Što to bijaše «kino»?
Vrlo me rastužila vijest koju sam ovih dana pročitao u dnevnim novinama kako se zatvara jedna od posljednjih zagrebačkih klasičnih kino oaza, legendarni kino Europa, starijim generacijama znan kao Balkan. Ovaj prijelaz iz «Balkana» u «Europu», a zatim i raspad «Europe» kao takve, možda bi kojekakve sarkastične «smutljivce i mutikaše» (copyright by stanoviti F.T.) nagnala na zajedljive komentare kako nije u pitanju tek puki simbolizam, već na nekom višem geopolitičkom planu ocrtava i stvarnu sudbinu onoga što danas nazivamo Europom kad se u nju prelije ono što danas još uvijek (ma koliko se neki trudili suprotno) nazivamo Balkanom.No, vratimo se kinu: u Zagrebu se ovih dana odvija proces definitivnog izumiranja «cinematographis vulgaris» pred naletima Cinestar kino revolucije. O tome je jako lijepo svojedobno pisala kolegica blogerica Nicoll. Taj proces je u ostatku Hrvatske već završen pred desetak godina, uz tu razliku da ovdje nije bilo udara američkih novokomponiranih dupleksa i multipleksa. Našim kinima su posao oduzeli uglavnom vhs magnetne trake i oni okrugli pleksiji s rupom u sredini na koje se mogu spržiti divx, i u zadnje vrijeme, dvd filmovi. Ovo je vrlo lako dokazati: otiđite na ovu stranicu i odaberite jedan od ponuđenih gradova u kojem bi željeli pogledati najnoviji filmski hit. Velika je vjerojatnost da će vam se kao odgovor u vašem browseru pojaviti sljedeća poruka: «Za Vaš upit nisu pronađeni podaci!» Ne mogu za sebe reći da sam veliki ljubitelj odlaska u kino (fali mi komod, fali mi mista za noge, fali mi kauč, očajnički mi fali tipka «pause» kad mi se pripiša) ali gadan je osjećaj kad znaš da nemaš nikakvu mogućnost kad onih par dana u godini poželiš pogledati film pod plavičastom kino svjetlosti. Moj primjer: u radijusu od 160 (slovima: sto šezdeset) kilometara nema niti jedne aktivne kino dvorane. A nije da nema infrastrukture: u mome mistu postoji sasvim komforna kino dvorana za kojih dvije stotine posjetitelja, s, kažu, odlično očuvanim kino projektorom koji nije vrtio celuloidnu traku već dobrih petnaestak godina. Danas kino služi uglavnom za kazališne predstave putujućih glumačkih trupa ili za zborove građana u ovoj maloj dalmatinskoj turističkoj općini. A pamtila je ova kino dvorana i slavnije dane: recimo svejugoslavensku premijeru «Oca na službenom putu» samo dan nakon što je ovaj Kusturičin film 1985. godine dobio Zlatnu palmu u Cannesu (o spretnosti mjesnog kino operatera u ovom slučaju ispjevano je nekoliko epskih poema, a kruži i nekoliko neprovjerenih urbano-ruralnih mitova o ovoj epizodi) ili šest-sedam dnevnih predstava u ljetnoj sezoni 1986. za film Top Gun, prvi veliki hit Toma «mladića s cufom» Cruisea ili možda euforiju oko jednog nastavka Policijske akademije kada se u kinu prodavale i karte za stajanje (?!). Tih godina, pogotovo u ljetnim mjesecima, osobno mi je odlazak u kino predstavljao svakodnevnu večernju zanimaciju. Kako sam svojedobno pedantno vodio dnevnik filmova koje sam pogledao vrlo lako mogu dokazati podatak da mi je ljetni prosjek posjeta kinu bio jedan film u kinu dnevno. Danas bi uz cijenu ulaznice od tridesetak kuna (ako ne i više, kažem odavno nisam bio u kinu) to značilo bar tisuću kuna mjesečno za tu vrstu zabave. Možda se tu i krije razlog izumiranja kina: nekad to definitivno nije bio luksuz. Odumiranjem hrvatskog srednjeg sloja nestala je i ona kritična masa ljudi koja je svoje večernje izlaske temeljila na odlascima u kino i zbog kojih je posao uličnim preprodavačima karata naprosto cvjetao. Odavno su izumrli i oni. Baš kao i u prirodi: Nestankom bambusa polako nestaju i pande koje se njime hrane. Makar nisam iz Zagreba, pozivam vas da pokušamo spasiti kino Europu, jer će tako biti nade i za nas ovdje dolje u radijusu 160 kilometara do prvog kina. http://www.dajmikino.org/ |
U Evropi se krajem devetnaestog stoljeća pojavila smrtonosna bolest vinove loze – filoksera ili po domaću – žilogriz, koja je do 1920. godine do te mjere uništila dalmatinske vinograde da je uz «Vinsku klauzulu» (uredba iz 1892. kojom je austrijska vlada dala Italiji ogromne povlastice za izvoz vina u austrougarske pokrajne) glavni uzrok masovnog iseljavanja Dalmatinaca diljem svijeta.
