24.10.2006., utorak

Samo Smoje živi vječno

Danas, 25. X., navršava se jedanaest godina od smrti najvećega dalmatinskoga novinara i humoriste, usudija bi se reć i jednoga od najvećih dalmatinskih književnika, kroničara, vječnoga anarhista i protivnika svih režima, velikoga Miljenka Smoje. Šunje je otiša tiho, tog listopada 1995. u jeku predizborne kampanje u kojoj je Tuđman na vitru «Oluje» do nogu porazija slabašnu oporbu. Hrvatska televizija ispratila je čovika čije su serije Malo i Velo misto praznile ulice naših gradova i mista, samo rečenicom na kraju Dnevnika koja je glasila: «U Splitu je umro novinar Miljenko Smoje.»
Hajduk je tog dana igra uzvratnu utakmicu osmine finala Kupa i na penale ispa protiv Marsonije u kojoj su tada blistali Veldin Karić i braća Mujčin. No, taj poraz nije ono po čemu ću pamtit tu utakmicu. Pamtit ću je po onome čega na njoj nije bilo. Splitski klub propustio je bar minutom šutnje prije utakmice odati počast čoviku koji je i sam zaslužan za stvaranje «Hajdučke legende». Smoje je godinama kroz kolumnu Maloga Marinka u Slobodnoj pisao kroniku hajdučkih poraza i pobjeda. Kroz Velo misto, Smoje je učinio da Hajduk postane jedini klub na svitu koji (osim što ima Tijardovićevu operetu «Kraljica lopte») ima i tv seriju u kojoj se povist Splita iz prve polovice 20. stoljeća usko veže uz povist «Majstora s mora». A na kraju su se splitski «bili» pokazali kao samo još jedan mali provincijski klub koji se tim prirepaškim potezom svrstao uz vlast, zaboravivši na svoju puntarsku i buntovničku slavnu prošlost u kojoj je uvik bija «kontra mraku, kontra sili».
A Smoju nijedna vlast nije volila, a nije ni on puno marija za nijednu od njih.
Godinama je Smoje bio omalovažavan i kao novinar i kao književnik. Dok su drugi novinari svoje uspješne karijere gradili kroz izvještavanja sa sjednica komunističkih komiteta, a kasnije sa sjednica središnjih odbora, Smoje je gušta pisat o malome čoviku, njegovin problemima, feštama, zajebancijama i fjabama. I nije puno obadava one koji su ga na tim komitetima i središnjicama prokazivali najprije kao reakcionara kojemu nisu svete tekovine socijalističke revolucije radnoga naroda, a poslije i kao notornoga kriptokomunistu orjunaške provenijencije kojemu nije sveto ništa što je hrvatsko. Smoje je samo pušija duvan, pija svoj žmul vina, smija in se u brk i bada ih kako je samo on to zna.
S pravom je Jesus Quintana napisa da je Smoje bija i bloger prije bloga. Kroz njegove članke (postove?) upoznali smo likove koji su ga okruživali: ribara Šanta, čovika koji je i bez formalnog obrazovanja u sebi skupija svu narodnu mudrost svita, Bekina Kuzmića, najvećega menadžera prije pojave modernih nogometnih robovlasnika, njegovu ženu Njemicu, navodnu plemkinju u čiji se dvorac Bekin ugodno smjestio nakon lutanja svitom, zatim Matu Lončara – Biljaristu, imotskog kockara koji je bio čest Smojin suputnik u putovanjima Evropom, virnoga Smojinoga šofera Feđu Klarića, fotografa Slobodne koji je svojim fantastičnim fotografijama ilustrirao Smojine bezvremenske tekstove. Zatim smo upoznali i Šarka, četveronožnog oportunistu, bračkoga pasa jebača koji mu je bio jedan od zadnjih suputnika i kojem je posvetio «Pasje novelete». I naposljetku, upoznali smo i Nju, Lepu, ženu s kojom je Smoje prošao kroz Scile i Haribde života koji ga zaista nije nimalo mazio, o čemu možete čitati u Smojinoj biografiji iz pera Ivice Ivaniševića.
Da nan je Smoje Meštra i Očalinka, Luiđa i Bepinu, Strikana i Netjaka, Roka Prča i Anđu Vlajinu, Baću i paron Antonja, Pegulu i Servantesa, bija je viran svome Velom Varošu, Matejuški i dalmatinskome ribaru i težaku i kroz svoje tekstove u Slobodnoj, Nedjeljnoj, Vjesniku, te na kraju puta u Feralu, opisa jednu Dalmaciju koja danas ubrzano nestaje. A dio nje nesta je i onoga dana prije jedanaest godina kad je Smoje otiša pod žrnovničku stinu.

