neveragain

Konačno se i u mom gradu održalo nešto što je bilo vrijedno izlaska iz kuće – jučer je u novootvorenom Blue Moon Caffe-u svirao Tony Lee King (Antonio Čulina) i njegov band.
Za one koji ne znaju – on je jedan od rijetkih (ako ne i jedini) koji je u Hrvatskoj, što se tiče glazbe dobar. Šta dobar, odličan, fenomenalan...! Inače često pjeva na ulicama Zagreba, Rijeke i Varaždina (koliko je meni poznato), a sad je u Varaždinu, konačno!, bio organiziran i koncert. Svi koji vole nešto u stilu npr. B.B Kinga, Erica Cleptona, Pink Floyda, Joe Cockera, Hendrixa i tome slično – ovo bi im se sigurno svidjelo.
Čovjek ih sve "skida" toliko uvjerljivo da ako zatvorite oči ne bi ni znali da ne sviraju oni. Naravno, ima on i svoje stvari.
Dakle, skupilo se podosta ljudi i koncert je počeo. Izgleda da neki još uvijek nemaju osnovnu kulturu pa ne znaju da se za vrijeme ovakvog koncerta ne priča pa nam je to podiglo tlak, ali Tonyjev glas i zvuk njegove gitare ubrzo nas je smirio pa smo se usredotočili na to. Mogu jedino reći da sam oduševljena. Inače ga često susrećem u gradu, ali mi je onda malo, recimo bad stajati toliko dugo koliko bih htjela na ulici slušajući ga, tako da mi je ovo bilo super. Svirali su tri puta po nekih dvadesetak minuta i vjerujte mi, bilo je fantastično – poslije koncerta smo, naravno, kupili i novi CD – malo je neuobičajen pošto smo naviknuti slušati ga na električnoj gitari, a "Anytime Is The Right Time" je napravljen na akustičnoj. Preporučujem, dakako, ovaj CD (naravno i onaj ranije - "All Alone" – na njemu su i prerade i vlastite stvari, dok su na novome samo vlastite) svima koji vole lagani blues – za jutra kad vam se ne da dići iz kreveta ili za neke romantične večeri ili jednostavno da si u bilo koje doba dana "guštate".
Moram reći da je meni ipak najdraža kombinacija samo on i električna gitara. Mislim, svaka čast bandu – bili su za 10, ali meni je ipak najdraži Tonyjev glas praćen samo čistim zvukom gitare.

Evo što Dražen Vrdoljak rekao za ovaj CD:
"Godine 2003. Tony Lee King navršio je četrdesetu, dovoljno zreo da shvati kako se u životu mogao opredijeliti i za probitačniju karijeru od one hrvatskog glasnogovornika bluesa. Utoliko više što je njegov 40. rođendan koincidirao s planetarnim obilježavanjem prvoga stoljeća afro-američke glazbe, u čijoj su povijesti upravo gubitnici odigrali mnoge zapažene uloge. No, već je bilo prekasno da se opterećuje dilemama oko ispravnosti svoga izbora, a nije ni imao razloga. Nastupni CD 'All Alone' (2000.) došao mu je kao zaslužena (diskografska) potvrda da se – suprotno njezinu nazivu – nakon odrađenih obaveza prema izabranom žanru na klupskim, kolektivnim ili uličnim nastupima, ne treba osjećati kao marginaliziran i sasvim sam. Kako bi dodatno potkrijepio predodžbu o glazbeniku koji je narječja bluesa svladao podjednako tečno poput jezika što ih je naučio za čestih putovanja Europom, sljedeći album 'Live In Maremis' (2002.) obilježio je standardima niza uzora: od B.B.Kinga i Johna Lee Hookera do Willieja Dixona i Roberta Johnsona. Na trećem izdanju 'Anytime is the Right Time' Tony Lee King posvećuje se vlastitoj pjesmarici tako što nove ('Can't Go On', 'There Is Nothing I Can Do' i naslovnu) ili već snimljene skladbe ('All Alone', 'Brandy Man', 'Hard Days'...) podvrgava dijeti modernog akustičnog laid back bluesa. Tony (Antonio), uvijek je zagovarao vrijednosti njegova opuštenog i suzdržanog emocionalnog rječnika na uštrb brbljavosti pod visokim naponom. Kad je napokon dobio poštenu priliku da ih afirmira u primjerenom produkcijskom-glazbeničkom okruženju, nije se dvoumio."

Na www.tonyleeking.com možete naći podatke o njemu i skinuti nekoliko promo materijala da se uvjerite u njegovu kvalitetu.

Jedino pitanje koje imam je zašto se kod nas zbilja kvalitetni ljudi ne mogu probiti i dobiti zasluženo mjesto, dok su "popularni estradnjaci" postali "zvijezde" preko noći, a da to uopće nisu zaslužili jer im pojam kvaliteta nije blizak?