Znate ono kad vam se dugo nakon uzimanja LSD-ja javi flashback i ponovno proživite neke lude tripove ni krivi ni dužni. Ne znate? Nema veze, ne znam ni ja. Meni se i bez kemijskih psiho-halucinogenih substanci dogodio jedan vrlo zanimljiv flashback.
Danas su televizije i domaće i strane svoje udarne informativne emisije posvetile, dakako, petoj obljetnici napada na Svjetski trgovački centar i Pentagon. Američki mediji prepuni su onoga kičastoga i slatkastoga domoljublja, prožetoga slobodarskim i herojskim osjećajima herojske američke nacije. Uz sav pijetet prema onima koji su nevini stradali (a uvik sam bija kontra onih koji pucaju, a za one u koje se puca) moran reć da mi je toga američkoga domoljublja koje nam nameću, malo priko glave, da ne kažen kakvu drugu definiciju toga osjećaja di se spominju neke puno sočnije riči poput «pun» i «kurac». Danas se sve više ljudi okreću protiv toga američkoga bahatog imperijalizma koji drugima nameću svoj pogled na slobodu. A da su samo malo pametnije odigrali, Amerikanci su uz sebe mogli imati cijelu jednu generaciju odraslu u vrijeme kada se rušio socijalistički imperij na istoku. Nažalost, on je na ovim našim prostorima umjesto u prašinu pljusnuo u krvavu kloaku, no to je opet neka druga priča. 
Kako je lijepo biti diler: krstarim svojim novim x-typom rivom našega maloga mista i iza zatamljenih stakala se sarkastičko kesim miščanskin narkomanima koji s klupice kraj marketa bleje u moj novi bolid. Već ih čujem kako zavidno komentiraju ko je koliko uložio u moju novu investiciju: Jure je kupio felge, Šime je tek počeo ulagati u moje pokretnine - on je dao za branik, Stipe je nadoplatio za metalik boju, a iskusni Mate za šiber krov, klimu, kožu, putno računalo i frižider na zadnjemu sjedištu odakle ću vaditi šampanjac onim svojim finim prostitutkama, a ne moldavskim kurvama kao dosad. 
Subota, 2. rujna 2006. u 15:00 h
Uvik san ja govorija da je Smoje velik i da su svevremenski njegovi članci, putopisi, romani, scenariji. Evo samo jednog primjera iz četvrte epizode njegovog «Maloga mista» (a ne u ovoj HTV-ovoj glupoj emisiji istog imena di tv-ekipe obilaze mista i gradove provincije i tamo mukta žderu, a usput i snimaju lokalne redikule). U toj epizodi nazvanoj «Prid neveru», a koja se zbiva između dva rata (u stvari, u nas se sve događa između dva rata pa je bolje napisat konkretno, između prvoga i drugoga Svjetskoga rata), malomišćanski policjot uhapsija je ženu koja je ukrala jednu kokoš. Vodija ju je priko mista, a dica su za njon trčala i vikala: «Lupežice, lupežice!». Jedan dil mista bija bi staru razapeja, a drugi je zapritija da će žandara bacit u more ako je ne odveže i pusti. Ove druge je pridvodija brico, budući malomišćanski pridsidnik koji je u teatralnome govoru s britvom u ruci reka i ovo:
