurim van. Našao sam se u čudu - terasa je bila prazna. I šuma je bila prazna... ne, čekaj, nije. Tamo je nešto. Osjetim. Ne vidim, ali osjetim. Želi moju bol. Želi me. Čeka. Osjetim svu zloću u toj pomisli i tom osjećaju, ali drage volje ću podijeliti svoju bol. Ma evo! Uzmi ju svu! Opet me hvata taj vražji san. Vraćam se unutra i shvaćam da je cijeli motel prazan. Recepcija, konobari, ljudi u bircu. Sve je ostavljeno onako kako je bilo.
U mojoj sobi je bilo sve po starom. Stojim pred prozorom.
Želi me, ja želim To. Želim se predati. Želim izgubiti sebe... negdje... svugdje... nigdje... Moram, moram nešto napraviti sada, vrijeme je... čekaj... vrijeme? Pa zar nije već odavno trebalo svanuti? Ma koga briga... šta mi više znači sunce ili mjesec, ili bilo koje doba dana, ili godine. Jesen, zima, proljeće, ljeto... ha, ovo ljeto mi je trebalo biti najluđe, ovo ljeto bi mi trebalo biti zadnje ferije. Sljedeće obilježavaju pripreme za faks, nakon toga fakultet... kao što rekoh, zadnji odmor... ako se išta od ovog ljeta može nazvati odmorom. Ona. Da, ona, ona je bila moje utočište, moj spas, moj odmor, čak i nakon svega, kad sam bio s njom, bio sam smiren, sretan... sada je to otpalo. Gotovo. Sada mi ostaje samo kaos, anarhija... barem ako ikad nađem put kući. Ali ne želim, jer nemam više ništa tamo. Jedino što bih mogao jest oponašati njenu sjenku, pratiti ju i promatrati, ali zašto? Ma kao da ću nešto promijeniti. Znam da neću.
Opet čujem tu škripu...pa dobro, što je to? Izlazim van i otrčim do kraja hodnika. I tamo, iza jednih vrata čujem neko kotrljanje, čujem ljudsko disanje, i čujem tu škripu... K vragu i sve! Ulazim!
Soba, ne mnogo drukčija od moje, krevet je jedino bio skroz zguran u kut. Zidovi crveni, jedino poneka tamnija fleka od nečeg što je davno bilo mokro, toplo i živo... nešto što se cijedilo... u sredini sjede sva lica koja sam prije vidio. Vrte nešto među prstima. Primjećujem da ova soba ima balkon. Baš u trenu kad sam zaintrigiran pogledom želio provjeriti, netko me povuče za rukav i reče:
- Sjedi s nama, igraj.
Drugi je među prstima vrtio mali drveni zvrk. Na njemu su bile ispisane neke riječi, ali nisam vidio što. Sjetio sam se kako sam ja prije kao klinjo sa sličnim zvrkom igrao s prijateljima za šibice... uvijek sam pokupio sve... he, kad je to bilo... davno, prije svega, prije boli...
Netko je ustao i izašao na balkon, ubrzo nakon toga čujem onu škripu jasnije i bolje nego ikad... ah, ma 'ajde, nije bitno, baš me zanima igra... Netko mi tutne zvrk u šaku:
- Tvoj red.- Mali smješak na tom licu rekao mi je da smijem igrati.
Palcem i kažiprstom već motorički kao urođeno zavrtim zvrk.. da gravitacije nije bilo, poletio bi koliko se jako vrtio. No počeo je usporavati. Baš me zanima što dobivam. Osmerokutni rub zaustavio se. Na polju na koji se naslonio pisalo je "Smrt." Kada sam pogledao zvrk malo bolje, shvatio sam da na svim poljima piše isto.... smrt... i svi dobivaju.
Izlazim na balkon i vidim drvenu gredu kako izvire iz zida. Neko uže je već visilo na njoj...omotavam ga oko vrata i pritom osjetim kako sam ga jako stegnuo... eh, da, nekad je moja draga slično mene znala zagrliti... oviti svoje ruke oko mog vrata... ali sada je, jedino ovo uže preostalo i jedino je to i dovoljno. Ne trebam više.
Skačem s balkona u provaliju, šuma ispod mene dočekuje me raširenih krošnji. Kako je ovo uže neobično dugo... tonem i propadam, kao i u zadnje vrijeme, kada je sve propadalo. Kada je bio početak kraja. Više se ni ono malo krošnji ne nazire. Realnost postaje bezdan oko mene. Učini mi se da čujem njen glas... smijeh. Učini mi se da ju sada ljubim i milujem... ali ne... to su samo sjećanja. To više nije stvarnost. Stvarnost ne postoji, ja sam nestao. Ja ne postojim više, a kao ni da nisam nikad postojao... sve ovo, samo su suvišne riječi, sve ovo, ništa ovo. Upućujem zadnju misao njoj, misao koja odražava riječi volim te... i prepuštam se. Gotovo. Kraj.
"You can check out any time you like, but you can never leave!"
nešto kao manifest
Mala replika na neke od dosadašnjih komentara koje sam zaprimio (što usmenih, što pismenih):
Ovo je moj blog!
Moj privatni prostor i ovo su moje misli, razmišljanja te zaključci do kojih dolazim razmišljanjem na jedan drukčiji način. Na taj način bi se rijetko tko od vas uopće usudio razmišljati, jer bi, otprilike, ubrzo izgubili ikakvu nadu u išta i osjećali se apsolutno nepotrebni i suicidalni...