Kako znati kad je vrijeme da se povučete i priznate poraz?
Posvetite nečemu svoje vrijeme, trudite se i na kraju ispadne da je sve bilo uzalud. Jel treba na kraju priznati poraz ili ipak i dalje ustrajati iako ni sami ne znate čemu trud. U Alkemičaru je rečeno da ljudi obično odustanu tik pred ciljem i da uopće nisu bili svjesni da su bili tek maleni korak od ostvarenja cilja. Ali što ako ste već više puta mislili da ste došli do te točke pa ste još malo ostali, ali ipak ništa – ne ubije li to čovjeku volju?
Kako znati da je zbilja vrijeme da odustane i da li to odustajanje ipak može biti dostojanstveno u vašim očima? Jer kako si priznati da ipak ne možete učiniti ono za što ste još nedavno mislili da vam neće predstavljati problem. A kako i nakon toga započeti nešto drugo ispočetka kad vas je ovo slomilo – jel čovjek ipak može nekako baš zbog tog neuspjeha naći u sebi dovoljno hmm… recimo inata da baš u sljedećoj stvari uspije. Jel to moguće? I jel to ispravan način? Možda barem za početak – da imamo neku početnu točku, a kasnije nađemo prave razloge – jel bi to išlo?
A možda nam je baš trebao taj neuspjeh da bi pronašli nešto bolje, zadali si neki novi cilj koji bi nas više ispunio i usrećio iako možda nismo ni svjesni da postoji bolje – Ibsenova Nora je imala savršen život do momenta kad je shvatila da je to sve ipak velika laž i odlučila prihvatiti činjenicu, ma koliko to bilo bolno, da je sve to bila pogreška, smogla je snage da si to prizna i još važnije, da to promijeni iako nije znala kako će dalje – znala je samo da život kakav je imala do tog trenutka mora stati.
A što je s ljudima oko nas – jel pri tome moramo misliti i na njih? Dolazimo do točke kad trebamo prihvatiti činjenicu da neke stvari ipak ne možemo napraviti i to nam grozno pada, a onda su tu još i druge osobe sa svojim očekivanjima – nemalo puta se dogodilo da su ljudi ustrajali u stvarima za koje su si priznali da ih ne mogu ostvariti, ali za volju drugih, nastavili su istim putem jer im je bila dovoljno poražavajuća činjenica da su sami shvatili svoju nemoć pa nisu htjeli da i drugi pate kao i oni te su nastavili s farsom. Jel su to oni ljudi koje svakodnevno gledamo oko sebe koji govore: «Da je meni opet biti mlad – sad bih sve drugačije» i koji uvijek nekoga navode kao razlog zbog kojeg nisu imali kvalitetan život. Jel ne shvaćaju da su ipak oni ti koji su krivi jer živjeti lažni život da bi nekoga zadovoljili i poštedjeli ih nekih loših osjećaja nije život; možda je to lijepa gesta, ali nije život – kako možemo nazvati životom nešto što nas čini tako nesretnim da samo čekamo da se sve što prije završi? Ali ako tim osobama priznamo svoju nemoć i pomanjkanje volje za nastavkom puta, kako se nositi s onim pogledom punim razočarenja koje im se vidi u očima. Jel je to trenutak kad moramo biti sebični i reći im da je sad došao trenutak kad moramo postaviti sebe na prvo mjesto, a njihove osjećaje i želje negdje dalje na listi prioriteta? Ali čini mi se da nam ponekad za to treba više snage nego za to da sami sebi priznamo da je vrijeme da odustanemo – jer suočiti se sam sa sobom ponekad je lakše nego suočiti se s drugima. Ali za početak je vjerojatno već velika stvar ako se možemo suočiti sami sa sobom i biti iskreni barem prema sebi…

"Why can't I ignore it?
I keep giving in but I should
Know better
Cause there was something about
The way you looked at me
And it’s strange that things
Change
But not me wanting you so
Desperately
So desperately"
(www.love_is_suicide.zip.net)

"Cafe del Mar, San Antonio, Ibiza

As much a treasured part of Ibiza as Pacha, Privilege, or Las Salinas beach.

In spite of the rise of its brasher, newer neighbours, Mambo, Savannah, Kanya at al, the name on everybody's lips is still Café del Mar, which was built in 1980 and designed by well known Catalan architect Lluis Géell.

The idea is a simple one, you sit by the shores of the bay of Calo des Moro in San Antonio and admire the stunning sunsets to a backdrop of ambient and eclectic music provided by the DJ in the bar. The simplicity of the event and the pleasure one takes in the perfect combination of scenery, beautiful weather and the wonderfully chilled music, make every sunset a special one. Even now, after 10 years on the island, we are still awed by the silence which descends on the bar as the sun reluctantly gives up its last rays, before vanishing below the horizon.

One of the reasons for the amazing success of this bar are the excellent chillout albums which have been released annually since 1994, pioneering the chillout genre at the time of the first release. There have since been many imitators, but only one true Café del Mar...

You can order each of these albums online through Amazon. They make excellent presents and will grace any CD collection. We recommend mixing a jug of Sangría (red wine, slices of orange and lemon, a dash of sparkling wine, lots of ice and sugar to taste), putting on one of these CDs, closing your eyes and floating away..."

(Tekst preuzet s http://www.ibiza-spotlight.com/night/cafe_del_mar_i.htm)

Za više informacija pogledajte stranice Café del Mar-a.

str. 10 Postoje tri vrste alkemičara – reče moj Učitelj.
- Oni koji su nejasni jer ne znaju o čemu govore; oni koji su nejasni jer znaju o čemu govore, no isto tako znaju da je jezik Alkemije jezik koji se upućuje srcu, a ne razumu.
- A treća vrsta? – upitah.
- Oni koji nikada nisu čuli za Alkemiju, ali koji su u svojim životima, uspjeli otkriti Kamen Mudraca.

str. 20 Sada su nedostajala samo četiri dana do ponovnog dolaska u to selo. Bio je uzbuđen, a u isto vrijeme i nesiguran: možda ga je djevojka već zaboravila. Onuda je prolazilo mnogo pastira što su prodavali vunu.
- Nije važno – reče mladić svojim ovcama. – I ja poznajem druge djevojke u drugim gradovima.
No u dubini svog srca znao je da je bilo važno. I da su pastiri, kao i mornari, kao i putujući trgovci, uvijek poznavali mjesto gdje se nalazio netko tko bi ih mogao navesti da zaborave radosti slobodnog lutanja svijetom.

str. 24 Život postaje zanimljiv zbog mogućnosti da se ostvari san…

str. 26 …djeci uvijek uspije igrati se sa životinjama, a da u njima ne izazovu strah. Ne znam zašto. Ne znam kako životinje znaju odrediti godine ljudskim bićima.

str. 28 Poznavao je mnoge ljude u tom kraju – zato je i volio putovati. Uvijek se stječu novi prijatelji, a da ne treba s njima živjeti iz dana u dan. Kada se stalno gledaju isti ljudi na kraju oni postaju dijelom naših života. A kad su postali dijelom naših života, požele također mijenjati naše živote. Ako nismo onakvima kakvima žele da budemo, naljute se. Jer svi ljudi točno znaju kako trebamo živjeti naš život.
A nikad točno ne znaju kako bi trebali živjeti svoj vlastiti život.

