Nesvrstani

26.08.2006., subota

Pluton da nije planet...

Eno je nikidan dvi i po ijade znanstvenika presudilo da Pluton nije planet. Skupili se momci u Pragu i raspravljali jedno misec dana o tome je li jedan od nas puno miljuna milja udaljeni malo veći komad stine planet ili nije. Trošili oni lipo dnevnice na češke kurbe, po pivnicama u Hradčanima išli putevima češke hmeljske revolucije i veličali njene «tekovine», a usput se u kongresnoj dvorani nekoga praškoga prvokategornika nadmudrivali s protivnicima koji su zagovarali teoriju da je Pluton planet.
A ti protivnici su bili Ameri čiji je reprezentativac u astronomiji imenom Klajd Tombaugh (đava mu odnija ovo «gh» na kraju, ko je vidija da prezime završaje s «gh») tridesetih godina prošloga stoljeća jakin teleskopima prigledava malo svemir, a malo susidu Mandicu šta se svaku noć gola svlačila i prala u koritu kad bi se vratila s posla. Vidija ti on taj Pluton i viknija:
- Nu, vrag mu sriću ne odnija, eno nova planeta! Otkrija san je i kadli-tadli zavijorit će se i na njon američanski naš ponosni barjak crven-bili-plavi s pustin bilin zvizurinama pas in mater nbava komunjarsku!
Naš Klajd se nakon toga nije tri dana i tri noći triznija u salunu «Kod posrnule opatice» šta ga je drža oni mali Đorđ iz Čikaga isto ka i onda kad mu se ojanjila ovca miljenica Doli s kojon je mnoge besane noći provodija.
E, sad je došlo pitanje kako ti lipi i veličanstveni planet nazvat. Kako mu dat ime, da bude upečatljivo i pamtljivo, a ne da se dica u školi moraju zajebavat s nekin rimsko-grčkin bogovima i đavlima po kojima su nazadni Evropljani prije imali običaj imenovat planete.
I tako se skupi komisija s pustin uglednin znanstvenicima i naučnicima: bilo je tu astronoma, biologa, kemičara, onih geologa šta se razume u staro kamenje, velikih filologa, lingvista šta su pročitali puste knjižurine i koji znaju dobro nadivat imena judima, stvarima i pojavama. I nakon šta su par dana raspravjali i marendavali (a zna se da bez marende nema velikih ideja) nadošli su na nekoliko pridloga kako bi se novi i lipi (a ne oni stari i raspadnuti šta su ih prokleti Evropjani izumislili) američanski planet zva. Između ostaloga prijedlozi su bili i: Wašinkton (šta je propalo jer je već neko nadija ime gradu, kojega već sad mišaju sa saveznon državon, pa koja bi tek konfuzija nastala kad bi i planet dobija ime po američkome ocu jedine i vječne domovine), Huver (ako ne more po prvome prešidentu, moglo bi po aktualnome, ali je i to odbačeno, jer da je osin Herberta poznat bija i drugi Huver, mali Đon Edgar iz FBI-ja, ali se za njega već dobro znalo da je pijeder, a di ćeš po pijederu dat ime tako lipome planetu, oće li nan se potomci naši američanski u brk smijat zbog takve nazadne odluke). Neki su proeuropski elementi tili da se planetu nadije ime Europa Dva, ali su oni uz pogrde i šupavanje nogon u gujicu istrani iz dvorane, gamad jedna starokontinentska, malo in je oni Jupiterov misec, nego bi se fikali i u naš lipi, novi planet koji će bit pravo oličenje američkoga slobodarskoga duha, a ne nazadnjačke ocvale euro klike.
I tako su ti oni raspravjali, bilo je povuci-potegni, ali se ti trust mozgova nije moga sporazumit okolo imena planeta. I zovnu ti oni našega Klajda da dođe i reče kako bi on planetu ime da jer ga je on i naša pa neka mu daje ime, a ne da se oni, pametni i učeni judi, uz svoje puste probleme i s tin moraju zajebavat.
- Slušajte judi, vi znate da van se ja slabo razumin u išta osin astronomije, ovčarstva i Mandicinih mudanata, ali bi moj pridlog bija sljedeći: gledali smo nikidan u kinematograf ja i moja Doli jedan puno lip film našega velikoga umitnika Volta Diznija. I tamo van se po prvi put pojavija jedan puno smišan mali pas koji se mojoj Doli vrlo svidija i kad god bi se ti pas pojavija na platnu ona bi tako dražesno zablejila «Beeee!» da su svi u kinematografu činili «Aaaaaa!» od dragosti. Ti van se pas zove Pluton i ja bi da se planet Pluton zove! – završi pobjedonosno Klajd.
Svi se ovi pametni judi dignu na noge i veselo zapješću ovome genijalnome pridlogu i odma, većinon glasova private ime Pluton za novi planet iako je jedan očalinko, po profesiji povjesničar, tiho protuslovija da je to ime boga podzemja u neprijatejskoj europskoj mitologiji. Ali niko se na to nije obazira i Pluton je uša u legendu.
A nikidan europske protuhe oduzele bidnin i poštenin Amerikancima ono zadnje od planeta šta su imali. Osta in još samo Planet Holivud, a i on će brzo propast.
I oni sad kažu da Pluton nije planet. Ne, nije nego je pas...

