28.11.2007., srijeda

Jesmo li spremni za demonstracije?

Postizborni veletržni terminal radi punom parom. Političari su se povukli u svoje dobro čuvane stožere i bistre ponudu i potražnju na mutnom političkom tržištu. Nakon što su nas posljednjih mjesec dana slatkoriječivo mamili da baš njima udijelimo ono jedino što im možemo ponuditi - naš dobar glas, sad su nas već zaboravili. Zaboravili su one riječi iz kampanje o tome kako žele samo dobrobit i prosperitet hrvatskom narodu i kako su oni tamo upravo radi nas. A mi naivni, kakve nas je bog stvorio, naravno da smo nasjeli. Uostalom, kao i više puta do sad.
I tako se u ovim trenucima plavi i crveni nadmeću u ponudama onim lucky looserima, menjševicima i ostalim sretnicima koji su uspjeli skupiti par tisuća glasova šire rodbine, prijatelja i znanaca, te tako čekirali kartu za četverogodišnje gniježđenje u ugodnim baršunastim foteljama na adresi Trg sv. Marka 6, 10000 Zagreb, Hrvatska.
I naravno da ih opet kupuju našim novcima i pri tome sigurno ne štede jer se ravnaju po onoj staroj baladi o gloginjama, njihovom mlaćenju i pripadajućem tuđem spolnom organu.
Pa se onda ovaj postizborni rašomon još i zaoštrava. Naime, dok čirasti diplomat vrbuje novopečene sabornike za podršku budućoj Ljubolinovoj Vladi, dotle zalizani intendant pravi dodatni pritisak na sredini terena i kroz rukavice prijeti ulicom i kojekakvim događanjima naroda. Zanima me kome bi to bilo u interesu opet vidjeti političke mitinge po rivama i pjacama? Zar im nije jasno da im je narod svojim (ne)izlaskom na izbore poručio kako ih njihova jeftina politikantska prepucavanja uopće ne zanimaju? Tko bi to izašao na ulice? Onih par pijanih budala koji u mjesnim konobama i bircuzima (a bogami i po internetskim forumima) zadnjih dana zajapureno brane svoju političku opciju i njeno bogomdano pravo da upravo ona formira Vladu?
Ma hajte, molim vas. Ovaj narod napokon želi mirno živjeti, a ne se po ulici tući za vaše ionako previsoke plaće i ostale bogate beneficije.
Jer ako nismo bili u stanju izaći na ulice u trenucima kada je prije nekih mjesec-dva dana poskupio kruh, kada troškovi života rastu u nebo i inflacija je pred vratima, kada plaćamo akontacije zbog toga jer smo se usudili razboljeti, a pravo na zdravlje imaju samo oni debljeg novčanika, kada su kriminalci ugledni građani, a nepoštenje društveno prihvatljiv način ponašanja, kada je radništvo društveni sloj o kojem se priča sa stidom, a obje stranke koje imaju ambiciju formirati Vladu najavljuju zakon o njihovom još lakšem otpuštanju, jesmo li spremni izaći na ulicu samo zato da bi obranili demokratsko pravo jednog netalentiranog pjesnika da oformi Vladu hrvatskog spasa?
Eno ti, moj Ivo, ako ti je baš toliko stalo do Vlade i vladanja, ti i tvoji kolege jurišajte na barikade, bacajte Molotovljeve koktele i mlatite se s oklopljenim specijalcima.
Mene ne zovite, jer mi se baš nešto i ne da.
- 22:55 - KomentirajIsprintaj - #

21.11.2007., srijeda

Prid Wembley

U osvit velikog susreta na stadionu kojeg kolokvijalno nazivamo «nogometnim hramom» koji se nalazi u državi koju, opet kolokvijalno, nazivamo «domovinom nogometa», ne mogu a da se ne prisjetim jednog starog posta kojeg sam napisao nešto prije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj.
Ovo dijeljenje karata «sponzorima i sponzorušama» prije ove utakmice sasvim se podudara s onim što se događalo i tada, a sve mi se čini da će se ista praksa ponavljati i uoči svake sljedeće iole atraktivnije reprezentative utakmice.
Od gore spomenutog posta pa do danas postala je sve očitija tendencija nogometnih funkcionera, kako domaćih, tako i stranih, da od ove naše nogometne zabave napravi cirkus sličan onom u američkim sportovima gdje gledatelji na tribinama jedu vagone kokica, hamburgera i hot dogova, uništavaju jetru galonima coca-cole i mašu onim velikim stupidnim podignutim kažiprstima.
Koliko me pamćenje služi, čini mi se da sam se prvi put susreo s ovom politikom HNS-a o dijeljenju karata podobnim navijačima još tamo negdje u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj kada je u Zagrebu gostovala Grčka. Bilo je 1:1, Šuker je pri kraju prvoga poluvremena izjednačio, a prije utakmice policija i redari su dijelili ulaznice svima samo ne onima koji su imalo sličili na navijače. Na Maksimir je tada ušao baš svatko (i to uglavnom mukte - jer ulaznica, bar neposredno pred utakmicu, nije bilo u prodaji) pa i razno-razne ekskurzije osnovnih škola iz Gornjih Andrijevaca, radnici Podravke i Đure Đakovića na sindikalnom izletu, pa čak i časne sestre benediktinke zavjetovane na vječnu šutnju. Svi samo ne navijači. A sve u cilju ušutkavanja neposlušnih drukera, uglavnom Bojsa, koji tako ne bi mogli zviždati tadašnjem «najvećem navijaču» koji se grijao ispod dekice u svečanoj loži na zapadu.
Nakon što smo bezuspješno obilazili sve ulaze stadiona u potrazi za nekim dobrodušnim redarom koji bi nas pustio unutra, drugo poluvrijeme nas nekoliko je odgledalo, uz burek i jogurt, u nekoj slastičarnici u Maksimirskoj ulici u ugodnom društvu male kolonije makedonskih Albanaca. (Nezaboravna je epizoda kada je jedan prijatelj, u trenutku očaja, iznerviran lošom igrom i promašenim zicerom, gnjevno viknuo najboljem hrvatskom golgeteru: «Šuker, šiptarčino smotana! Pa di to falit?!»)
Naravno da bih volio da večeras naši dobiju ove prepotentne Anglo-Sase, jer se odavno vodim onom «antiengleskom» formulom. A večeras će osim Rusa (nas i Rusa 200 milijuna) uz kockaste biti i Irci (jel ono Ahern stari Sanaderov prijatelj?) i Škoti, a možda i pokoji Velšanin.

Kad bi barem večeras Da Silva odglumio Houghtona one davne 1988 (doduše ovo nije bilo na Wembleyu)...


... ili bar Dalglisha još davnije 1977. i to baš na Wembleyu


Apdejt poslije utakmice:
Gledali smo mitsku utakmicu nakon koje su Bilić i njegovi heroji osvjetlali obraz i obrisali onu Ćirinu reprezentativnu mrlju iz 1996. i 3:0 protiv Portugala nakon koje sam bio izgubio vjeru u hrvatsko sportsko poštenje. Sad se sve vratilo i samo mogu reći: Kapa dolje i svaka vam čast, momci!
- 20:48 - KomentirajIsprintaj - #

06.11.2007., utorak

Glasat ću, pa taman i za najgore!