str. 29 - Ta knjiga govori gotovo o svemu onome o čemu govore i druge knjige – nastavi starac. – O nesposobnosti ljudi da izaberu svoju vlastitu sudbinu. A završava tako da svi povjeruju u najveću laž na svijetu.
- Koja je najveća laž na svijetu? – upitah iznenađeno mladić.
- Ova: u određenom trenutku postojanja izgubimo vlast nad svojim životima, i onda njima počinje upravljati sudbina. To je najveća laž na svijetu.

str. 33 - Postoje razni razlozi. No recimo da je najvažniji taj što ti možeš ostvariti svoju Osobnu Legendu.
Mladić nije znao što je Osobna Legenda.
- To je ono što si oduvijek želio činiti. Svi ljudi, u početku svoje mladosti znaju koja je njihova Osobna Legenda.
- U toj životnoj dobi sve je jasno, sve je moguće, i ljudi se ne boje sanjariti ni žudjeti za svim onim što bi voljeli raditi u životu. Međutim, kako vrijeme prolazi, neka tajna sila pokušava dokazati kako je nemoguće ostvariti Osobnu Legendu.
…
- To su sile koje se čine zlima, ali te zapravo podučavaju kako da ostvariš Osobnu Legendu. Pripremaju ti duh i volju, jer velika je istina na ovom planetu: tko god da jesi ili što god da radiš, kada nešto uistinu želiš, to je zato što se ta želja rađa iz Duše Svijeta. To je tvoje poslanje na Zemlji.
…
Duša se Svijeta hrani ljudskom srećom. Ili nesrećom, zavišću, ljubomorom. Jedina je zadaća ljudi ostvarivati Osobnu Legendu. Sve je samo jedno.
A kada nešto poželiš, onda se sav svijet uroti da tu želju i ostvariš.

str. 35 - Ljudi veoma rano spoznaju smisao svog života – reče starac s nekom tugom u očima. – Možda baš stoga tako rano odustaju. No takav je svijet.
- Bilo kako bilo, dobro je da naučiš kako sve u životu ima svoju cijenu.

str. 37 Morao je odlučiti između nečega na što se bio priviknuo i nečega što je želio imati.
…
…a kada svi dani postanu jednaki, to je zato što ljudi prestanu primjećivati sve dobre strane koje se u životu javljaju uvijek kada sunce iznova prohodi nebom.

str. 41 …Tajna sreće nalazi se u gledanju svih divota svijeta, a da nikada ne zaboraviš na dvije kapi ulja u žiličici.

str. 46 I sažalio se sam nad sobom, jer ponekad se stvari u životu mijenjaju tako brzo, da se ne stigneš na njih priviknuti.

str. 47 A sada sam tužan i nesretan. Što da radim? Da postanem ogorčen i ne ukazujem povjerenje ljudima, jer me jedan čovjek prevario. Da mrzim one koji su pronašli skriveno blago, jer ja nisam pronašao svoje. I da uvijek nastojim zadržati to malo što imam, jer sam premalen da zagrlim čitav svijet.
…
Isti sam kao i drugi ljudi: vidim svijet onakvim kakvim bih želio da bude, a ne onakvim kakav jest.

str. 50 Učio je mnoge nove stvari. Stvari koje je već bio upoznao, a koje su ipak bile nove, jer su prošle kraj njega, a da ih nije primijetio. A nije ih primijetio, jer je na njih bio priviknut. «Ako naučim razumijevati taj jezik bez riječi, uspjet ću razumjeti i svijet.»

str. 54 Nije više bilo nade ni pustolovine, starih kraljeva ni Osobnih Legendi, niti blaga i piramida. Kao da je čitav svijet stao jer je mladićeva duša utihnula. Nije bilo boli, ni patnje, niti razočarenja: tek prazan pogled kroz malena vrata kavane, i neizmjerna želja da umre, da sve zauvijek dokonča u tom trenu.

str. 57 Bojim se ostvariti svoj san, i da poslije nemam razloga za život.

str. 58 …bojim se da ne doživim veliko razočarenje, pa zato radije samo sanjam.

str. 60 A danas shvaćam nešto: svaki blagoslov koji se ne prihvaća, pretvara se u prokletstvo.

str. 65 ...na svijetu postoji jezik koji svi razumiju, a koji je mladić sve to vrijeme koristio za napredak trgovine. Bio je to jezik ushita, posla obavljenog s ljubavlju i voljom, u potrazi za željenim ili za nečim u što se vjeruje.

str. 70 Kada netko donosi odluku, zapravo uranja u moćnu struju koja čovjeka nosi do mjesta o kojem nije ni sanjao u času donošenja odluke.

str 74 Što si bliže snu, to više Osobna Legenda postaje istinski smisao života…

str. 91 U tom času kao da je vrijeme stalo, a Duša se Svijeta pojavila sa svom silinom pred mladićem. Kada je ugledao njene crne oči, njene usne neodlučne između osmjeha i šutnje, on shvati najvažniji i najmudriji dio Jezika kojim je svijet govorio i koji su svi ljudi na Zemlji mogli razumjeti u svojim srcima. To je bila Ljubav, starija od ljudi i od same pustinje, koja se uvijek iznova javljala s istom snagom bez obzira gdje se dva para očiju susretala, kao što su se njihove oči srele pored bunara. Usne se konačno odvažiše na osmijeh, i to je bio znamen, znamen koji je on i ne znajući toliko dugo u životu čekao, koji je tražio u ovcama i u knjigama, u kristalima i u tišini pustinje.
Bio je to čist Jezik Svijeta, bez objašnjenja, jer Svijetu nisu potrebna objašnjenja da nastavi svoj put beskrajem. Mladić je u onom trenutku jedino shvaćao da se nalazi pred ženom svog života, i da je, bez imalo potrebe za riječima, i ona to znala. Bio je u to sigurniji nego u išta drugo na svijetu, mada bi mu roditelji, i roditelji njegovih roditelja govorili da se najprije treba zaljubiti, zaručiti, upoznati se i prikupiti novac, i tek onda oženiti. Onaj tko je tako govorio možda nikada nije upoznao Jezik svijeta, jer kada se u njega uranja, lako je razumjeti da na svijetu uvijek postoji netko tko na nekoga čeka, bilo to usred pustinje, bilo usred velikih gradova. A kad se te osobe nađu, i njihovi pogledi sretnu, sva prošlost i budućnost gube na važnosti, i postoji samo taj trenutak, i ona nevjerojatna izvjesnost kako je upravo sve pod suncem zapisala ista Ruka. Ruka koja pobuđuje Ljubav, i koja je načinila srodnu dušu za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blaga pod ovim suncem. Jer da nije tako, snovi ljudi ne bi imali nikakva smisla.
…
A mladić je još dugo vremena ostao sjediti kraj bunara, shvaćajući da je nekoć levant na njegovom licu ostavio miris te žene, da ju je volio mnogo ranije nego je uopće znao da postoji, i da je njegova ljubav prema njoj poput otkrića svih blaga svijeta.

str. 97 I osjeti zahvalnost jer je ispunjen ljubavlju prema ženi. «Kad se ljubi, sve ima još veći smisao» pomisli.

str 99 …Da znam što mi je činiti – odgovorio je gonič. – I promijeniti ono što ne bih volio da se dogodi.
- Onda to više neće biti tvoja budućnost – odgovori vidovnjak.
- Onda, možda bih htio znati budućnost da se pripremim za ono što mi se sprema.
- Ako to budu lijepe stvari, bit će ti to ugodno iznenađenje – reče vidovnjak. – Ako budu ružne, patit ćeš mnogo prije nego se uopće dogode.

str. 109 - Zlo nije ono što ulazi čovjeku kroz usta – reče Alkemičar. – Zlo je ono što iz njih izlazi.

str. 113 A nikada nećeš razumjeti da Ljubav ne sprječava čovjeka u traganju za Osobnom Legendom. A kada se to dogodi, znači da Ljubav nije prava, ona koja govori Jezikom Svijeta.

str. 115 - Voli se jer se voli. Nema nikakva razloga za ljubav.

str. 116 Primijetio je da su Fatimine oči pune suza.
- Plačeš?
- Žena sam pustinje . reče ona, sakrivajući lice.
- Ali sam prije svega žena.
…
Oaza će za nju, od toga dana, biti prazna.
Od toga dana, pustinja će postati važnija. Stalno će gledati prema njoj, nastojeći otkriti koju zvijezdu mladić slijedi u potrazi za blagom. Slat će mu svoje poljupce vjetrom, u nadi da će dodirnuti njegovo lice, i reći mu da je živa i da ga čeka, kao što žena čeka odvažna muškarca, koji slijedi svoje snove i traži blago. Od toga dana, pustinja će biti tek jedno: nada u njegov povratak.

str. 117 - Ako je to što si našao sačinjeno od čiste tvari, nikada neće istrunuti. I ti ćeš se jednog dana moći vratiti. Ako je bio tek bljesak, kao prsnuće kakve zvijezde, onda nećeš ništa naći kad se vratiš. No vidjet ćeš prasak svjetlosti. A već je i samo to vrijedno.

str. 119 Samo postojanje ovog svijeta jamstvo je da postoji savršeniji svijet.

str. 121 Prirodno je bojati se da zamijeniš sve ono što imaš za san.
- Zašto onda moram slušati svoje srce?
- Jer ga nikad nećeš uspjeti ušutkati. Čak i ako se pretvaraš da ne slušaš što govori, ono će uvijek biti u grudima i uvijek ponavljati ono što misli o životu i svijetu.
- Pa bilo ono i izdajica?
- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro upoznaš svoje srce, to mu nikad neće uspjeti, jer ćeš poznavati snove i želje, i znat ćeš njima upravljati.
Nitko ne može pobjeći od svog srca, zato je bolje slušati što govori. Da nikada ne naiđe neočekivani udarac.
…
…a ljudska srca su takva. Boje se ostvariti svoje najveće snove, jer misle da ih ne zaslužuju ili da u tome neće uspjeti. Mi, srca, umiremo od straha samo od pomisli na ljubavi koje će zauvijek otići, na trenutke koji bi mogli biti lijepi, a nisu se dogodili, na blaga što su zauvijek sakrivena u pijesku. Jer, kada se to dogodi, mi silno patimo.
…
- Reci mu da je strah od patnje strašniji od same patnje.

str. 122 Tako mi, srca, govorimo sve tiše, ali nikada ne umuknemo. I navijamo za to da se naše riječi ne čuju: ne želimo da ljudi pate jer nisu slijedili svoja srca.
- Zašto srca ne govore ljudima da trebaju slijediti svoje snove? – upitao je mladić Alkemičara.
- Jer, u tom slučaju, srce pati više. A srca ne voli patiti.

str. 123 Prije nego se ostvari neki san, Duša Svijeta uvijek odluči ispitati sve ono što si na putu naučio. Ne čini to zato što je zla, nego da bismo mogli, zajedno s našim snom, također usvojiti pouke koje smo naučili na putu do njega. U tom trenutku najveći broj ljudi odustane. To je ono što u pustinjskom jeziku zovemo «umrijeti od žeđi kada su se datuljine palme već pojavile na obzoru».
Traženje uvijek počinje Početničkom Srećom. A uvijek završava Ispitom Osvajača.
Mladić se sjetio stare poslovice iz svoje zemlje. Govorila je kako je najtamniji sat onaj koji prethodi rađanju sunca.

str. 124 …- Da bih ti pokazao jednostavan zakon svijeta – odgovorio je Alkemičar. – Kada su pred nama velika blaga, nikad to ne primjećujemo. A znaš li zašto? Zato jer ljudi ne vjeruju u blaga.

str. 126 - Pogled pokazuje snagu duha…

str. 127 Tko se umiješa u Osobnu Legendu drugih, nikada neće otkriti svoju.

str. 130 Samo zbog jedne stvari san postaje nemogućim: zbog straha od neuspjeha.

str. 136 - Kada se voli, onda lako možeš biti bilo koja postojeća stvar. Kada volimo, ne moramo uopće razumjeti što se to događa jer se sve zbiva u nama samima…

str. 138 …jer kada volimo, uvijek nastojimo biti boljima no što jesmo.

str. 142 - Ovo je za tebe – reče, pružajući redovniku jedan dio. – Jer si bio darežljiv prema hodočasnicima.
- Dobivam plaću koja nadmašuje moju darežljivost – odgovorio je redovnik.
- Nemoj to nikad više reći. Život može osluškivati i dati ti manje idući put.

str. 143 «Sve što se dogodi jednom, može se nikad više ne ponoviti. Ali sve što se dogodi dva puta, dogodit će se sigurno i treći put.»

str. 151 Život je uistinu darežljiv prema onom koji živi svoju Osobnu Legendu.

MAJA
Nego što onda? Izjasni se. Što želiš sa mnom?

RUBEK
Ono što ja tako snažno - skoro bolno - osjećam je
potreba za nekim tko će mi stvarno biti blizak.

MAJA
Zar ti ja nisam bliska, Rubek?

RUBEK
Meni treba netko tko će me učiniti kompletnim,
nadomjestit ono što mi nedostaje - netko tko će biti
uz mene u svim mojim nastojanjima i težnjama.

MAJA
Da, u tako krupnim stvarima ja ti ne mogu biti od
velike koristi. A, istini za volju, nemam ni želje.
...

A. B. Šimić: Mi smo se sreli na zvijezdi

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put
kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama
dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak
odakle smo pošli.

Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke
i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.

O kad se opet rastanemo i pođemo na naše puteve
kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?

I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u
tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili
na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?




M. Petričević: Ima bića...

Ima bića koja nitko ne može zamijeniti:
Ona dolaze ko pjesma, koju smo negdje zaboravili.

Ona su san bez kojeg smo umirali...
Ako ih izgubimo, sve smo izgubili.

Ima bića koja nitko ne može zamijeniti.




O. Šolc: Djevojka na prozoru

Pogled kazuje da je usamljena,
djevojka, blijeda, iza zavjesa,
u sutanjoj igri prigušenih sjena.

Na što misli, na prozor naslonjena?
Sve stvari oko sebe očarala je mukom.
Lahor dignu zastor, žuta joj se sjena
ukaže na licu, djevojka je tužno uklonila rukom.

To jedina bi kretnja što djevojka je čini.
Još, dignuv ruku, pramen kose maknu,
i ništa ne reče; u hladnoj tišini
izvi joj se uzdah, usnom staklo taknu.




V. Parun: Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i moć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približavaju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drume.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih odavno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!




J. Franičević-Pločar: Kad umire čovjek

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zakucan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi trebao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija
i ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.




Z. Golub: Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali nedorečen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vjedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko -
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je. I zima.

Sedmi je o tebi, jedva ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i šuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Već je na dnu lađe i već sa njom tone.
Spuštena su jedra. Samo zvona zvone.

"... Samo sam bila vesela. A ti si uvijek bio tako ljubazan prema meni. Naša kuća bila je samo kuća u kojoj se djeca igraju. Lutkice. Kod kuće je otac postupao sa mnom kao s malom lutkom, a ti ovdje postupaš sa mnom kao s velikom lutkom. A djeca su opet bile moje lutkice. Uživala sam kad se igraš sa mnom kao što djeca uživaju kad se ja igram s njima. To je bio naš brak..."

"...Pa to je strahota! Kako se možeš odreći svojih najsvetijih dužnosti?
Što misliš, koje su moje najsvetije dužnosti?
Zar ti to uistinu moram reći? Zar to nisu dužnosti prema mužu i djeci?
Imam ja i drugih svetih dužnosti.
Nemaš. Koje bi to bile?
Dužnost prema samoj sebi.
Ti si prije svega žena i majka.
U to više ne vjerujem. Mislim sa sam ponajprije čovjek - ja kao i ti, ili ću barem pokušati da to budem. Dobro znam Torvalde, da ti većina ljudi danas daje za pravo. Ali se ja više ne mogu zadovoljiti onim što većina govori i što piše u knjigama. Moram samostalno razmišljati o stvarima i nastojati da ih razumijem..."

"...Ali nitko za voljenog ne žrtvuje svoju čast.
Kakva sam sada, nisam žena za te.
Imam snage da postanem drugačiji.
Možda, kad ti se lutka oduzme..."

Str. 144 Najjača ljubav je ona koja može pokazati svoju slabost.

Str. 158 Kada nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. Kada sam prestala biti što jesam, pronašla sam sebe.

Str. 159 Seks je umijeće obuzdavanja neobuzdanoga.

Str. 173 Neke se stvari ne dijele. Ne trebamo se bojati oceana u koji zaranjamo svojom voljom; strah narušava igru svijeta. Čovjek prolazi kroz pakao da bi to shvatio. Volimo jedni druge, ali nemojmo pokušavati posjedovati jedni druge.

Str. 174 Ispruži ruku prema njemu i zamoli ga da učini isto. Prošapće neke riječi, govoreći da bi voljela da te noći, na tome ničijem mjestu, on otkrije njezinu kožu, granicu između nje i svijeta. Moli ga da je dira, da je osjeti svojim rukama, jer se tijela razumiju, iako se duše ne moraju uvijek slagati. On je počinje dirati, i ona njega dira, no oboje, kao da su se ranije dogovorili, izbjegavaju dijelove tijela na kojima seksualna energija brže izbija.

str. 117 Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednoga dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
No tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.
Osjetila se usamljenom.
I pomislila: Napravit ću klopku. Sljedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići.
Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile: «Pa ti imaš sve.» No, došlo je do neobične promjene. Kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svoga života, počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna – i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
Jednoga lijepoga dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima.
Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo.
Bez ptice, i njezin život je izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. «Zašto si došla?» upitala je žena.
«Da bi ti mogla ponovno s pticom letjeti nebom», odgovorila je smrt. «Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovno pronašla».

