neveragain

nedjelja, 24.04.2005.

Henrik Ibsen: Nora (ili Lutkina kuća)

"... Samo sam bila vesela. A ti si uvijek bio tako ljubazan prema meni. Naša kuća bila je samo kuća u kojoj se djeca igraju. Lutkice. Kod kuće je otac postupao sa mnom kao s malom lutkom, a ti ovdje postupaš sa mnom kao s velikom lutkom. A djeca su opet bile moje lutkice. Uživala sam kad se igraš sa mnom kao što djeca uživaju kad se ja igram s njima. To je bio naš brak..."

"...Pa to je strahota! Kako se možeš odreći svojih najsvetijih dužnosti?
Što misliš, koje su moje najsvetije dužnosti?
Zar ti to uistinu moram reći? Zar to nisu dužnosti prema mužu i djeci?
Imam ja i drugih svetih dužnosti.
Nemaš. Koje bi to bile?
Dužnost prema samoj sebi.
Ti si prije svega žena i majka.
U to više ne vjerujem. Mislim sa sam ponajprije čovjek - ja kao i ti, ili ću barem pokušati da to budem. Dobro znam Torvalde, da ti većina ljudi danas daje za pravo. Ali se ja više ne mogu zadovoljiti onim što većina govori i što piše u knjigama. Moram samostalno razmišljati o stvarima i nastojati da ih razumijem..."

"...Ali nitko za voljenog ne žrtvuje svoju čast.
Kakva sam sada, nisam žena za te.
Imam snage da postanem drugačiji.
Možda, kad ti se lutka oduzme..."

Komentari (0) - Isprintaj - #