Riječi koje ja biram možda drukčije ljudi doživljavaju nego ja sam koji ih pišem. Ali tako je bilo uvijek, otkako sam napisao prvu pjesmu i prvu priču. Iskreno, a i logično, nakon 8 godina pisanja, što poezije što proze, što kolumna po raznim fanzinima, sajtovima, časopisima itd. normalno da me nije briga hoće li se to ljudima svidjeti ili ne, i kako će drugi to doživjeti. Može vam se svidjeti, a i ne mora. Možete biti indiferentni, možete komentirati i napljuvati me, ili, pak, pohvaliti - to je vaše ljudsko, i demokratsko pravo. To nikome ne osporavam. ALI osporavam, ne priznajem i osuđujem kad neko u pomanjkanju objektivnog i višeperspektivnog načina razmišljanja tumači moje riječi u cilju postizanja bilo koje vrste antagonizma... verbalnog, fizičkog ili intelektualnog. Kad na račun mojih riječi sudi o meni i sudi mene zbog svog osobnog doživljaja stvari koje ja pišem... a ja onda ispadam još veće đubre kad operem ruke od svega... i ne uzimam to kao svoju odgovornost...
Pa jasno da ne uzimam kao svoju odgovornost, jer ja ovdje pišem svoje riječi, misli, i doživljaje, a VI to doživljavate NA SVOJ način, i ja za vaš doživljaj nisam odgovoran, niti ću utjecati na vaš način zaključivanja. Opet se vraćamo na ono gore napisano (razmišljanje na jedan drukčiji način... pa onda i ono: ljudsko i demokratsko pravo....). ali u tom slučaju, od sad, pa nadalje, MOLIM VAS, ako ne možete moj tekst doživjeti na ikoji drugi način od onog koji vam je pred nosom i ako se prepoznate u tekstu kao napadnuti i uvrijeđeni, molim vas – suzdržite se od komentiranja... od sad pa nadalje sve komentare na moje daljnje postove, koji u sebi sadrže izravne napade na moj integritet, na moju osobnost i mene kao osobu, ću obrisati, modificirati i sl.
jer vi, koliko god da čitali moje tekstove, ne možete znati kakav sam ja i kako ja razmišljam...
Ja ako ikoga spominjem u svojim blogovima, onda ih ne imenujem, a ako i imenujem, ne govorim određeno i redovito izostavljam prezime... drugim riječima, i sad, ovim postom perem ruke.
A vi se slobodno ljutite ako vam to ne paše... a glede onih s kojima sam i ranije normalno komunicirao preko ovog bloga, radilo se to o pohvali ili kritici, vama se ispričavam zbog ove verbalne agresije, ali, izgleda da sam se ovog upozorenja ranije trebao sjetiti...
nedjelja, 13.08.2006.
15:24
O Teni
Jučer sam bio u svatovima mog susjeda. Osim što je bilo 400tinjak ljudi (ipak sam u Slavoniji – normalno je), od kojih sam poznavao 10ak posto,većina ljudi su bili gastarbajteri iz Austrije, koji nisu pokazivali preveliki interes družiti se sa svojom braćom niže klase, tj. sa domaćima. Jebiga, i mladi i mlada su odrasli u Beču i gotovo da jedva znaju hrvatski...
I osim gomile ustaških pjesama, odmah nakon kojih su uslijedile cajke, osim dobrog jela i pila i maloljetnice koja mi je očijukala s druge strane stola (jesam i ja kurčeve sreće), u tom mjestu kraj Našica, stvarno nije bilo ništa posebno za doživljaj. Za drmeše i kola nisam bio raspoložen, jer sam na nogama bio od pol osam ujutro, i prešetavao se i kuhao u odijelu, cipele su me žuljale itd. Stoga sam se s Matkom i njegovom sestrom uputio u Vilu. Kafić u blizini. Došli i odmah sam ugledao Tenu.. e, sad, Tena je jedna od mojih školskih. Išli smo u isti razred, štoviše, najčešće smo sjedili jedno do drugog. Kroz cijelu ovu godinu, vidio sam ju jednom u vlaku za OS i to je to... niti je dolazila do Našica subotom, niti se išta čulo za nju. Bez pretjeranog nagovaranja, Matko i ja smo sjeli za stol gdje su sjedile ona i neka njena frendica.
Tena je moja prva ljubav. Prva cura u koju sam se zaljubio, cura s kojom sam (u dva navrata) i hodao (koliko je to hodanje, kad se viđaš s nekim u školi, i kad imaš 15 godina.. ne posebno – ali svejedno... stvarno sam bio zateleban u nju). Dvije godine sam trčao za njom, i onda sam ju polagano pustio na miru. Ona je u međuvremenu se speljala s nekim starijim tipom, i to je bila veza koja se osnivala na seksu, sranjima, varanju itd. (nije da sam se puno uplitao, pa bi svako daljnje komentiranje bilo nagađanje) da bi, negdje oko mature i to među njima puklo. Taman oko onda je i meni jedna duga i ozbiljna veza pukla, ali kako se raspao razred, tako smo i mi svako na svoju stranu. Tena i ja smo dio drugog i cijeli treći srednje bili u nekim fajtovima, svađama... ona je pak imala sranja oko tog svog tipa, jednom zatrudnila i to sve je prilično utjecalo na cijelu situaciju... uglavnom, dosta retrospektive.