Str. 210 -Nisam imao hrabrosti zatražiti: pouči me svome tijelu. No kad sam sreo tebe, vidio tvoju svjetlost, odmah sam te zavolio, i pomislio da u ovom periodu života nemam više što izgubiti ako budem iskren prema sebi i prema ženi koju sam htio pored sebe.

Str 213 -Idemo!
I otišla sam zajedno s njim. Nije to bilo jedanaest minuta nego cijela vječnost, kao da smo izašli iz tijela i hodali, u dubokoj radosti, razumijevanju i prijateljstvu, po rajskim vrtovima. Ja sam bila i žena i muškarac, on je bio muškarac i žena. Ne znam koliko je to trajalo, no činilo mi se da je sve u tišini, u molitvi, kao da su svijet i duša prestali postojati i postali nešto sveto, bez imena, bez vremena.
No odmah se vrijeme vratilo, začula sam njegove krikove i vikala sam zajedno s njim, noge su stola snažno lupale po podu, i nije nam palo napamet upitati se što ostatak svijeta misli.
I on je izašao iz mene bez ikakve najave i smijao se, osjetila sam da mi se spolovilo skuplja, okrenula sam se prema njemu, i ja sam se smijala, zagrlili smo se kao da smo prvi put u životu vodili ljubav.

«Od europskih kritičara nazvan «pravim remek-djelom», debitantski roman mlade norveške spisateljice, Linn Ullman, o tome tko smo, napose u složenim obiteljskim odnosima – prije nego «utonemo u san» - ima dva snažna i uvjerljiva argumenta u svoju korist – znatiželju, samosvijest i slobodoumnost glavnog lika, djevojke Karin Blum te mlad i osebujan jezični izražaj spisateljice.

Roman opisuje tri generacije norveške obitelji, čija se sudbina proteže od današnjeg Osla do Brooklyna tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u kojoj životne okolnosti, strasti i predrasude stvaraju složene odnose.

Iako sugerira da piše «povijest usamljenosti», spisateljica istovremeno s ljubavlju i otvoreno govori o obiteljskim sponama – takvim kakve već jesu – o ljubavi, braku, seksualnosti, majčinstvu, odrastanju. Potičući nas analizom emocionalne baštine obitelji Blum, čas nježno čas grubo, da razmišljamo o vlastitoj emocionalnoj baštini.»

str. 7 Raniner Marie Rilke:
Htio bih nekog pjesmom uspavati,
kraj nekog sjediti, kraj nekog bdjeti.
Htio bih te uljuljkivati i nježno ti pjevati,
pratiti te u san, iz sna.
Htio bih da sam jedini u kući
koji zna: noć je hladna.
I htio bih da se slušanju predam,
da slušam i tebe, i svijet, i šumu.
Dozive kucanjem šalju ure,
vrijeme se providi do dna.
A vani prolazi neznanac
i laje nepoznat pas.
I potom tišina. Moje oči počivaju na tebi
da nježno te drže, i puste
kad pokrene se nešto u mraku.

str. 9 Joe Frazier:
«Ne želim nokautirati svog protivnika.
Želim ga udariti, koraknuti natrag i gledati ga kako pati.
Želim njegovo srce.»

str. 16 Kad bih vam pokušala opisati svoju obitelj, a to ću upravo i učiniti, lako biste zaključili da je Anni pila da zaboravi. Ja sam pila kako bih bila sretna. Otac je pio kako bi mogao biti u pogonu. Baka s majčine strane je pila kako bi lakše zaspala. Teta Selma je pila kako bi bila zločestija nego inače. Rikard, djed s majčine strane, za sebe je tvrdio da ne pije, iako sam čula da se obogatio u Americi prodajom žestokih pića – ali to je bilo davno.
Julie je bila jedina u obitelji – kako ono kažu? – prirodna i umjerena u piću. Nažalost! Kad se sve zbroji to joj i nije bilo od neke koristi. Nije mogla zaboraviti, nije bila sretna, nije mogla spavati nije bila zla. A nije si ni obogatila. (…)
Da, gledala sam te tamo ispred oltara i mislila kako je najjadniji dokaz ljubavi kojeg dvoje ljudi može dati jedno drugom, obećanje ljubavi za vijeke vjekova, kao da to uopće postoji – što to svećenik govori? Julie, čuješ li što govori? Kaže da ako dođe trenutak kad više ne budete dovoljno jaki voljeti jedno drugo, kad više ne budete u stanju voljeti jedno drugo, trebat ćete znati da je ljubav, ljubav sama po sebi, veća nego sposobnost pojedinca da voli, jer ljubav dolazi od Boga, a Božja ljubav je vječna, kaže on (…)

str. 18 Od Anni sam naučila tri stvari. Naučila sam da neki svoje uloge igraju pažljivo a neki nemarno. A ti moraš naučiti igrati svoju ulogu pažljivo, običavala je govoriti.
To je bilo prvo.
Drugo je ono što mi je govorila kad sam bila mala, od nekih sedam ili osam godina, kad sam bila tužna. Govorila mi je da nikad ne smijem pokazati koliko sam tužna. Nikada im ne dopusti takvu prednost. (…)
Treća stvar je replika koju je izmislila baka, ali koju je Anni koristila kako moto svog života: Ne osvrći se iza sebe, precrtaj što je bilo, nastavi dalje.

str. 25 Kad je otac sjeo u auto i odvezao se od stana u Ulici Jacoba Aalla do stana u četvrti Toyen, Anni je plakala na način kao nikada do tada. U njoj se sve otvorilo i nahrupilo van. Nezaustavljivo. Anni je plakala jer je znala da od tog trenutka ona za oca ne predstavlja ništa. Ništa. Nula. Pokušaj shvatiti, ništa. Otac nije nestao. Otac se preselio, otac je otišao, otac je krenuo svojim putem, ali nije nestao. Drugi su ti koji su nestali. Baš kao momak, i momkova majka, i sada naša majka.
Dosta mi je više, rekao je otac. Dosta mi te je.
Julie i ja smo bile očeva srca dva. Rekao je to na odlasku. Vi ste moja srca dva, rekao je i pomilovao nas po kosi, onako kako je to običavao činiti. Mi nismo nestale. Mi nismo bile ništa. Vjerujem da smo Julie i ja, Julie u svakom slučaju, tijekom cijelog našeg djetinjstva, pa čak i kasnije, živjele sa saznanjem da nismo nestale, da, bez obzira što učinile, ne smijemo nestati. Stoga smo stajale pored prozora i mahale ocu, smiješile se i mahale dok je odlazio u auto, i morala sam uštinuti Julie za ruku da ne padne. Molim te, Julie, ispravi se. A Anni je plakala u pokrajnjoj sobi, ali mi smo bile male djevojčice, ona je bila odrasla žena, pa je, mislila sam, sve to njen problem.

str. 27 Fritz i Edel sjede u trećem redu, jedno uz drugo, kao dva jaja u kartonskoj kutiji. Edel se polako okreće, vidi Selmu kako šepa sredinom crkve, vidi sjenu njenoga maloga pogrbljenog tijela, obris lica, iščekujući široki i podli osmijeh na njenom licu. Edel to vidi i zna što slijedi, polaže svoju ruku na sinovu. Fritz mirno sijedi i gleda u pod, glavu skupio među ramenima. Selma uživa u ovome. Uživa u činjenici da je se svi boje, uživa odšepati ravno do Edel i Fritza u treći red, uživa prijateljski potapšati Fritza po ramenu i reći mu, ako danas povratiš po meni, povratit ću i ja po tebi.

str. 28 Dopustite da vam predstavim Arvida i Torild: dvoje nesretnih bijesnih ljudi koji se pitaju zašto su se uopće oženili, prije dvadeset godina, odmah poslije gimnazije , zašto su opće ostali u braku nakon što se Arvid zaljubio u jednu djevojku po imenu Karoline prije šesnaest godina i zašto su uopće još uvijek u braku, kad je ostalo samo ono čisto: čista mržnja, čista strava, čisti prezir, čisti očaj.

str. 33 Što bi čovjek trebao učiniti? Dopustiti sebi da se udvara drugoj ženi i time prevari suprugu, ili odoljeti napasti i uživati u vlastitoj vjernosti i čistoj savjesti.
Na izlasku iz kina (film: Ljubav poslijepodne) otac je navukao kaput i rekao da on ne bi, da je na mjestu čovjeka, rekao ne drugoj ženi. Ne zato jer je bila lijepa, nego zato jer nije htjela odustati.
Nemoguće je reći ne ženi koja ne odustaje. (…)
Karin, što se tiče nevjere, dat ću ti jedan dobar savjet, rekao je otac.
Savjet glasi: Nikada ne priznaj nevjeru! Ako te pritisnu optužbama, prijekorima, sumnjama, čvrstim dokazima – ne priznaj nikad! To su trenuci kad moraš lagati kao da ti je život u pitanju, što najvjerojatnije i jest.

str. 38 Tada me je zgrabila. Ti prokleto odvratno derište, što mi to govoriš, drečala je. Anni me je zgrabila i tresla tako snažno da mi se zavrtjelo u glavi. Nakon što me je dobro protresla, počela sam plakati i govoriti, nisam ubila Peta, nisam stvarno, zar ti nije jasno?
Anni me pustila. Anni je stajala kao ukopana.
Onda me je opet počela tresti.
Nije stvar u tome, vrištala je, stvar je u tome da si ti jedna zločesta, lažljiva djevojčica. Smirila se na trenutak, obuzdala glas koji je odjekivao po sobi. Onda je prošaptala: Karin, volim te jer sam ti majka, ali ne sviđaš mi se baš previše.
Tog sam dana shvatila razliku između laži koja se isplati i laži koja se ne isplati.

str. 41
This will make you laugh
I staked my dreams on you
This will make you laugh
They never did come true
I took a chance on the one romance
and woved it couldn't miss
But I should have known
to never judge
a heart by a kiss.

str. 50 Majka ti je glupa, sestra ti je glupa, baka ti je bila krajnje glupa, tvoja baka je bila toliko glupa da nije ništa shvaćala, ali ja nisam glupa. Jasno da sam primijetila.
Namjeravam ga zavesti, kažem.
Pa, kaže Selma, ne bi se baš reklo da napreduješ u tom pogledu.
I ne bi, kažem. Imaš neki dobar savjet?
Povlači dim.
Jesi li pokušala sa šarmom? kaže.
Vjerujem da jesam, kažem.
Jesi li ga pokušala pogledati duboko u oči?
Jesam. Ne obraća pažnju na mene.
Jesi li pokušala razgovarati s njim?
Jesam, prije par trenutaka. Bez uspjeha.
Jesi li pokušala otići ravno k njemu i reći mu da želiš spavati s njim, da je sve što od njega očekuješ samo to da ti bude na raspolaganju petnaestak minuta.
Nisam. Ali vjerujem da ni to ne bi dalo rezultata. Mislim da nije tip koji bi pao na to.
Znači, ni to, kaže. Kad sam bila mlada, tvojih godina, kod mene je to palilo. Ali ja sam bila ljepša od tebe, to je pomagalo.
Imaš još koji savjet?
Jesi mu pokušala laskati? kaže.
Laskati?
Da, laskati. Tu je pobjeda sigurna, nikad se ne gubi, kaže.
Laskati, kažem.
Laskati, kaže Selma.
Ali kako? kažem. Čemu ću mu laskati? Ne poznajem ga.
U tome i jest cijela poanta, kaže, što manje poznaješ nekog muškarca, to je lakše laskati mu. (…)
Ali, kako, kažem.
Karin, budi glumica! Budi glumica!
Selma ponovno kašlje, pa me hvata za ramena i tiho mi govori: Gledaj ga i neka shvati da možeš proniknuti u veliku tajnu koju nosi u srcu.
Koju veliku tajnu?
Nije stvar u tome, kaže. Sasvim je moguće da u srcu ne nosi ništa, najvjerojatnije i ne nosi. Stvar je u tome da bi on rado vjerovao da nosi, i da netko vidi da nosi. Karin, svi žele biti više od onog što jesu, i zato onom momku tamo ostavi dojam da ti vidiš kako je on više od onoga što zapravo jest, da ti vidiš da u svom srcu nosi veliku tajnu, da se ističe, da je drugačiji, da ga je Bog poljubio. I gotov posao. Tvoj je.

