razmišljao sam da uploadam koju svoju priču, tekst ili kako god, i eto, ipak jesam, čisto da raja vidi moju perspektivu... dobro, ovo je bilo dok sam još bio prilična usijana glava... to sad nije tolko očito....
Crna ovca
Vidim ljude kao stoku. Ne mislim pritom na njihovu inteligenciju ili razum, uopće ni ne pričam o tome... vidim ih kao stoku koja bez glave luta, vrluda i bleji, samo u želji da je u što većem broju. Samo da je stado što veće. Znaju li oni, ta bezbrojna grla zašto se tako ponašaju? Ne. Naravno da ne. Ta stoka mora nad sobom imati nekog pastira, nekog ili nešto tko je dovoljno lukav da manipulira svima njima, igra se i vrti ih, ubija, kolje, ili opet donosi im sve što požele. On je pastir, njihov vođa, njihov bog. I ja sam jedno od tih grla. Možda se ističem u svojoj crnini među njima svima toliko bijelima, nevinima.... blaženi u neznanju... i ja sam htio-ne htio, među njima, i možda se razlikujem u nijansu samo toliko da imam dovoljno hrabrosti da ih prezirem. Ja ljude oko sebe vidim kao zaklano, konzervirano meso, kao zaklana tjelesa koja čekaju samo da im koža bude odrana i iskorištena za pastirovu odjeću, a njihovo meso žrtvovano u nezasitnim ustima ogromne zvijeri... zvijeri koju nitko od te teladi, krava i ovaca ne može predočiti u svojim umovima... jednoga dana, kada svi ti ljudi oko mene budu ležali u svojim lokvama krvi ispovraćanim od boli i muke, shvatit ću da sam ja na redu. Sada bih se trebao zapitati čemu koristi onda od svog ovog prijezira, kada mene čeka ista sudbina? Postoji korist, moja nada da ću naidići svoje crno krzno, uzdići se iznad tih blejućih primitivnih bića i postati nešto više... poput leptira. Opet, kažem, ne omalovažavam ljudsku inteligenciju, ona zaista varira, ali osuđujem ih sve zato što ih jednostavno tako vidim. Lutaju kao muhe bez glave, neki to ni ne primjećuju, neki se ne mogu nositi s tim, pa ne misle na to, neki misle na to, ali im nije važno... stoka. Prezirem njihovu bahatost i samouvjerenost, koji kao i sve kukavice, pred likom prirode, koja će zauvijek biti jača od njih, pred likom pastira nisu veći od makova zrna. Neka se sad bahate ako se usude! Zato ih prezirem. Zato ne volim ljudima pričati o svojem unutrašnjem Ja. To nije za njihove uši, ne mogu oni to podnijeti, niti razumijeti. Zato ja polako šećem svojim putem, grickam onu povelu, izgaženu travu koja je ostala iza svih njihovih kopita i nogu, ali snažan, jer kad dođem pred pastirov nož, smijat ću se, smijat ću se kao najveći luđak, jer znam tko je pobijedio. I kada mi odere kožu, a moju glavu s kožom i mrtvim mozgom baci među ostale, jedino moja, crna, kovrčava, imat će na sebi osmjeh pobjednika.
Post je objavljen 08.08.2006. u 13:14 sati.