- 14:51 - Komentiraj • Isprintaj - #

20.08.2006., nedjelja

10 (i kusur) bandova za životni soundtrack

U trenutku kada mi je Bezkomentara zadao meme (za koji sam shvatio ideju, ali me još uvik, unatoč pustome googlanju na tu temu, malo jebe definicija) u kojem bi trebao napisati svojih deset najdražih bendova i glazbenika, pomislio sam kako ću to lake-šale riješiti. No, kad sam krenuo staviti na papir grupe koje su utjecale na mene u životu, našao sam se u nebranome grožđu, da ne rečen govnima, i to prilično dubokim.
Jedva sam nekako u mome glazbenome čušpajzu uspio odvojiti one koji su utjecaj na mene već napravili do sada od onih koji bi taj korak tek trebali napraviti.
Moja lista nije tipična top ten lista već više jedan kronološki popis kako je koja grupa imala utjecaj na izgradnju mog glazbenog ukusa. U zagradama kod pojedine grupe pokušat ću navesti one koje su se iz njihovog utjecaja «rodile». Još moram naglasiti da bi kao nulti, arheitipski rock band kojeg smo svi negdje tamo s trinaest-četrnaest godina imali (koji je zaslužan da danas na ovoj listi ne nabrajam kojekakva zabavnjačko-narodnjačka niža estradna bića štono bi rekao Zlatko Gall, već ipak punokrvne rebelijanske pojave uglavnom rockerske provenijencije) izdvojio Zabranjeno pušenje. Ovim Sarajlijama dugujem to da mi negdje unutra proradio onaj rock gen praotaca (zlobnici neka ne potežu asocijaciju na gene kamene stanovitog MPT, jer je ova podudarnost sasvim slučajna J) i da sam danas upravo to što jesam. Kakav-takav, ipak rocker..

1. Najprije je bio U2. Šta da vam kažem, u trenucima kada sam počeo slušati glazbu Beatleasi su već davno bili «mrtvi» (dobro, samo je John od njih bio mrtav, ali su oni ipak za mene bili «mrtvi»), a Stonesi nisu bili «mrtvi» ali meni se činilo kao da će svakog časa umrijeti, pa sam ja kao njihov antipod odabrao ovu irsku super-grupu i vjerno je pratio sve tamo do 93. kada mi je Zooropa ubila svaku vjeru u ovaj komercijalni, stadionski rock pa sam se okrenuo glazbenicima koje prati kudikamo malobrojnija, ali puno vjernija publika. Unatoč tome, njihov «Joshua Tree» i danas mi je jedan od najdražih albuma. (U2 su me vjerovali ili ne, skrenuli i upoznali s drugom stadionskom atrakcijom, Pink Floydima koji kod mene kasnije nisu napravili onaj korak od pukog slušanja do utjecaja da krenem ka psihodeličnim rock vodama, ali su mi dali čak dva remek djela, Dark Side of the Moon i Wall koja bi mi se našla visoko na nekoj mojoj životnoj listi rock albuma.)

2. Nakon toga su došli Poguesi. I ostali tu. Korak od U2 koji Waters, Gilmour, Mason, Wright i Barret nisu uspjeli napraviti, Shane MacGowan i njegova pijana banda su već na prvo slušanje dobrano prebacili. A opet je počelo s U2, njihovim albumom «October» i pjesmom «Tommorow» u kojoj jednu od ključnih partitura imaju tradicionalne irske gajde (uilleann pipes). Kasnije je sve bilo lako: božanstvena suradnja s Kirsty MacColl u «Fairytale of New York», delirijum tremens u tradicionalima poput «Irish rover» ili «Wild rover», ili u Shaneovim «Streams of Whiskey» ili «Sally MacLenanne», te vrhunac njegove lirske irske duše u «Broad Majestic Shannon», «Pair of brown eyes» ili «Thousands are sailing» učinili su svoje. Tri albuma: «Red roses for me», «Rum, Sodomy & Lash», te «If I should fall...» imali bi daleko najznačajniji udio brojeva u nekom soundtracku mog života. Kasniji očiti kreativni i životni pad Shanea MacGowana nije uopće umanjio njegov utjecaj na mene. Čak štoviše... (Poguesi su mi u miraz donijeli i zanimanje za irsku povijest, ali i bendove poput pobunjeničkih Eire Og, zatim Dropkick Murphys, Flogging Molly i Less than Jake, a s njima i moje u posljedne vrijeme izrazito naginjanje ka ska zvuku.)

3. Kako pravi rocker u svojoj karijeri mora imati i punk fazu tako je i mene ona pogodila. Bilo je to taman negdje na vrlo kratkom prijelazu između dviju gore spomenutih irskih grupa. Četiri degenerična sina majke Ramone iz njujorškog CBGB-a sa svoja tri akorda i kratkim, ali eksplozivnim numerama zamalo su učinila to da mi negdje ispod srca bude «istetovirano» ono «Gabba, gabba hey!» baš kao i Vrapčetu iz Tomićevog romana «Ništa nas ne smije iznenaditi». Tetovaža je izostala, ali uvijek negdje skrivena na mojoj odjeći stoji zabodena jedna šegureca (ziherica) kao vječno odavanje počasti ovoj četvorici ili bar njihovom albumu «It's Alive!» antologijskoj zbirci iskonskog rock'n'rolla i za mene jednog od najboljih živih albuma.( Ramonesi su me, iako je trebalo biti obrnuto, upoznali sa Stoggesima i Iggijem Popom, Crampsima, Clashom koje sam uvijek više volio od pozerštine Pistolsa, te ponovno posredno s britanskom ska scenom, posebno s Madness i Specialsima.)

4. Kako su Poguesi u svojem punk-folk-rocku vrlo često obrađivali izvorne irske skladbe i davali im specifičan naboj žestinom, dernjavom i rock rifovima, došlo je vrijeme da se zapitam kako te stvari zvuče u originalu. Jesam li u podsvjesti želio smirivanje ili je u pitanju bilo nešto drugo ne znam, ali znam da je sve vodilo ka Dublinersima. Smirenje nisam našao: sjedokosi momci tako su prašili svoje violine, gitare i harmonike da su vrlo često bili i žešči i urnebesniji od svojih ionako žestokih mlađih kolega s londonskog King's Crossa. Tek kad su ujedinili snage u «Irish roveru» i «Whiskey in the Jar», te famoznoj himni irske nogometne reprezentacije iz 1990. «Jack's Heroes», Dublinersi i Poguesi popeli su se, bar po meni, na najviše vrhunce svojih karijera.