Nakon dva dana blažene nirvane izazvane kontemplacijom u izolaciji jednih od najljepših podbiokovskih maslinika, koji su btw. i ove godine obilato rodili, vratio sam se u stvarnost. I odmah sam ostao zatečen količinom blesavih predizbornih spotova i političkih, kako se to u ovome našem kraju slikovito kaže, prkjanja.
Evo taman dok ovo pišem, na televiziji se skupilo malo veće društvance iz ove naše najjužnije dalmatinske izborne jedinice, te pod paskom Hloverke i ovoga drugog uštogljenog voditelja, rade upravo to - prkjaju. (Prijevod za one koji ne razumiju ovaj naš lijepi lokalizam – prkjati: govoriti guzicom, srati sranja, pričati pizdarije i sl.) No, to je ionako uz mito, korupciju, slatkorječivost, svađalaštvo i postizbornu senilnost jedna od glavnih odlika svakog iole značajnijeg modernog hrvatskog političara.
Ali, budući sam već odavno odlučio da ću po svaku cijenu (pa i po cijenu nebranja maslina te nedjelje) na predstojeće izbore ipak izaći i to samo zbog činjenice što ne želim da drugi (čitaj: «dijaspora») odlučuju o sudbini zemlje u kojoj ipak ja plaćam nekakav porez, našao sam se u prilično velikoj dilemi (odnosno dvadesetpetlemi, koliko mi se različitih političkih opcija nudi na pladnju, kakve li prekrasne koincidencije, 25. ovog mjeseca): Za koga, kvragu, glasati?
I tako sam se dosjetio jadu: uz to što sam ovako preko oka i uha upratio ovo pilanje iza mojih leđa, odlučio sam malo pomnije proučiti izborne liste i programe iz izbornog izloga broj 10. I nisam došao do nekog baš pametnog odgovora na gornje pitanje.
Listu s rednim brojem jedan pod kodnim nazivom «Abeceda demokracije» koju predvodi Zatonjanin Marinko Dodig sam prekrižio zbog činjenice da na listi ima samo jedan predstavnik ovih naših krajeva, a i taj je neki Pločanin, dakle iz susjedne županije. Pa jebemu miša, ako ne mogu naći četrnaest ljudi na potezu od Splita da Dubrovnika za stavit na listu onda stvarno nisu za mene.
Druga je Akcija mladih, jedna od rijetkih malih lista koja ima svoju web stranicu, ali ni oni nisu našli za shodno na listu staviti nekoga tko živi južnije od Srinjina.
Na trećem mjestu je jedna koalicija dugog imena koju predvodi ASH i Mate Buljubašić, a oni su svoj izbor kadrova sveli isključivo na grad Split i to kako mi se čini po imenima ulica, samo na južni dio grada.
Sljedeća je Autohtona hrvatska seljačka stranka (ma šta to značilo) a predvodi je nekdašnji saborski tribun Joško Kovač, željan još bar jednog mandata, koji je valjda u političkoj karijeri promjenio sve seljačke stranke ikad osnovane na ovom teritoriju od vremena braće Radić pa do današnjih dana. Ovdje je kadroviranje bilo nešto šire pa je zastupljena cijela jedinica, ali ponovno s crnom rupom od Dubaca do Gradca.
Ono što je vrijedilo za Kovača u HSS okvirima, za Antu Tešiju vrijedi u onim liberalnim s tom razlikom da ovaj nikad nije imao priliku doći do Markova trga, osim na školskoj ekskurziji. On predvodi Dalmatinsku liberalnu stranku, a to mu je tko zna koja verzija liberalne stranačke pripadnosti još od HSLS-a, preko LS-a i tako redom do današnjeg DLS-a.