Sjeo sam s njom i počeli smo pričati, prošao je koji sat-sat i pol, i šta da kažem? Stvarno mi je bilo ugodno tračati ostatak bivšeg razreda, malo pričati s njom i prisjećati se starih stvari. Zadnji put kad sam ju vidio, Tena je izgledala ekstremno iscrpljeno, premršavo, što za jednu nisku, sitnu curu i nije dobro... Ali sad, kad sam ju vidio, bome, doterala se u red... popravila se i kilaža, i ten lica i sve to u kompletu. Lagao bih kad bih rekao da nisam zastao..
Koliko sam pohvatao priče, njen život tekao je poprilično kao i moj. Već dvije godine vrludamo uokolo, ništa konkretno od neke veze, stablinosti itd... Soliramo. A kako ja, standardno imam bujnu maštu, meni su se počeli vrtiti filmovi u glavi... ona i ja? Hm... nakon svih tih godina, vjerujem da bi situacija bila uvelike drukčija. Pa nismo više djeca. Inače, Tena je samo jedan dan starija od mene, a njena najbolja frendica samo jedan dan mlađa. Naše stare bile su krevet do kreveta kad su rađale, a mi se nismo uopće poznavali do srednje škole. I u pogledu Tene i mene, ostali ljudi su to shvatili kao neki znak i kako to mora biti to... ono pravo, što je sve dodatno mistificiralo situaciju...
Naravno da joj se nisam išao upucavati i slično, ali ono što jesam napravio, jest zvao je na kavu... pokupio sam njen broj moba, kojeg sam u međuvremenu izgubio, i tako to... ma nije sad meni na pameti da ona i ja budemo zajedno, ali u svakom slučaju bih se volio malo više čuti i viđati s njom... jer ona je jedna od malobrojnih iz razreda kojih se volim prisjećati s osmjehom. Iako smo ona i ja imali svoje epizode sranja itd...
Ne znam, kompletan taj događaj zapravo mi je uljepšao dan. Brijem da sam ostatak večeri (kad sam se vratio u NA, jer mi se išlo do grada) imao na licu neki glupavi cer. Zaboli me kita... vidio sam Tenu...
Ne znam ni šta bi bilo, možda, kad bi se malo više (ponovo) upoznali, možda bi se i nešto moglo izroditi iz svega toga. Mislim, nije da se ne poznajemo, ipak sam toj ženi posvetio svoje dvije godine, posvetio najbolje i najdublje ljubavne stihove... i ostanu ti takve crtice iz prošlosti u srcu poput neke male mrljice, malog retro-foršpana. Nije to loše. Ne bih se bunio, ako bi se između nje i mene nešto pojavilo. Iako jesam čuo da je još krajem srednje ona postala poprilična kučkica... ne znam, s njom sam tako fino, lijepo i opušteno pričao, zajebavao se i nasmijavao ju, kao da smo još uvijek na satu sociologije ili geografije... baš... ne znam, osjećao sam se lagano, ne toliko staro koliko se osjećam inače... prestaro za svoje godine...
Fora. Ko bi rekao. Tena...
Bio sam s mnogim curama otkako je to s njom bilo propalo... ali pun kurac cura, i velikoj većini njih sam znao posvećivati pjesme, mada, nikad nije to bilo toliko dobro kao pjesme koje sam posvećivao Teni.. sjećam se situacije koju mi je prepričavala njena frendica, bilo je to Valentinovo 2002., drugi srednje, Tena i ja odavno nismo bili više zajedno i bio sam joj napisao pjesmu i poslao poštom. Da bude, onako, oldschool. Frendica mi je pričala da je taman išla do nje na kavu i ušla unutra, zatekla Tenu kako plače ko kišna godina, da je (navodno) čak i njena stara bila na rubu suza dok je čitala pjesmu... osim što mi je to malo i imponiralo, značilo mi je da je ta pjesma, zaista, od riječi do riječi bila iz srca, za nju...
Ma... evo je, uostalom, nemam se što sramiti, domaći smo svi ovdje:
Sjećanja
Stare ruže na stolu stoje,
I nepročitane stranice knjige
mjesece broje.
U ormaru još stoji poklon,
prazna rama,
Čeka jednu vrijednu sliku,
sama.
Kao stari cvijet s kojeg zadnja latica
samo što nije otpala,
Kao tužna priča čiji kraj se
brzo približava.
Misao na tebe u tišini,
misao koja će ostati,
Dio s tobom u mom ljubavnom filmu
kao da sam ga morao propustiti.
Kao proljetna kiša,
kao magla u noći,
Još mislim na tebe i ne mogu si
pomoći.
I ostavljen sam ovako, sam
da te volim,
Dokle god me bude,
Dokle god postojim.
11. 2. 2002.
21:20h
Nekako je sve u to vrijeme bilo čišće, nevinije, iskonskije, i valjda je to pravi razlog zbog kojeg sam se osjećao tako dobro sinoć uz nju. Mislim i ona i ja smo prošli sranja i sa cuganjem, drogom, drugim ljudima, i sa seksom i bla bla... mislim kako ko u čemu, tako da definitivno kako god okreneš, ni fizički, ni moralno, ni etički, nitko od nas nije bio svetac, a kamo li nevin. Ali svejedno, nekako sam se osjećao čišće... ne znam, možda sam zabrijao, možda ona i nije dživjela tako sav ovaj naš susret, ali svejedno, potrudit ću se ovaj put... mal ću joj se više javljati i nagovarati ju da se vidimo i nalazimo itd. Makar platonski. Gode mi pozitivni ljudi i pozitivna lica u životu. Ubijaju taj nagrizajući osjećaj samoće....
subota, 12.08.2006.
