Jučer sam bio u svatovima mog susjeda. Osim što je bilo 400tinjak ljudi (ipak sam u Slavoniji – normalno je), od kojih sam poznavao 10ak posto,većina ljudi su bili gastarbajteri iz Austrije, koji nisu pokazivali preveliki interes družiti se sa svojom braćom niže klase, tj. sa domaćima. Jebiga, i mladi i mlada su odrasli u Beču i gotovo da jedva znaju hrvatski... 11. 2. 2002.
I osim gomile ustaških pjesama, odmah nakon kojih su uslijedile cajke, osim dobrog jela i pila i maloljetnice koja mi je očijukala s druge strane stola (jesam i ja kurčeve sreće), u tom mjestu kraj Našica, stvarno nije bilo ništa posebno za doživljaj. Za drmeše i kola nisam bio raspoložen, jer sam na nogama bio od pol osam ujutro, i prešetavao se i kuhao u odijelu, cipele su me žuljale itd. Stoga sam se s Matkom i njegovom sestrom uputio u Vilu. Kafić u blizini. Došli i odmah sam ugledao Tenu.. e, sad, Tena je jedna od mojih školskih. Išli smo u isti razred, štoviše, najčešće smo sjedili jedno do drugog. Kroz cijelu ovu godinu, vidio sam ju jednom u vlaku za OS i to je to... niti je dolazila do Našica subotom, niti se išta čulo za nju. Bez pretjeranog nagovaranja, Matko i ja smo sjeli za stol gdje su sjedile ona i neka njena frendica.
Tena je moja prva ljubav. Prva cura u koju sam se zaljubio, cura s kojom sam (u dva navrata) i hodao (koliko je to hodanje, kad se viđaš s nekim u školi, i kad imaš 15 godina.. ne posebno – ali svejedno... stvarno sam bio zateleban u nju). Dvije godine sam trčao za njom, i onda sam ju polagano pustio na miru. Ona je u međuvremenu se speljala s nekim starijim tipom, i to je bila veza koja se osnivala na seksu, sranjima, varanju itd. (nije da sam se puno uplitao, pa bi svako daljnje komentiranje bilo nagađanje) da bi, negdje oko mature i to među njima puklo. Taman oko onda je i meni jedna duga i ozbiljna veza pukla, ali kako se raspao razred, tako smo i mi svako na svoju stranu. Tena i ja smo dio drugog i cijeli treći srednje bili u nekim fajtovima, svađama... ona je pak imala sranja oko tog svog tipa, jednom zatrudnila i to sve je prilično utjecalo na cijelu situaciju... uglavnom, dosta retrospektive.
Sjeo sam s njom i počeli smo pričati, prošao je koji sat-sat i pol, i šta da kažem? Stvarno mi je bilo ugodno tračati ostatak bivšeg razreda, malo pričati s njom i prisjećati se starih stvari. Zadnji put kad sam ju vidio, Tena je izgledala ekstremno iscrpljeno, premršavo, što za jednu nisku, sitnu curu i nije dobro... Ali sad, kad sam ju vidio, bome, doterala se u red... popravila se i kilaža, i ten lica i sve to u kompletu. Lagao bih kad bih rekao da nisam zastao..
Koliko sam pohvatao priče, njen život tekao je poprilično kao i moj. Već dvije godine vrludamo uokolo, ništa konkretno od neke veze, stablinosti itd... Soliramo. A kako ja, standardno imam bujnu maštu, meni su se počeli vrtiti filmovi u glavi... ona i ja? Hm... nakon svih tih godina, vjerujem da bi situacija bila uvelike drukčija. Pa nismo više djeca. Inače, Tena je samo jedan dan starija od mene, a njena najbolja frendica samo jedan dan mlađa. Naše stare bile su krevet do kreveta kad su rađale, a mi se nismo uopće poznavali do srednje škole. I u pogledu Tene i mene, ostali ljudi su to shvatili kao neki znak i kako to mora biti to... ono pravo, što je sve dodatno mistificiralo situaciju...
