U osvit velikog susreta na stadionu kojeg kolokvijalno nazivamo «nogometnim hramom» koji se nalazi u državi koju, opet kolokvijalno, nazivamo «domovinom nogometa», ne mogu a da se ne prisjetim jednog starog posta kojeg sam napisao nešto prije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj.
Ovo dijeljenje karata «sponzorima i sponzorušama» prije ove utakmice sasvim se podudara s onim što se događalo i tada, a sve mi se čini da će se ista praksa ponavljati i uoči svake sljedeće iole atraktivnije reprezentative utakmice.
Od gore spomenutog posta pa do danas postala je sve očitija tendencija nogometnih funkcionera, kako domaćih, tako i stranih, da od ove naše nogometne zabave napravi cirkus sličan onom u američkim sportovima gdje gledatelji na tribinama jedu vagone kokica, hamburgera i hot dogova, uništavaju jetru galonima coca-cole i mašu onim velikim stupidnim podignutim kažiprstima.
Koliko me pamćenje služi, čini mi se da sam se prvi put susreo s ovom politikom HNS-a o dijeljenju karata podobnim navijačima još tamo negdje u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj kada je u Zagrebu gostovala Grčka. Bilo je 1:1, Šuker je pri kraju prvoga poluvremena izjednačio, a prije utakmice policija i redari su dijelili ulaznice svima samo ne onima koji su imalo sličili na navijače. Na Maksimir je tada ušao baš svatko (i to uglavnom mukte - jer ulaznica, bar neposredno pred utakmicu, nije bilo u prodaji) pa i razno-razne ekskurzije osnovnih škola iz Gornjih Andrijevaca, radnici Podravke i Đure Đakovića na sindikalnom izletu, pa čak i časne sestre benediktinke zavjetovane na vječnu šutnju. Svi samo ne navijači. A sve u cilju ušutkavanja neposlušnih drukera, uglavnom Bojsa, koji tako ne bi mogli zviždati tadašnjem «najvećem navijaču» koji se grijao ispod dekice u svečanoj loži na zapadu.
Nakon što smo bezuspješno obilazili sve ulaze stadiona u potrazi za nekim dobrodušnim redarom koji bi nas pustio unutra, drugo poluvrijeme nas nekoliko je odgledalo, uz burek i jogurt, u nekoj slastičarnici u Maksimirskoj ulici u ugodnom društvu male kolonije makedonskih Albanaca. (Nezaboravna je epizoda kada je jedan prijatelj, u trenutku očaja, iznerviran lošom igrom i promašenim zicerom, gnjevno viknuo najboljem hrvatskom golgeteru: «Šuker, šiptarčino smotana! Pa di to falit?!»)
Naravno da bih volio da večeras naši dobiju ove prepotentne Anglo-Sase, jer se odavno vodim onom «antiengleskom» formulom. A večeras će osim Rusa (nas i Rusa 200 milijuna) uz kockaste biti i Irci (jel ono Ahern stari Sanaderov prijatelj?) i Škoti, a možda i pokoji Velšanin.
Kad bi barem večeras Da Silva odglumio Houghtona one davne 1988 (doduše ovo nije bilo na Wembleyu)...
... ili bar Dalglisha još davnije 1977. i to baš na Wembleyu
Apdejt poslije utakmice:
Gledali smo mitsku utakmicu nakon koje su Bilić i njegovi heroji osvjetlali obraz i obrisali onu Ćirinu reprezentativnu mrlju iz 1996. i 3:0 protiv Portugala nakon koje sam bio izgubio vjeru u hrvatsko sportsko poštenje. Sad se sve vratilo i samo mogu reći: Kapa dolje i svaka vam čast, momci!
Post je objavljen 21.11.2007. u 20:48 sati.