02:42
idiotizam - toliko godina prošlo, a ništa se ne mijenja...
večeras sam frenda spasio od tog da dobije po pičvajzu... organizirao je neku slušaonu u lokalnom klubu u tamo se natakarilo par klinaca koji su išli srat od lika do lika i naletjeli do Vinka (frenda) koji nije, naravno mogao držat jezik za zubima, već je uzvratio. verbalno.
Par šamara itd. dok nisam došao, rasterao ljude i bio je mir.
izađem van, par sati kasnije, pitam Vinka jesu ga još zajebavali, kaže da nije, ali da bi on tom liku pičku razbio... pogledam ga, cca 175cm visok, težak jedno 65kg, i pijan ko zemlja, i da bi on nekog izmlatio.. bi maunu... uostalom, došla bi još barem dvojica na njega... ne bi imo šanse.
i tak, prije 45 min, okupilo se društvo, i taj je pjetlić našao nekog starijeg i krupnijeg lika na svojoj strani i opet pak izmislio da je jedan Matko (koji je tad došao prije pol sata), nešto srao i komentirao, i onda se izredalo, pa se opet vratilo na Vinka, pa na mog najboljeg frenda i tak... gurkanje, sranje, par šamara i na kraju ništ. rulja se očistila, povukla sa strane, dok je Vinko još rješavao sa ovim prvim nešto.
budala pijana.
JESAM GA MILJON PUTA POKUŠAO ODVUĆ, i nije upalilo, on se oće sa pijanim seljačinama natezat oko stila života, ko je u pravu itd. i ne, i nemoš, na kraju, kad mi se činilo da će sve bit u redu, povukao sam se i ošo kuć. ako na kraju svega toga on sad i dobije po pički, stvarno nije moja krivica. jesam ga miljon puta (još i prije) izvlačio, pokušao ohladit situaciju, i dobro, i onda on progovori i opet sve na početak. ma nemoš se sa idiotima raspravljat, ne može ni on to shvatit pijan.... ne znam može li i trijezan. al jebiga, frend je, znamo se godinama, uletio bi i na nož pred njega...
mislim, sjećam se kad sam počeo izlazit. ljudima sam upadao u oko zbog širokih hlača, majica, šilterica itd. (što u to vrijeme u ovoj zabiti nije bilo uobičajeno), i imao problema i tukao se... katkada sam, katkada uz pokoju pomoć itd. mislim, imam iskustva, da se tako izrazim, jer jednom kad je omjer cca 5:1, kad popušiš, padneš na pod, i osjetiš martu (za one koji ne znaju - martensice) u trbuhu, ili lanac/šipku po leđima, ništa ti poslije ne predstavlja toliki problem. čak i ako dobiješ po faci... jebiga, zateturaš, uspraviš se... ako uspiješ, naravno...
sve me to stvarno zajebalo... a večer bila tak ok. sjedio i pijuckao cugu, nazujio se, krenuo u neke razgovore s jednom curom, i onda sve ovo... jebiga... u kurac...
koja je poanta pičnjave? jebote, ak ne voliš punk, metal i alternativu, nemoj slušat! odi van i nađi si neku birtiju! ko da su oni baš sad morali i bit tamo i radit pizdarije.. nisu! da im pas mater
ne znam koliko ste me skužili, kasno je, ja jesam dosta popio, i ovaj monitor mi trenutno nevjerojatno blješti, oči me peku, pa se nadam da ću se sutra moć logirat i ispravit greške...
petak, 11.08.2006.
14:06
izlučevina mozga
osjećam pritisak pod rebrima... kao da mi srce s plućima i još pokojim organom jednostavno hoće van.... jedno vrijeme sam bio uvjeren da je problem u tlaku zraka, ali ipak nije... traje već danima, a iz dana u dan se tlak zraka mijenja s vremenom... pas mater....
bit će da je problem u meni...
sve više i više sam uvjeren da me pucaju napadi tjeskobe. previše frustracija oko mene i glede mene koje suptilno i spontano zadržavam u sebi, ipak do određene granice pazim što će selo pričati, jebiga, kao da dovoljno nisam deklasiran i guran u stranu.... ono, uvijek u svemu na nekoj margini... dobro, u nekim stvarima je to moj osobni izbor, i glede tog se ne žalim... ali ne glede svega,
nikako ne glede svega.... pretjerana osama može uništiti čovjeka...
utorak, 08.08.2006.
13:14
ajd ajd ajd, ipak ću stavit online...
razmišljao sam da uploadam koju svoju priču, tekst ili kako god, i eto, ipak jesam, čisto da raja vidi moju perspektivu... dobro, ovo je bilo dok sam još bio prilična usijana glava... to sad nije tolko očito....