5. Svo ovo vrijeme, od Irca Bona Voxa do Irca Lukea Kellya, moje mi znanje engleskog jezika nije dopuštalo da još uvijek potpuno uživam u stranim pjesmama. Tražeći domaći ekvivalent stranim buntovnicima našao sam jednog zagrebačkog čudaka koji je sa svojim bandom vrlo efikasno razbijao učmalost sredine koja ga je okruživala. Došao je Johnny i svevremenska Azra. Kako sam se s njima «upoznao» kada su Štulića i karizma i kreativne muze već napustile, hrpa vrlo kvalitetnog ali i vrlo nekvalitetnog materijala u kratkom vremenu me zapljusnila kako sam nabavljao kazete s njihovim stvarima (muziku sam slušao baš u ovo vrijeme kada su ploče odumirale, a cd-i se još uvijek nisu pržili današnjim tempom i bio sam osuđen na nepouzdanu kvalitetu magnetne trake). Stoga nikad nisam u potpunosti prigrlio ovog pjesnika asfalta s Trnskog. No, on mi je dao «Sunčanu stranu ulice», «Filigranske pločnike», «Ravno do dna» i «Fazane» i to je bilo sasvim dovoljno. Azra me neposredno upoznala s domaćim novim valom (Idoli i Orgazam, Orgazam me povezao opet s Ekatarinom i Šarlom Akrobatom, a ovi s Pekinškom patkom, Idijotima, Obojenim programom, dok su Idoli s druge strane vukli k pop-rock manirizmima bečejske Eve Braun)

6. E, ovde dolazimo do još jednog domaćeg (ili «domaćeg» kako vam volja) benda. Partibrejkers, Cane i Anton i ostali iz ovog «zemunsko-beogradskog klana» ponovno su mi otvorili vrata garaža i onog čvrstog zvuka koji sam nakratko bio ostavio iza sebe u noćnim druženjima sa Stoogesima i ostalim delikventima iz Motor Cityja. Vrlo uporno ih slušajući, pa čak i onda kada to nije bilo «na liniji», ponosan sam bio 92. kada sam vidio da su pravi. «Rimtutituki» i stih «Nećemo da pobedi narodna muzika. Više volim tebe mladu nego pušku da mi dadu» vratio mi je nadu da na ovin prostorima još ima normalnoga svita.

7. Negdje krajem osamdesetih ili početkom devedesetih u nekom kasnom noćnom terminu u ciklusu predstavljanja finske kinematografije gledao sam film koji je znatno utjecao na moj glazbeni smjer i razvoj. «Leningrad cowboys go America» Akija Kaurismakija u moj dom su doveli Lenjingradske kauboje, te njihov miš-maš polke, rocka i svih mogućih i nemogućih glazbenih utjecaja. Zanimljivo je da sam još dosta dugo nakon fascinacije filmom tražio bilo kakav nosač zvuka s njihovom glazbom, čak i u «bolje obskrbljenim prodavaonicama ploča» u metropoli, ali bezuspješno. Tek afirmacijom adsl-a i blagodatima interneta uspio sam donekle kompletirati njihovu diskografiju, koja mi je još uvijek puna rupa. A možda je tako i slađe. No, «Total Balalaika Show», «Happy Together» i ovogodišnji album «Zombie's Paradise» sasvim fino se uklapaju u priču o desetorici likova koji (još uvijek) u Americi traže sreću po opskurnim zadimljenim lokalima.

8. Sa sjevera Evrope selimo se malo na topliji jug. Manu Chao, sin Baska i Galičanke izbjeglih u Francusku ispred Francova režima osvojio me tek na drugo slušanje. Najprije me svojim «Radio Bembom» i nije baš fascinirao, ali kada sam nešto kasnije čuo album «Clandestino», odmah od prvih taktova i «Solo voy con mi pena, sola va mi condena, correr es mi destino, para burlar la ley...» shvatio sam kakvu sam grešku napravio. Njegov specifični stil i kombiniranje različitih utjecaja upotpunio je totalnu konfuziju koja vlada mojim glazbenim ukusom. Naravno da sam se uskoro zakačio i na Mano Negra, njegov prvi band, a sve to je samo pojačalo moje novo zanimanje za ska.

