Nesvrstani

24.12.2007., ponedjeljak

Fairytale of New York ili Božićna priča Shanea MacGowana

«Fairytale ov New York» po četvrti put se našla među Top 10 pjesama britanske ljestvice singlova (trenutno zauzima 4. mjesto), te se tako još jedanput potvrdila kao najomiljenija i najprepoznatljivija božićna melodija. Iako meni to i nije najdraža božićna stvar: tu mi je ipak bez premca Waitsova «Christmas card from a hooker in Minneapolis» (btw. na ovom blogu je neka irska ekipa pokušavala ovu pjesmu dovesti na vrh njihove božićne ljestvice, ali im to nažalost nije uspjelo), a Poguesi su u svojoj relativno kratkoj karijeri imali kudikamo boljih pjesama, Shanea MacGowana, smatram jednim od najvećih rock pjesnika svih vremena.
Najpoznatiji irski boem dvadesetog stoljeća, neizlječivi alkoholičar i autodestruktivac, sutra, nekim čudom, puni 50 godina života. Rođen na Božić 1957. u irskom Kentu, napajao se kako tradicionalnom irskom glazbom, tako i popularnim irskim napitcima. Dvadesetak godina kasnije iz prvih redova aktivno promatra londonsku punk revoluciju, osniva Nipple Erectorse, a zatim početkom osamdesetih i novu grupu prvotno nazvanu Pogue Mahone, što bi u slobodnom prijevodu s irskoga značilo otprilike «poljubi me u guzicu». Grupa nešto kasnije, zbog pritisaka s BBC-a, mijenja ime u Pogues, a ono što je slijedilo je povijest.
Grupa nakon dva albuma («Red roses for me» i meni najdražeg «Rum, sodomy and the lash») u zimu 1987. odlučuje izdati božićni singl. Pjesma je najprije bila predviđena za duet Shanea i tadašnje basistice Poguesa, Cait O'Riordan. No, nakon udaje za producenta drugog albuma, pjevača Elvisa Costella, Cait napušta grupu, a novi producent Steve Lillywhite rolu ženskog vokala daje svojoj tadašnjoj supruzi, božanstvenoj Kirsty MacColl (inače kćeri legendarnog Evana MacColla, škotskog kantautora koji je poznat i kao autor pjesme «Dirty old town) koja maestralno nadopunjava ispucali, promukli i pijani Shaneov glas. Kirstyna tužna sudbina (nastradala je u predbožićno vrijeme 2000. godine u nikad do kraja razjašnjenoj nesreći na ronjenju negdje u meksičkom zaljevu kada je na nju naletio gliser tamošnjeg multimilijunaša, vlasnika supermarketa i meksičkog Keruma, Guillerma Gonzalesa) dodatno je zaintrigirala obožavatelje, te pjesma nakon njene pogibije dobiva novu, još tužniju patinu.
Najnovija epizoda u životu ove pjesme napisana je prije nekoliko dana kada su nekome (pederu? kurvi?) na BBC-u zasmetale riječi «faggot» i «slut», kojima se Kirsty i Shane u petoj strofi šarmantno časte. Pjesma je nakratko cenzurirana legendarnim «beep-beepom», ali su ubrzo nakon prosvjeda slušatelja, u BBC-u došli pameti i cenzura je ekspresno i skinuta.
Unatoč svemu, «Fairytale» nije slatkasta božićna balada o snijegu, bakinim kolačima i Djedu Mrazu u bilo kojoj njegovoj verziji, već je to punokrvni bluz dvoje irskih očajnika, napuštenih, promrzlih, pijanih i usamljenih negdje na dokovima «Velike jabuke».
"Smoking, drinking, partying - that's why I've stayed alive as long as I have." - izjavio je nedavno Shane, upitan za tajnu «dugovječnosti», a ja mu mogu samo zaželjeti još bar toliko. I godina i ostalog nabrojenog. I da napokon izda novi album. Deset godina je ipak bilo dosta čekanja.

Pogues Fairytale Of New York
Uploaded by stevanhogg

Trivia: U prvom kadru spota, policajca koji u policijsku stanicu privodi Shanea, glumi kasnija hollywoodska zvijezda, Matt Dillon.

- 20:10 - Komentiraj • Isprintaj - #

21.12.2007., petak

Kako sam se othrvao konzumentskoj euforiji

Dok u ovom tko zna kojem po redu postmodernističkom svjetskom potrošačkom ratu svi oko mene hrabro jurišaju na trgovine, naoružani plastičnim flexicard-mačevima i novčanicima-štitovima prepunim božićnih kupona, ja mirno koračam, gledam i smijem se. Al' isto pazim da me u općoj tarapani ne okrzne kakav zalutali šrapnel od plotuna smrtonosne trgovačke artiljerije ili da se ne ugušim u dimu bojnih otrova koje merkantilističke brigade podmuklo ispuštaju na (st)ratištu.
Da je vrag odnio šalu i da su sve linije probijene na antišoping fronti shvatio sam sinoć dok sam gledao Bagu kako na galeriji nekog zagrebačkog Malla, onako po svoju, skakuće na prstima i raspravlja sa sugovornicima o predblagdanskoj šoping-maniji. Kapitulacija je definitivno potpisana u trenutku kada se u kadru Otvorenog (ej, Otvorenog!) pojavila meni draga šinjorina Pišek zajedno s onom kudikamo mi antipatičnijom Sneki «čik pogodi čime se bavim» Mehun, te kad su njih dvije krenule ležerno tumačiti doktrinu modernog šopingholičkog ratovanja.
Kako sam do sada, uglavnom, iz ovakvih ratova izašao neozlijeđen? Čisto empirijski, čestim pokusima sprovedenim u nelabaratorijskim uvjetima, utvrdio sam kako sam najbolje i najdraže stvari pazario u onim siječanjskim rasprodajama i to onda (i samo onda) kada nisam namjeravao apsolutno ništa kupiti i onda kada bi se poklopilo da sam u tom trenutku imao zadanu svotu novca u džepu. Naravno da antišopinger poput mene ne barata kreditnim karticama (koje mi btw. banke uredno šalju, kume me da dođem po njih, vuku za rukave da im se priklonim, ali ja se ne dam i ne dam i stojim postojano kano klisurina...) niti koristi bankomate, pa je snop papirnatih novčanica u džepu u trenutku (rijetke) kupovne inspiracije itekako neophodan.
Mislim, čemu kupovati sad u ovim šizofrenim gužvama, kada mogu mirno, kada se svi isprazne (ili odu na skijanje), krstariti praznim trgovinama i zajebavat preumorne, tužne i dešperane prodavačice. I kupiti nešto po, bar nominalno nižim cjenama i sezonskim, nazovi, popustima.
Da moderno konzumentsko društvo, potrošačka groznica i zadovoljenje lažnih potreba na meni lomi zube svjedoči i nekoliko podataka o starosti moje «potrošne» elektronike (o banalnim (ili pak «banalnim»?) stvarima poput odjeće ili obuće ovdje sada ipak nemam ni vremena ni prostora pisati).
Već punih pet godina vjerno mi služi jedan fosilni primjerak Siemensove serije mobilnih telefona pod oznakom C55 na kojem se već odavno više ne vide ni oznake modela, ni brojevi, ni slova. U nekoliko navrata, prilikom padova, ga je izdavao i monokromatski ekran (da, još nas ima koji nismo upoznali čari ekrana s 16 milijuna boja), ali se nekim čudom ipak uvijek vraćao u život. Baterija mu se puni, pa recimo, 24 sata, a okvirno trajanje iste iznosi od par pa čak do nekoliko sati. Ako baš ne pretjeram s razgovorima, naravno. Istina, par puta sam namjeravao uzeti novi mobitel, ali svaki put su me odbile novokomponirane pičugarijice (što bi rekli Englezi «bells and whistles») koje se u novo vrijeme nakalemljuju na jednostavnu spravu poput telefona. Zar se stvarno više ne mogu kupiti najobičniji mobiteli bez nepotrebnih dodataka? Dvomegapikselne kamere s objektivom veličine glave pribadače? MP3 walkmani? Blutut? Jel se to jede?
Pa za fotografiranje mi sasvim dobro posluži i prastari Oly 2100-uz. Uzgred budi rečeno, nekidan mi je u ruke pao iPhone i moram priznat da me je totalno razočarao: iako ima upečatljiv dizajn, totalno je nenosiv u ljetnim uvjetima. Ne mogu zamisliti da onoliku spravčinu nosim u džepu ljetne košuljice: pa radije bih onda kupio laptop pa njega teglio, unatoč Jobsu i njegovom šušuru koji je podigao oko ove novotarije.
Kad sam već spomenuo moj omiljeni hobi, koji sad nažalost nešto rijeđe upražnjavam, fotografiju, moram reći da ni tu ne padam u trans zbog novih trendova: već spomenuti Uzi, koji nakon stotinjak tisuća fotografija u svim mogućim uvjetima i nakon osam godina služi bolje od ovih modernih gadget-kamera za djecu i one koji se tako osjećaju. Kao njegova nadopuna, koja s vremenom postaje i flag-kamera, prije samo četiri godine nabavljen je E1, DSLR također iz Olympusove game, a vjerujem da će mi taj neslomljivi tenk još dugo vjerno služiti.
Što se tiče kante na kojoj ovo pišem, ona je nešto novija: ovaj Pentium IV@2 GHz mislim da broji šestu godinu. Unatoč tehnološkoj zaostalosti (uz neke manje naknadne nadogradnje) i danas je u stanju pristojno odvrtiti CoD2, Oblivion ili FM2008. Uz Corel i Photoshop, meni dovoljno. Iako čujem da je novi CoD za raspametiti se, strpit ću se još koje vrijeme glede nabave nove mašine. Bar dok ova ne crkne. Ali u jedno sam siguran: U vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana sigurno je neću kupiti.

Disklejmer: Kako bih preduhitrio i u startu ušutkao sve zajedljive komentatore (koji će se vrlo rado pozvati na genetske predispozicije ovakvog ponašanja svih nas s «under mountain» pedigreom) u svoju obranu ću samo parafrazirati Svetog Geronima poznatijeg kao Jere: «Parce mihi, Domine, quia Podgoranin sum.»

- 22:03 - Komentiraj • Isprintaj - #

11.12.2007., utorak

Je li kod nas moguća ovakva pomirba lijevih i desnih?

Naletio sam ovih dana na zanimljivu španjolsku reklamu kojom je 2003. godine madridski Atletico obilježavao svoju stotu obljetnicu postojanja.

Baš bih volio vidjeti sličan spot u hrvatskoj produkciji. Nije to teško zamisliti: partizan kroz šume Fruške gore ratne 1942. sprovodi ustašu prema Vrhovnom štabu (možete zamisliti i obrnuto, već iz kojeg «zaraćenog» kuta gledate, da ustaša privodi partizana u Glavni stan) i u jednom trenutku ga upita za koga navija. A ovaj, ustrašen i oprezan da ne učini krivi potez, kaže: «Za Zagreb...» (op. a.: ovdje sam se našao u prilično zajebanoj situaciji kada sam razmišljao koji bi naš klub stavio u kontekst reklame. Dinamo sam odbacio jer tada još nije ni postojao, a Hajduku mi nekako ne pripada uloga Atletico Madrida, on mi je uvijek, u našim uvjetima dakako, sličio na Barcelonu :) Naravno, zaključak se nameće sam: Atletico je manji i slabiji metropolski gradski rival, Zagreb je njegov preslik ovdje, a Dinamu onda mora pripasti uloga Reala. U ovoj igri povlačenja paralela, kad bolje promislim, Mamić mi malo više sliči pokojnom Jesusu Gilu, predsjedniku Atletica, nego njegovom «kraljevskom» pandanu, Calderonu).
Elem, ne sumnjam da bi ovakvo video djelce kojeg našeg redatelja pobudilo značajan publicitet u medijima, a već vidim kako se nad spotom zgražaju, što lijevi što desni hrvatski intelektualci jer se, eto, omalovažava i ismijava njihova časna borba takvom marginalnom stvari kakva je proslava godišnjice osnutka jednog nogometnog kluba.
Sve mi se čini da ovo kod nas ne bi prošlo... Da ovo nije daleko od istine svjedoči i nedavni osječki slučaj kada je zabranjen plakat za kazališnu predstavu tamošnjeg HNK na kojem su se zažvalili ustaša i partizan.
Pa zar stvarno 60 i kusur godina poslije još nismo u stanju niti zajebavat se na račun onoga rata (recimo, dojma sam da bi puno urnebesnija bila neka naša verzija serije «Alo, alo», nego ono Vrdoljakovo prenemaganje u «Dugoj mračnoj noći»), a kamoli da ozbiljno i realno sagledamo šta se to zbilja tada događalo?

