«Od europskih kritičara nazvan «pravim remek-djelom», debitantski roman mlade norveške spisateljice, Linn Ullman, o tome tko smo, napose u složenim obiteljskim odnosima – prije nego «utonemo u san» - ima dva snažna i uvjerljiva argumenta u svoju korist – znatiželju, samosvijest i slobodoumnost glavnog lika, djevojke Karin Blum te mlad i osebujan jezični izražaj spisateljice.
Roman opisuje tri generacije norveške obitelji, čija se sudbina proteže od današnjeg Osla do Brooklyna tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u kojoj životne okolnosti, strasti i predrasude stvaraju složene odnose.
Iako sugerira da piše «povijest usamljenosti», spisateljica istovremeno s ljubavlju i otvoreno govori o obiteljskim sponama – takvim kakve već jesu – o ljubavi, braku, seksualnosti, majčinstvu, odrastanju. Potičući nas analizom emocionalne baštine obitelji Blum, čas nježno čas grubo, da razmišljamo o vlastitoj emocionalnoj baštini.»
str. 7 Raniner Marie Rilke:
Htio bih nekog pjesmom uspavati,
kraj nekog sjediti, kraj nekog bdjeti.
Htio bih te uljuljkivati i nježno ti pjevati,
pratiti te u san, iz sna.
Htio bih da sam jedini u kući
koji zna: noć je hladna.
I htio bih da se slušanju predam,
da slušam i tebe, i svijet, i šumu.
Dozive kucanjem šalju ure,
vrijeme se providi do dna.
A vani prolazi neznanac
i laje nepoznat pas.
I potom tišina. Moje oči počivaju na tebi
da nježno te drže, i puste
kad pokrene se nešto u mraku.
str. 9 Joe Frazier:
«Ne želim nokautirati svog protivnika.
Želim ga udariti, koraknuti natrag i gledati ga kako pati.
Želim njegovo srce.»
str. 16 Kad bih vam pokušala opisati svoju obitelj, a to ću upravo i učiniti, lako biste zaključili da je Anni pila da zaboravi. Ja sam pila kako bih bila sretna. Otac je pio kako bi mogao biti u pogonu. Baka s majčine strane je pila kako bi lakše zaspala. Teta Selma je pila kako bi bila zločestija nego inače. Rikard, djed s majčine strane, za sebe je tvrdio da ne pije, iako sam čula da se obogatio u Americi prodajom žestokih pića – ali to je bilo davno.
Julie je bila jedina u obitelji – kako ono kažu? – prirodna i umjerena u piću. Nažalost! Kad se sve zbroji to joj i nije bilo od neke koristi. Nije mogla zaboraviti, nije bila sretna, nije mogla spavati nije bila zla. A nije si ni obogatila. (…)
Da, gledala sam te tamo ispred oltara i mislila kako je najjadniji dokaz ljubavi kojeg dvoje ljudi može dati jedno drugom, obećanje ljubavi za vijeke vjekova, kao da to uopće postoji – što to svećenik govori? Julie, čuješ li što govori? Kaže da ako dođe trenutak kad više ne budete dovoljno jaki voljeti jedno drugo, kad više ne budete u stanju voljeti jedno drugo, trebat ćete znati da je ljubav, ljubav sama po sebi, veća nego sposobnost pojedinca da voli, jer ljubav dolazi od Boga, a Božja ljubav je vječna, kaže on (…)
str. 18 Od Anni sam naučila tri stvari. Naučila sam da neki svoje uloge igraju pažljivo a neki nemarno. A ti moraš naučiti igrati svoju ulogu pažljivo, običavala je govoriti.
To je bilo prvo.
Drugo je ono što mi je govorila kad sam bila mala, od nekih sedam ili osam godina, kad sam bila tužna. Govorila mi je da nikad ne smijem pokazati koliko sam tužna. Nikada im ne dopusti takvu prednost. (…)
Treća stvar je replika koju je izmislila baka, ali koju je Anni koristila kako moto svog života: Ne osvrći se iza sebe, precrtaj što je bilo, nastavi dalje.
str. 25 Kad je otac sjeo u auto i odvezao se od stana u Ulici Jacoba Aalla do stana u četvrti Toyen, Anni je plakala na način kao nikada do tada. U njoj se sve otvorilo i nahrupilo van. Nezaustavljivo. Anni je plakala jer je znala da od tog trenutka ona za oca ne predstavlja ništa. Ništa. Nula. Pokušaj shvatiti, ništa. Otac nije nestao. Otac se preselio, otac je otišao, otac je krenuo svojim putem, ali nije nestao. Drugi su ti koji su nestali. Baš kao momak, i momkova majka, i sada naša majka.