9. Da konfuzija bude još veća pobrinuo se još jedan zanimljiv lik. Bokelja Ramba Amadeusa, Svjetskog Mega Cara pratio sam i još uvijek pratim, od «Tuge jesenje» do «Oprem dobro» i čovjek me svakim novim albumom i oduševi i iznenadi. Njegove koncerte smatram najboljim glazbenim događajima kojima sam imao čast prisustvovati, a ne trebam napominjati da me je čeljust od smijanja bolila još bar dva dana nakon koncerata. Još kad napomenem da mi je onih deset mjeseci vojske učinio podnošljivim, mogu samo reći «Rambo, doktore, psihoterapute, fala!»

10. I evo me na kraju ovog, teškom mukom skrpanog popisa: čovik koji me je odveo u jednu novu dimenziju, a u stvari me vratio na moje korijene je Toma Bebić. Zahvalan san mu da sada na novi način gledan na dalmatinsku muziku, posebno na klapsko pjevanje koje sam prije smatrao dosadnim i pretencioznim. On me je ponovno vratio zvucima koji me okružuju: kriku galeba, zavijanju bure i zvuku vala kad tuče o kraj. Ona njegova: “Fala van šta me ne razumite i time ne slabite moju snagu" jedna mi je od vodilja kroz život. Reka je neko pametan da je Toma ostavio otvorenu špinu da za nas zauvik toči. I ja sam se napija na tome izvoru. Preko njega san zavolio i jednoga drugoga Toma, Waitsa, pa i američko-engleske songwritere protestne provenijencije poput Pete Seegera i nešto mlađeg Billyja Bragga. I još jednoga čovjeka sam zavolio preko Tome, Arsena Dedića (da mi je netko rekao prije samo dvije godine da ću s guštom slušati «Kuću pored mora» ili «S okusom mora, s okusom soli» mogao bih mu se samo u brk nasmijati. I to krajnje cinično.)

Eto, to bi bilo to.
Na kraju bi morao i ja poslati meme nekim ljudima. Kako je Bezkomentara mene uvalio, tako i ja, prema pravilima, moram širiti virus dalje.
Stoga sljedećim damama i gospodi:
Nicoll
Tija
Fidel
2tref
Sick of it all
dajem da napišu nešto o ovoj temi "Deset najdražih bendova i glazbenika" i vade se otamo di san ih bacija. Naravno, ako hoće.