- 21:40 - KomentirajIsprintaj - #

17.10.2006., utorak

Dan kad smo zgazili Ameriku

Na današnji dan prije šesnaest odigrana je prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u kojoj su «kockasti» (nadimak «vatreni» došao je tek šest godina kasnije kao plod promidžbene kampanje najveće hrvatske pivovare) savladali reprezentaciju SAD-a 2:1 golovima Asanovića i Tarzana Cvjetkovića. Želio sam se malo prisjetiti tih dana pa sam zavirio u svoju arhivu novinskih članaka iz toga doba i došao sam do nekih uistinu zanimljivih činjenica.
Za prisjećanje na atmosferu iz tog vremena treba naglasiti da su nepunih dvadesetak dana prije na Poljudu pripadnici Torcide prekinuli utakmicu Hajduka i Partizana, upali u teren i ispod semafora zapalili jugoslavensku zastavu.
Vikend prije povjesne utakmice protiv Amerikanaca na Maksimiru se pred 15 tisuća gledatelja odigrao hrvatski derbi Dinama i Hajduka u kojem su bod, nakon 1:1 u regularnom tijeku utakmice, na jedanaesterce osvojili «modri». Za one mlađe kratko objašnjenje: u to vrijeme nakon što bi utakmica završila neriješeno izvodili su se jedanaesterci i samo pobjednik bi osvajao bod. Ovo je bio izum tadašnjeg predsjednika FSJ-a, pokojnog Slavka Šajbera, koji se ovakvim metodama uzalud borio protiv namještanja utakmica u jugoligi. Strijelci su bili Šuker glavom u 28. minuti nakon centaršuta Bobana za Dinamo, a Štimac je deset minuta kasnije izjednačio također glavom nakon centaršuta Jarnija s lijeve strane. Hajduk je, inače, u tom trenutku zauzimao posljednje mjesto na tablici s tri boda, dok je Dinamo, nakon deset kola bio dvanaesti s osam bodova, deset manje od vodeće Zvezde. Zanimljivo je da se poklopilo da se isto kolo odigra i najveći srpski derbi u kojem je Zvezda na stadionu JNA pred 45 tisuća ljudi, također na penale tukla Partizana. Nakon regularnog dijela i tamo je bilo 1:1.
Za ljubitelje košarke vijest da se istog dana splitski POP 84 na McDonaldsovom turniru u Barceloni hrabro nosio s New York Knicksima izgubivši rezultatom 117:101. Kukoč, Naglić, Savić i ostali čak su i vodili nakon prve četvrtine i ozbiljno namučili Patricka Ewinga, Wilkinsa, Oakleya i društvo.
U srijedu, 17. listopada 1990. odigrana je, dakle, povjesna utakmica Hrvatske u Maksimiru pred 30 tisuća gledalaca. Selektor Dražan Jerković izveo je sljedeći sastav: Ladić (Gabrić), Vulić, Dražić, Ćelić, Kasalo, Peršon (Židan), Šalja, Kranjčar, Cvjetković, Asanović (Mladenović), Mlinarić. Kapetan reprezentacije je bio kasniji izbornik Cico Kranjčar. Od kasnijih Čirinih «vatrenih» ovdje su nastupili samo Ladić i strijelac prvog gola, Asanović kojeg je neposredno prije utakmice na Pleso doveo mlažnjak francuskog Metza, dok je sadašnji trener Hajduka Vulić za ovaj nastup, navodno, riskirao i nastavak karijere u Nantesu, budući ga gazde nisu željeli pustiti na ovu, tada neslužbennu reprezentativnu utakmicu. Zanimljivo je da su za ovu Hrvatsku nastupili i tadašnji članovi Dinama, Slovenac Grega Židan i Albanac Kujtim Šalja. Pa tko onda može danas biti protiv nastupa, recimo, Da Silve? Ako se pitate gdje su u to vrijeme bili kasniji kapetan «vatrenih» Zvone Boban, te Jarni, Bokšić, Prosinečki i Panadić? Pogledajte mali članak u kutu Slobodne Dalmacije: bili su u Simpferpolju, nekoj sovjetskoj pripizdini, gdje su se dvije mlade i perspektivne reprezentacije dviju vrlo neperspektivnih zemalja susrele su se u finalu prvenstva Evrope. SSSR u čijim redovma su nastupili Mostovoj, Končejskis, Dobrovoljski, Kolivanov je pobjedio Jugoslaviju 3:1 i osvojio titulu prvaka, vjerojatno jednu od zadnjih u svojoj povijesti.

