Rokera za ministra
Danas je prisegnula nova australska laburistička Vlada pod vodstvom Kevina Rudda. Nakon 11 godina vladanja liberalnih konzervativaca Rudd je odmah na početku rada krenuo u ispunjavanje predizbornih obećanja: Australija će tako ratificirati protokol iz Kyota za smanjenje emisije ugljičnog-dioksida, a također će povući svoje vojnike iz Iraka.No to meni ne bi bilo toliko zanimljivo da nisam naletio na jednu drugu intrigantnu činjenicu: na čelo ministarstva zaduženog za zaštitu okoliša Rudd je postavio Petera Garreta, nekadašnjeg frontmena grupe Midnight Oil. Cijelu svoju glazbenu karijeru ovaj australski ćelavac vrlo aktivno se zalagao za rješavanje problema zagađenja, a također i za prava australskih Aboriđina. Zanimljivo je da se u politici okušao već 1984. kada mu je kao kandidatu Stranke za nuklearno razoružanje za dlaku izmakla stolica u parlamentu. Tada je uspio sakupiti 200 tisuća glasova, ali je ostao kratak za kojih par desetina tisuća glasova. Garret je aktivan i u mnogim neprofitnim organizacijama poput Surfrider foundation i Australian conservation foundation, a jedan je od uglednijih članova Greenpeacea. Ono što mu nije uspjelo 1984. uspio je dvadeset godina kasnije. 2004. ulazi u australski parlament kao kandidat laburista. Naravno da je tokom godina, a posebno nakon ulaska u Laburističku partiju, prilično ublažio svoje stavove, stoga nije čudo da su ga mnogobrojni kritičari optužili za prodaju i izdaju ideala. Nikad nisam bio osobit fan australskog rocka, pa tako niti Midnight Oila, ali svakako je značajna vijest da se jedan rocker našao na mjestu ministra u značajnoj državi poput Australije. Možda bi bilo zanimljivo vidjeti Garretova hrvatske kolege u sličnoj ulozi. Bojim se da kod nas i nema tako jakih ličnosti koji su kroz svoju glazbenu karijeru paralelno radili i u korist «općedruštvene» dobrobiti. Kod nas glazbenici, umjesto jasne političke poruke kroz svoj rad, radije se angažiraju (masno to naplaćujući) u predizborno vrijeme kada u kampanjama postaju obični privjesci za zabavu masa. Čak su i Thompsonove političke poruke (ako ćemo Thompsona uopće i smatrati rockerom) prilično mutne i maglovite, ma koliko izgledalo da je on jedini na našoj sceni s jasnim političkim stavom (ma kakav on bio i ma kako se mi s njim slagali ili ne). Bojim se da u ovom trenutku i nema osobe sa značajnijim rock pedigreom koja bi mogla poput Garreta zasjesti u fotelju nekog ministarstva, pa taman to bilo i ministarstvo kulture. No vratimo se Midnight Oilu i mom pokušaju zloupotrebe bloga i ove teme u pomalo lokalpatriotske svrhe. Zanimljiva činjenica je vezana uz spot pjesme «Blue sky mine» koja je uz «Beds are burning» vjerojatno njihov najveći hit. Pjesma se bavi tematikom najveće industrijsko-ekološke katastrofe koja je zadesila Australiju od kraja četrdesetih do sredine šezdesetih godina kada je dobar dio stanovništva gradića Wittenooma u bespućima Zapadne Australije oboljelo od raka zbog izloženosti plavom azbestu koji se iskopavao u tamošnjim rudnicima. Gradić koji je na svom vrhuncu brojao 20 tisuća stanovnika, danas je pusti grad duhova u kojem je ostalo samo osam najupornijih (ili naluđih) koji odbijaju otići iz svojih domova. Čak tisuću ljudi dosad je umrlo od posljedica rada i života u Wittenoomu, a procjenjuje se da će se ova žalosna brojka do 2020. godine uvećati za još dvije tisuće. Među oboljelima nalazi se mnoštvo imigranata, posebno Talijana, a nekoliko je i našijenaca koji su svoju sreću pokušali pronaći u ovoj «obećanoj» zemlji. Grob jednog od njih, neimenovanog Tučepljana rođenog 1930. koji je skončao u tamošnjoj smrtonosnoj azbestnoj prašini u 28. godini života, pojavljuje se u nekoliko kratkih, ali upečatljivih sekvenci najpoznatijeg spota Midnight Oila.  |
