ponedjeljak, 31.07.2006.

03:54

insomnia [#01]

Popizdit ću...

Vec druga noć unutar tjedan dana da ne mogu zaspati! Aaaaaaaaaa!

Koji sam ja vrag skrivio da moram bit ovako kažnjen...jel mi je barem mozak prazan? JE MAUNU MOJU!

Kako mi ništa ne da mira... idem staroj maznut pljugu. Nije joj baš puno ostalo, ali potrebe su potrebe. Shvatit će ujutro...

Ne mogu, ne znam šta... idem... idem, nekud ne znam, valjda u šetnju. To bih mogo. Nisam dugo...

Ajd svi.... ave!

nedjelja, 30.07.2006.

14:31

alkohol

„Čemu tuga, čemu bol... kad postoji alkohol?“
napisao je i izrepao Shorty, moj kolega iz dana dok sam bio studirao i živio u VK, mislim, to je bilo lani. Ali Shortya, ili Dadu (kako ga zovi svi koji su mu mal bliži) je bolila kita za išta oko njega. Pare, cuga, partijane, žene... da, to je bio život onda...

Eh, eto, oporavljam se od subote i „ludog“ povoda. Namjerno je pod navodnicima, jer, iako sam navikao na to, više litara piva i nekoliko konjaka ne smatram provodom. A posebno ne ludim. Uglavnom, jutros dok sampalio zadnje pljuge ostale mi od sinoć, ispijao kavu iz velike, pollitrene šalice, počele su mi dolaziti slike sinoćnjih događaja. Ljudi s kojima sam pričao, teme kojih smo se dotakli, drugi ljudi koje sam naletio onako, slučajno.

Previše lica koja su u kolažu mojih sjećanja etiketirana sa „bolno“, i još svega nekoliko priča sa strane i to je to. Bio sam pokopan, sjeban nostalgijom i nedostatkom ikojeg preavog prijatelja ili ikoga s kimb mogao suvislo o svemu pričati. Frend koji bi u toj situaciji bio najbolje kvalificiran za to bio toliko pijan da je brkao ljude oo sebe, gubeći se na mahove itd. Tako da sam sve u svemu bio prisiljen lutati radom bez reda i razloga u svrhu da si smirim živce. Nekako sam lažirao osmjeh-dva dok nije frend s autom došao do grada. Zapalili jednu, popušili, popričali. Malo mi je bilo lakše kad sam čuo da je u nekim stvarima i on u govnima, pa se ta agonija, nekako stišala.

Dolazak doma, večera u pola četiri ujutro, surfanje netom. Naravno da goli kurac nisam napravio nego sam više-manje bez reda otvarao stranice na kojima bih prije bio redoviti član...ah, šta'š.... poslao par poruka jednoj Dragani koja je obilježila mnoge lijepe, ali i mnoge ružne trenutke u mojoj novijoj prošlosti, unazad dvije-tri godine. Neke rasprave oko nek svađe koja je sinoć izbila unutar par ljudi i to je to... bio sam prepijan da suvislo pisem...

Legnem donekle sretan zbog udobnosti kreveta i činjenice da mi je došao nadraži dio dana – san i spavanje. Onaj dio dana kad sam najmanje svjestan stvarnosti koja me okružuje... jer onda najmanje boli.

A onda sanjam nju. Nyku. I priča koja nema smisla, (nije ni imala potrebe, ipak je to san), ali jedan leitmotiv prožet cijelim snom je bio – ona i ja – zajedno..

Što nikad neće biti. Osjećam to u sebi i ta pomisao mi uzrokuje grčenje u stomaku... više mi je muka mojih osobnih neuspjeha u životu, i posebno (kao u ovom slučaju) kad se sudbina uplete u moj život namjerno želeći ga sjebati. Još više i više. I da padam sve dublje i dublje. Život je jebeni sadist koji se u zadnje vrijme malo previše osilio. A da Život ima kurac, guzica bi mi bila poput Grand Canyona... koliko me više izjebao...

Ne podnosim kad se tako situacija vrti oko mene i uvlači me u sebe bez da išta mogu poduzeti. Mrzim biti nemoćan, a alkohol je dobro pomagalo u zadanom trenutku. čak se i na mamurluke navikneš i ništa ti nije bed. Jedini bed može biti ako si emocionalno osjetljiviji i labilniji, da ti alkohol s vremena na vrijeme izazove kontraefekt. Posljedice nisu ugodne...

I onda, lijepo se probudim kao tabula rassa nemajući pojma što mi se dogodilo sinoć, pijem kavu i gledam iz tjedna u tjedan sve usraniji nedjeljni program na TV-u. I onda krenu bljeskovi... kao npr. sad...









...jebemu, nemam više cigareta, a prvo mjesto gdje ih sad mogu kupiti je udanjeno 4km od mene. U pičku materinu...








Još bi sjećanja od sinoć i podnio... jebiga, na neku se bol jednostavno moraš navići, ali kako sam se sjetio sna i nje... sve je ošlo u nepovrat.

Uzjebao sam se po kući i jedva oterao buraza s kompa koji je (da napomenem) pet godina stariji od mene, i žica me komp da bi mogao igrati Need For Speed... više vremena provede igrajući se nego ja... nema smisla. Sad pišem ovo u iščekivanju ručka, pa popodnevnog sna. Trebam san... trebam bijeg iz ove stvarnosti. Ali više ni bijg ne znači sigurnost, ako me i u snu opsjedaju slike. Bilo da je ona, bilo da je Dragana, Andrea, ili bilo tko, a svatko od njih ima svoju priču čiji sam ja dio bio... što ranije u prošlosti, što kasnije...


Trebam mira... molim vas... pomognite!

petak, 28.07.2006.

14:13

analiza

Odmori u udobnosti slatke destrukcije
svega oko sebe, kada više nemaš što za izgubiti
Legni u tamu, i ja polagano tonem u san
Jer nemam više niša za izgubtiti...

Ali nekoliko sam suza sačuvao za tebe.

Vratio sam se istim putem kojim sam došao, ali ničeg više nema iza mene
Zato i ležim usred polja okupan svjetlošću koja me voli
Jer nemam više ništa za izgubiti...

Ipak, nekoliko sam suza sačuvao za tebe

Hoćeš li ti biti moja voljena?
Pomoći mi da se izvučem iz ovog?
Hoćeš li biti moje Uništenje
I pomoći mi da se izvučem?

Jer nemam više ništa za izgubiti...


Majku mu, više ni sam ne znam što pobogu ja to pišem.. čak i moje riječi koje su nekoć imale puno pravo zvati se poezijom zvuče naprosto apstraktno. Ne samo za čitatelja, nego i za mene. Prije me taj neki tok misli puno više služio, ili je barem slijedio smisao, logiku i slično. Sada mi je tok misli neprekinuto skakanje s teme na temu, sa slike na sliku, u apsolutnom kaosu nadolazećih asocijacija, hirova i ideja... i kako brzo dolete, tako i odlete. I ubrzo budu zamjenjene novim, podjednako (ili više kaotičnim) slikama. Rijetko kad ih uspijem zapisati, a kad i to uspijem, onda ne zvuče onako dobro kao prije....

Zaključio sam da ja jednostavno nisam za ovaj svijet. Ne sad u nekom patetičnom smislu da, kao, sad sam ja neka umjetnička duša i zbogom okrutni svijete i slične pizdarije. De dobro je. Pa nisam idiot. Možda nemam muda da budem suicidalan(jer, lagao bih kad bih rekao da nemam razloga), ali nisam slijep da ne vidim što se događa oko mene.

Najbolja stvar, ali ujedno i najveća greška prirode mog odrastanja je to moje promatranje ljudi. I sad, za sebe bih rekao da sam anarhističko-boemski nastrojen ulični filozof-amater s tendencijom ne zadržavanja svojih emocija samo za sebe; i kao takav, mnogo toga sam uvidio u i na ljudima. Kad starci kažu da svijet odlazi u kurac, onda su stvarno u pravu, i ne samo to, već je to sve više vidljivo.

Naprosto volim sjediti u omiljenom kafiću, pijuckati kavu i promatrati ljude. To radim već godinama. Dok sam išao u srednju, uvijek sam sjedio negdje sa strane, podosta izdvojen od većine zasljepljene nekim idejama, normama, i društveno-uvjetovanim čimbenicima. Za razliku od njih, moje odrastanje, i psihički razvoj stoga je bio neometan i nezaustavljiv. Slobodan sam bez straha proviriti u najmračnije dijelove svoje, pa i tuđe psihe, i od te slobode dolazi moja sposobnost čitanja. Da, ja čitam ljude. Imam tu neku sposobnost nakon kraćeg druženja s nekom osobom u jednoj rečenici dati definiciju karaktera te osobe. Kao, hajde, sad recimo, umjetnik, imam samo po sebi uvježbanu sposobnost primjećivati one male detalje oko sebe koji ljudi ne vide. Trzaj očnog kapka, pomak usnice, nagli pokret prsta i sl. Kompletne geste ljudi koji misle da su apsolutno nedodirljivi u svojoj originalnosti i misterioznsti. Zapravo su vrlo slabe, strašljive životinjice koje se uspješno sakrivaju iza paravana godinama naslaganih frustracija i boli koje nisu uspjeli preboljeti.

To prilično nervira, posebice, kad tako što promatraš iz dana u dan, iz godine u godinu. I čim bi se nekoj jedinki tog kruga društva pokušao približiti u nakani da budeš rame za plakanje i uho za slušanje, naletio bi na tu barijeru, šok kojeg ni oni sami nisu svijesni (ali taj šok postoji uvijek i kod svakoga tko osjeti da mu je u jednom trenu osobnost narušena tuđom prisutnošću), naletio bi na neko traljavu izliku, i zatim udri brigu na veselje. Ljudi su toliko danas opsjednuti tom vražjom zabavom i partijanjem i veseljem, da zaboravljaju na tugu. Na bol. Na patnju. Koja se pomoću frustracija samo gomila negdje tamo unutar prsnoga koša i lagano uništava jedinstvenost svakog čovjeka pojedinačno.i što uzrokuje? Još življe, još luđe, još više patnje. Jebemu mater.

Ti ljudi danas su ovce, zaluđene iskrivljenim idejama ljepote, idealima dobra, idealima uspjeha koji su ispravni i probavljivi otprilike kao dva tjedna star burek od sira. Mediji su prokleta stvar, moda i imidž su prenositelji tog zla, a ljudska glupost ono najopasnije. Nije mi jasno koliko plitkoće postoji oko mene. Bilo da uključim TV, bilo da odem na net, pričam s onim prolaznim licima subotom u gradu, promatram druge. Bilo što. Ljude je strah, ljude je sram pokazati svoje iskonsko pravo lice. I onda briju kako ih nije briga što drugi misle o njima. Ha!

Što bih ja na na to trebao reći? Mene ljudi sa strane drže, smatraju i opisuju kao napola ludog freaka, čovjeka koji nema baš puno kontakta sa stvarnošću i koji je, in general speaking, u kurcu. Al znate šta? Ima u tome i istine, jer za mene ne postoji neka drušvetna barijera ili nekaki iskrivljeni bonton da se ja sad suzdržam neke određene reakcije u nekoj određenoj situaciji. U potpunosti sam slobodan i nesputan raditi što mi je volja, ali ipak radim po nalogu savjesti, tako da ne trčim uokolo i ljudima radim pizdarije bez reda i razloga. Uglavnom...

I ti, takvi ljudi izrasli su i odgajani iz naraštaja jednako takvih ljudi, i jednako tako odgajat će svoju djecu. I čarobni krug nikada se ne zatvara.

Evo, jučer sam bio na projekciji nekih filmova u jednom lokalnom klubu. Pošto sam propustio i više od pola filma sjeo sam s frendom za šank da zapalim koju i popričam s njim malo. Oko njega još jedan tip i neke tri cure. Dve od te tri bile su vrlo oku ugodne i tak krenem pričat s jednom, i sve super i divno krenulo, i oni mali razgovorići i pogledi način njenog disanja i sve ostalo što govori kako bih večeras mogao završiti s jednom jako zgodnom curom. Onda je razgovor u društvu prešao na neke malo škakljivije teme vezane za seks itd. I tek onda skužih tu curu s kojm sam ja nešto pokušavao da je ona apelirala na mene i nju. Da odemo negdje. Ili u park ili kod mene. One nite stand. S obzirom na moju trenutnu usamljenost, možda bih i pristao na to, ali da ju nisam pitao za godine, bilo bi sranja. Mala je imala 15 godina, na kraju skužih, uspaljena poput zečice u sezoni rasploda, i k tome već, očito, koliko sam skužio po njenoj otvorenosti, iskusna.

Bokte mazo! Curama danas sise rastu prije trajnih zuba! Pizdu materinu, dovoljno je malo prigušeno svijetlo ili možda grad pod noćnim svijetiljkama da pobrkaš dob cura! Vjerujem da tu i šminka igra ulogu, ali, mislim, jebemu, nije u redu kad cura s 15 izgleda tri godine starije! Čime ih starci hrane? GMO? Hormonima? Ma neam pojma ali sve tomi je bilo bolesno da sam naglo pogledao na sat i
"shvatio" da kasnim na sastanak s fantom-osobom. I pobjegao.

To je to. Pobrkan sistem vrijednosti. Klinci pod utjecajem svih tih jebenih teen-serija, teen-časopisa, teen-pički-materini ševe se čim se klincu može dić i čim cura skuži da onaj vertikalni osmjeh između nogu ne služi samo da olakšavanje mjehura. A u glavi inteligencijom na razini proklijalog zrna graška. Seks je danas novac. Seks je uspjeh, seks je sve. Ako tako nastavimo, seks će biti sranje. Misim da ste svi čuli za onu priču da se cura pojebala s tipom za bon od 35kn, ja znam curu koja je liku popušila za joint čija bi tržišna vrijednost bila cca 10-15kn. A mala čak i nije nikad probala drogu, jednostavno joj nije bed spustiti se i pocuclati kitu nepoznatog lika. Tada je imala 14 godina. Bolesno.

Eto, nastavit ću komentirat o ovom u nekom sljedećem postu, jer vidim da sam već i sad puno dosta napisao, pa da ne otegnm ovaj post... ajd...


NevR1


p.s. ispričavam se ako ima puno tipfelera. Pisao sam na brzinu i nisam još ni pogledao ako ima grešaka...

ponedjeljak, 24.07.2006.

02:27

za nyku

napisao sam joj pismo koje sam počeo prije puno vremena, i mislim da još nisam gotov. Pošto ću ju vidjeti tek kad dođem u OS, znači na jesen, moglo bi se ovo pismo itekako promijeniti, a možda ga uopće ni ne bude... a objavljujem ovo tu zato da time nekako zaključim priču o Djevojci iz Osijeka....


Neke riječi ne trebaju nikad biti izrečene da bi ih se znalo, a ne mora se uvijek ni znati da bi se osjećalo...
Greške, propusti i krivi potezi također su detalji slike započete davno, ali nikad dovršene. Volim promatrati te dok držiš taj kist, smjelo i pomalo suludo vučeš poteze. upravo zato mi nedostaje ta blizina, energija dok se boja miješa i razljeva čineći sliku nas.
Jedino se bojim da ćeš uništiti sliku prije nego ju završiš, i pobjeći od mene...
... ili sebe, ne znam ni sam. samo znam da je slika opet ostavljena, a boje blijede na suncu, i čina nostalgični ugođaj tvog lika kako mi nedostaje...


Kako riječima opisati nešto što te ostavlja bez riječi; dok šutke promatraš taj prizor, pomalo povučen u sjenu, jer strah te da bi sama tvoj prisutnost mogla uništiti to savršenstvno ispred tebe. Nekoć su se pjesnici cijenili kao jedini ljudi koji su riječima mogli, pa barem približno dočarati čaroliju u kojoj se nekoliko puta u životu nađemo. Rijedak je to osjećaj da bi na njega navikli, a pjesnici su oduvijek imali u krvi tu sposobnost osjećanja izvan i iznad osjećanja običnih ljudi.

Poznavao sam jednom takvog čovjeka.

Katkad sam se pitao je li zaista on čovjek ili nešto drugo, jer njegova sposobnost da prepozna ljepote koje većina doživljava površno i plitko, bila je nevjerojatna. No nije sama ta sposobnost toliko bitna koliko sama činjenica da je upravo zbog nje on toliko puta padao. Lagano se zaljubiti u nešto lijepo, to znamo svi, ali kad tu ljepotu vidiš i dalje od onog što ljudi doživljavaju kao ljepotu, zaljubiti se znači riskirirati. Sjećam se da se on često upuštao u takav rizik, a kako to obično biva u životu, rizik se češće ne isplati nego li se isplati, i upravo zato je on padao. Često duboko i često snažno. Ali bio je pjesnik, njegove riječi značile su puno i drugima, no napose njemu. Njegove riječi bile su njegov svijet, njegova utjeha, ljubav i mržnja, kao dvije sestrice koje se, držeći se za ruke vrte i vrte i vrte... sve brže i brže dok im ručice na kraju ne popuste i njih oboje odlete, svako na svoju stranu, i na kraju završe na tlu. Imao je takvu sposobnost upijanja svoje (pa i tuđe) boli, i nalaženja snage u njoj. Pretakao je iz jedne prepune čaše u drugu, i, poput nekog antičkog čarobnjaka, stvarao začarane riječi, strofe i rečenice, ili, katkad samo riječi koje bi izustio, iako često nisu nailazile na odjek, padale u vodu zbog sljepoće Drugih

Kad malo bolje razmislim, i pretresam po sjećanju, vidim da je njegova sposobnost da nakon što se sruši, izlomi, pa zatim ponovno ustane, strese prašinu sa sebe i s raskrvljenim koljenima nastavi dalje bila nevjerojatna... jer uza sve to, uspio je sačuvati sposobnost osjećanja. Divio sam mu se.

Sjećanja su mu predstavljala svetinju. Savršen putokaz za daljnji život kojeg , ironično, nije nikad poštivao ili slijedio, jer, kako se kaže, najbolje je slušati srce. Kad slušaš razum što ti govori, završiš neozlijeđen, siguran, ali u isto vrijeme nesretan, jer žališ za gomilom propuštenih prilika u životu, za gomilom rizika... rizka u koje se on tako smjelo upuštao.

Svijet oko njega odavno je prestao cijeniti pjesnike i njihove moći. Važno je bilo samo ovozemaljski, tako tipično za svijet u kojem su oni živjeli. To je dovelo čak do te razine da su pjesnici bili izrugivani, izvrgavani ruglu, jer, nesposobni za život u plitkome, često su bivali neshvaćeni. "Kukavice", govorili su; "Budale", i slično. Ali što su oni znali? Oni nisu mogli ni primirisati u njihov svijet. A kad bi okusili list te gorke biljčice koji je pjesnicima u isto vrijeme bio i sladak kako med, propali bi bez povratka, jer nisu nikad znali cijeniti ono tamno i duboko podjednko kao što su cijenili ono svijetlo.

Taj pjesnik bio je stvarno poput nekakog cvijeta. Valjda ga je razlikovalo to što se nije želio okretati za suncem kako su se okretali drugi, jer nije vidio samo sunce. Da je bio krhak, ne bi se moglo reći, jer i u najvećem betonu i asfaltu, uvijek bi našao neku pukotinu, SVOJU pukotinu, gdje bi nikao.

I što se dogodilo? Svijet Drugih uspio ga je poraziti. Uspio je pasti bez rizika, uspjeli su uništiti sve što je on predstavljao, u isto vrijeme vrbujući ga u svoje odrede tijela koje dišu, ali ne žive, pričaju, ali ne govore, osjete, ali ne osjećaju. Nijedna njegova pjesma od tada napisana nije vrijedila, često završavala u plamenu upaljača; nijedan osjećaj koji bi osjećao, emocija, nije bila stvarna; bila je samo iluzija. Bio je to prokletstvom začarani krug iz kojeg nije bilo izlaska. Tu se približavamo sadašnjosti...

Ima već nekoliko mjeseci kako mi se vratilo dosta onih malih sitnica iz sjećanja koje nam uzrokuju onaj neugodan grč na licu zvan osmjehom. No među tim sitnicama postojala je i jedna velika stvar. Osoba koja je obilježila moje djetinjstvo, vratila mi se u život... ili barem donekle, jer nestajala je i pojavljivala se i prije, a, kako se čini, tako je i sad... Razgovor koji traje duž cijele noći, prisjećanja i mistifikacija atmosfere koja je poprimila toliki značaj da je postala poput neke opne od vanjskog svijeta, stvarajući osjećaj nepovredivosti i sigurnosti. Ona, kakva i je, pričala je da doživljava to isto, no to njeno bježanje i nestajanje upravo je ubijalo svu tu ideju i činilo od nje ikonu, gotovo, mitsku osobu, koja se poput neke prikaze pojavljuje krajnje neočekivano... valjda je to utjecalo da ja počnem stvarati neke male romančiće u svojoj glavi, pričice i sanjarije, ali, kao što sam uvijek znao biti, i sad sam sklon pretjerivanju. Sve mi se čini da sam pretjerao u mistifikaciji nje. Dobro, ne mogu nikako nikad biti siguran u to, jer muči me jedan čudan osjećaj. Nije to (samo) ta neka fizička privlačnost, jer, ona, ima osobnost prave nimfe, ima tu sposobnost zavesti i karakterno najjačeg čovjeka, čak ništa ni ne radeći, čak to ni ne shvaćajući. Tu postoji još neka druga vrsta privlačnosti kod nje. Privlači me zbog nečega toliko starog da bi se moglo nazvati drevnim...

Eto, priznajem. Opet pišem, stvaram i ponovo su mi se vratile neke stvari u život. Ne osjećam, doduše, njihovu prisutnost kao nekad što sam osjećao, ali valjda treba vremena da ih dozovem, i da me čuju. Nekoć bi bio siguran u svoju procjenu, u svoje osjećaje, no, nažalost sada su to samo pretpostavke, i zato nisam siguran ni u šta glede nje. Ali zaista imam osjećaj da taj curičak nije samo bogom dana žena, predodređena da samo svojom pojavom pokorava ljude oko sebe. Dobio sam osjećaj da u njoj tinja isti plamen kakav je nekoć, u obliku vatre, gorio u meni, ali, razlikovao nas je put kojim smo poslije toga pošli. Svojevrstan razlaz, u smislu, kad bismo se sad uspoređivali, jer, nikad ona i ja nismo bili jedno uz drugo dovoljno dugo da bi išli zajedno nekim pravcem. Dragocjenosti skrivene u njoj dolazile su, očito do izražaja do te razine da su Drugi to jako dobro iskoristili, čineći od nje princezu. Princeza koja je navikla igrati se i samo pomakom svojeg prsta rušiti gradove ili, opet, uzdižući planine, ne mareći za posljedice, ne mareći za utjecaj njenih djela na nju. A nju je gutala zvijer. Jedina gora stvar od tog da ti Drugi unište ono što čuvaš u sebi je kad to iskoriste i deformiraju u svoju korist. Kad, tobože, u ime svojih načela i snova činiš stvari koje te prizemljuju, djela koja te pretvaraju u Drugog, djela svakondnevice, djela koja polako ali sigurno nagrizaju. Po tom sudeći, pjesnik možda i nije uništen, nego usnio, jer osjetim njegovu prisutnost još uvijek. A upravo zbog nje, dobivam osjećaj da se pjesnik budi. Zbog sve ove zbrke s Drugima, u jednu trenu, pjesnik postaje vitez i biva snažan kao kamen. Za nju i zbog nje. A princeza mu biva muza i predmet divljenja.

No, nikako ne mogu otresti osjećaj koji bi opet mogao pokopati pjesnika - što ako je princezi i taj simbol i status muze zapravo uloga koju igra kako joj se prohtije, jer, ne bi bio prvi put da je okrenula svoj čarobni štapić i PUF! Kad se magla slegne, ona je na sigurnom, ne osvrčući se što je za sobom ostavila. Sve to JE rizik vrijedan i dostojan pjesnika, ali i on i ja, obojica smo svjesni da su ulozi ovaj put vrlo veliki, jer ovaj put na kocki je sve vrijedno sjećanja, a pjesniku su sjećanja svetinja.
Ne mogu otresti osjećaj da sam možda pretjerao u svemu vitez-princeza, pjesnik-muza... da se svi ovi susreti i spoznaje nisu dogodili prekasno da bi se dale popraviti i prekasno da bi se u njima moglo uživati. Da nisam pretjerao i od sebe učinio slijepca koji od ostataka vidi gozbu.... ili da nešto zapravo daleko, zapravo izgleda preblizu, i preslično samom sebi...

Sjedim sam, mirno ispuhujući dimove cigarete. Moja soba me na neki, pomalo ugodan način (što mi se prije rijetko događalo), obavija i umata. Temperatura je samo jedan doživljaj, ništa više. Nema smisla da obraćam pozornost na nju, jer mi je potrebna kompletna svijest sada, kada ju poklanjam tipkovnici.

Ponekad mi se čini da neke stvari i osobe koje su nam daleke i koje nam nisu u doslovnom dohvatu ruke, uzdižemo i počinjemo cijeniti više nego što zapravo vrijede, da od njih činimo nešto gotovo nadnaravno posebno, a prije ili poslije, kad dođemo u blizinu istog, dobijemo osjećaj da smo pretjerali... ali to bi bilo krivo razmišljanje, jer da je tako, nijedan pjesnikov rizik ne bi se isplatio, ne bi od njega činio takvu osobu. U takvom slučaju, nikada se ne bi trudili ni oko čega. Stvarnost bi bila prelinearna.


Previše nalik Drugima.


Zaista, poput slike koju ona slika. Puštam ju da apsolutno drži sve konce u rukama, jer čak i to, čak i ako povuče konce ili neki krivi potez – lijep je. Valjda zato što je njen, nalik njoj i svojstven samo za nju... Ali me svejedno muči dvojba je li to zaista ona, i ta slika zaista odraz njene inspiracije i želje, ili samo nečeg nalik na to, hiru, usađenom u njoj od strane Drugih... valjda će vrijeme pokazati. Navaljivati niti želim, niti hoću, jer imam osjećaj da bih time upropastio sve. Moje ruke, vjerojatno bi poderale platno slike. Jedino bi možda pjesnik mogao zajedno s njom naslikati tu sliku, i učiniti od nje čarobnu presliku, gotovo pa ogledalo...

Razmišljam što se sve moglo dogoditi, a što nije; gdje sam možda i pogriješio gledajući nju i njenu klasičnu, monumentalnu ljepotu. Nije mi se dogodilo još nikada da osjećam divljenje prema nekom samo zbog toga što ta osoba jest. Uvijek bi najprije uočio masku, možda (ako je dobra) i ostao zapanjen njom, ali maske prve padaju, a ne kako ostali govore, na kraju. Jedno je diviti se nečijoj ljepoti, sposobnostima, inteligenciji i slično, ali što kad se u isto vrijeme diviš i nedostacima, manama i greškama koje ta osoba čini? Ima nešto pomalo viteški-srednjevjekovno u svemu tome. Prosto, a opet duboko, a povrh svega, čedno, čak unatoč tome što je čednost za sve danas nepotrebna, izklišejizirana priča za laku noć. Da, katkad mi se čini da mi je dovoljno da ju samo promatram, ali, na kraju svega imam osjećaj da time propuštam puno toga i činim poteze, ili, bolje rečeno, NE činim poteze samom sebi na štetu. A opet, i ti potezi mi se na mahove čine previše ovozemaljski da bi bili vrijedni jedne princeze... ili muze... tko će ga znati. Tko će više znati pišem li ovo ja, ili pjesnik u meni...


* * *

Sve ovo gore pisano je prije nekoliko mjeseci, iako, zbog prolaženja vremena, zapravo nemam takav osjećaj. Što u biti tebi sada reći i napisati? Nakon svega? Da mi je žao? I je i nije. Nije, zato što se sve to dogodilo, a i je, jer se sve dogodilo. Poantu shvati sama, to prepuštam tebi...

Ona priča tebi pisana, ona što ti je obećana, ipak ti neće biti poklonjena. Izgorila je, nedovršena. Nisam imao snage, niti volje, niti razloga dovršiti ju. Pitanje jesi li ju uopće zaslužila ostavit ću za neki drugi put. Za neka druga vremena.

Ipak, sve na neki način treba zaključiti, a pošto je sve ovo odviše apstraktno da bi se lijepo, logički i hladne glave privelo kraju, neću se previše uplitati u to. Pametna si djevojka, shvatit ćeš, ako već i nisi shvatila...

Onaj susret na ulici, ti sa biciklom, tvoja šutnja i nelagoda koja je isijavala iz tebe dovoljno mi je govorila, dovoljno mi je rekla, i jednostavno nisam uspio skinuti osmjeh s lica... bit će da sam previše navikao na to i da u nekim stvarima, ipak, ja dominiram. Interesantno kako zapravo, poslije ovog susreta u vukovarskoj ulici, ja osjetim snagu nad tobom. Da, konačno shvatih tko je i kako završio ovu trakavicu. Shvatio sam da (opet iznova), moja predviđanja bila su istinita... valjda je to uzrok ovog mog egotripa, ;)

I, dakle to je to? Nakon toliko poruka poslanih, toliko buncanja, toliko pijanih riječi, i toliko agonije. Interesantno. Malo čak i nostalgično, rekao bih.

A rolling stone gathers no moss.

Na kotrljajući se kamen mahovina ne hvata.

Tko se nastavlja kotrljati, a tko se vrti u krug? Razmisli. Nije moralo biti tako, ali to je bila stvar tvog izbora. Zbog tebe osobno, nadam se da ćeš jednog dana shvatiti što si učinila. Nevezano ni najmanje za mene, već u potpunosti za tebe.

I kad već ovim predugim pismom završavam i zaključavam ovu priču, mogu reći da mi je zapravo na neki način i žao što sam ti ikad odgovorio na onu poruku... kad? U jedanaestom, dvanaestom mjesecu '05-e? Tako nešto... jer da nisam nikad vidio što nemam, možda i ne bih toliko žalio... ali, kao i sve dosad što proživih, ovo je samo jedna peckava pričica zatvorena. Znam, time ubijam svu čaroliju nje, (ako je čarolije uopće postojalo... to ćeš samo ti znati) ali, princezo, to je tvoja stvar, tvoja greška i tvoj problem. Ja ću svoje rane obrisati i (kao već bezbroj puta dosad) polako idem dalje. Svojim putem i to je to. Nema prevelike filozofije tu.

Ovim pismom ti skidam s leđa teret sebe. Zaključno. Iako sam te već i prije prestao zamarati, ovim apsolutno zatvaram sve. Neću te više dirati, ometati, niti ti na ikoji način dati na znanje da postojim. Puštam te na miru da nastaviš neometano raditi svoje malene virove u životima drugih ljudi. To je valjda ono što u konačnici i želiš, zar ne? Da radiš što želiš i kako te uhvati hir? Nemoj se, molim te, ljutiti ili se osjećati uvrijeđeno. Oboje znamo da istina boli.

Nemam ti puno što pisati o sebi kako se osjećam. Ne želim ti taj teret još priskrbiti. Ipak se čini da je to moja stvar i da će tako ostati. Ova naša priča, radi s njom što te volja. Uništi ju, zaboravi, spremi u dubine sjećanja, što god želiš. Moj broj imaš, iako to dosad nije puno značilo, tako da pretpostavljam da će tako i ostati.

No ipak želim da znaš da sam se uz tebe osjećao kao nikad prije, svježe, živo... jedina si osoba u koju sam se zaljubio nakon toliko godina. Osjećaj za kojeg sam mislio da više ne mogu osjećati. Koliko ti to znači, ne znam, valjda više nije ni bitno.

Na kraju svega, žao mi je ako sam te na ikoji način povrijedio, i ikoji dio savršenstva tvoje egzistencije narušio svojom. Ipak sam ja ja. Hvala na svemu, i euforiji i agoniji. Želim ti puno sreće dalje. I sad se, pomalo razočaran, pomalo žalostan, vraćam u svoju domenu sjene...

Žao mi je samo što očito nikad nećeš spoznati te osjećaje, uzvratiti ih, što više neće biti onog balončića, i na kraju što mi nećemo postojati. Nedostajat ćeš mi, kao što svakom vitezu nedostaje njegova djeva uz njega, i morat se pomiriti da nastavljam kročiti dalje kao pola osobe. Druga polovica mi je negdje nestala...

Šaljem poljubac...


p.s. tu i tamo bih zapisao koju riječ o tebi, i na kraju se ispostavilo da lijepo pristaju jedne uz druge kao cjelina, a pošto se radi ipak o tebi, valjda bi i to trebala vidjeti:

Toliko toga rečeno, a te su riječi odletjele s vjetrom,
Previše je toga već i ispisano,
i ubrzo bi bilo isprano zadnjim pljuskom,
da, bit će da sam opet pretjerao...
Ma ne želim ni pretpostavljati,
koliko ti je sve ovo zapravo i značilo,
i tako sad kraj znači kraj...
Polako, uspravno, bez osvrtanja
Okrećem se i nastavljam.

Dosta bi bilo, hvala lijepo, ipak dižem ruke,
kao da si samo to čekala, ali očito nije više bitno čini mi se
ili ne,
jer dosta sam te smetao sobom.
nije bio vrijedno vremena,
Ni za kog... očito...

Vjerujem da bi patetično sad zvučalo,
da ti citiram neke već toliko istrošene riječi, citate...
koliko je samoćom uništeno,
i što je moglo biti sa nama.
Ha, pa valjda ovako želiš..

A to, kolika je rana ostala,
kolika praznina stvorena
nedostajanjem tebe...

Ma o tom ni neću. Boli.

Znaš šta, neću te više smetati,
niti sebi dopustiti da sanjam,
Samo molim te,
zadnjim se riječima zapitaj,

tko sad zapravo ostaje sam?
No, uostalom, to je sada tvoj problem..

Pitam se bi li ti zvučalo patetično da kažem zbogom..

subota, 22.07.2006.

13:00

Ironija

AFI - God Called In Sick Today

Let's admire the pattern forming
Murderous filigree
I'm caught in the twisting of the vine
Go ascend with ivy, climbing
Ignore and leave for me
The headstone crumbling behind

I can't help my laughter as she cries
My soul brings tears to angelic eyes

Let's amend the classic story
Close it so beautifully
I'll let animosity unwind
Steal away the darkened pages
Hidden so shamefully
I'll still feel the violence of the lines

I can't stand my laughter as they cry
My soul brings tears to angelic eyes

And miles away my mother cries
Omnipotence, nurturing malevolence...



Eto, ovu pjesmu slušam malo previše u zadnje vrijeme, pa mi došlo da puknem lyrics tu. Nma nekog posebnog razloga ili veze sa samim postom ispod.
Baš si u zadnjih par dana kužim kako je život ispleten ironijom. Pa sunce mu, baš sam skužio kako mi se ostvaruje ono što sam napisao u zadnjem postu: evo me doma, šljakam oko kuće (tak ti je to kad shvatiš da su ti starci neumorni radoholičari) učim, partijam, opijam se itd sve što dolikuje jednom ljetu. A ona osoba iz OS se, naravno ne javlja, dok mene opsjeda isti curičak koji me opsjedao i prošlo ljeto. Dobro, zgođušna je to brucošica, sve to stoji, ali na račun tog što smo se jednom zagrlili, i izvhvatali ona sad brije kako sam se ja sad nešto zabrijao na nju. Mislim, evo, naprimjer, upravo sad, mogu ju pozvati tu do sebe i priuštiti si malo fizičke relaksacije... ili ne. U biti nemam nikakve zaštite, to JE istina, ali svejedno, nema veze, barem neke akcije. I šta da radim sad, kada sam u biti u poziciji da doslovno iskoristim curu, jer ništa više od tog ne bi bilo occasional sex. I to je to. I znam kako bi to na nju utjecalo i zato se još uvijek premišljam.
Ah da, počeo sam o ironiji. Da, u biti, ironija je i u onim malim stvarima. Evo, na primjer, jučer su me starci digli iz kreveta u pol devet i rekli mi da idemo u Orahovicu (za one koji ne znaju, jedno jezero u mjestu blizu Našica. Lijepo uređeno unazad zadnjih godinu dana) na kupanje. Ne znam znate li kakav je osjećaj kad se probudiš ujutro i shvatiš da ćeš se za sat vremena morat skinut u kupaće koje nemaju onu mrežicu za držat jaja i Princa Alberta (dao sam mu nadimak), i pokazat svoje bijelo, netom neosunčano tijelo koje nekako u zadnjih godinu dana sve više podsjeća na letvu s ponekom izbočinom ili udubinom. Nekoć sam bio malo vježbao sklekove i te pičke droge, pa sam još i bio donekle skladno građen. No, u zadnjih godinu dana sam se zapustio. Ajd, pa da sam se barem udebljao, ali maunu! Ja sam još više smršavio! I onda nek mi neko kaže da se studenti od studentske prehrane udebljaju. Da, nekom drugom to pričaj...

