Slije naše svagdašnje
Sličice su u to doba opće inflacije, stabilizacije, racionalizacije, nestašica, redukcija, par-nepara i ostalih nepogoda koje su zadesile «tvrđavu bratstva i jedinstva», za nas djecu radnog naroda i poštene inteligencije, ipak bile određeni luksuz. Uz to što su bile proizvod trulog zapada (Ameri su naravno prvi skupljali sličice svojih bejzbolaša, ali ih nisu lijepili u albume), koji je u naše krajeve uveo talijanski Panini, posebno su loše utjecale i na dječju psihu. Roditelji nam nisu mogli priuštiti kupovanje cijele kutije sličica iz koje je teta iz kioska pomno ih birajući vadila kesice, pa smo, onako mali i prepredeni, uglavnom upražnjavali nekoliko zanimljivih i nadasve hazarderskih igara sa sličicama kako bi obogatili vlastiti plik (danas bi se to reklo – portfolio) slija, te na taj način upotpunili album čija je sezona trenutno vladala. Najpopularnija igra bila je tzv. «Pola-Cilo»: udarajući u protivnikove sličice (jedan ili najviše dva komada) svojim slijama, te u trenutku udarca vičući «pola» ili «cilo» trebalo je predvidjeti hoće li sličice na pod pasti obje na istu stranu (cilo) ili na različite strane (pola). Povlačeći paralelu s današnjim klađenjem, ovo je bila skoro sigurna oklada s malim koeficjentima jer su iole vještiji igrači mogli udarcem odlučiti kakav će ishod biti. Stoga je onaj čije su se slije tukle pribjegavao različitim smicalicama poput izmicanja ruke, namještanjem slija na sam rub prstiju i sl. Nešto hazarderskija igra čiji je ishod značajnije ovisio o budućnosti «portfolija» je «Slika–Bilo». Istim principom kao i u ranije opisanoj igri, udaralo su u protivničke sličice, no ovaj put u igri je bio veći broj sličica (od deset na više, a pisac ovih redaka svjedočio je i igri u kojoj su suparnici riskirali i po nekoliko stotina sličica jednim udarcem). Trebalo je predvidjeti hoće li se slije okrenuti na «sliku» ili na «bilo», a koristile su se slične smicalice kao i u «Pola-Cilo» uz dodatak da su primatelji udaraca prije postavljanja slija na dlan, iste bjesomućno mješali želeći protivniku i na taj način otežati posao. «Poklapa» je bila igra u kojoj su igrači s visokog zidića ili klupe na pod naizmjenično bacali sličice pokušavajući poklopiti neku od onih koje se već nalaze na podu. Ovdje je do izražaja dolazila taktika igrača: da li nastojati u tome da se skupi što više sličica na podu pa onda poentirati, ili iz svakog udarca gađati sličice te tako u malim, ali mukotrpnijim koracima osiromašiti protivnika. Naravno, i ovdje su se koristile smicalice: možda najpodmuklija je bila ona da bi se protivniku koji bi poklopio sličicu na podu, te slavodobitno skočio dolje pokupiti plijen, ukralo pola plika kojeg je ovaj u trenutku euforije zaboravio nezaštićenog na vrhu zidića. Igra u kojoj nije bilo mjesta taktiziranju i sitnim nepodopštinama bila je «Bliže zidu» gdje su se sličice udarcima srednjeg prsta (popularnim čvokama) svom snagom lansirale da bi pale što bliže unaprijed dogovorenome zidu. Pobjednik bi imao pravo pokupiti sve sličice koje su se koristile u jednom krugu igre. Sličice koje su u ovoj igri bile uspješne posebno su se čuvale i vrijedile su više od običnih sličica. Postojala je i «no limits» verzija ove igre, gdje nije postojala fizička prepreka u vidu zida koja bi spriječila daljnje napredovanje sličica, pa su sličice od uvježbanijih igrače letjele i po par desetaka metara u dalj. Najnemilosrdnija, «hard-core» igra sa slijama bilo je «Topavanje». Igrači su naizmjenično rukama udarali sličice koje su namjestili na pod (podloga je uglavnom bio asfalt) te su ih pokušavali preokrenuti na drugu stranu. Već nakon nekoliko udaraca rukom o asfalt pojavile bi se žive rane-stigme po rukama, a nakon završene baze oni slabije psiho-fizičke spreme bili su skloni i halucinacijama potaknutim neizdrživom boli. Od igara to je bilo uglavnom to, ali je načina za sticanje istih bilo još: od popularnog đoranja, preko reketarenja kada su stariji i jači mlađima naplaćivali «putarinu» preko određenog visokofrekventnog školskog hodnika, pa do prepada i pljačke kada bi brojnija horda u sačekušama dočekivala malobrojne i nezaštičene pripadnike bogatijih socijalističkih staleža za koje su pretpostavljali da imaju znatan broj dobro očuvanih slija. Osvrnimo se i na nekoliko albuma i pripadajućih sličica koje su mi ostale u memoriji (osim legendarnih «Fudbalera i timova» opisanih u prošlom postu, te tradicionalnih albuma sa Svjetskih i Evropskih prvenstava): - Flora i fauna (kojih je u svakom tadašnjem «portfoliu» bilo pregršt, ali za njih nikad nisam vidio albume, a čak mi se čini da su upravo one bile one zloglasne «false» nesamoljepljive slije čija je vrijednost bila ispod pravih «originalnih slija»), Formula 1 (sa herojima poput Fitipaldija, Rosberga, Piqueta u najboljim danima, mladog i još neiskasapljenog Laude, te nikad prežaljene ekipe Lotusa s najlipšim bolidom (s reklamom John Player Special) koji je ikad jurio pistama), zatim Ljubav je... (sličice koje bi danas vjerojatno bile zabranjene zbog stanovitih pedofilskih implikacija), Sarah Kay (definitivno «najženskije» sličice, koje smo mi muški cijenili isključivo zbog činjenice da su bile i duplo veće od ostalih slija i tako veoma pogodne za poklapu), Muppeti, Štrumpfovi (jedini album, ikada, koji sam uspio kompletirati), Tarzan, Hana Barbera, Tom & Jerry, Veliki Blek itd... Puno kasnije su došle i Croarmy, ali to je već bila neka druga priča. A miris sličica, friških sličica tek izvađenih iz kesice koju je teta iz kioska tako pomno izabrala, čuvam i sad negdje u moždanim pretincima gdje se memoriraju one lipe stvari iz djetinjstva. |
