Ja sam za bacit. Pokvareno voće, roba s greškom. Nemam više ništa čime bih se mogao pohvaliti, imam samo sebe i svoju prošlost. Imam par pljugi u kutiji da izdržim do jutra i imam veliku želju da neke ljude razvalim šakom po nosu. Znam da ću ispast okrutan, šovinist ali ima i cura kojima bi razvalio šamarčinu da bi im se moj dlan zalijepio za obraze i ostao trag za vijeke vijekova. Na slavu i ponos njihovih djela i želja, vitlanja malim prstom i sve u svemu, priličnoj uspješnosti u sjebavanju mene. Iako u životu nisam udario curu. A ja, nekoć na dobrom glasu kod suprotnog spola, sad sam za bacit. Tako mi i treba. Ne mogu se odlučit, ne mogu vidjeti šumu od gomile stabala koje mi priječe pogled, ne mogu samog sebe već dvije godine dotjerat u red. Ja sam više niko i ništa. Ja sam kurac od ovce...
I šta imam od sve te popularnosti i zalaganja u srendjoj školi? Lijepa sjećanja. Šta imam od svih tih pjesama i priča koje sam zapisao? Ne tako lijepa sjećanja. Šta imam od romana? Uskoro malu duševnu zadovoljštinu jer se trogodišnja trakavica od krvarenja da taj roman bude izdan konačno završava. I to je to.
Pa, majku mu, nije mi jasno, jel ja nekog moram poševit na ovom svijetu, popušit mu da meni jednom u nečemu u žvotu dobro krene I TAKO OSTANE?! Jer više ne znam ni sam.
Evo, danas su sva sranja kulminirala i doma. Stari previše izmišlja i jedina osoba koja za stvarno najebe je stara. Prebolesne i pretjerano iskrivljene ambicije. I onda je to kao sve tobože žrtvovanje za buraza i mene, kao, zbog više sile kako vrijeme prolazi i kako mi moramo misliti i ulagati u budućnost... nek se nose on i budućnost ako mi je SADA familija u rapadu u samom ječmu totalnog disfunkcionaliteta...
Kao što bi Six Pack rekao: „ovdje nekom treba jebati mater....“
A kom a moram jebati mater da popravim situaciju?
[moje isprike zbog pretjerane neumjernosti u vulgarizmima. Balkanac sam,
Slaven, Slavonac i taki mi je horoskop]
Opet mi mozak bježi tam gdje ne treba. Opet zamišljam kako ljudi leže mrtvi u svojim osobnim lokvama...
[...]
Ovo sam preskočio jer sam upravo bio napisao (pa zatim obrisao) cijeli odomak pun izražene homofobije do te razine nasilja i brutalnosti da sam umalo počeo imenovati ljude... malo previše smrti i sranja čak i za ovaj post u kojem već ima dovoljno verbalnog nasilja, koje je donekle usmjereno, ali možda je ipak i bolje da ostane na ovoj razini neodređenosti.
Ne mogu više pisati. Opet mi želidac preskače korake probavnog trakta i tjera van. Idem u krevet u nadi da ću možda dočekati onaj ugodni osjećaj lelujanja sna. Danas popodne, kad sam krenuo malo odrijemati poslije ručka, shvatio sam zašto toliko volim taj san i spavanje: nije to toliko ni zbog samog nedostatka sna, nije ni zbog umora, lijenosti ili tako čega, nego u ritualu odlaska na spavanje postoje dva trena – onaj kada ležim i čekam da zaspim, ona zadnja sekunda prije nego izgubm svijest i prepustim se snu – osjetim mir. I onaj tren kada se probudim i uspravim na krevetu, još nedovoljno svjestan svoje okoline – osjetim mir. Sam san, kojeg se i tako u zadnje vrijeme rijetko sjećam, najčešće bude šok i epizoda prepuna boli i sjećanja, a java... phi... java...
Samo ta dva trena. Samo me ona vesele i samo se njima nadam iz dana u dan... jedini trenutci kada ja osjetim mir i kada je sve dobro. Sve prije ili poslije samo je agonija koja traje i traje i traje... kao jefitna meksička sapunicama sa sisatim ženama koje misle da mogu glumiti i imaju tri kile šminke na faci da se prekrije sva ona plitkoća i idiotizam mentaliteta iz kojeg potječu. Elita. Jet set. Jebeš sve to. Svi ti red karpeti i špice mogu mi popušit dok Nina Pišek, kao i svaka dosljedna sponzoruša, traži novu žrtvu za svoju popularnost, a ponajprije džep...
Ja sam neispravan. Pada mi na pamet toster koji grije samo sa jedne strane, i drma strujom svakog tko ga dotakne dok pokušava ispravno ispržit onu šnitu starog kruha.
Odo pokušat zaspat. Laku noć...
Post je objavljen 01.08.2006. u 03:30 sati.