- 20:05 - Komentiraj • Isprintaj - #

05.12.2007., srijeda

Cijena slobode u malome mistu

Ako išta mrzin onda je to kada ljude napadaju samo zbog onoga što govore, pišu ili misle. Ovo je jedna takva priča.
Ono što se prije neki dan dogodilo Milki Peki, gradačkom kroničaru, pisniku, piscu, humanistu, stripofilu, trafikantu, novinaru i kolumnistu Makarske kronike, zaista je krajnje morbidno i prilično uznemirujuće. Nepoznat Netko, kukavički, pod krinkom mrkle kasnojesenske dalmatinske noći, pokraj njegovog kioska na gradačkoj rivi u zemlju je utaknuo nadgrobni natpis s Milkinim imenom (doduše malo ispremješanim, ali dovoljno jasnim da se u malome mistu zna na koga se odnosi) i zvijezdom petokrakom poviše njega. A samo zato jer se Milko usudija pisat, mislit i govorit onako kako nekome tamo u Gornjemu Primorju baš i ne vonja.
Ne mogu niti zamisliti kako se Milko ćutija u trenutku kada je to ugleda. Morbidna scena: među friško posađenim krizantemama (!?) u malom vrtliću kraj puste plaže sjaji tvoje ime s klasične nadgrobne table. Bez epitafa, ali s zloslutnim upitnicima na mistu di bi tribala stat godina smrti. Možda će nekome ovo izgledati kao klasična dalmatinska zajebancija koja vrlo često bude vulgarna i sirova. ali uvjeren sam da se ovaj put ne radi o tome. Jer ova «zajebancija» nije nipošto smišna i ostavlja pomalo gadan, da ne kažem gnjil, okus u ustima.
Da je Milko kolumnist u nekoj od nacionalnih tiskovina, ne sumnjam da bi to danas u svim dnevnicima odjekivalo kao jedan od događaja dana. Nacionalna javnost bi se zgražala, a cehovska udruženja javljala bi se s priopćenjima. Predsjednik i premijer bi ga, možda čisto reda radi, također uzeli u zaštitu. Ali njega neće uzeti u zaštitu ni HND, ni borci za slobodu medija i izražavanja. Jer Milko nije ni Butković, ni Ivkošić, ni Dežulović iz nekog tamo velikog Jutarnjeg, Večernjeg ili Globusa u velikom Zagrebu ili Splitu. On je samo obični mali Peko iz maloga Gradca i male Kronike. Mali čovik, jedan od nas. Koji su usudija mislit i pisat.
I koji će se zasigurno sutra u svome malome Gradcu u šetnji rivom susrest sa svojim picigamortima ili ti van «grobarima». Možda okrenu glavu od njega, a možda mu se i jave i pruže mu podršku s lažnim izrazom zabrinutosti na licu. Znan da će ih Milko sigurno prozrit. A isto tako znan da će Milko, unatoč svemu, opet nastavit po svome.
I baš zato: Naprid, kumpanjo!