Demokratski centar je sljedeći na redu, a predvodi ih Boris Anzulović, rektor i osnivač nekadašnjeg splitskog Veleučilišta. Na prošlim izborima predvodio nezavisnu listu, a sad se priklonio Vesni Škare Ožbolt i pod njenim skutima traži sreću na putu u Sabor. Ni DC se nije proslavio s kadrovima s makarskoga područja. A baš sam se nadao barba Anti Novaku u Saboru. Mislim da bi postao zvijezda na nacionalnoj razini i potamnio onu kćeri Hloverke.
Upornom Stjepanu Gnječu ovo je tko zna koji juriš na izborima. Ovaj put, nakon članstva u HDZ-u i HKDU-u, kao nositelj svih lista predvodi Gospodarsku stranku u najjužnijoj izbornoj jedinici s ljudima iz Zadra. Pa zar nikoga u Kuli Norinskoj ili bar u Krvavcu nema da ponosno stane na listu iza ovog mladog neretvanskiog političkog entuzijasta?
Napokon i jedan predstavnik Podbiokovlja na listama. Tučepljanin Pero Šimić nalazi se na HČSP-ovoj listi koju vodi notorni Luka Podrug, inače vatreni obožavatelj lika i djela Miljenka Smoje i Stipe Mesića. Od Veseličinog HDS-a, preko HSP-a do HČSP-a kratka je politička biografija ovog Dicmanjanina, s kojim je na listi i Branimir Lukšić, čovjek o kojem, unatoč njegovim tvrdim konzervativnim stavovima s kojim se ne slažem, mogu reći samo najbolje stvari jer je bio jedan od rijetkih profesora s kojim se moglo normalno komunicirati.
HDZ je slijedeći, a predvodi ga pjesnik iz Dugobaba s prebivalištem u Zagrebu, odmah iza njega je bivši partijaš iz Neretve, također s prebivalištem u Zagrebu, a iz bogate baze naših pouzdanih domaćih hdz-ovaca na visokom 12. mjestu nalazi se makarski oftamolog dr. Mendeš koji je političku karijeru započeo u upokojenoj Vujićevoj Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske.
Dalje imamo koalicijsku listu dvije kršćanske stranke koje nisu pronašle niti jednog prikladnog kršćanina za svoju cijenjenu listu izvan splitsko-solinsko-omiškog bazena. Predvodi ih bivši HIP-ovac Petar Kaćunko, predsjednik općinskog vijeća Dugog Rata.
Listu HNS-a vodi samozatajni Andro Vlahušić koji u današnjem sučeljavanju i nije baš došao do izražaja. «Narodnjaci» su široko zapasali po izbornoj jedinici i imaju predstavnike na cijelom ovom teritoriju, a koliko drže do kadra s Rivijere možemo vidjeti u tome da je profesor Družijanić, poznat kao nekadašnji sudionik Kviskoteke, dobio čak 9. mjesto na listi, pa njegovi učenici mogu bit mirni jer on sigurno neće ući u Sabor.
Seljake i liberale predvodi Stipe Gabrić Jambo, novovjeki neretvanski gubernator i pravi nasljednik Stanka Parmaća. Iza njega je komiški ribarski vođa Tonći Božanić, a i Makarska je dobila kandidata u liku Siniše Srzića Mimikina. Nalazi se na šestom mjestu i bojim se da će za ulazak u Sabor ipak morati naći neku drugu stranku.
Mladi su sve nešto navalili na Sabor, valjda po uzoru na umirovljenike. Tako i druga «mlada» stranka, HSM, traži svoj put. Na ovoj listi su sve neki Slavonci iz Našica, Broda, Đurđenovca, pa ne znam je li to možda ekskurzija srednje škole Vrpolje odlučila potražiti sreću u Dalmaciji ili su možda krivo popunili kandidacijski upitnik i umjesto V. napisali X. Zajebani su ovi rimski brojevi, znam. Kuriozitet ove «mlade» liste je da imaju i jednu 62-godišnjakinju i jednu 51-godišnjakinju, ali valjda je svatko mlad dok mu se ne dokaže suprotno.
HSP predvodi kanadska policajka Ruža Tomašić, a na njenoj listi se nalazi još jedan pravaškoj ideji očito odani Tučepljanin, Frančesko Čobrnić i to na 10. mjestu. Pohvalno je da su se pravaši također pravedno rasporedili po cijeloj izbornoj jedinici i nisu tražili zagrebačke kadrove za popunu broja.