I što je ironično u tome? Pa, ironija je u tom što sam prije dva tjedna dobio od bratića (ručno izrađenu) spravu za dizanje utega. Šipka, benč, nosači itd. Montirao sam si to u dvorištu s izričitiom nakanom ovog ljeta se iztesati. Jesam maunu. Eto to je ironično, što su me ljudi doživljavali i prije (a posebice sad), jedno pet godina mlađim neg što jesam. Znate kako to može ići na kurac? Jebeno.

I onda lijepo dođemo na jezero, bacim se u vodu, izađem, prežderavam suhom hranom (jer mi i tak nije bilo nikakve zabave uz starce i buraza koji uvijek briju na onaj quality time kojeg bi vald trebao provest s familijom) i na kraju svega, ugledam cca. pet metara iznad moje ležaljke – cura, oku vrlo ugodna, a kad se skinula u kupaće, još ugodnija. I tak, jedno se sat vremena gledamo, očijukamo, nabacujemo osmjehe i sve što ide uz to. I taman kad se odlučim na rizik odjeba zbog blještavila moje kože kojoj očito nedostaje pigmenta (mislim, ne za stvarno, jednostavno nikak ne mogu dobit onu duboku brončanu boju), ustanem se i da ću joj prići, tek me pretekne neki lik koji joj dođe i zgrabi ju onako, otprilike kako gorila grabi bananu iz kaveza zoološkog vrta. Super. Dečko joj. Dabog da joj s sise osušile i otpale. Koju vražju materu je išla očijukati i flertati (il je to isto?) sa mnom ak je zauzeta?! Ne,nisamkrivo protumačio nakove, nisam od jučer. Ostatak dana sam se još mal bućkao, palio pljuge prethodno popušenom pljugom, i šetao u nadi da ću nać nekog poznatog ili barem neku curu vrijednu slinjenja i onog smiješnog osjećaja među nogama. Mislim, da sam pedofil, bilo bi mi savršeno, ali ovako – ništa.

Baš me jebe ta činjenica da sam nekoć bio na dobrom glasu među curama (ne serem, stvarno sam bio upješan) i ne kužim koji mi se kurac događa. Nijednu curu koja mi se svidi (al ono, da se baš, jel, zatreskam) ne mogu dobit (figurativno govoreći). Ma, brijem da sam ja previše u kurcu, a one da to osjete, pa odjebu. Sinoć sam se pijan no zmaj vraćao doma, a ono – ljetna vedra noć, toplo, zvjezdano i te cake. I baš sam pomislio kako postoji jedna osoba tu u NA s kojm bi se čist volio popeti na krov srednje škole, i samo ležati, maziti se i to sve. Da, dobro, možda sam konzervativan, glup, ili me nazovite kako god vama paše, ali meni seks nikad nije bio na prvom mjestu. Stvarno mi fali one spontanosti, neke (prave) romantike koja se zasniva na običnom impulsu ili hiru. A ta osoba? S njom sam se nedavno zakačio jer čak ni nakon dvije godine ne kuži neke stvari i ne pazi baš što priča... da pogazim ponos? Mislite da nisam u te dvije godine? Stalno. Ovaj put ne...

Mislim, pere me taj osjećaj univezralne usamljenosti. Opći nedostatak nekih vrednota kod današnjih ljudi. Sve je tako ubrzano, energično, prebrijano, i što je najgore, prebrijano je u modi. Ženska nije ženska ako se obuče u drolju s one dve-tri krpice koje pokriju tek tolko da propuh ne prehladi pokoji organ, nije ženska ako ne širi noge na svaki kurac koji trči prema njoj, i koji će joj platiti neku masnu cugu i onda ju provozati u svom BMW-u. Jebemu mater, ne mogu više vjerovati koliko sponzoruša ima danas. Evo, baš sam neki dan naletio na jednu Andreu, curu koja mi je bila plesna partnerica i s kojom sam znao često šetati večerima. Cura u koju sam bio zatreskan, oko koje sam se trudio ko konjina, pravio budalu od sebe, jer se tada činilo da bi bilo nešto od svega toga. Ali, međutim, nije. Mala sad već dulje vrijeme hoda s nekim klincem koji je moje visine, samo još užasnije letvaste građe od mene, i taj lik onda se usudi nosit majicu bez rukava? Šminker i tatin sinčić, znači – pičkica. Foler i nadasv prazna osoba. Bokte mazo. Uglavnom, bili su obučenu u tonu istih boja, ponašali se kao da su u braku godinama i te pičke droge. Nakon početne ljubomore i neopisive želje da tom klincu čvrknem prstom nosinu (čime bi mu ga vjerojatno slomio), bilo mi je žao. Zato što je Andrea nekoć bila jako inteligentna i dobra cura, a sad se očito pretvorila u još jednu provincijsku princezu, i to do te razine da više ne zna ni pozdraviti. Nakon svega toga. Ma u pičku materinu i sve. Ovaj grad je uklet. A kad dođem u OS, onda naiđem na gomilu legica kojima je samo do paritjanja, opijanja, i ševe s bogatim, ubildanim mulcem koji ima suncokretovu špicu i dva zrnca pijeska umjesto mozga. Naravno, izać na in mjesto, popit koju, naletit na tak nekog, pustit da te časti i onda u auto pa u krevet s njim. Tako danas počinju veze. Nije ni čudo što ljudi pizde, odlaze u kurac, bivaju sve isfrustriraniji, što brakovi propadaju kao pizza koju ostaviš na zraku tjedan dana. Natrulo, pljesnjivo i neprobavljivo. Di je nestao onaj normalan miran izlazak? Da odeš u neki mirni, zabačeni kafić s atmosferom kao da si doma, sjedeneš s nekim, pričaš, upoznaješ se, poslije prošetaš i tak šta? Izgleda da je cijena ljubavi u konstantnoj inflaciji, i to bih rekao valjda zbog tog općeg deficita inteligencije. Ne da se ljudi rađaju glupi, bivaju ogajani glupima, nego oni sistemski, uvjetovano društvom oko njih „uzdižu“ se u gluposti i postupno gube svaki mali tračak osnovnih ljudskih vrednota.