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Milko su svom stripovskom carstvu

- 22:56 - Komentiraj • Isprintaj - #

03.12.2007., ponedjeljak

Rokera za ministra

Danas je prisegnula nova australska laburistička Vlada pod vodstvom Kevina Rudda. Nakon 11 godina vladanja liberalnih konzervativaca Rudd je odmah na početku rada krenuo u ispunjavanje predizbornih obećanja: Australija će tako ratificirati protokol iz Kyota za smanjenje emisije ugljičnog-dioksida, a također će povući svoje vojnike iz Iraka.
No to meni ne bi bilo toliko zanimljivo da nisam naletio na jednu drugu intrigantnu činjenicu: na čelo ministarstva zaduženog za zaštitu okoliša Rudd je postavio Petera Garreta, nekadašnjeg frontmena grupe Midnight Oil.
Cijelu svoju glazbenu karijeru ovaj australski ćelavac vrlo aktivno se zalagao za rješavanje problema zagađenja, a također i za prava australskih Aboriđina. Zanimljivo je da se u politici okušao već 1984. kada mu je kao kandidatu Stranke za nuklearno razoružanje za dlaku izmakla stolica u parlamentu. Tada je uspio sakupiti 200 tisuća glasova, ali je ostao kratak za kojih par desetina tisuća glasova.
Garret je aktivan i u mnogim neprofitnim organizacijama poput Surfrider foundation i Australian conservation foundation, a jedan je od uglednijih članova Greenpeacea.
Ono što mu nije uspjelo 1984. uspio je dvadeset godina kasnije. 2004. ulazi u australski parlament kao kandidat laburista. Naravno da je tokom godina, a posebno nakon ulaska u Laburističku partiju, prilično ublažio svoje stavove, stoga nije čudo da su ga mnogobrojni kritičari optužili za prodaju i izdaju ideala.
Nikad nisam bio osobit fan australskog rocka, pa tako niti Midnight Oila, ali svakako je značajna vijest da se jedan rocker našao na mjestu ministra u značajnoj državi poput Australije. Možda bi bilo zanimljivo vidjeti Garretova hrvatske kolege u sličnoj ulozi. Bojim se da kod nas i nema tako jakih ličnosti koji su kroz svoju glazbenu karijeru paralelno radili i u korist «općedruštvene» dobrobiti. Kod nas glazbenici, umjesto jasne političke poruke kroz svoj rad, radije se angažiraju (masno to naplaćujući) u predizborno vrijeme kada u kampanjama postaju obični privjesci za zabavu masa. Čak su i Thompsonove političke poruke (ako ćemo Thompsona uopće i smatrati rockerom) prilično mutne i maglovite, ma koliko izgledalo da je on jedini na našoj sceni s jasnim političkim stavom (ma kakav on bio i ma kako se mi s njim slagali ili ne).
Bojim se da u ovom trenutku i nema osobe sa značajnijim rock pedigreom koja bi mogla poput Garreta zasjesti u fotelju nekog ministarstva, pa taman to bilo i ministarstvo kulture.

No vratimo se Midnight Oilu i mom pokušaju zloupotrebe bloga i ove teme u pomalo lokalpatriotske svrhe. Zanimljiva činjenica je vezana uz spot pjesme «Blue sky mine» koja je uz «Beds are burning» vjerojatno njihov najveći hit. Pjesma se bavi tematikom najveće industrijsko-ekološke katastrofe koja je zadesila Australiju od kraja četrdesetih do sredine šezdesetih godina kada je dobar dio stanovništva gradića Wittenooma u bespućima Zapadne Australije oboljelo od raka zbog izloženosti plavom azbestu koji se iskopavao u tamošnjim rudnicima. Gradić koji je na svom vrhuncu brojao 20 tisuća stanovnika, danas je pusti grad duhova u kojem je ostalo samo osam najupornijih (ili naluđih) koji odbijaju otići iz svojih domova. Čak tisuću ljudi dosad je umrlo od posljedica rada i života u Wittenoomu, a procjenjuje se da će se ova žalosna brojka do 2020. godine uvećati za još dvije tisuće. Među oboljelima nalazi se mnoštvo imigranata, posebno Talijana, a nekoliko je i našijenaca koji su svoju sreću pokušali pronaći u ovoj «obećanoj» zemlji. Grob jednog od njih, neimenovanog Tučepljana rođenog 1930. koji je skončao u tamošnjoj smrtonosnoj azbestnoj prašini u 28. godini života, pojavljuje se u nekoliko kratkih, ali upečatljivih sekvenci najpoznatijeg spota Midnight Oila.

- 22:35 - Komentiraj • Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31