Dosta mi je više, rekao je otac. Dosta mi te je.
Julie i ja smo bile očeva srca dva. Rekao je to na odlasku. Vi ste moja srca dva, rekao je i pomilovao nas po kosi, onako kako je to običavao činiti. Mi nismo nestale. Mi nismo bile ništa. Vjerujem da smo Julie i ja, Julie u svakom slučaju, tijekom cijelog našeg djetinjstva, pa čak i kasnije, živjele sa saznanjem da nismo nestale, da, bez obzira što učinile, ne smijemo nestati. Stoga smo stajale pored prozora i mahale ocu, smiješile se i mahale dok je odlazio u auto, i morala sam uštinuti Julie za ruku da ne padne. Molim te, Julie, ispravi se. A Anni je plakala u pokrajnjoj sobi, ali mi smo bile male djevojčice, ona je bila odrasla žena, pa je, mislila sam, sve to njen problem.
str. 27 Fritz i Edel sjede u trećem redu, jedno uz drugo, kao dva jaja u kartonskoj kutiji. Edel se polako okreće, vidi Selmu kako šepa sredinom crkve, vidi sjenu njenoga maloga pogrbljenog tijela, obris lica, iščekujući široki i podli osmijeh na njenom licu. Edel to vidi i zna što slijedi, polaže svoju ruku na sinovu. Fritz mirno sijedi i gleda u pod, glavu skupio među ramenima. Selma uživa u ovome. Uživa u činjenici da je se svi boje, uživa odšepati ravno do Edel i Fritza u treći red, uživa prijateljski potapšati Fritza po ramenu i reći mu, ako danas povratiš po meni, povratit ću i ja po tebi.
str. 28 Dopustite da vam predstavim Arvida i Torild: dvoje nesretnih bijesnih ljudi koji se pitaju zašto su se uopće oženili, prije dvadeset godina, odmah poslije gimnazije , zašto su opće ostali u braku nakon što se Arvid zaljubio u jednu djevojku po imenu Karoline prije šesnaest godina i zašto su uopće još uvijek u braku, kad je ostalo samo ono čisto: čista mržnja, čista strava, čisti prezir, čisti očaj.
str. 33 Što bi čovjek trebao učiniti? Dopustiti sebi da se udvara drugoj ženi i time prevari suprugu, ili odoljeti napasti i uživati u vlastitoj vjernosti i čistoj savjesti.
Na izlasku iz kina (film: Ljubav poslijepodne) otac je navukao kaput i rekao da on ne bi, da je na mjestu čovjeka, rekao ne drugoj ženi. Ne zato jer je bila lijepa, nego zato jer nije htjela odustati.
Nemoguće je reći ne ženi koja ne odustaje. (…)
Karin, što se tiče nevjere, dat ću ti jedan dobar savjet, rekao je otac.
Savjet glasi: Nikada ne priznaj nevjeru! Ako te pritisnu optužbama, prijekorima, sumnjama, čvrstim dokazima – ne priznaj nikad! To su trenuci kad moraš lagati kao da ti je život u pitanju, što najvjerojatnije i jest.
str. 38 Tada me je zgrabila. Ti prokleto odvratno derište, što mi to govoriš, drečala je. Anni me je zgrabila i tresla tako snažno da mi se zavrtjelo u glavi. Nakon što me je dobro protresla, počela sam plakati i govoriti, nisam ubila Peta, nisam stvarno, zar ti nije jasno?
Anni me pustila. Anni je stajala kao ukopana.
Onda me je opet počela tresti.
Nije stvar u tome, vrištala je, stvar je u tome da si ti jedna zločesta, lažljiva djevojčica. Smirila se na trenutak, obuzdala glas koji je odjekivao po sobi. Onda je prošaptala: Karin, volim te jer sam ti majka, ali ne sviđaš mi se baš previše.