Naravno da joj se nisam išao upucavati i slično, ali ono što jesam napravio, jest zvao je na kavu... pokupio sam njen broj moba, kojeg sam u međuvremenu izgubio, i tako to... ma nije sad meni na pameti da ona i ja budemo zajedno, ali u svakom slučaju bih se volio malo više čuti i viđati s njom... jer ona je jedna od malobrojnih iz razreda kojih se volim prisjećati s osmjehom. Iako smo ona i ja imali svoje epizode sranja itd...
Ne znam, kompletan taj događaj zapravo mi je uljepšao dan. Brijem da sam ostatak večeri (kad sam se vratio u NA, jer mi se išlo do grada) imao na licu neki glupavi cer. Zaboli me kita... vidio sam Tenu...
Ne znam ni šta bi bilo, možda, kad bi se malo više (ponovo) upoznali, možda bi se i nešto moglo izroditi iz svega toga. Mislim, nije da se ne poznajemo, ipak sam toj ženi posvetio svoje dvije godine, posvetio najbolje i najdublje ljubavne stihove... i ostanu ti takve crtice iz prošlosti u srcu poput neke male mrljice, malog retro-foršpana. Nije to loše. Ne bih se bunio, ako bi se između nje i mene nešto pojavilo. Iako jesam čuo da je još krajem srednje ona postala poprilična kučkica... ne znam, s njom sam tako fino, lijepo i opušteno pričao, zajebavao se i nasmijavao ju, kao da smo još uvijek na satu sociologije ili geografije... baš... ne znam, osjećao sam se lagano, ne toliko staro koliko se osjećam inače... prestaro za svoje godine...
Fora. Ko bi rekao. Tena...
Bio sam s mnogim curama otkako je to s njom bilo propalo... ali pun kurac cura, i velikoj većini njih sam znao posvećivati pjesme, mada, nikad nije to bilo toliko dobro kao pjesme koje sam posvećivao Teni.. sjećam se situacije koju mi je prepričavala njena frendica, bilo je to Valentinovo 2002., drugi srednje, Tena i ja odavno nismo bili više zajedno i bio sam joj napisao pjesmu i poslao poštom. Da bude, onako, oldschool. Frendica mi je pričala da je taman išla do nje na kavu i ušla unutra, zatekla Tenu kako plače ko kišna godina, da je (navodno) čak i njena stara bila na rubu suza dok je čitala pjesmu... osim što mi je to malo i imponiralo, značilo mi je da je ta pjesma, zaista, od riječi do riječi bila iz srca, za nju...
Ma... evo je, uostalom, nemam se što sramiti, domaći smo svi ovdje:
Sjećanja
Stare ruže na stolu stoje,
I nepročitane stranice knjige
mjesece broje.
U ormaru još stoji poklon,
prazna rama,
Čeka jednu vrijednu sliku,
sama.
Kao stari cvijet s kojeg zadnja latica
samo što nije otpala,
Kao tužna priča čiji kraj se
brzo približava.
Misao na tebe u tišini,
misao koja će ostati,
Dio s tobom u mom ljubavnom filmu
kao da sam ga morao propustiti.
Kao proljetna kiša,
kao magla u noći,
Još mislim na tebe i ne mogu si
pomoći.
I ostavljen sam ovako, sam
da te volim,
Dokle god me bude,
Dokle god postojim.
21:20h
Nekako je sve u to vrijeme bilo čišće, nevinije, iskonskije, i valjda je to pravi razlog zbog kojeg sam se osjećao tako dobro sinoć uz nju. Mislim i ona i ja smo prošli sranja i sa cuganjem, drogom, drugim ljudima, i sa seksom i bla bla... mislim kako ko u čemu, tako da definitivno kako god okreneš, ni fizički, ni moralno, ni etički, nitko od nas nije bio svetac, a kamo li nevin. Ali svejedno, nekako sam se osjećao čišće... ne znam, možda sam zabrijao, možda ona i nije dživjela tako sav ovaj naš susret, ali svejedno, potrudit ću se ovaj put... mal ću joj se više javljati i nagovarati ju da se vidimo i nalazimo itd. Makar platonski. Gode mi pozitivni ljudi i pozitivna lica u životu. Ubijaju taj nagrizajući osjećaj samoće....
Post je objavljen 13.08.2006. u 15:24 sati.