Ma, dosta mi je svega. Opet mi se ideje mute u glavi i ne mogu vše pisat suvislo, bar donekle, jer ni ovo gore nije bog-zna-šta suvislo. I tak sam rekao da je ovo prostor za ispucavanje frustracija jednog mene..

Ajd, pozdrav...


NeVr1

utorak, 11.07.2006.

20:32

Prvi put... prvo, pa muško ;)

Za uvod ću napisat da neće biti uvoda. O meni ćete dovoljno skužiti usput, i kroz moje bljezgarije. Pokoja retrospektiva također će se pojaviti u mojim daljnjim postovima. Dovoljno će vam i to biti da stvorite sliku o meni.

Evo, trenutno sjedim kod frenda na krevetu, 1:40 je u noći i pijem bambus. Bediram. Ostalo mi je sedam ispita za jesensi rok, i već vidim da ću ovo ljeto štrebati ko majmun. Isto kao i lani, samo još više. No, sve to mi je zapravo i manji problem jer upravo sam došao iz šetnje. U itallicu je jer je trajala jedno tri sata i nije imala smisla. Zapravo, nekom s totalno apstraktnim smislom vrijednosti kao meni možda i pravi, ali ostalima, sumnjam. Višesatno obilaženje mjesta u ovom Osijeku kojeg ne volim, traženje situacija koje su se već dogodile i prošle, traženje osoba koje više nisu tu... ili barem trenutno...

Vuku me loša sjećanja, osobe iz davne prošlosti s kojima sam imao prilike biti u kontaktu tokom nekoliko prošlih mjeseci. Osoba koja se pojavljuje i nestaje, poput vizije koju neki natripani narkić ima kad se ušopa LSD-om... samo što ja ne letim. Ja padam.

Toliko je sranja ta osoba priredila ne samo meni nego velikoj većini ljudi oko sebe, i sad, nakon dva mjeseca šutnje, vratila se u obliku poruke. Okreće novi list.

Odrastanje i već proživljene situacije, pa tako i par mjeseci neredovitih i krajnje neočekivanih susreta s tom osobom naučili su me da budem oprezan i da ne vjerujem svemu što mi se servira pod nos. Tako da i taj novi list uzimam s rezervom. Ali me svejedno zanima o čemu se radi, i stoga smo se trebali vidjeti danas, ali nismo jer ta osoba nije u Osijeku i treba doći tek sutra, nakon što se vratim u Našice. Znači, naš susret otpada. Jebemu mater.

Ljudi koju znaju rekli bi da ta udaljenost od 50-ak kilometara između ta dva mjesta i nije nešto posebno, samo što za mene (ponajprije zbog staraca) kraj ljetnih rokova znači kraj odlazaka dalje od granica općine NA... jebiga. Malo u kurcu, ali čovjek se kroz godine navikne...

Uglavnom, ne želim duljiti oko razloga, ali naš susret u svakom slučeju do jeseni će biti nemoguć.

I već vidim kako će mi to biti: s vremenom će me ovaj osjećaj tjeskobe pustiti, smirit ću se kroz ljeto, možda čak i naći nekog, biti onako, plitko sretan i zadovoljan, i onda će doć jesen, i opet ću naletit na nju, i, opet, kao i u dosadašnjih miljon slučajeva, ostat u pat poziciji.

(I sad sam odlučio prepustiti se ovom bambusu kraj sebe i nastaviti pisati sutra. Jednostavno mi se previše pije, a ne mogu piti i tipkati u isto vrijeme.)

Evo došao je drugi dan, polagao sam i položio zadnji ispit za ovu godinu. Došao sam kući, i prvom prilikom koju sam uhvatio otišao gore do grada. Opet. Lutanje i šalica kave u omiljenom kafiću. Psovat ću mu (konobaru) sve po spisku, zajebo je kavu, a ko da ne zna kakvu pijem... zalazim već pet godina tamo. Isto mjesto, iste narudžbe. A u kurac.

Naletio sam na par pozitivnih osoba, prozborio koju riječ s njima i lagano se uputio kući. Ne mogu već danima izbiti iz glave taj prokleti osjećaj tjeskobe. Dolazi doslovno u napadajima. Najprije osjećam agresiju, želju da mlatim šakom u nekog, nešto (ali žrtva ajčešće bude neki zid ni kriv ni dužan), a potom pritisak. Da mogu, zderao bih si cijelu kožu sa sebe, i imam osjećaj da bi pritom jednostavno eksplodirao.

Mrzim kad me hvataju takva sranja. Nešto me muči, a ne znam šta. Ne mogu definirati uzrok. Dobro, jedan dio je glede ove osobe gore navedene, ali nije ni to sve. Otkako sam prije dvije godine upisao faks, muči me taj neki osjećaj konstantne nedovršenosti nečeg u poršlosti. Kao da nisam zatvorio sve... a kosturi u ormaru se sam pune. Ironično. A tobože sam odrasliji, zreliji i sranja. Da, pričaj to nekom drugom.

Ma znam da sam zajebo prvi blog. Imao sam toliko ideja prije neg sam ga počeo pisat, ali sinoć je sve nekak isparilo s alkoholom.

Ajd, ništ, javim se još koji put tu i tamo....

Tko god da naleti na ovaj blog, slobodno nek prokomentariše. Ak mu se da.

AVE!

NevR1

Sljedeći mjesec >>