Crna ovca
Vidim ljude kao stoku. Ne mislim pritom na njihovu inteligenciju ili razum, uopće ni ne pričam o tome... vidim ih kao stoku koja bez glave luta, vrluda i bleji, samo u želji da je u što većem broju. Samo da je stado što veće. Znaju li oni, ta bezbrojna grla zašto se tako ponašaju? Ne. Naravno da ne. Ta stoka mora nad sobom imati nekog pastira, nekog ili nešto tko je dovoljno lukav da manipulira svima njima, igra se i vrti ih, ubija, kolje, ili opet donosi im sve što požele. On je pastir, njihov vođa, njihov bog. I ja sam jedno od tih grla. Možda se ističem u svojoj crnini među njima svima toliko bijelima, nevinima.... blaženi u neznanju... i ja sam htio-ne htio, među njima, i možda se razlikujem u nijansu samo toliko da imam dovoljno hrabrosti da ih prezirem. Ja ljude oko sebe vidim kao zaklano, konzervirano meso, kao zaklana tjelesa koja čekaju samo da im koža bude odrana i iskorištena za pastirovu odjeću, a njihovo meso žrtvovano u nezasitnim ustima ogromne zvijeri... zvijeri koju nitko od te teladi, krava i ovaca ne može predočiti u svojim umovima... jednoga dana, kada svi ti ljudi oko mene budu ležali u svojim lokvama krvi ispovraćanim od boli i muke, shvatit ću da sam ja na redu. Sada bih se trebao zapitati čemu koristi onda od svog ovog prijezira, kada mene čeka ista sudbina? Postoji korist, moja nada da ću naidići svoje crno krzno, uzdići se iznad tih blejućih primitivnih bića i postati nešto više... poput leptira. Opet, kažem, ne omalovažavam ljudsku inteligenciju, ona zaista varira, ali osuđujem ih sve zato što ih jednostavno tako vidim. Lutaju kao muhe bez glave, neki to ni ne primjećuju, neki se ne mogu nositi s tim, pa ne misle na to, neki misle na to, ali im nije važno... stoka. Prezirem njihovu bahatost i samouvjerenost, koji kao i sve kukavice, pred likom prirode, koja će zauvijek biti jača od njih, pred likom pastira nisu veći od makova zrna. Neka se sad bahate ako se usude! Zato ih prezirem. Zato ne volim ljudima pričati o svojem unutrašnjem Ja. To nije za njihove uši, ne mogu oni to podnijeti, niti razumijeti. Zato ja polako šećem svojim putem, grickam onu povelu, izgaženu travu koja je ostala iza svih njihovih kopita i nogu, ali snažan, jer kad dođem pred pastirov nož, smijat ću se, smijat ću se kao najveći luđak, jer znam tko je pobijedio. I kada mi odere kožu, a moju glavu s kožom i mrtvim mozgom baci među ostale, jedino moja, crna, kovrčava, imat će na sebi osmjeh pobjednika.
ponedjeljak, 07.08.2006.
01:05
insomnia [#03]
evo, i ja opet ne mogu spavati...
upao sam u ono čudno stanje koje me prije pun plinac više pucalo...
stanje kad mi se miješa stvarnost i imaginarno.
upravo sam vodio visoko intelektualni razgovor sa crknutim mobitelom, otprilike kao one scene u filmovima gdje dođe lik na grob mrtvog prijatelja i onda priča s njim dok dovršava ko zna koje pivo, malo prolije po grobu (tradicija koju i ja u malo drukčijim okolnostima radim) i tak to... interesantno kako se osoba može vezati za pokoje predmete...
i tak, dok mi se u želucu vrti pretjerano masna i kalorična večera, upravo pojedena, vrtim si u glavi neke asocijacije poput: prženi kruh>pivo>pijanstvo>alkohol>mamurluk>očaj>suze>još alkohola>besparica>očaj>alkohol>mamurluk>paraliziranost u krevetu od bolova>bolovi u leđima i ramenima>pritisak u stomaku>sarma>zelje>riganje>usamljenost>riganje>alkohol>sataraš....
brainstorming... tok misli... volim se izgubiti u svemu tome.
ona priča iz prošlog posta bi trebala biti updateirana, ali malo jenemoguće, tj. neizvedivo, jer mi jednostavno sad ne da o tome. napisat ću što se još dogodilo, ali u nekom od sljedećih postova...
a vi, svi dobri ljudi koji mi čitate i komentirate post, hvala vam puno, i imate moje svečano obećanje da ću se i ja pojaviti na vašem blogu i prokomentirati prvom prilikom kad uzmognem više vremena na netu... sad mi je malo stiska doma, a i ja sam sam u nekom čudnom stanju, tak da... eto... sorry
....
mislim, ja sam već malo dulje u tak nekom čudnom stanju, ali sada je barem to prilično očito, dok sjedim u boksama u fotelji i unišavam si oči blještanjem monitora u potpunom mraku dok razmišljam kako mi je bed što si nisam napravio kakao večeras. naime. nema mlijeka...
moždana izlučevina druge klase.
subota, 05.08.2006.
02:45
prijateljstvo/izdaja
Da pojasnim: ljeto nakon mature bilo mi je jedno od najznačanijih u životu... To famozno ljeto 2004. kad sam prekinuo vezu s djevojkom za koju bih dao ruku u vatru, kad sam se najviše povezao s društvom koje je bilo ključno za to da pređem preko te veze. Partijanja, opijanja, ili opet svi oni razgovori uz pizzu do jutarnjih sati. Konačno je ekipa bila na okupu i svi smo se nekako našli mentalno tada.
I onda su došli prijemni. I ja sam išao na prijemne u ZG, ali nisam uspio, pa sam otišao u OS, gdje je i tako bila sva srž društva. Mislim, nekoliko njih je bilo u ZG, ali moj najbolji frend, i još par njih s kojima sam prošao sito i rešeto, bili su u Osijeku. No, pošto sam bio na drugom roku prijamnih, završio sam u Vinkovcima. U Vinkovcima je bio dislocirani studij filozofskog u OS...nešto kao područna škola – da se rastereti pritisak na jednom mjestu.
Otkako sam našao stan, i počeo svoj studij, sve o čemu smo Josip, Matko i ja pričali vikendima kad bi se našli, je to da ću se nagodinu prebaciti u Osijek, da ćemo zajedno tražiti stan i živjeti zajedno...i preselio sam se, ove školske godine. Ali ipak, dok je dokumentacija bila riješena, već je bilo prekasno da se preselimo zajedno. Sljedeće godine – glasio je dogovor.
