Prije nekoliko dana mi je u ruke dospio pulski mjesečnik Regional. Listajući ga zamalo sam iz njega, uobičajnim refleksnim pokretom ruke, odstranio šareni umetak koji mi je sličio na jedan od tisuća reklamnih letaka kojekakvih Konzuma, Billa i Getroa, koji, na moje gađenje, poput spama polako ali sigurno okupiraju naše dnevne i tjedne tiskovine. Ali, na sreću, usprkos dioptriji od minus 2,75, krajičkom oka sam skužio u zaglavlju jedan vrlo poznat logotip koji mi je još davno ostao urezan u tzv. sretnu, lijevu moždanu hemisferu zaduženu za šalu, šegu a bogami i pošalicu. Čempress ilitiga Časopis za Ekonomiju, Muziku, Politiku, Razonodu, Erotiku, Sport i Sve ostalo, prvi (i mislim, jedini) put sam kupio u kultnom dućanu «Iz sve snage» u Tratinskoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci gdje mi je između glamuroznih Mojoa, Q-a i New Musical Expressa pažnju privukao ovaj, tada crno-bijeli fanzin. Ono što me privuklo na drugi, treći i sve ostale poglede je vispreni humor pulske ekipe predvođene moćnom ritam sekcijom legendarnih Kud Idijota u sastavu dr. Fric i Ptica. Zato se nekidan i nisam previše iznenadio kada sam u impressumu ozbiljnog Regionala kao glodura i njegovog zamjenika pod imenima Nenad Marjanović i Diego Bosusco, prepoznao upravo ovaj dvojac istarskih veseljaka, koji su se, eto, nakon «neozbiljne» uhvatili i ove ozbiljne forme novinarstva. I to prilično dobro rade.
No, čitanje novog Čempressa, osim ukočenja stražnjeg dijela vilice od konstantnog smijanja, postavilo mi je pitanje što se događa s domaćom satirično-humorističkom novinskom scenom. Osim Ferala na kioscima se ne može pronači iole «ozbiljniji» satirični list. No, i duhovitim Splićanima je oštrica pomalo otupjela, ne zbog, kako neki tumače, smrti stanovitog F.T. i odlaskom (?!) sa scene notornog tvrdog HDZ-a, njihovih glavnih objekata sprdnje, već više zbog odlaska briljantnih pera Dežulovića i Senjanovića čiji bi nedostatak osjetile i puno jače redakcije od one na splitskim Bačvicama. Osim Ferala, boje dalmatinske satire brani tek podlistak Slobodne Pomet u kojem su se ugnjezdili rečeni Ćićo, te Milorad Bibić Mosor. U ostatku Hrvatske, koliko je meni poznato nema značajnijeg humorističkog lista ili podlistka, osim nekoliko zagorskih, uglavnom fašničkih periodičnih izdanja poput Potepuha i Zvoneca, te splitskog Žulja kojeg je uređivao ugledni karikaturist Čedo Pocrnić, a za kojeg također nisam siguran da i dalje izlazi.
Zašto je to tako teško je odgovoriti. Jesmo li se stvarno prestali smijat i zajebavat zato jer u životu, eto imamo i «pametnijeg» posla, a ne se bavit pizdarijama? Kažu da smijeh liječi, a kako znamo da je crna kronika najčitanija rubrika u našim novinama onda možemo pretpostavit da su Hrvati teško bolestan narod. Kakvi smo to mazohisti postali da nam je draže zgražati se čitajući o krvi i ubijanju, a zaboravili smo na zdravi ljudski smijeh?
A nije tako bilo u prošlosti. Imali smo mi i Zvekana, pravaški (da, dobro ste pročitali: HSP-ovci su se tada znali jako dobro zajebavat) humoristički list koji je sredinom pretprošlog stoljeća bio jako oružje protiv austrijskog i mađarskog hegemonizma. Imali smo kultne Koprive koje su u periodu od 1906. pa do pred početak Drugog svjetskog rata na svojim stranicama udomile i takva imena poput našeg najvećeg strip crtača Andrije Maurovića ili velikog zagrebačkog novinara i karikaturista Ljudevita Kara koji je vjerojatno najpoznatiji po portretu Josipa Broza tijekom suđenja u «Bombaškom procesu» 1928. godine. Nakon rata počinje izlaziti Kerempuh koji pod uredničkom rukom Fadila Hadžića postaje jedan od najtiražnijih tjednika u bivšoj državi s nakladom od preko 200 tisuća primjeraka. U njemu su stvarali između ostalih Reisinger, Voljevica, Neugebauer, a epigrame je pisao i veliki Gustav Krklec.
Splitska satirična scena je bila još zanimljivija: najpoznatiji dalmatinski humoristički list s početka 20. stoljeća bio je Duje Balavac urednika i osnivača Ante Katunarića koji je izlazio od 1908.do 1912., a u kojem uz ostale surađuju i slikari Emanuel Vidović, te Virgil Dinčić. U periodu između dva rata u ovom dalmatinskom gradu izlazilo je više satiričnih listova, a samo je legendarni splitski redikul, atleta, pjesnik i maratonac Ante Ružić – Baćo izdao stotinjak humorističkih letaka s imenima u rasponu od Badala, Gladnuša i Kukumara, pa do Pantagane, Šupjače i Manjinjorga. Osim Ružićevih letaka treba spomenit i listove Grom Marka Uvodića, Štandarac, Golub i Električne stranice koji je izašao u travnju 1920. godine, dva mjeseca prije negoli će Split dobiti električnu javnu rasvjetu.