str. 94 Kovčeg sam, rekao je nevjerni suprug, zamišljam ga kako se možda i lagano smiješi, kovčeg sam spakirao prije skoro deset godina, draga moja, točno četiri mjeseca nakon što smo se vjenčali. Što će reći: Počeo sam ga pakirati tada. Malo po malo, razumiješ. Svaki put kad bi legla na kauč i ispružila se u onom velikom odvratnom pletenom džemperu kojega si ti toliko voljela, jedva se trudeći da otvoriš usta kako bi mi naređivala, praktički podrigivala naređenja, molim te donesi mi čašu mlijeka, molim te donesi mi jednu jabuku, molim te donesi mi zdjelu čipsa. Ili svaki put kad bi mi obavila ruke oko vrata, dok sam sjedio i čitao knjigu ili slušao glazbu ili jednostavno gledao kroz prozor, kad bi mi obavila ruke oko vrata i prošaptala o čemu razmišljaš, o čemu razmišljaš? I svaki put bi se prisiljavao smisliti odgovor koji bi te zadovoljio, razmišljam o našem ljetnom odmoru ili baš nam je bilo dobro u kinu prošli tjedan ili kako si lijepa u toj haljini ili možda bismo mogli obojiti kuhinju u žuto jer ti si uvijek željela preuređivati, nikada nisi bila zadovoljna; i svaki put kad bi jela suhe šljive; tko zaboga jede suhe šljive, ždere šljivu za šljivom kao što to ti činiš – i mljackaš. I svaki put, razumiješ, nešto tome slično, ovaj ili onaj detalj, ja sam pakirao u kovčeg po jedan odjevni predmet. Gaćice, košulju, jednu čarapu, drugu čarapu, svilenu kravatu, potkošulju…Što je tvoja…kako reći? Što je tvoja uvreda bila gora…to sam pakirao veće i ljepše odjevne predmete. Ako si kašljala cijelu noć, što ponekad činiš, pakirao sam džemper. Za svako tvoje «o čemu razmišljaš» pakirao sam kravatu. Za svaku suhu šljivu jednu čarapu. Kad si me silila da spavam s tobom, kao što me, naravno, na tebi svojstven način, siliš da spavam s tobom, pakirao sam lanenu košulju. I ponekad, kad sam na svojim prstima osjetio tvoj miris znao sam spakirati i cijelo odijelo.

str. 117 Ponekad se pitam: Kad je brak gotov?
Sasvim sigurno i prije nego bračni partneri zajednički zaključe, sad je gotovo, sad se moramo rastati – i stvarno se razvedu.
Zato se pitam: Kad je neki brak gotov?
Je li to onda kad jedno od nas pomisli: Da bar umreš.
Je li to onda kad jedno od nas (prvi put) kaže: Ne želim više živjeti s tobom. Uništavaš mi život.
Je li to onda kad jedno od nas bulji u strop i šapće: Učinit ću bilo što samo da ne spavam noćas s tobom?

str. 205 Otac je jednom rekao da se brak koji opstaje sastoji od dvije stvari: dobrog prijateljstva i gorljivog seksa.

str. 206 Julie čita iz knjige (Ahmet Altan, Osobna povijest osamljenosti):
«Ne znaš ni gdje bi stao ni kuda bi krenuo, niti znaš tko stoji i sluša na drugom kraju. Ne možeš biti siguran da će te netko čuti. Netko ti to mora kazati – netko mora reći: «Čujem to što govoriš, ovdje – na drugom kraju spilje. Nisi sam. Ako govoriš normalnim glasom, čujem sve što kažeš.» Ali ovo ti ne govore uvijek, i tako se može dogoditi da uzalud vrištiš.»
Julie:
Onog dana kad sam te nazvala mislila sam da želim otići, da će sve biti u redu ako samo odem.
Bio je to pakao.
Pakao.
Pa ipak iznova ponavljamo: zbog Sandera. Moramo ostati zajedno zbog Sandera.
Jednom je Sander rekao: Zašto se ne rastavite, pa da se ne morate više svađati?
Ponekad kad se svađamo – premda mislimo da govorimo tiho – Sander dođe k nama i plače i drži se za uši. Ruke mu se tresu kao kakvom starcu.
Prestanite!
Prestanite!
Prestanite!
Zbog Sandera putujemo u Italiju. Čuješ li kako kukavički to zvuči? Čuješ li? Zar ćemo mu nametnuti i taj teret – zajedno sa svim ostalim?
U Italiju putujemo zbog nas. Jer se bojimo. Jer ništa nije bolnije ni užasnije ni groznije ni razornije od rastave braka. Ali da je ljubav trebala biti dio plana?
Da će se ljubav nekako opet pojaviti tamo, u kafiću, nakon toliko godina?
Možda je prava riječ pomirenje? Možda je stisak ruke ono čemu se sada možemo nadati? Možda ne bismo trebali omalovažavati stisak ruke?
Mislim na jednu drugu riječ. Pala mi je na pamet jednog dana. Riječ primirje.
Mislim: Možda ne ljubav. Možda ne opraštanje. U svakom slučaju ne onako kako smo navikli shvaćati te riječi. Ali možda primirje.
Primirje?
Možemo li odatle početi? Zbog Sandera?
Aleksander! Slušaj me!
Jednom sam pročitala jednu knjigu. Sjećam se jedne rečenice:
«I pakao se mora opremiti.»
U ovom trenutku, više od toga ne možemo obećati jedno drugom.