Hrvatska stranka umirovljenika je i ove godine «dark horse» izbora. Predvodi ih Božidar Čapalija, 50-to godišnji splitski dogradonačelnik, koji po mojoj računici ni uz najbolju volju ne bi mogao bit umirovljenik, no ovo je ipak Hrvatska i mi imamo umirovljenika 35-godišnjaka, pa zašto se jedan pedesetogodišnjak ne bi nalazio u «sivim panterama».
Hrvatske pravaše i pripadajući pokret na listi predvodi Anita Čudina, poznata dalmatinska heroina borbe protiv narkomanije, a začuđujuće je da se na listi nema i bar jednog Tučepljanina.
Na čelu liste Jedino Hrvatska nalazi se Ljubica Vrdoljak, žena prodorna glasa koja je svojedobno vrlo uspješno vodila splitsku «Čistoću». Na drugom mjestu liste je Josip Jović, novinar koji je svojedobno, ne tako uspješno, uređivao «Slobodnu Dalmaciju». I ova se lista orijentirala uglavnom na Split, uz tek dva predstavnika iz grada Dubrovnika.
Koaliciju Ljevice Hrvatske bivšega Dinamovca Ivana Ninića u 10. jedinici vodi bivši HSS-ovac, Kaštelanin Nikola Zokić, a na listi se, na 7. mjestu nalazi i Nikola Đapić iz Makarske koji će u Sabor ući jedino ako Ninić podigne revoluciju i zavede diktaturu proletarijata.
Liječnica Đula Rušinović Sunara, predsjednica Udruge za promicanje prava pacijenata predvodi nezavisnu listu koju čine samo i isključivo Splićani.
Drugu nezavisnu listu predvodi bivši HSLS-ovac i donedavni HSP-ovac Tonći Tadić, ljubitelj katana i haiku poezije. U širokoj raširenosti liste cijelim jugom Dalamcije, svoje mjesto su na listi pronašli i bivši brejanski načelnik Ante Ivanac, te Podgorka Divna Sulić, koju u Podgori bolje znaju kao Zoricu. I dok su oni na 8. i 9. poziciji, nešto bolje je plasiran vrgorački hotelijer Zvonimir Pervan na 6. mjestu.
Neovisna lista Jurice Tucaka orijentirala se isključivo na imotsku krajinu i to uglavnom na obitelji Tucak, Puljiz i Rebić, pa je možemo s pravom smatrati lokalnim projektom tamošnjih političkih zanesenjaka.
Socijaldemokratske partijaše predvodi zagrebačka Virovitičanka s ljetnom tučepskom adresom Željka «u sve se tendim» Antunović. Omalovažavanje lokalnih sdp-ovaca od strane zg-središnjice tako se nastavlja nakon što je na prošlim izborima listu ovdje predvodio Slavko «ko mi šta može» Linić. Da su makarski partijaši posebno cjenjeni na Iblerovom trgu pokazuje i činjenica da se ovdašnji kadar Dragan Srzić Zingin našao na vrtoglavom 12. mjestu liste.
Drugu umirovljeničku stranku predvodi Stanislav Jelača, a na ovoj listi se nalaze čak tri Makarke: Maja Mileta, Smiljana Čonda i Anka Vranješ. Bogami su se ovi opoštenili šta se tiće lokalnih nam kadrova.
A tek ovi: Zelena lista makarskog Podgoranina Ivice Sumića Vitina koju predvodi ovaj brkajlija, a s obzirom da se na njoj se nalaze i Igarci Vedrana Perić i Alessandro Incarnati, Makarani Boris Paunović i Dražen Antonini, te Gračanin Rikardo Stipić ovu listu s pravom možemo nazvati listom Primorja.
Zadnji u ovom izbornom panoptikumu su Zeleni Hrvatske koje predvodi Lovro Rumora, a kadrovima je okrenuta isključivo ka splitskim ekolozima koji nisu stali na ovu gornju ekološku listu.
Pa sad ti budi mudar i glasaj ako si meštar.
Al glasat ću baš za dešpet, pa taman i za najgore, al ću glasat.

- 00:10 - KomentirajIsprintaj - #