Link na sliku članka iz Slobodne Dalmacije
- 21:05 - KomentirajIsprintaj - #

11.10.2006., srijeda

Jesmo li mi normalni?

Drago mi je da su tukli Engleze (ne sumnjan da će osim Hrvata vrlo veseli i zadovoljni večeras bit i Irci i Škoti), ali san se večeras po ko zna koji put zapita: Jesmo li mi normalni? Reprezentacija ove države igra protiv Engleza čiji mediji danima pumpaju atmosferu, bahate se i nazivaju ovaj narod rasistima i zatucanim desničarima i onda im taj narod vrati tako da se prije jedne velike utakmice protiv velikog protivnika mlati između sebe. Boysi vataju Torcidaše po glavnom gradu Hrvatske u osvit utakmice protiv Engleza koji se sad imaju zašto, na svoj način – cinično, smijat balkanskim budalama. Mislin se, pa dokle smo to došli i ko je svemu kriv. Već odavno upiren prston u samo jednu adresu: Rusanova 13 i dijabolični duo domaćega baluna Vlatka i Zorka. Da su oni bili samo malo popustljiviji ne bi se dogodila pizdarija na Andori kada su se na tribini oko ko zna kakve gluposti sukobili neki hrvatski, ajmo ih nazvat, navijači i tako inicirali ono što se danas popodne dogodilo na Kennedyjevu trgu u Zagrebu.
Naime, čast Maksimiru: najveći (ali ne i najlipši) državni stadion zaslužuje spektakle i najveće utakmice kvalifikacija poput Engleske i Rusije, ali Andoru, Farske otoke ili Estoniju triba maknit iz glavnoga grada. Da se protiv Andore igralo u, recimo, Brodu, Osijeku, Puli, ili Šibeniku ne bi došlo do ovih pizdarije danas kada su jedne budale napale druge kretene. Ignoriranje Splita za organizaciju reprezentativnih akcija od strane HNS-a je već poslovično. Zadnju kvalifikacijsku utakmicu na Poljudu «vatreni» su igrali dalekog 2. travnja 1997. godine i to protiv Slovenije. Rezultat je bio 3:3, a pamtim da je tu utakmicu obilježilo jedno od najboljih navijanja kojem sam imao priliku prisustvovati. Prije toga tek dvije prave službene natjecateljske utakmice reprezentacije su igrane u Splitu (Italija i Danska).
Srića je jedino da je ova utakmica dobivena, stra me i pomislit šta bi po novinama bilo sljedećih dana da je situacija bila drugačija. «Izdaja», «Blamaža» i «Sramota» riječi su koje bi kričale s naslovnica, a u televizijskim forumima okupljali bi se sociolozi, psiholozi, policajci i političari i raspredali o kritičnoj situaciji u «magičnom» svijetu nogometnih navijača. I to bi trajalo nekoliko dana i onda bi utihnuli. Do sljedeće prigode. Sada će se problem pomest pod tepih veličanstvene pobjede nad (zašto tajiti) omraženim Gordim Albionom. A Vlatko će samo reći: «Nema nikih problema». A Zorko će čestitat.

Ma u stvari, jebeš balun.
Moran spomenit da je jučer umra čovik koji mi je prilično ulipša ditinjstvo. Ed Benedict, čovik koji je animira i osmislija jedan od najmaštovitijih crtanih filmova ikad, legendarne HannaBarberine Flinstonse. I sad mi je u glavi uvodna špica di Kremenko tuče o vrata svoje pećine i glasom Bobija Marotija viče «Vilmaaa!!!». Počiva u miru, i fala ti za one lipe trenutke nedijon posje «Nedjeljnog popodneva» sa Zalepuginon kad su išli Kremenkovi.
- 23:10 - KomentirajIsprintaj - #