- 22:00 - Komentiraj • Isprintaj - #

17.08.2006., četvrtak

Slije naše svagdašnje

Sličice su u to doba opće inflacije, stabilizacije, racionalizacije, nestašica, redukcija, par-nepara i ostalih nepogoda koje su zadesile «tvrđavu bratstva i jedinstva», za nas djecu radnog naroda i poštene inteligencije, ipak bile određeni luksuz. Uz to što su bile proizvod trulog zapada (Ameri su naravno prvi skupljali sličice svojih bejzbolaša, ali ih nisu lijepili u albume), koji je u naše krajeve uveo talijanski Panini, posebno su loše utjecale i na dječju psihu. Roditelji nam nisu mogli priuštiti kupovanje cijele kutije sličica iz koje je teta iz kioska pomno ih birajući vadila kesice, pa smo, onako mali i prepredeni, uglavnom upražnjavali nekoliko zanimljivih i nadasve hazarderskih igara sa sličicama kako bi obogatili vlastiti plik (danas bi se to reklo – portfolio) slija, te na taj način upotpunili album čija je sezona trenutno vladala.
Najpopularnija igra bila je tzv. «Pola-Cilo»: udarajući u protivnikove sličice (jedan ili najviše dva komada) svojim slijama, te u trenutku udarca vičući «pola» ili «cilo» trebalo je predvidjeti hoće li sličice na pod pasti obje na istu stranu (cilo) ili na različite strane (pola). Povlačeći paralelu s današnjim klađenjem, ovo je bila skoro sigurna oklada s malim koeficjentima jer su iole vještiji igrači mogli udarcem odlučiti kakav će ishod biti. Stoga je onaj čije su se slije tukle pribjegavao različitim smicalicama poput izmicanja ruke, namještanjem slija na sam rub prstiju i sl.
Nešto hazarderskija igra čiji je ishod značajnije ovisio o budućnosti «portfolija» je «Slika–Bilo». Istim principom kao i u ranije opisanoj igri, udaralo su u protivničke sličice, no ovaj put u igri je bio veći broj sličica (od deset na više, a pisac ovih redaka svjedočio je i igri u kojoj su suparnici riskirali i po nekoliko stotina sličica jednim udarcem). Trebalo je predvidjeti hoće li se slije okrenuti na «sliku» ili na «bilo», a koristile su se slične smicalice kao i u «Pola-Cilo» uz dodatak da su primatelji udaraca prije postavljanja slija na dlan, iste bjesomućno mješali želeći protivniku i na taj način otežati posao.
«Poklapa» je bila igra u kojoj su igrači s visokog zidića ili klupe na pod naizmjenično bacali sličice pokušavajući poklopiti neku od onih koje se već nalaze na podu. Ovdje je do izražaja dolazila taktika igrača: da li nastojati u tome da se skupi što više sličica na podu pa onda poentirati, ili iz svakog udarca gađati sličice te tako u malim, ali mukotrpnijim koracima osiromašiti protivnika. Naravno, i ovdje su se koristile smicalice: možda najpodmuklija je bila ona da bi se protivniku koji bi poklopio sličicu na podu, te slavodobitno skočio dolje pokupiti plijen, ukralo pola plika kojeg je ovaj u trenutku euforije zaboravio nezaštićenog na vrhu zidića.
Igra u kojoj nije bilo mjesta taktiziranju i sitnim nepodopštinama bila je «Bliže zidu» gdje su se sličice udarcima srednjeg prsta (popularnim čvokama) svom snagom lansirale da bi pale što bliže unaprijed dogovorenome zidu. Pobjednik bi imao pravo pokupiti sve sličice koje su se koristile u jednom krugu igre. Sličice koje su u ovoj igri bile uspješne posebno su se čuvale i vrijedile su više od običnih sličica. Postojala je i «no limits» verzija ove igre, gdje nije postojala fizička prepreka u vidu zida koja bi spriječila daljnje napredovanje sličica, pa su sličice od uvježbanijih igrače letjele i po par desetaka metara u dalj.
Najnemilosrdnija, «hard-core» igra sa slijama bilo je «Topavanje». Igrači su naizmjenično rukama udarali sličice koje su namjestili na pod (podloga je uglavnom bio asfalt) te su ih pokušavali preokrenuti na drugu stranu. Već nakon nekoliko udaraca rukom o asfalt pojavile bi se žive rane-stigme po rukama, a nakon završene baze oni slabije psiho-fizičke spreme bili su skloni i halucinacijama potaknutim neizdrživom boli.
Od igara to je bilo uglavnom to, ali je načina za sticanje istih bilo još: od popularnog đoranja, preko reketarenja kada su stariji i jači mlađima naplaćivali «putarinu» preko određenog visokofrekventnog školskog hodnika, pa do prepada i pljačke kada bi brojnija horda u sačekušama dočekivala malobrojne i nezaštičene pripadnike bogatijih socijalističkih staleža za koje su pretpostavljali da imaju znatan broj dobro očuvanih slija.
Osvrnimo se i na nekoliko albuma i pripadajućih sličica koje su mi ostale u memoriji (osim legendarnih «Fudbalera i timova» opisanih u prošlom postu, te tradicionalnih albuma sa Svjetskih i Evropskih prvenstava):
- Flora i fauna (kojih je u svakom tadašnjem «portfoliu» bilo pregršt, ali za njih nikad nisam vidio albume, a čak mi se čini da su upravo one bile one zloglasne «false» nesamoljepljive slije čija je vrijednost bila ispod pravih «originalnih slija»), Formula 1 (sa herojima poput Fitipaldija, Rosberga, Piqueta u najboljim danima, mladog i još neiskasapljenog Laude, te nikad prežaljene ekipe Lotusa s najlipšim bolidom (s reklamom John Player Special) koji je ikad jurio pistama), zatim Ljubav je... (sličice koje bi danas vjerojatno bile zabranjene zbog stanovitih pedofilskih implikacija), Sarah Kay (definitivno «najženskije» sličice, koje smo mi muški cijenili isključivo zbog činjenice da su bile i duplo veće od ostalih slija i tako veoma pogodne za poklapu), Muppeti, Štrumpfovi (jedini album, ikada, koji sam uspio kompletirati), Tarzan, Hana Barbera, Tom & Jerry, Veliki Blek itd...
Puno kasnije su došle i Croarmy, ali to je već bila neka druga priča. A miris sličica, friških sličica tek izvađenih iz kesice koju je teta iz kioska tako pomno izabrala, čuvam i sad negdje u moždanim pretincima gdje se memoriraju one lipe stvari iz djetinjstva.