I sad je i ta školska godina završila, i sad smo se počeli dogovarati oko tog seljenja. I večeras je Matko došao po mene da odemo gore svi, i rekao mi je da ne želi da ja živim s njima dvojicom. Josip je još uvijek (bio i je) za, ali ne možemo zajedno useliti ako nema suglasnosti sve trojice. Bilo je jednom ranije riječi o tome, no Josip i ja smo mislili da je sve to faza koja će proć... Ali očito nije.
I sad sam pet sati sjetio sa društvom, fejkao pokoji osmjeh i valjao koju traljavu foru. Nakon ukupno 6 godina poznavanja i druženja pomisliš i vjeruješ da poznaš čovjeka, ali, eto, prevariš se kad se najmanje nadaš. Ne samo da se osjećam izdano, osjećam se prevareno. Ako sam u nešto u svom tom društvu vjerovao, onda je to bilo to da uvijek svatko može očekivati od onog drugog apsolutnu kritiku, kajlu i baš ono što te sljeduje. Istina i iskrenost...
Prevaren sam...
I nije da je to dramatiziranje. On nije mogao, želio, htio (štogod da je bilo od tog) objasniti mi razlog zašto, ali se svo to vrijeme trudio da mi objasni da ne želi da se društvo zahladi i da nebudemo onako bliski i iskreni kako smo bili svo ovo vrijeme dosad. Pa... očito da nismo ni bili toliko dobri prijatelji, jer ovo sve je bilo prilično kao udarac u rebra. I njegove riječi „Žao mi je“, u meni su stvorile neopisivu želju da mu razvalim šamarčinu... Mogo bi reći da mu je žao da ON želi da mi živimo zajedno, a da JA ne želim... MENI BI TREBALO BITI ŽAO! TO SU MOJE RIJEČI! JA BI IH TREBAO IZREĆI!
I tokom tog večernjeg pretvaranja, gdje sam bio, vjerujem, i više nego očit u svom pretvaranju ali, svejedno, nitko nije komentirao osim Josipa, koji mi je prošaptao pokoju riječ tiho kad niko nije vidio, ni Matko, ni Bojan, ni Dunja, ni Vinko, ni Marina, ni itko... i onda mi je nekako bljesnulo, sve mi se nekako poklopilo... shvatio sam odnos po kojem ja nisam podoban za taj stan.
Teško je sad to izložiti bez ikakvih dokaza ili podrobnije priče o njemu, ali zapravo je razlog faks. Matko je vrlo dobar student koji ima razmjerno malo problema s faksom, a ja sam oduvijek imao problema s bilo kojom vrstom školovanja. Jednostavno sam takav po definiciji. Buntovan, tvrdoglav i ne priznajem autoritet nad sobom. Posebice ne kad mi neko kaže (čitaj: naredi) da MORAM nešto znati tj. Naučit da bih prošao nešto, neki ispit.
Što bi značilo da bih ja u tom slučaju vukao Matka za sobom. Josip nema toliko veze s tim, on je na drugom faksu, a Matko i ja slušamo iste predmete iz povijesti.
A NIJE RAZMIŠLJAO O TOM DA BI ON MOŽDA DOBRO UTJECAO NA MENE???
Možda je razlog u tome što sam ja karakterno, opušteniji, lajaviji i često izgledam kao klošar... što sam punker? Pa, ako socijalno ispadam niža kasta, nisam i intelektualno. To što meni ne padaju tako dobre ocjene, ne znači da ja nešto nisam naučio ili da sam glup a POSEBNO NE DA SAM NIŽE I MANJE VRIJEDAN! I šta? Zato bi mene trebalo šupiti u stranu, kloniti se i biti na distanci dobrog frenda kojeg ćeš pozdraviti svaki dan na faksu i s vremena na vrijeme se napiti ili otići nekakvu kavu? Da. Maunu. To radim s likovima koje sam upoznao na faksu, pa smo našli par dodirnih točaka u interesima, ali ne s nekim s kojim sam prošao gomilu govana i sranja i nakon svega toga, eto to.
Nije meni problem naći drugi stan – već jesam, ali problem je u tome što se osjećam totalno poniženo i mizerno, a on se opet u svoj ovoj situaciji uzdigao poput nekog intelektuanog fašista... pitam se je li razlog to što studira filozofiju? Ili je razlog možda doma? S njegovim starcima? Ne znam, mislim da bi mi to ipak rekao.
Zašto kažem intelektualni fašist? Zato što su meni zaista svi u društvu, bez obzira na orjentaciju u bilo kojem slmislu, politička određenja, ideale ili išta, meni su svi u društvu bili jednaki, i jednako sam ih volio kao prijatelje, i njihove razlike shvaćao kao njihove jedinstvene posebnosti. A ja sam valjda, iz nečeg od svega toga nepodoban za suživot s njim...
Prijateljima... ne frendovima i poznanicima... prijateljima, drugovima... sam se nadao svaki put kad bih izašao van, barem netko iz društva da sjednem i ispričam se, onako, normalno i bez pretvaranja. Zbog ovoga s Matkom sve to, izgleda kao farsa, a ja se osjećam kao ponekad zabavni eksperimanetlni zamorac kojeg svi vole dragati, i igrati se s njim kako njima paše i kako njima (ili njemu?) pukne...
I sad, kompletan integritet, povjerenje, i svi ideali, i snovi koje smo imali dok smo još bili klinci u srednjoj školi završili su, raspršili se i prestali. I sad tek sve što ostaje je farsa. Sad ostajemo dobri samo jer se znamo pun kurac godina.
