neveragain

Konačno se i u mom gradu održalo nešto što je bilo vrijedno izlaska iz kuće – jučer je u novootvorenom Blue Moon Caffe-u svirao Tony Lee King (Antonio Čulina) i njegov band.
Za one koji ne znaju – on je jedan od rijetkih (ako ne i jedini) koji je u Hrvatskoj, što se tiče glazbe dobar. Šta dobar, odličan, fenomenalan...! Inače često pjeva na ulicama Zagreba, Rijeke i Varaždina (koliko je meni poznato), a sad je u Varaždinu, konačno!, bio organiziran i koncert. Svi koji vole nešto u stilu npr. B.B Kinga, Erica Cleptona, Pink Floyda, Joe Cockera, Hendrixa i tome slično – ovo bi im se sigurno svidjelo.
Čovjek ih sve "skida" toliko uvjerljivo da ako zatvorite oči ne bi ni znali da ne sviraju oni. Naravno, ima on i svoje stvari.
Dakle, skupilo se podosta ljudi i koncert je počeo. Izgleda da neki još uvijek nemaju osnovnu kulturu pa ne znaju da se za vrijeme ovakvog koncerta ne priča pa nam je to podiglo tlak, ali Tonyjev glas i zvuk njegove gitare ubrzo nas je smirio pa smo se usredotočili na to. Mogu jedino reći da sam oduševljena. Inače ga često susrećem u gradu, ali mi je onda malo, recimo bad stajati toliko dugo koliko bih htjela na ulici slušajući ga, tako da mi je ovo bilo super. Svirali su tri puta po nekih dvadesetak minuta i vjerujte mi, bilo je fantastično – poslije koncerta smo, naravno, kupili i novi CD – malo je neuobičajen pošto smo naviknuti slušati ga na električnoj gitari, a "Anytime Is The Right Time" je napravljen na akustičnoj. Preporučujem, dakako, ovaj CD (naravno i onaj ranije - "All Alone" – na njemu su i prerade i vlastite stvari, dok su na novome samo vlastite) svima koji vole lagani blues – za jutra kad vam se ne da dići iz kreveta ili za neke romantične večeri ili jednostavno da si u bilo koje doba dana "guštate".
Moram reći da je meni ipak najdraža kombinacija samo on i električna gitara. Mislim, svaka čast bandu – bili su za 10, ali meni je ipak najdraži Tonyjev glas praćen samo čistim zvukom gitare.

Evo što Dražen Vrdoljak rekao za ovaj CD:
"Godine 2003. Tony Lee King navršio je četrdesetu, dovoljno zreo da shvati kako se u životu mogao opredijeliti i za probitačniju karijeru od one hrvatskog glasnogovornika bluesa. Utoliko više što je njegov 40. rođendan koincidirao s planetarnim obilježavanjem prvoga stoljeća afro-američke glazbe, u čijoj su povijesti upravo gubitnici odigrali mnoge zapažene uloge. No, već je bilo prekasno da se opterećuje dilemama oko ispravnosti svoga izbora, a nije ni imao razloga. Nastupni CD 'All Alone' (2000.) došao mu je kao zaslužena (diskografska) potvrda da se – suprotno njezinu nazivu – nakon odrađenih obaveza prema izabranom žanru na klupskim, kolektivnim ili uličnim nastupima, ne treba osjećati kao marginaliziran i sasvim sam. Kako bi dodatno potkrijepio predodžbu o glazbeniku koji je narječja bluesa svladao podjednako tečno poput jezika što ih je naučio za čestih putovanja Europom, sljedeći album 'Live In Maremis' (2002.) obilježio je standardima niza uzora: od B.B.Kinga i Johna Lee Hookera do Willieja Dixona i Roberta Johnsona. Na trećem izdanju 'Anytime is the Right Time' Tony Lee King posvećuje se vlastitoj pjesmarici tako što nove ('Can't Go On', 'There Is Nothing I Can Do' i naslovnu) ili već snimljene skladbe ('All Alone', 'Brandy Man', 'Hard Days'...) podvrgava dijeti modernog akustičnog laid back bluesa. Tony (Antonio), uvijek je zagovarao vrijednosti njegova opuštenog i suzdržanog emocionalnog rječnika na uštrb brbljavosti pod visokim naponom. Kad je napokon dobio poštenu priliku da ih afirmira u primjerenom produkcijskom-glazbeničkom okruženju, nije se dvoumio."

Na www.tonyleeking.com možete naći podatke o njemu i skinuti nekoliko promo materijala da se uvjerite u njegovu kvalitetu.

Jedino pitanje koje imam je zašto se kod nas zbilja kvalitetni ljudi ne mogu probiti i dobiti zasluženo mjesto, dok su "popularni estradnjaci" postali "zvijezde" preko noći, a da to uopće nisu zaslužili jer im pojam kvaliteta nije blizak?