- 22:25 - Komentiraj • Isprintaj - #

13.08.2006., nedjelja

Fudbaleri i timovi

Evo je krenulo ono što se u domaćim tiskanim i elektronskim medijima pompozno naziva Hrvatska nogometna liga. I ove godine ću, ma koliko pokušavao suprotno, ipak krajičkom oka pratiti ono što se događa na lokalnim nam nogoloptačkim livadama . Već godinama se liječim od bolesti zvane balun: uzalud su mi sve terapije očajnim domaćim nogometom, uzalud mi sva bulimenta mafijaško-tajkunske bagre upletene u igre na zelenom terenu i izvan njega, uzalud mi liječnički konzilij u sastavu Mamić, Ćiro, Štimac, Grgić i Beusan godinama pokušava zagorčati užitak. Sve je uzalud: ja sam i dalje jako navučen na ovu trivijalnu igru jedanaest protiv jedanaest balunjera od koje su stanoviti nogometni «akademici» stvorili znanost znatno složeniju od nuklearne fizike i astronautike zajedno.
Obično svake godine negdje u ovo vrijeme pokušavam shvatiti koji su korijeni te bolesti koja je učinila da su mi vrlo zanimljive i utakmice lokalnih četveroligaša u borbi za sredinu ljestvice, a da ne govorim o tome da se učestalo hvatam kako sa nekom naivnom sladostrašću čitam novinske natpise u kojima svakojaki nogometno-novinarski poete dramatičnim stilom opisuju posljednju ozljedu ahilove tetive Raić-Sudara ili probleme sa zadnjom ložom koje ima Karabogdan. Koji su razlozi da mi subotnja popodneva (u doba jednoumlja nedjelje su bile nogometni dani, kako je to nadahnuto pjevao najveći zagrebački pjesnik Štulić) prolaze uglavnom u grickanju noktiju i slušanju Pezzija, Čampe i Naglića u njihovim eterskim nadmudrivanjima.
Ovih dana, u macu prastarih časopisa koje marom dobrog hrčka oduvijek skupljam (kao, ima jedan dobar članak o filipinskoj krizi između Marcosa i Corazon Aquino, pročitat ću ga sutra, «al' prođe otad dvadeset i kusur bajrama, a članak se ne pročita») pronašao sam i jedan požutjeli album za sličice «Fudbaleri i timovi» sezona 83/84. Istog trenutka shvatio sam povijest bolesti: prije više od dvadeset godina u jednoj maloj trafici kupljen je ovaj album koji mi je, eto, usadio taj nogometni virus. S mutnjikavih sličica poplašeno gledaju nekadašnje vedete Dinama, Budućnosti, Slobode, Prištine, Radničkog i Čelika, koje su poslije nekog napornog treninga nevoljko pozirale fotografu i ne sluteći da će njihovi likovi na samoljepljivom papiru obilježiti odrastanje cijele jedne generacije dječaka na tada još mirnom području Balkana. Socijalistički izdavački kombinati Dečje novine iz Gornjeg Milanovca, Jež iz Beograda i Dnevnik iz Novog Sada posijale su na tom području kleti virus koji i danas evo nesmiljeno kosi.

A sada evo vam junaka:

Ćiro je i tada morao biti u centru pažnje.

Srećko Bogdan, danas super popularni tv-komentator, prima pehar maršala Tita

Hajduk je tih godina poslovično rasturao Zvezdu i na Marakani

Velimir Zajec Zeko i ponovno Bogdan, Dinamove legende...