Tog sam dana shvatila razliku između laži koja se isplati i laži koja se ne isplati.
str. 41
This will make you laugh
I staked my dreams on you
This will make you laugh
They never did come true
I took a chance on the one romance
and woved it couldn't miss
But I should have known
to never judge
a heart by a kiss.
str. 50 Majka ti je glupa, sestra ti je glupa, baka ti je bila krajnje glupa, tvoja baka je bila toliko glupa da nije ništa shvaćala, ali ja nisam glupa. Jasno da sam primijetila.
Namjeravam ga zavesti, kažem.
Pa, kaže Selma, ne bi se baš reklo da napreduješ u tom pogledu.
I ne bi, kažem. Imaš neki dobar savjet?
Povlači dim.
Jesi li pokušala sa šarmom? kaže.
Vjerujem da jesam, kažem.
Jesi li ga pokušala pogledati duboko u oči?
Jesam. Ne obraća pažnju na mene.
Jesi li pokušala razgovarati s njim?
Jesam, prije par trenutaka. Bez uspjeha.
Jesi li pokušala otići ravno k njemu i reći mu da želiš spavati s njim, da je sve što od njega očekuješ samo to da ti bude na raspolaganju petnaestak minuta.
Nisam. Ali vjerujem da ni to ne bi dalo rezultata. Mislim da nije tip koji bi pao na to.
Znači, ni to, kaže. Kad sam bila mlada, tvojih godina, kod mene je to palilo. Ali ja sam bila ljepša od tebe, to je pomagalo.
Imaš još koji savjet?
Jesi mu pokušala laskati? kaže.
Laskati?
Da, laskati. Tu je pobjeda sigurna, nikad se ne gubi, kaže.
Laskati, kažem.
Laskati, kaže Selma.
Ali kako? kažem. Čemu ću mu laskati? Ne poznajem ga.
U tome i jest cijela poanta, kaže, što manje poznaješ nekog muškarca, to je lakše laskati mu. (…)
Ali, kako, kažem.
Karin, budi glumica! Budi glumica!
Selma ponovno kašlje, pa me hvata za ramena i tiho mi govori: Gledaj ga i neka shvati da možeš proniknuti u veliku tajnu koju nosi u srcu.
Koju veliku tajnu?
Nije stvar u tome, kaže. Sasvim je moguće da u srcu ne nosi ništa, najvjerojatnije i ne nosi. Stvar je u tome da bi on rado vjerovao da nosi, i da netko vidi da nosi. Karin, svi žele biti više od onog što jesu, i zato onom momku tamo ostavi dojam da ti vidiš kako je on više od onoga što zapravo jest, da ti vidiš da u svom srcu nosi veliku tajnu, da se ističe, da je drugačiji, da ga je Bog poljubio. I gotov posao. Tvoj je.
str. 94 Kovčeg sam, rekao je nevjerni suprug, zamišljam ga kako se možda i lagano smiješi, kovčeg sam spakirao prije skoro deset godina, draga moja, točno četiri mjeseca nakon što smo se vjenčali. Što će reći: Počeo sam ga pakirati tada. Malo po malo, razumiješ. Svaki put kad bi legla na kauč i ispružila se u onom velikom odvratnom pletenom džemperu kojega si ti toliko voljela, jedva se trudeći da otvoriš usta kako bi mi naređivala, praktički podrigivala naređenja, molim te donesi mi čašu mlijeka, molim te donesi mi jednu jabuku, molim te donesi mi zdjelu čipsa. Ili svaki put kad bi mi obavila ruke oko vrata, dok sam sjedio i čitao knjigu ili slušao glazbu ili jednostavno gledao kroz prozor, kad bi mi obavila ruke oko vrata i prošaptala o čemu razmišljaš, o čemu razmišljaš? I svaki put bi se prisiljavao smisliti odgovor koji bi te zadovoljio, razmišljam o našem ljetnom odmoru ili baš nam je bilo dobro u kinu prošli tjedan ili kako si lijepa u toj haljini ili možda bismo mogli obojiti kuhinju u žuto jer ti si uvijek željela preuređivati, nikada nisi bila zadovoljna; i svaki put kad bi jela suhe šljive; tko zaboga jede suhe šljive, ždere šljivu za šljivom kao što to ti činiš – i mljackaš. I svaki put, razumiješ, nešto tome slično, ovaj ili onaj detalj, ja sam pakirao u kovčeg po jedan odjevni predmet. Gaćice, košulju, jednu čarapu, drugu čarapu, svilenu kravatu, potkošulju…Što je tvoja…kako reći? Što je tvoja uvreda bila gora…to sam pakirao veće i ljepše odjevne predmete. Ako si kašljala cijelu noć, što ponekad činiš, pakirao sam džemper. Za svako tvoje «o čemu razmišljaš» pakirao sam kravatu. Za svaku suhu šljivu jednu čarapu. Kad si me silila da spavam s tobom, kao što me, naravno, na tebi svojstven način, siliš da spavam s tobom, pakirao sam lanenu košulju. I ponekad, kad sam na svojim prstima osjetio tvoj miris znao sam spakirati i cijelo odijelo.