Pedesetih godina Miljenko Smoje u Slobodnoj pokreće Pomet koji je jedno vrijeme izlazio samostalno, a kasnije postaje podlistak Slobodne Dalmacije. Smoje je krajem sedamdesetih imao svoje prste i u osnivanju kultnog Berekina kojem je motor zamašnjak ipak bio možda najveći splitski karikaturist, pokojni Tonči Kerum, a u njemu su surađivala ponajveća imena splitskog novinarstva poput Nikice Marinkovića – Nikmara, te Momčila Popadića i Anatolija Kudrjavceva.
Priču o Feralu uglavnom znaju svi, a oni koji žele znati više mogu posjetiti junkyarddawga i u njegovoj seriji postova o Bori Dežuloviću pročitati i kratku povijest Ferala.
Eto, i unatoč takvoj bogatoj povijesti, tiskani humor danas je na prilično niskim granama. O onom televizijskom neću ni govorit.
Ono što me tješi je internet na kojem se zaista može naći nekoliko stvarno vrhunskih stranica na kojima možete plakat od smijeha. Kistoon.com i Lupiga.com su neke od njih. I u blogosferi ima duhovitih entuzijasta koji gaje jaču zajebanciju: trolokwe, mladichi, modesti, bedastoće... Velikog (ali stvarno velikog) Matakovića i njegove pobočnike iz Republike Vinkovci ne treba ni spominjat. I to je ono što me tješi. A i tješi me to da živimo u zemlji koja je nepresušno vrelo za sve one koji se vole sprdat, prvenstveno na račun političara, ali i ostalih budala.
|
Ime neustrašivog heroja domovinskog rata i poraća, generala i župana, Branimira pl. Glavaša, bit će zlatnim slovima upisano u udžbenike iz kojih će se uskoro izučavati suvremena hrvatska povijest. Njegova neumrla dijela govoriti će za njega i o njemu: iz izvora njegove plemenitosti, čovječnosti, junaštva i čojstva, filantropije i humanizma, te nadasve hrabrosti, napajat će se buduće generacije hrvatskih uzdanica u vjekovnoj borbi protiv zla. Ovog neimara demokratske misli, koji je postojano kano njegov drevni slavonski hrast odoljevao dušmanskim udarima, pamtit će svi oni kojima je napredak hrvatstva i hrvatske države oduvijek bio pri srcu.
Listam ja danas jedne dnevne novine i za oko mi zapne golemi cjelostranični oglas za automobilsku multinacionalnu kompaniju Toyotu, koja sutra u svojim auto-salonima organizira «Dan – D» gdje, citiram, sve koji dođu čekaju brojna iznenađenja, sjajne pogodnosti i mnogo prigodnih poklona. Osim testnih vožnji, potencijalni kupci će biti u prilici da izuzetan dizel dobiju po izuzetno povoljnim cijenama. I sve bi to bilo super, divno i krasno (ptičice bi pjevale, cvijeće cvalo, sunce bi nas grijalo, Toyote bi veselo brundale drumovima) da se ovaj Toyotin «Dan – D» ne organizira upravo na dan kad je prije petnaest godina pao Vukovar. Meni osobno je to pomalo neukusno i nije mi jasno koju je to blesavu firma Toyota upregnila da im osmišljava marketinšku kampanju kojoj se mogao dogoditi ovakav, blago rečeno, gaf. Kakva to ekipa tamo radi koja koja nije vidjela ovakvu nesretnu podudarnost? Je li im uopće poznata bliska povijest Hrvatske ili su je možda «samo» zaboravili? I onda sve to još raspizdit na cijeloj novinskoj stranici, s golemim crvenim slovom D, te s datumom kojeg se Hrvati s tugom prisjećaju.
Danas mi je bija jedan od onih dana kada san se osjetija stvarno sritan zato što radin, što sam među onim rijetkim zaposlenim sritnicima. I to ne zbog činjenice da mi je plaća manje-više redovna, ili zbog nekog samopouzdanja kojeg, kako kažu psiholozi, imaju zaposlene osobe. Ne, nije to bilo ni zato što radon i stvaralaštvon nadopunjujen i sebe i svoju okolinu, niti zato jer radin ono šta volin (a najviše volin ne radit, ma koliko mi šutjeli o tome). Nije to ni zbog parole da je rad stvorija čovika, još jedne realsocijalističke poštapalice koju su najviše eksploatirali upravo belosvetske fukare, džabalebaroši i hohštapleri poput Marxa, Engelsa, Alije Sirotanovića i onoga Darwina koji se smuca po Galapagosu, guzija divovske endemske kornjače i izumija evoluciju, jebala ga ona. 