Vokri i Batrović, ubojiti albansko-crnogorski napadački tandem Prištine koju je tada na njihovom stadionu u drugoj ligi u prosjeku gledalo po 15.000 ljudi

Veležov legendarni BMV, tadašnji mostarski simbol suživota Srba, Muslimana i Hrvata

Švabo Osim, danas izbornik nogometne reprezentacije Japana nije se puno promjenio...

... kao ni Martin Novoselac, direktor mladih hrvatskih reprezentacija, koji i danas gaji osebujan stil frizure i, nadasve, obrva

Još dvije velike Dinamove legende: Mlinka i Boro Cvetković, talentiraniji Zvjezdanov brat

Mance, tragično preminuli napadač Partizana, jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije

Uz Oblaka jedan od najboljih Olimpijinih, pa tako i slovenskih igrača. Nesuđeni hrvatski izbornik.

Osijekova sjekirica, neprelazni Vlado Kasalo kojem je pokojni Ivo Tomić spjevao nekoliko "poema". Kasnije prešao u Dinamo. Ako se ne varam, još kasnije imao i neka okapanja sa zakonom

Najbolji strijelac vinkovačkog Dinama svih vremena.

Igrač koji je pod stijenama Kantride ostao zapamćen kao najveći izdajnik nakon što je 1986. prešao u redove Hajduka. Danas poznat kao suprug bivše Ivaniševićeve ženske.

Partizanovi centarhalfovi, od kojih je poznatiji ostao ovaj potonji jer ga je Delićev urlik "Ljudi moji, je li to moguće!?" odveo u legendu.

Bekovski par Hajduka Cukrov i mlađahni Vulić, danas prvi trener splitskog kluba

Najveći igrač koji je hodao Poljudom, Baka Slišković, danas trener Zrinskog i izbornik BH-vrste, djeli sliju s Šušnjarom, danas manje poznatim trenerom lokalnih splitskih niželigaša.

Tarzan Cvjetković bio je tada uzdanica tuzlanske Slobode. Kasnije je zaigrao i za hrvatsku reprezentaciju.

Dvije Zvezdine legende, od kojih je prvi ostao zapamćen po, kažu, ne baš bistrom umu, ali i fascinantnom golu za reprezentaciju protiv Francuske na Evropskom prvenstvu 84., a drugi je kasnije postao za Zvezdaše ono što je Dinamovcima Kranjčar ili Hajdukovcima Jeličić, nakon što je prešao u redove "večitog rivala".

Napadači Želje Bahtić i Paprica, uz Nikića i Baždarevića predvodnici izrazito talentirane, ali i neopisivo ružne generacije, meni osobito dragog kluba s Grbavice (i danas pamtim Videoton, a postavu: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Ćilić, Čurić, Bahtić, Baždarević i Nikić mogu vam, evo, izdiktirat i u po noći)

U sljedećem postu prisjetit ćemo se prvih kockarskih koraka koje smo napravili uz sličice...

- 01:07 - Komentiraj • Isprintaj - #

12.08.2006., subota

Back again

Evo me ponovno, nakon što mi je tjedan dana blog bio u komi (btw. nije da je bilo nekorisno, bar ste mogli naučiti nešto o hair removalu :-) ) Ovim putem javno zahvaljujem Dariusu s Blog.hr-a koji mi je pomogao da ovo riješim vrlo brzo nakon što sam se direktno njemu obratio (fala, fala). Jedino mi je žao što njegovi kolege s Blog.hr-a nisu jednako brzo reagirali. Pisao sam i na help@blog.hr i blog@blog.hr, ali nije bilo nikakvih reakcija na moje vapaje očajnika. Vjerojatno ljudi imaju i previše ovakvih zahtjeva na dan, ali se bar nadam da će onima koji budu imali ovakvih problema u budućnosti brže pomagat. Zato se valjda i zove "help". Fala i svima onima koji su mi poslali komentare podrške (Nicoll, Fidel, Tija pozdrav).
Jedina muka mi je sad sto san osjetija cilu nesigurnost ovoga i da mi se opet može dogodit. I meni i bilo kome drugome. Iden sad ća moga bi štagod i radit.

- 08:24 - Komentiraj • Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31