str. 117 Ponekad se pitam: Kad je brak gotov?
Sasvim sigurno i prije nego bračni partneri zajednički zaključe, sad je gotovo, sad se moramo rastati – i stvarno se razvedu.
Zato se pitam: Kad je neki brak gotov?
Je li to onda kad jedno od nas pomisli: Da bar umreš.
Je li to onda kad jedno od nas (prvi put) kaže: Ne želim više živjeti s tobom. Uništavaš mi život.
Je li to onda kad jedno od nas bulji u strop i šapće: Učinit ću bilo što samo da ne spavam noćas s tobom?
str. 205 Otac je jednom rekao da se brak koji opstaje sastoji od dvije stvari: dobrog prijateljstva i gorljivog seksa.
str. 206 Julie čita iz knjige (Ahmet Altan, Osobna povijest osamljenosti):
«Ne znaš ni gdje bi stao ni kuda bi krenuo, niti znaš tko stoji i sluša na drugom kraju. Ne možeš biti siguran da će te netko čuti. Netko ti to mora kazati – netko mora reći: «Čujem to što govoriš, ovdje – na drugom kraju spilje. Nisi sam. Ako govoriš normalnim glasom, čujem sve što kažeš.» Ali ovo ti ne govore uvijek, i tako se može dogoditi da uzalud vrištiš.»
Julie:
Onog dana kad sam te nazvala mislila sam da želim otići, da će sve biti u redu ako samo odem.
Bio je to pakao.
Pakao.
Pa ipak iznova ponavljamo: zbog Sandera. Moramo ostati zajedno zbog Sandera.
Jednom je Sander rekao: Zašto se ne rastavite, pa da se ne morate više svađati?
Ponekad kad se svađamo – premda mislimo da govorimo tiho – Sander dođe k nama i plače i drži se za uši. Ruke mu se tresu kao kakvom starcu.
Prestanite!
Prestanite!
Prestanite!
Zbog Sandera putujemo u Italiju. Čuješ li kako kukavički to zvuči? Čuješ li? Zar ćemo mu nametnuti i taj teret – zajedno sa svim ostalim?
U Italiju putujemo zbog nas. Jer se bojimo. Jer ništa nije bolnije ni užasnije ni groznije ni razornije od rastave braka. Ali da je ljubav trebala biti dio plana?
Da će se ljubav nekako opet pojaviti tamo, u kafiću, nakon toliko godina?
Možda je prava riječ pomirenje? Možda je stisak ruke ono čemu se sada možemo nadati? Možda ne bismo trebali omalovažavati stisak ruke?
Mislim na jednu drugu riječ. Pala mi je na pamet jednog dana. Riječ primirje.
Mislim: Možda ne ljubav. Možda ne opraštanje. U svakom slučaju ne onako kako smo navikli shvaćati te riječi. Ali možda primirje.
Primirje?
Možemo li odatle početi? Zbog Sandera?
Aleksander! Slušaj me!
Jednom sam pročitala jednu knjigu. Sjećam se jedne rečenice:
«I pakao se mora opremiti.»
U ovom trenutku, više od toga ne možemo obećati jedno drugom.
