neveragain

petak, 29.04.2005.

Kako prihvatiti poraz

Kako znati kad je vrijeme da se povučete i priznate poraz?
Posvetite nečemu svoje vrijeme, trudite se i na kraju ispadne da je sve bilo uzalud. Jel treba na kraju priznati poraz ili ipak i dalje ustrajati iako ni sami ne znate čemu trud. U Alkemičaru je rečeno da ljudi obično odustanu tik pred ciljem i da uopće nisu bili svjesni da su bili tek maleni korak od ostvarenja cilja. Ali što ako ste već više puta mislili da ste došli do te točke pa ste još malo ostali, ali ipak ništa – ne ubije li to čovjeku volju?
Kako znati da je zbilja vrijeme da odustane i da li to odustajanje ipak može biti dostojanstveno u vašim očima? Jer kako si priznati da ipak ne možete učiniti ono za što ste još nedavno mislili da vam neće predstavljati problem. A kako i nakon toga započeti nešto drugo ispočetka kad vas je ovo slomilo – jel čovjek ipak može nekako baš zbog tog neuspjeha naći u sebi dovoljno hmm… recimo inata da baš u sljedećoj stvari uspije. Jel to moguće? I jel to ispravan način? Možda barem za početak – da imamo neku početnu točku, a kasnije nađemo prave razloge – jel bi to išlo?
A možda nam je baš trebao taj neuspjeh da bi pronašli nešto bolje, zadali si neki novi cilj koji bi nas više ispunio i usrećio iako možda nismo ni svjesni da postoji bolje – Ibsenova Nora je imala savršen život do momenta kad je shvatila da je to sve ipak velika laž i odlučila prihvatiti činjenicu, ma koliko to bilo bolno, da je sve to bila pogreška, smogla je snage da si to prizna i još važnije, da to promijeni iako nije znala kako će dalje – znala je samo da život kakav je imala do tog trenutka mora stati.
A što je s ljudima oko nas – jel pri tome moramo misliti i na njih? Dolazimo do točke kad trebamo prihvatiti činjenicu da neke stvari ipak ne možemo napraviti i to nam grozno pada, a onda su tu još i druge osobe sa svojim očekivanjima – nemalo puta se dogodilo da su ljudi ustrajali u stvarima za koje su si priznali da ih ne mogu ostvariti, ali za volju drugih, nastavili su istim putem jer im je bila dovoljno poražavajuća činjenica da su sami shvatili svoju nemoć pa nisu htjeli da i drugi pate kao i oni te su nastavili s farsom. Jel su to oni ljudi koje svakodnevno gledamo oko sebe koji govore: «Da je meni opet biti mlad – sad bih sve drugačije» i koji uvijek nekoga navode kao razlog zbog kojeg nisu imali kvalitetan život. Jel ne shvaćaju da su ipak oni ti koji su krivi jer živjeti lažni život da bi nekoga zadovoljili i poštedjeli ih nekih loših osjećaja nije život; možda je to lijepa gesta, ali nije život – kako možemo nazvati životom nešto što nas čini tako nesretnim da samo čekamo da se sve što prije završi? Ali ako tim osobama priznamo svoju nemoć i pomanjkanje volje za nastavkom puta, kako se nositi s onim pogledom punim razočarenja koje im se vidi u očima. Jel je to trenutak kad moramo biti sebični i reći im da je sad došao trenutak kad moramo postaviti sebe na prvo mjesto, a njihove osjećaje i želje negdje dalje na listi prioriteta? Ali čini mi se da nam ponekad za to treba više snage nego za to da sami sebi priznamo da je vrijeme da odustanemo – jer suočiti se sam sa sobom ponekad je lakše nego suočiti se s drugima. Ali za početak je vjerojatno već velika stvar ako se možemo suočiti sami sa sobom i biti iskreni barem prema sebi…

"Why can't I ignore it?
I keep giving in but I should
Know better
Cause there was something about
The way you looked at me
And it’s strange that things
Change
But not me wanting you so
Desperately
So desperately"
(www.love_is_suicide.zip.net)

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>