Znate, svi oni problemi oko doma, para, cura, ljubavi, usamljenosti (itd.) nekako se lakše prebrode ako imaš ljude koji iza tebe stoje, i u kritičnom trenutku ti stave ruku na rame i kažu ono „A jebiga“, koje i ne zvuči kao neka utjeha, ali sigurno je bolja utjeha od, „Jao, žao mi je. Znam kako se osjećaš, ako ti ikako mogu pomoći, samo reci...“... zato što nije klišej, nije jeftino i zato što je iskreno...
Zato se večeras, po prvi put u životu osjećam izdano.
petak, 04.08.2006.
00:43
oda mobu
Jučer sam bio na kavi s društvom, popio dvije kave, a ako ubrojimo one što sam doma popio, to bi sveukupno bilo šest šalica kave u sat i pol vremena. Nije mi naškodilo pošto sam bio blago umoran i pospan. I tak.
Malo sam bio izbediran zbog ponovnog susreta s našičkom princezom (navedena ranije u postovima) pa sam otišao prošetati. Ostavio sam društvo i negdje skoro pa sat vremena šetao, naletio na bivšeg radnog koelgu, pa smo ošli na jezero zapalit jednu i tak sve što ide uz to. Dobio sam poruku od frendice gdje mi se ekipa nalazi, i taman kad sam išao, pogledam na mob, a mob zabrejka. Divno. Ali,događa se. Smrzne, pa se restarta, pa opet bude sve ok. Ne čudi me, pošto je taj mob više kompjutor nego mobitel. Ne znam koliko vam znači Siemens SX1, ali meni ako puno. Ljetos sam si ga kupio. Našao sam u oglasu tu ponudu od jednog lika iz Belog Manastira, i taman mi je bila stigla plaća, a stari mob rikavao, pa sam zbrojio dva i dva, i, eto, kupio si ga. Dobio sam sve uz njega, onako uredno, papire, kablove, sve pic pic uščuvano. Još si je lik dao truda pa mi spržio cijeli CD pun igara, programa i štatijaznam. 1300 kn za godinu dana staru pilu od mobitela koja je koštala 4000kn kad je bila nova (dobio sam račun), stvarno je bila dobra pogodba.
I sinoć mi je crko. Nemam mobitela. Danas sam sa starim prčkao po njemu cijeli božji dan upalim ga, pa smrzne čim pokaže onaj flash screen na startu, ili traži pin, pa utipkam, pa smrzne, pa izvadim bateriju, pa ju moram vadit jedno 4-5 puta pa onda upali. Najprije smo mislili da je kontekt u pitanju, pa nije, pa smo mislili da je baterija, pa smo prilično uvjereni u to, ali mene plaši ono najgore – da mi je mob riknuo. Lagano je nabavit bateriju (kolko-tolko u Našicama, pošto je ovdje taj mob malo rijedak i baš ga i nema, ali se da naručiti) ali ako je sistemski otišao, mogu ga jebati. Para za novi nemam, jer ovog ljeta ne radim, a moji starci su do grla u minusu i kreditima, tako da sad vrtim SIM-karticu i memorijsku karticu među prstima i razmišljam kako mogu samog sebe jebat u šupak.
Gle, nisam ja elitist ili išta, ali glede mobitela sam frik. Nije da pucam na prestiž da imam što skuplji mobitel, nego ga stvarno iskorištavam do daske. Na ovom sam gledao filmove (cijele divxe), slušao glazbu (mp3-e, ogg-ove, sve) imao je bogovske preformanse i mogućnosti koje sam upražnjavao do jaja. I sad ne radi. Ako se i mogu nadati nekom novom mobitelu, mogu se nadati nekom sranju za 200kn koje ne može pohraniti ni 30 poruka u svoju memoriju. Ovo čudo je imalo utor za memorijsku karticu kapacitetab do 1GB, (iako je meni 128MB bilo sasvim dovoljno). Meni mobitel ne predstavlja samo spravu za poruke i telefoniranje, meni je mob doslovno olakšanje. Igre tokom trosatnih predavanja (kojih je znalo biti), glazba, filmovi (to sam već rekao), gomila poruka koje sam čuvao iz emotivnih razloga, spas tokom onih dugih noći u onoj rupi od mog bivšeg stana u OS, itd. Ne želim se više ni mučiti sa svim tim...
... ali svejedno pizdim...
Nekoć sam preferirao samo Siemense, ali nakon ovoga, zaključio sam da mi nije toliko bitno koje je mobitel marke, koliko da je operativni sustav Symbian (poput Nokie 6600, N-Gage-a itd.), jer Symbian tehnologija od mobitela čini čuda, i na to sam se naprosto navikao, i zavolio.
I šta ću sad koji kurac? Nemam pojma; popizdit ću. Gledam malo te oglase na netu i naletio sam na jednu jeftiniju ponudu Nokie 6600, koja mi se čini skroz OK (lik traži 800kn za nju), ali prva je stavka nać tih 800kn koje sumnjam da će mi starci baš dat... a, uostalom, ako je lik negdje npr. na moru, ne znam ni kako bih došao do njega...
I tako da sam sad u agoniji. Dajte vi, ako znate nekog koji prodaje neki mobitel, javite mi nešto! Jer šanse da je na ovom riknula samo baterija su vrlo male, i ipak se moram bar nekako osigurati...
p.s. još jdnom se ispričavam zbog tipfelera. još uvijek se navikavam na tipkovnicu na laptopu, a tipkam razmjerno brzo...
srijeda, 02.08.2006.