07.10.2006., subota

Leptirico prokleto ti (s)ime

Strah je vrlo zajebana stvar, pogotovo kad ti se usadi još u ranom djetinjstvu. A ako se poklopi da ti to bude i neka gadna psihička trauma onda je čovjek već od malih nogu zreo za redovito mjesečno hodočašće sanatorijima, da ne kažem ludnicama u Vrapču ili na Ugljanu. Ovo što ću u retcima koji slijede opisat mogu nazvati traumom, koja se usjekla u pamćenje ne samo meni nego i nebrojenim pripadnicima moje generacije rođene u periodu od sredine sedamdesetih do početka osamdesetih godina, a koji su se tog kobnog dana igrom sudbine našli ispred malih ekrana.
Bila je sredina osamdesetih godina prošlog stoljeća (sad opet zvučim ko stari did koji je unuke okupija oko sebe i priča im priče iz davnine). Detalje o mjesecu ili godišnjem dobu u kojem se «događaj» zbio ne pamtim, ali sam siguran da je bilo kasno subotnje ili nedjeljno popodne. Pravo vrijeme na TV-u za kakav obiteljski film ili komediju iz poznate radionice Čkalje, Mije Aleksića i Pavla Vujsića. No, neki ne baš promućurni tadašnji urednik filmskog programa federalne televizije odlučio je da umjesto toga prikaže, danas već zloglasni, horor srpskog redatelja Đorđa Kadijevića, «Leptirica». Nije znao taj neimenovani filmski urednik kako će dugoročne posljedice imati ovaj njegov potez kada je (greškom?) umjesto, recimo, «Kamiondžija» i doživljaja Paje i Jareta u program ubacio ovu grozomornu domaću noćnu moru.
Desetogodišnjaci su s jezom gledali dlakave ruke kako prevrću po brašnu, oči koje vire između dasaka i gledaju mlinara na kojem, na kraju ove morbidne balade, jaše izopačena vampirica s rupom u želudcu. Sve to, a i više, opisano je u ovom briljantnom Levijatanovom postu.
Ono što se on nije usudio, ja sam napravio. Poslije dvadesetak godina, unatoč upozorenjima rodbine, prijatelja i znanaca, ponovno sam odgledao omraženi film koji je istraumatizirao cijelu jednu generaciju do te mjere da su godinama kasnije po internetskim forumima i news grupama, pobornici kojekakvih teorija zavjere tumačili kako film u sebi skriva čak i subliminalne poruke koje su tako (tko zna za čiji račun i po čijim direktivama) pogubno djelovale na mlade i neformirane psihe.
Kakav je strah i danas bio prisutan najbolje kazuje činjenica da sam, nakon što sam jučer predvečer skinuo film s rapidsharea, gledanje odgodio za sljedeći dan nakon što se vratim s posla, e da mi opet ne bi utjecao na miran san i opće psiho-fizičko stanje.
Danas mi ovaj film i dalje izgleda prilično jezivo, posebno one iste scene koje sam i kao dijete zapamtio, te onaj bolesni urlik neke beštije (kukavice?) koji se provlači kroz cijeli film, a koji nikako ne bih želio imati kao melodiju na mobitelu (mada su i na takvu ideju dolazili kojekakvi pomraćeni umovi iz moje okoline). S druge strane, film je pomalo (da pomalo) i trashoidan, posebno one scene koje uključuju seljake koji traže grob pokojnog (da pokojnog) vampira Save Savanovića, posjet babi Mirjani koja, kao, zna gdje se nalazi taj grob, te scena nakon pijanke kad seljaci leže po zemlji, a pohotni novopećeni vodeničar Strahinja tiho na prstima ulazi u sobu gdje spava njegova djeva bajna (da bajna). Frazu «pile moje» da i ne spominjem.

Jednu vrlo pozitivnu kritiku ovog filma možete pročitati na filmskom portalu popcorn, a tamo se nalazi i odlična pripovjetka Milovana Glišića po kojoj je film snimljen.

A sam film možete skinuti ovdje:

Leptirica (1973)
http://rapidshare.de/files/25870766/Leptirica.part1.rar
http://rapidshare.de/files/25871523/Leptirica.part2.rar
http://rapidshare.de/files/25872378/Leptirica.part3.rar
http://rapidshare.de/files/25873174/Leptirica.part4.rar
http://rapidshare.de/files/25874103/Leptirica.part5.rar
http://rapidshare.de/files/25874811/Leptirica.part6.rar
http://rapidshare.de/files/25875000/Leptirica.part7.rar

Ipak, beware: Pažljivo s upotrebom, prije konzumacije dobro protresti i nikako ne preporučujem gledanje osobama mlađima od deset godina. Ne želim odgovornost za nove istraumatizirane generacije. E, da je bar ovakvo upozorenje dao onaj urednik filmskog programa federalne televizije prije kojih dvadesetak godina...


- 00:25 - KomentirajIsprintaj - #

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv