kao što je očito, i ovo je također jedna starija priča.....
Kol'ko dugo već vozim? Tja, sam će ga Bog znati. Gdje sam to sada? Nemam pojma, ne znam ni koja je ovo radio stanica, ali bitno je da je glasno... samo neka svira. Nije me briga ako ne čujem ostali promet, ako su prozori otvoreni, nije me briga ni što svira, samo da mi okupira mozak... da ne razmišljam o jučer...
- Jel' to pisalo 60 ili 90 na onom znaku?
Više ni ne znam vozim li dopuštenom brzinom. Davno sam shvatio da sam potpuno izgubio pojam jesam li ja uopće još u rodnoj Hrvatskoj, ili ne. Cestovni znakovi za mene su samo ploče u različitim bojama. Cesta je za mene jedna duga, ravna crna crta sa jednom bijelom isprekidanom po sredini.
Od sinoć mi je đon patike na gasu. Čak nisam ni stao da tenkiram, jer znam, kraj je mjeseca, i moj stari je napunio rezervoar do čepa. Otkako sam došao kući nisam znao što ću od sebe. Čitao sam neku znanstvenu fantastiku u svojoj sobi dok nisam shvatio da nitko više nije u svijetu budnih. U nekom deliriju zgrabio sam ključeve sa stola u dnevnoj i izletio van. Na sebi još ono od sinoć: crna uska majica kratkih rukava, jeans plave trifrtaljke, i patike... što će mi više! Čak sam i nešto novaca imao... nekih par-sto kuna koji su bili rezervirani za sljedećih mjesec dana mom bratu za fakultet... eh, kako su se iznenadili kad su se probudili... no to me se ni najmanje ne tiče... briga me...
Upravo sam se sjetio da ja nemam ni vozačku! Zaboga, pa ja sam tek sedamnaest! Dobro da me stari prije učio ponešto o autima, tako da u principu i znam voziti. Ako se slupam? Prvu pomoć sam isto naučio... ali kao da mi je bitno nalazi li se ispred mene prazna cesta, drvo, zid, ili cisterna sa benzinom koja samo čeka mladog, neiskusnog vozača koji nema što za izgubiti... mogli bi se igrati kukavice... je li itko za? Mislim da bih izgubio, ali bi mi nekako bilo draže da cisterna pobijedi...
Sjećam se da negdje prije mjesec dana, kako je svo to sranje s njom počelo, da smo sjedili kod mene i svađali se. Naše prepirke prekinula je televizija. Na onom sranju od MTV-ja pustili su onaj prastari spot: Nick Cave i Kyle Minoque (ili kako god se pisalo njeno ime)... Where Wild Roses Grow... Sjećam se kako smo šutili do kraja pjesme, kako mi se koža naježila, i kako je poslije s nama bilo bolje. Oboje smo voljeli tu pjesmu.
Zatim je došla ta subota kada sam shvatio da ja više ne mogu biti rezerva, posprdni ostatak... dvosatni razgovor, suze u njenim očima, preklinjanje da ne prekinemo... ma kvragu, kao da sam želio prekid... nisam, ali drugog izbora nije bilo. Stoga je stavljeno na čekanje. Druga šansa, recimo to tako.
Otišla na more, a ja sam se dva tjedna razdirao i uništavao mentalno... zašto toliko sve odlazi u propast? Zato što je djetinjasta... eto zato. Zato što je navikla dobivati sve što želi, raditi sve što želi. Zato što želi ludovati.. a ja, ja sam tu kao ostatak kad njoj bude dosadno... obećanje za koje sam ju držao dok se ne vrati.
A vratila se prije pet dana.
Srijeda, četvrtak, petak... sve se činilo da će biti bolje. Ali subota je bila kobna. Ona sa svojim društvom... ni slučajno da se približim disku gdje je ona! I što mi je ostalo? Poveće doze alkohola... prevelike... a sjećam se kako smo se to popodne svađali, kao nikad dosad... a zašto? Čemu? S kojim ciljem? Gle, pa ja vozim preko 120!
Još uvijek ima nekoliko sati prije svitanja i nekako mi dođe da ugasim ta svijetla... baš bi bilo dobro... ugodno. Ne bih uopće vidio gdje putujem.. ja, tinejdžer na pragu zrelosti! Putujem u nepoznato s glavom u torbi! Oh, kako poetično, kako PATETIČNO! Ali nažalost, tako i je.
Jučer smo se rekli naći. Iza dvorca. Dobro mjesto. Jedno od mojih najdražih. Legao sam na travu i zapalio jednu od dvije preostale cigarete od lude subotnje večeri. Zapravo mi je i čudno kako sinoć nisam popušio sve..
Pola devet je... kasni... po običaju... Baš volim te takve dječje sitnice kod nje. Baš volim nju... zanimljivo, a već mi je toliko boli učinila... ne mogu ju zapravo ni kriviti, tako je naučila, drukčije ne zna. Toliko se zbog toga bojim za nju kasnije... a sad će, kako se čini, biti opet onaj "sudbinski razgovor".
Gasim opušak. Evo nje taman. Neko natezanje u razgovoru dok nismo došli na temu. Nije me začudilo kad mi je rekla da više ne može sa mnom. Iskreni dugi razgovor. Pomirenje. Jednostavno ne ide. Premlada je, nezrela... ali ipak bih želio biti s njom. Ali ona se želi upoznavati, kupit s tipovima sa strane, brbljati sa frendicama, zaboraviti da ulazi u svijet odraslih... dobro, nije da sam i ja neki starkelja, ali opet... Ja sam tu suvišan. Saznajem da me prevarila. Dobro, iako mi se pomalo srozala u očima, tako je kako je, i sad ju nemam zašto mrziti. Sad kad je sve gotovo. Zaželim joj poslijednji put da pazi na sebe, poslijednji put ju poljubim... i svatko na svoju stranu.
Brzo sam uvidio da od lamunjanja gradom i nema puno, jer je grad bio prazan. Zezao sam se s nekim curama koje znam iz viđenja, i pošao kući...
Jest da mi je žao ali osjetim i neko olakšanje... Kod kuće je kao i uvijek sve po starom. Večeram nešto sitno i povučem se u svoju sobu. Usred čitanja nečeg nedefiniranog uzmem olovku u ruke i na stranice knjige ispišem dvije pjesme. Jednu o njoj, a drugu o sebi. Došlo je. Znao sam de će doći. Čekalo je pravi trenutak, čekalo je da se opustim... ta tuga... bol... žaljenje... PROKLETI OSJEĆAJ BOLI!!! Svaki put mi bude tako, no, zbog okolnosti, sada se stvarno osjećam... užasno. Njoj je još uvijek to sve kroz igru. Ne shvaća ona u potpunosti. Još smo se i dogovorili da mi se javi kad ju prođe... da odemo na kavu.... možda onda bude... ne, nema teorije... ona će se toliko zalaufat u svoje osjećaje, u svoju zabavu, da ja više nimalo neću postojati... znam to, osjećem to u utrobi, mogu to predvidjeti čim vidim njeno ponašanje... a tako to ne želim da se dogodi... želim zbog nje da bude drukčije. Ne mogu unatoč svemu da je ne volim... ne mogu se oduprijeti. Kako to zapravo smiješno izlgeda: mala zaigrana tada petnaestogodišnjakinja zavela i oplela oko prsta tipa koji je proživio milijun sapunica sa curama, kome je život na ulici svakodnevan, koji je navikao na sve i svakakva moguća sranja... kome su klošari najbolje društvo... zaista priča za nekakvu španjolsku sapunicu...
Kako sam polako izlazio iz garaže u tatinom autu, shvatio sam da ne da ne znam što da sad radim, jednostavno NE VIDIM... ne samo u pogledu nje.. u pogledu svega. Sada naći smisla opet ispočetka graditi samopouzdanje i zaboravljati na bol za mene je nemoguće. Ne želim više to trnje prolaziti. Jednom u životu želim linijom manjeg otpora. Kao i moja draga... skoro rekoh "cura" ali odgovara bolje "bivša"... sada je tako.
Prebacujem na neku drugu stanicu. Vozim već satima i uopće ne osjećam umor. Čak mi se ni noga nije ukočila od ovog neprekidnog stiskanja papučice. Radio je utihnuo... a sranje! mislio sam da je stari već odavno popravio to automatsko svojevoljno uključivanje i isključivanje radija... naravno da sada neće upaliti... gdje bi bilo meni nešto što želim.
Zvoni mi mobitel... Zaboravio sam ga zaboraviti kod kuće. Stara se ljutito dere u slušalicu gdje sam. Što to radim s autom... pozdravljam ih sve, i govorim im da mi pozdrave bivšu, nek' joj kažu da ju volim... mada to više ni nije onako kako je bilo prije... kako sam ju prije volio. Prekidam vezu i šiknem mobitel kroz prozor.
Znoj mi kapa s čela, ali još uvijek vozim. Brzina je basnoslovna, i tek sad uviđam da nemam više benzina... još malo, jako malo. Osjetim sada već kako mi oči gube koncentraciju. Mozak se lagano isključuje. Trebao bih negdje stati, ali gdje? Neka šuma s moje lijeve strane otvoreno mi pruža svoje grane, kao da govori: "Hajde, hajde, ako te nije strah mraka i šumskih zivijeri, doći k nama prespavati!" Nije da me bilo strah, ali nekako nisam želio to.
- Hej, kakvo je ono svijetlo iza ovog zavoja?
Hehe! Vidi, vidi, radio je proradio... sjetio se u pravo vrijeme, mater mu njegovu. "There is a house in New Orleans...They call the Rising Sun..." ha, kako dugo nisam čuo ovu pjesmu. No, meni je jako žao, gospon Sony-s-pijaca, gasim te, odoh ja!
Zaključavam auto na parkiralištu i krenem unutra. Vidim, radi se o nekom motelu. Što me briga kako se zove, gdje je i kakva je hrana. Ostat ću par sati i idem dalje... ah da, nemam više benzina... ma snaći ću se već nekako. Uopće ne znam koliko mi benzina treba do odredišta. Moje odredište ne postoji. Moje odredište je besciljno lutanje.
Unutra je kao u drugom vremenu, prastari namještaj koji, kao da čeka da netko jače zalupi ulaznim vratima da ispusti sve što je držao u sebi. Recepcionar, starac sa bradicom nezainteresirano mi baci ključ u ruke. Čitao je nešto, što mu je očito bilo zanimljivije.
Uspinjem se stepenicama, koje su očito vodile ka sobama, jer dolje je postojao još jedino restoran i nekakav birc. Vidio sam krajičkom oka biljarske stolove i veliku količinu dima cigareta... eh da. To bi mi sada dobro došlo. Jedna kutija plavog Waltera, i koje pivo... no čemu sve to?
Moj ključ, kromirani komadić željeza na kojem je bilo urezan broj sedam... ha, prije sam mislio da mi je to sretan broj... što? Sreća? A na što to liči? Na brojku? Interesantno, a prije sam mislio da sam ja sretan, znači da sam bio brojka? Da, točno, samo brojka, na ovom svijetu, u svom smrdljivom gradu. Samo brojka. Prvi pravi dečko svojoj bivšoj, a kako svari stoje, brojka će se naveliko povećati... a što onda njoj znači brojka jedan? Da stavim i točku kraj jedinice, dobijem "prvi". Tja, nisam ni ja lud, znam jako dobro: jedan-k'o nijedan. A sedam... sedam dana... za sedam dana je Bog stvorio svijet. Otkako je se ovo počelo... problemi, molio sam svaku večer, svaku noć da mi Bog pomogne, da pomogne njoj da shvati, da ostanemo zajedno... sinoć se nisam pomolio... malo me grize savijest, ali kog briga.
Začudo, kad se cijeli motel pogleda, reklo bi se da je u užasnom stanju, ali soba je bila besprijekorna. Stolica, stol, krevet. Sve od masivnog drveta. Sada, da je moj stari tu, rekao bi i kojeg drveta, ali nemam pojma. Nije me briga. Zidovi su bili u svijetlocrvenoj, posteljina također crvena. Inače bi me to peklo za oči, ali me sad ne smeta, zapravo mi i godi.
Bez izuvanja bacim se na krevet i stavim ruke pod jastuk. Neprestano nastojim smisliti neku soluciju, riješenje, ali sam sam jako dobro svjestan da toga nema. Kao da će me svaki tren ona nazvati. Neće. A i da hoće, mobitela više nema. Nestao je među onim poljima negdje... prije ovog tu.
Tražim sitnice, tražim djeliće stvari koje su me ljutile kod nje... zapravo ima toliko toga. Želim se natjerati da ju zamrzim... bilo bi mi lakše... ali kad ne ide... Zašto mi je rekla ovo-ono? Zašto je bježala od mene prije dva-tri tjedna? Zašto me prevarila baš ono veče kad se rasplakala, kad me molila da ne prekinemo? Da joj se popravi raspoloženje, rekla je, da ne bude više ubedirana... sa tipom starijim od mene... eh, draga moja, kako ti imaš puno za naučiti... ali ako sam sve to pustio, ZAŠTO ME SVE TO I BOLI!!!??? SVE U ISTO VRIJEME!!??
Shvativši da iz nekog razloga ne mogu uopće spavati, i da ni najmanje ne osjetim onaj umor kojeg sam prije osjetio, ustajem se i gledam kroz prozor. Šume... neprekidne šume. Stabla šušte neku svoju melodiju, i kao da su tu stoljećima. Svjedoci. Kroničari naše prošlosti. Oh, imate li vremena saslušati priču mojeg malenog nevažnog života? Želite li zapisati negdje u svoje žile, među lišćem sve dok... sve dok ne završite kao ovaj namještaj koji me okružuje... opet ništa. Iznad krošnji nebo je pokazivalo svoju olovnu boju noći pred samo svitanje. No još je bila noć. Glava mi pada ka prsima i shvaćam da i u ovom svom buncanju uspijem sam sebe ubiti u pojam... ne mogu vjerovati...
Pažnju mi privuče nekakva škripa. Drvo... ma naravno... sad ćemo se još malo spredati na taj račun, jelda Mozgu? Ti, siva tvari u mojoj glavi... opet poetiziranje... čekaj! Stani! Evo opet ta škripa... nekako muklo. Kao da nečim istežeš, razvlačiš drvo... kao da neke divovske ruke rastežu i svijaju grede ove zgrade, kao da ih nastoje rukama polomiti... Ups. Prejezivo za mene.
Izlazim iz sobe u nadi da se dolje u tom zadimljenom bircu malo napijem. Bit će mi lakše sažaljeveti samog sebe. Nisam ni pravo sjeo, a ispred sebe vidim kriglu. Unutra bi trebalo biti pivo, ali ovo mi nije ni na što ličilo. Tekuće je. Bit će dosta i to.
Nekolicina ljudi je sjedila oko mene razasuta po stolovima. Pili su svi isto što i ja. Svi su gledali u prazno. Svi su bili mladi. Tinejdžeri, adolescenti, ma štogod, ali sigurno nitko nije bio stariji od dvadeset... to bi mi sad trebalo pružiti nekakvu utjehu, što se nalazim više-manje među vršnjacima, ali ne pomaže.
Nakon zadnjeg gutljaja izlijećem van birca i u trenu mi puhne da unatoč svemu sjednem u auto i nastavim svoj put dok ne ponestane i zadnje kapi goriva... praktički trčim do vrata, ali stajem. I stojim pola metra od vrata i gledam u to drvo, taj komad daske s nekoliko ukrasa s kojih je odavno lak već popadao. Javlja mi se mozak, svijest mi naređuje: "Hajde, stisni kvaku, hajde!" Hvala lijepo, primio na znanje. Zašto sada ne odem van? Ne mogu. Recepcionar se kroz kašalj kratko nasmije i vrati u svoj svijet. Pogledam ga i shvatim da očito jako dobro zna moje stanje... da ga odem pitati odakle mu to? Ne, pa kao da me briga što netko zna o meni...
Ne mogu više bježati. Od koga, od čega? Od sebe? Nemoguće... ljudi su pokušavali pa završili u crnoj kronici u novinama... jedino bi to bio odogovor. Ne. Nisam još spreman na takvo što, mada nemam što još u ovom životu za napraviti.
Restoran se satojao od dva ogromna dugačka stola za večeru. Imao je pogled na neku malu terasu, a s nje se vidjela samo šuma, samo stabla. Čak iz ovog kuta njie dopiralo ono olovno nebo, koje je sigurano još bilo tamo... bio sam siguran da se ništa nije promijenilo. Sjedam na čelo te desetak metara duge gromade i konobar koji dolazi već donosi vinsku čašu punu nečega, ali to nije vino. Opet ona ista stvar kao i u bircu... Pa zar oni nemaju ničeg drugog? Dođe mi da pozovem konobara, ali čemu? Nema potrebe, bitno je da sam si ovlažio grlo.
Čujem neke glasove s terase. Lagani, pomalo očajničko prekaljeni smijeh. Baš me privukao da izjurim van. Našao sam se u čudu - terasa je bila prazna. I šuma je bila prazna... ne, čekaj, nije. Tamo je nešto. Osjetim. Ne vidim, ali osjetim. Želi moju bol. Želi me. Čeka. Osjetim svu zloću u toj pomisli i tom osjećaju, ali drage volje ću podijeliti svoju bol. Ma evo! Uzmi ju svu! Opet me hvata taj vražji san. Vraćam se unutra i shvaćam da je cijeli motel prazan. Recepcija, konobari, ljudi u bircu. Sve je ostavljeno onako kako je bilo.
U mojoj sobi je bilo sve po starom. Stojim pred prozorom.
Želi me, ja želim To. Želim se predati. Želim izgubiti sebe... negdje... svugdje... nigdje... Moram, moram nešto napraviti sada, vrijeme je... čekaj... vrijeme? Pa zar nije već odavno trebalo svanuti? Ma koga briga... šta mi više znači sunce ili mjesec, ili bilo koje doba dana, ili godine. Jesen, zima, proljeće, ljeto... ha, ovo ljeto mi je trebalo biti najluđe, ovo ljeto bi mi trebalo biti zadnje ferije. Sljedeće obilježavaju pripreme za faks, nakon toga fakultet... kao što rekoh, zadnji odmor... ako se išta od ovog ljeta može nazvati odmorom. Ona. Da, ona, ona je bila moje utočište, moj spas, moj odmor, čak i nakon svega, kad sam bio s njom, bio sam smiren, sretan... sada je to otpalo. Gotovo. Sada mi ostaje samo kaos, anarhija... barem ako ikad nađem put kući. Ali ne želim, jer nemam više ništa tamo. Jedino što bih mogao jest oponašati njenu sjenku, pratiti ju i promatrati, ali zašto? Ma kao da ću nešto promijeniti. Znam da neću.
Opet čujem tu škripu...pa dobro, što je to? Izlazim van i otrčim do kraja hodnika. I tamo, iza jednih vrata čujem neko kotrljanje, čujem ljudsko disanje, i čujem tu škripu... K vragu i sve! Ulazim!
Soba, ne mnogo drukčija od moje, krevet je jedino bio skroz zguran u kut. Zidovi crveni, jedino poneka tamnija fleka od nečeg što je davno bilo mokro, toplo i živo... nešto što se cijedilo... u sredini sjede sva lica koja sam prije vidio. Vrte nešto među prstima. Primjećujem da ova soba ima balkon. Baš u trenu kad sam zaintrigiran pogledom želio provjeriti, netko me povuče za rukav i reče:
- Sjedi s nama, igraj.
Drugi je među prstima vrtio mali drveni zvrk. Na njemu su bile ispisane neke riječi, ali nisam vidio što. Sjetio sam se kako sam ja prije kao klinjo sa sličnim zvrkom igrao s prijateljima za šibice... uvijek sam pokupio sve... he, kad je to bilo... davno, prije svega, prije boli...
Netko je ustao i izašao na balkon, ubrzo nakon toga čujem onu škripu jasnije i bolje nego ikad... ah, ma 'ajde, nije bitno, baš me zanima igra... Netko mi tutne zvrk u šaku:
- Tvoj red.- Mali smješak na tom licu rekao mi je da smijem igrati.
Palcem i kažiprstom već motorički kao urođeno zavrtim zvrk.. da gravitacije nije bilo, poletio bi koliko se jako vrtio. No počeo je usporavati. Baš me zanima što dobivam. Osmerokutni rub zaustavio se. Na polju na koji se naslonio pisalo je "Smrt." Kada sam pogledao zvrk malo bolje, shvatio sam da na svim poljima piše isto.... smrt... i svi dobivaju.
Izlazim na balkon i vidim drvenu gredu kako izvire iz zida. Neko uže je već visilo na njoj...omotavam ga oko vrata i pritom osjetim kako sam ga jako stegnuo... eh, da, nekad je moja draga slično mene znala zagrliti... oviti svoje ruke oko mog vrata... ali sada je, jedino ovo uže preostalo i jedino je to i dovoljno. Ne trebam više.
Skačem s balkona u provaliju, šuma ispod mene dočekuje me raširenih krošnji. Kako je ovo uže neobično dugo... tonem i propadam, kao i u zadnje vrijeme, kada je sve propadalo. Kada je bio početak kraja. Više se ni ono malo krošnji ne nazire. Realnost postaje bezdan oko mene. Učini mi se da čujem njen glas... smijeh. Učini mi se da ju sada ljubim i milujem... ali ne... to su samo sjećanja. To više nije stvarnost. Stvarnost ne postoji, ja sam nestao. Ja ne postojim više, a kao ni da nisam nikad postojao... sve ovo, samo su suvišne riječi, sve ovo, ništa ovo. Upućujem zadnju misao njoj, misao koja odražava riječi volim te... i prepuštam se. Gotovo. Kraj.
"You can check out any time you like, but you can never leave!"