02:01
bezimena moždana izlučevina otipkana kao sms jedne besane noći..
Loneliness..
Just bloody loneliness.
Like an old memory
told by some old woman,
melting in my mind,
same like some promises.
Great words of wisdom that
i once promised - slowly
drooling out of myself.
That's the agony of
loneliness.
Noone to hold hands with,
no one to hug. The only
comfort I can find is drink
and shallow embrace...
Melting...
Drooling..
I feel as if love is melting
away, like a sweet candy in
my mouth
And soon to be gone...
kažem, više ni ne znam napisat pjesmu kak treba (ne ako sam znao i mogao prije), nego samo poneke misli i bljeskove inspiracije katkada uspijem utipkati u mob, pa završe ovako....
utorak, 01.08.2006.
03:30
insomnia [#02]
Ja sam za bacit. Pokvareno voće, roba s greškom. Nemam više ništa čime bih se mogao pohvaliti, imam samo sebe i svoju prošlost. Imam par pljugi u kutiji da izdržim do jutra i imam veliku želju da neke ljude razvalim šakom po nosu. Znam da ću ispast okrutan, šovinist ali ima i cura kojima bi razvalio šamarčinu da bi im se moj dlan zalijepio za obraze i ostao trag za vijeke vijekova. Na slavu i ponos njihovih djela i želja, vitlanja malim prstom i sve u svemu, priličnoj uspješnosti u sjebavanju mene. Iako u životu nisam udario curu. A ja, nekoć na dobrom glasu kod suprotnog spola, sad sam za bacit. Tako mi i treba. Ne mogu se odlučit, ne mogu vidjeti šumu od gomile stabala koje mi priječe pogled, ne mogu samog sebe već dvije godine dotjerat u red. Ja sam više niko i ništa. Ja sam kurac od ovce...
I šta imam od sve te popularnosti i zalaganja u srendjoj školi? Lijepa sjećanja. Šta imam od svih tih pjesama i priča koje sam zapisao? Ne tako lijepa sjećanja. Šta imam od romana? Uskoro malu duševnu zadovoljštinu jer se trogodišnja trakavica od krvarenja da taj roman bude izdan konačno završava. I to je to.
Pa, majku mu, nije mi jasno, jel ja nekog moram poševit na ovom svijetu, popušit mu da meni jednom u nečemu u žvotu dobro krene I TAKO OSTANE?! Jer više ne znam ni sam.
Evo, danas su sva sranja kulminirala i doma. Stari previše izmišlja i jedina osoba koja za stvarno najebe je stara. Prebolesne i pretjerano iskrivljene ambicije. I onda je to kao sve tobože žrtvovanje za buraza i mene, kao, zbog više sile kako vrijeme prolazi i kako mi moramo misliti i ulagati u budućnost... nek se nose on i budućnost ako mi je SADA familija u rapadu u samom ječmu totalnog disfunkcionaliteta...
Kao što bi Six Pack rekao: „ovdje nekom treba jebati mater....“
A kom a moram jebati mater da popravim situaciju?
[moje isprike zbog pretjerane neumjernosti u vulgarizmima. Balkanac sam,
Slaven, Slavonac i taki mi je horoskop]
Opet mi mozak bježi tam gdje ne treba. Opet zamišljam kako ljudi leže mrtvi u svojim osobnim lokvama...
[...]
Ovo sam preskočio jer sam upravo bio napisao (pa zatim obrisao) cijeli odomak pun izražene homofobije do te razine nasilja i brutalnosti da sam umalo počeo imenovati ljude... malo previše smrti i sranja čak i za ovaj post u kojem već ima dovoljno verbalnog nasilja, koje je donekle usmjereno, ali možda je ipak i bolje da ostane na ovoj razini neodređenosti.
Ne mogu više pisati. Opet mi želidac preskače korake probavnog trakta i tjera van. Idem u krevet u nadi da ću možda dočekati onaj ugodni osjećaj lelujanja sna. Danas popodne, kad sam krenuo malo odrijemati poslije ručka, shvatio sam zašto toliko volim taj san i spavanje: nije to toliko ni zbog samog nedostatka sna, nije ni zbog umora, lijenosti ili tako čega, nego u ritualu odlaska na spavanje postoje dva trena – onaj kada ležim i čekam da zaspim, ona zadnja sekunda prije nego izgubm svijest i prepustim se snu – osjetim mir. I onaj tren kada se probudim i uspravim na krevetu, još nedovoljno svjestan svoje okoline – osjetim mir. Sam san, kojeg se i tako u zadnje vrijeme rijetko sjećam, najčešće bude šok i epizoda prepuna boli i sjećanja, a java... phi... java...
Samo ta dva trena. Samo me ona vesele i samo se njima nadam iz dana u dan... jedini trenutci kada ja osjetim mir i kada je sve dobro. Sve prije ili poslije samo je agonija koja traje i traje i traje... kao jefitna meksička sapunicama sa sisatim ženama koje misle da mogu glumiti i imaju tri kile šminke na faci da se prekrije sva ona plitkoća i idiotizam mentaliteta iz kojeg potječu. Elita. Jet set. Jebeš sve to. Svi ti red karpeti i špice mogu mi popušit dok Nina Pišek, kao i svaka dosljedna sponzoruša, traži novu žrtvu za svoju popularnost, a ponajprije džep...
Ja sam neispravan. Pada mi na pamet toster koji grije samo sa jedne strane, i drma strujom svakog tko ga dotakne dok pokušava ispravno ispržit onu šnitu starog kruha.
Odo pokušat zaspat. Laku noć...