30.12.2006., subota

Sve je isto ko i lani

- Rhett, Rhett... Rhett, if you go, where shall I go? What shall I do?
- Frankly, my dear, I don't give a damn.

Eto, finila je i ova. Svi nešto zbrajaju, oduzimaju, biraju najbolje i najgore u, kako se to običava reći, godini na izmaku. A ja, iskreno, u svim tim svođenjima računa i ne vidim neku veliku razliku u odnosu na prošlu godinu.
Uglavnom su nas i ove godine, kao i lani, lagali političari (Mesić, Sanader, Račan ili Glavaš recite mi koja je uopće razlika), umirali su diktatori (Slobo Sadam, Sadam Slobo, Niyazov, Pinocchet, a i Castro se nešto loše osjeća) za kojima će rijetki suze liti (onaj kauboj, nažalost, još jaše). Kod nas je demokracija cvjetala isto ko i lani (od pustoga cvijeća patili smo i od peludne groznice), a ludi narod je, poput ovaca, i ove godine «birao i bio biran», doduše uglavnom kroz televoting, u «piramidama», «novim lovama» i sličnim emisijama po cijeni od 3,66 kn/min. Slijedeće godine ćemo opet, i to mukta i čista srca, razumom birati naše diktatore i ko nam šta može.
Na sportskom planu Ronaldinho je postao još veći, Hajduk je postao još manji (ma je jubav ostala ista), reprezentacija nas je, uobičajeno, bacala iz euforije u očaj, dok je Italija s Cannavarom, na žalost svih nogometnih romantičara, postala svjetski šampion. Janica je otišla u penziju i sve novokomponirane ljubitelje skijanja skupa s Vedranom Pavlekom i Cro Ski Poolom ostavila u suzama.
Amerika je otkrila jednoga Kazahstanca, pa smo i mi postali općinjeni njegovim štosevima iako im se već odavno smijemo (da ne kažem da ih i živimo), sveta obitelj Pitt-Jolie usvojila je još jedno dijete iz trećeg svijeta (il je to ipak bilo lani), a taj trend su pratile i bludnica kraljica majka (Madonna), a bogami, čitam, i «nekad bila-sad se spominjala - djevica» (Brittney). S ekrana su nam se smijale BB zvijezde (Hamdija, Čonda, Simeon ili ona Kubanka meni sasvim svejedno), jasno ocrtavajući hrvatsku moralnu, intelektualnu i svu ostalu tugu i jad. (Ne, nije bilo obrnuto: nismo se mi smijali njima, iako smo to očajnički pokušavali.) Žutilo je postalo boja koja se u medijima najradije nosila, bolesno smo željeli znati ko koga na «sceni» kerebeči i zašto, pa je tako došlo do toga da čak ni ovakvi njegovi mrzitelji kao što sam ja, evo ne mogu na žuticu ostati imuni. Ko jebe kruh i mlijeko, guzice i sise i dalje su artikli koji se najbolje prodaju.
Obogatili smo svoje vokabulare riječima poput ivent, selebriti, autfit, luk, mastsi, kupovali smo ajpodove i peestrice, slušali empetrice i gledali divikse...
Blog, majspejs i jutjub su postali dio općenarodnog pokreta do te mjere da je čak i ugledni magazin Time za osobu godine proglasio sve neimare koji izgrađuju ovo čudo od medija di se mogu pisat i ovakvi kretenski postovi toka uma poput ovoga moga.
A baš svaka budala može bit osoba godine, gospe blažena!
Sve je isto ko i lani. Na HTV-u opet repriza «Zameo ih vjetar».
Samo više nema jedne Ane. Koja nam je pokušala otvoriti oči vapajem «Želim život!».
Sritno van bilo!
- 20:01 - Komentiraj • Isprintaj - #

24.12.2006., nedjelja

Obična božićna priča

- Jebenti Božić i ko ga je izmislija. – mrmljao je ljutito Šime u svoju sniježno bijelu umjetnu bradu dok su mu se njene sintetičke dlake uvlačile u nosnice i još više ga iritirale. Morao je navući djedamrazovsku kapu i pripadajuće žarko crveno odijelo i izaći na burno prosinačko jutro, te se u svom žalosno-žutom spačeku odvesti do obližnjeg prodajnog centra u kojem je zadnjih pet dana, ne svojom voljom, morao glumiti dobroćudnog finskog djedicu koji djecu u ove blagdanske dane čini sretnom, kad to već nisu u stanju njihovi roditelji.
...
- Ali ja ne volin dicu! – vikao je Šime onog dana kad mu je otac preporučio da se javi barba Anti u «SuperKonzum» gdje bi za sasvim pristojnu lovu par dana glumio «djedicu».
- Kako možeš tako govorit, Šime? Pa ko to ne voli lipu malu dicu? – zgranula se nesretna Šimina majka koja je iz kuhinje slušala dijalog svoje dvojice muškaraca, ne shvaćajući kakvu je to grešku počinila pri odgoju svog 36-godišnjeg nezaposlenog jedinca kada može izreći takvu gnusnu rečenicu.
- A šta majko, triba san reć da ih volin, a? Da volin malu lipu dicu, onda bi bila zadovoljna. Eno ti don Marko, on voli malu dicu, neka on glumi Dida Mraza! Šta ste se mene uvatili koju gospu? – urlao je budući «Konzumov» Santa Claus, dok se njegova pobožna majka križala, sad već totalno uvjerena u neuspješan kršćanski odgoj koji je primjenjivala na Šimi svih ovih više od trideset godina.
...
Ipak je na kraju popustio pred očevim prijetnjama da će izletiti iz kuće ako ne prihvati bar ovaj posao, ali i da bi udovoljio staroj koja ga je ispratila iz kuće tužnog pogleda.
Svejedno je bio ljut na sebe.
- Pizdo jedna, uvik popustiš. Isto ka i onda kad su te natrali da dva miseca na autocesti radiš na kompresoru. – mislio je razočarani Šime dok je kroz predblagdansku gužvu vozio prema «Konzumu».
...
Nije da mu je bio potreban novac. Redovno je Šime dobivao na kladionici i dobro je znao unovčiti svoju zaluđenost sportom, a nadasve nogometom još od malih nogu. Nije to bio velik novac, stotinu, dvije kuna u dva-tri dana, što je Šimi, koji nije imao nekih velikih poroka (ako zanemarimo vikend opijanja i napušavanja s prijateljima) sasvim dobro dolazilo da popuni rupe u budžetu. Osjećao je da od love puno više treba samopoštovanje i respekt. Kako se ova uloga Djeda Mraza u Konzumu uklapala u tu priču, nije baš bio siguran.
Droga Šimi nije bila najomiljenija stvar. Jači ga je adrenalin tukao kad bi Junihno uvalio iz slobodnjaka za Lyonovu pobjedu u devedesetoj minuti protiv Liverpoola za jedan običan dobitak od stotinjak kuna, nego dimljenje kakvog marokanca u subotnjoj noći.
Ovoga puta, u džepu jakne stiskao je mali smotak alu folije koji mu je sinoć u ruku tutnio Ferdo, vlasnik lokalnog kafića kao zahvalu za dva dobra para engleske druge lige koja mu je Šime preporučio za odigrati na tiketu. Lova je bila dobra, a Ferdo je znao zahvaliti vjernom gostu svoje kafane. – Uzmi malo biloga, ovo ti je, onako, od srca! – značajno mu je namignuo Ferdo zvani Fanat špadi, koji je zbog svoje karakteristične duge kose i brkova toliko nalikovao ovoj karti za briškulu da su se i Talijani, koji bi ljeti upali u njegov kafić, vrlo često s njim fotografirali za uspomenu.
...
Šime i nije baš znao što bi s kokom. Čuo je da diže moral do opće euforije, ali je nikad nije imao priliku konzumirati. Nije da nije znao kako se to radi. U Ferdinu kafiću, gdje je bio dio inventara, to je bila česta zanimacija lokalnih mlađih poduzetnika i njihovih ljupkih plavuša. Njemu se sve to mu se činilo kao obično preseravanje i glumatanje, te da pravog užitka tu i nema. Čisto prenemaganje s lovom koju bi on puno bolje uložio. U dva dobra para engleske druge lige.
...
Nasred prostranog predvorja lokalnog prodajnog centra pored velike ukrašene smreke koja je glumila božićnu jelku sjedio je snuždeno Šime pokušavajući glumiti veselog Djeda. Apsurdnost situacije u kojoj se našao nagnala ga je da pomisli i na ušmrkavanje onog bijelog praha iz folije. No, djeca su dolazila i gnijezdila se oko njega dok su ih razdragani roditelji fotografirali novim, tek kupljenim digitalnim aparatima pa Šime nije imao ni minutu vremena za otići na wc za zasluženi, mislio je, trenutak samoće.
- Ho, ho, ho – preglumljeno se smijao Šime poput Djedova Mrazova koje je vidio u mnogim slatkastim američkim božićnim filmovima koje je tako mrzio, a koji su uvijek po pravilu završavali sretnom obiteljskom idilom.
- A šta bi ti mali za Božić? – pitao je malog cvikeraša kojeg su gojazni roditelji ostavili s njim, dok su oni u mesara preko puta tražili svinjske polovice za blagdanski stol.
- Ja bi Plejstejšn tri, dide!
- Bogati, a koji će ti to kurac? Oćeš da još boje očoriš od tih đavlijih igrica, evo ti na ova lizalica i biž ća! – turnio je malome k-plus lizalicu u ruke i nabio ga nogom u guzicu, ali polako i poskrivečki da ga drugi okupljeni roditelji ne vide.
- Dida mraze, ja bi Aj pod nano s osan gigabajta! – šaptala mu je na uho mala sramežljiva crnooka djevojčica.
- Šta, kakvi nano? – tupo je gledao u dva crna oka, nijemo joj u ruke tutne «šećerlemu» i da je samo znao sigurno bi je cinično otpratio nekom rečenicom tipa: «Ja san Djed Mraz, a ne Steve Jobs, mala!»
- A šta bi ti, dušo, za Božić? – pokušavao je, za promjenu, biti ljubazan s malom plavušom koju je dopratila dobrodržeća jednako plava mama, s kojom bi se Šime vrlo rado poigrao ne samo Djeda Mraza, nego i doktora.
- Ja bi Barbi i Kena i robicu i auto za njih i kuću s bazenom! – veselo je cvrkutala mala.
- A bogati di si mene našla? Udaj je za kakvoga tajkuna ili nogometaša, ja ti to neću moć priuštit. – smješkao se Šime više gledajući mamu nego malu.
...
I djeca su se tako redala sasipljući svoje nerealne želje ravno u Šiminu dešperanu glavu. A on im je, uz neumjesne opaske, pružao onaj cici-mici, elanom kakvim bi neki hrvatski politički disident iz sedamdesetih, poput Budiše ili Čička, pružio štafetu drugu Titu na Stadionu JNA. Centar se polako praznio i svi su u ovu Badnju noć žurili kućama. Svi osim onih jadnih slabo plaćenih prodavačica koje su još morale počistiti centar iza svih onih hordi šopingholičnih hodočasnika koje su posljednjih dana prošle kroz ovo moderno konzumentsko svetište. I Šime je jedan od zadnjih napustio Konzum. Pred ulazom, sama, stajala je plaha djevojčica i gledala ga sa strahopoštovanjem. Dok je Šime, u crvenom kostimu nehajno pripaljivao cigaretu, nježno ga je povukla za ruku i prošaputala:
- Djede, djede, bi li ja mogla nešto poželjeti za Božić?
- Reci. – finski hladno odvrati joj «djed».
- Djede, ja bi za Božić poželjela da padne snijeg.
Šime se skameni. Poslije cijelog dana nerazumnih dječjih želja, ova mu je bila šlag na tortu. «Snig na dalmatinskom jugu, i to na Božić. Ajde mala, bogati, nemoj me zajebavat...» I već se spremao da malu otpraši u realnost kakvim žestokim komentarom, kad u dnu džepa, pored posljednje lizalice koju je sebično bio ostavio za sebe, napipa smežuranu foliju s praškom vrijednim par stotina kuna.
- Ajde dobro, ispunit ću ti želju. Evo ti malo kolumbijskoga sniga, mala snježna kraljice... – zagrabi s tri prsta prah, baš onako kako je Stevo Karapanđa solio svoja jela, i nježno ga prospe maloj ispred lica.
A ona je samo zbunjeno gledala kako joj se sitne sniježnobijele pahuljice prosipaju po cipelama.
I dok je odlazio prema svom žalosno-žutom spačeku, čuo je samo kako mala pita roditelje je li Djed Mraz iz Kolumbije. «Jebena sretna obiteljska idila.» mislio je Šime, a jedna pahulja snijega upravo se topila na šoferšajbi ponosa francuske autoindustrije s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
- 17:55 - Komentiraj • Isprintaj - #

15.12.2006., petak

Ispovijest pjevača nepoćudnih pjesmica

Bila su to teška vremena. Gušio nas je teški balkanski mrak, a stezala gruba čelična socijalistička pesnica. Opasno je bilo življenje, pogotovo nama mladima koji smo bili toliko žedni slobode i gladni igre i nesputanosti. U svakom trenutku nam je prijetila opasnost da budemo ukoreni, pa čak i osuđeni zbog tih svojih čovjekoljubivih vapaja za slobodom. Živjeli smo tada u stalnom strahu od vječno ljute i sparatnski stroge gospođe koju smo morali zvati arhaizmom «drugarica» i koja nam je, uz ostale oblike ponižavanja poput tablice množenja, geometrije, gramatike i domaćinstva, često nametala i pjevanje različitih pjesama koje su propagirale odnarođeni pionirski pokret i zloglasnu pionirsku ideologiju sadržanu u paroli «Pionir sam tim se dičim», a njihov manifest koji je sadržavao takve nazadne ideje poput poštenja, iskrenosti, odanosti, naprednosti, istrajnosti i radinosti morali smo znati naizust. Posebno je okrutan i nehuman bio proces inicijacije u ovaj pokret, kada smo zborno morali ponavljati onu danas već ozloglašenu zakletvu koja počinje riječima «Danas kada postajem pionir...»
Pjesme poput «Drugarice posadimo cvijeće», «Pioniri maleni», «Pozdravite moga tatu», «Crvenu maramu nosit ću ja», «Svaka naša petica kao ljubičica...», bile su nam tada na repertoaru iako smo svjesno, uz prikazanu neviđenu hrabrost, podrivali sistem dištonavanjem i falš – pjevanjem i riskirali da nas zbog tog prkosnog čina, zla «drugarica» potegne za naše raščupane dječačke zulufe. Pojedine pripadnike tog zločinačkog pokreta i danas je lako prepoznati: takvi se još kunu poštapalicama poput «časne pionirske riječi» i «dabogda Tito umro ako lažem».
Istina je, dopustili smo da budemo upregnuti u kola te jednostrane interpretacije povijesnih zbivanja. Pjevali smo u funkciji pionirske propagande iz pozicije članova Saveza pionira Jugoslavije. Napravili smo, doduše, svojevrsnu verbalnu akrobatiku pjevajući onima koji su slušali ono što su htjeli čuti, a pri tome na neki način ostati pri svojim uvjerenjima. Naravno, to je bilo neostvarivo. Ubrzo smo shvatili, kasnije smo dosljedno javno osuđivali to mobiliziranje na osnovi koketiranja sa pionirstvom. Osuđujemo ga i danas. Čuli su se proteklih dana ultimativni zahtjevi da se zbog pjevanja pred auditorijima iz kojekakvih komiteta, štabova i skupština tih dalekih godina moramo ispričati. Ako itko ima pravo tražiti našu ispriku to su časni pripadnici hrvatskog antipionirskog pokreta. Oni nisu tu ispriku tražili, ali ćemo im se usprkos tome ispričati.
- 14:25 - Komentiraj • Isprintaj - #

10.12.2006., nedjelja

Vrijeme darivanja?

Blagdani se bliže i vrijeme je darivanja. Pišu novine da ćemo nemilice trošit ovog prosinca, pa će čak 11 i pol miljardi kuna otići će na šoping po prodavaonicama, buticima i supermarketima i to ćemo potrošit uglavnom na tričarije poput ukrasa i jelki, do enormnih količina hrane i slatkiša. Iako neka istraživanja govore da oko trećine stanovnika naše zemlje živi u siromaštvu to nas neće spriječiti da potrošimo iznos veći od onoga što će iz državnoga proračuna sljedeće godine recimo pripasti Ministarstvu znanosti.
Trgovačke firme i lanci organiziraju različite akcije kako bi ovih predblagdanskih dana privukle kupce, a neke od njih pokušavaju probuditi i dobročinstvo kod mušterija u ove poslovično milosrdne tjedne kada svatko želi učiniti dobro svome bližnjemu. Tako je i vodeći hrvatski trgovački lanac specijaliziran za dječje igračke, Fižulićev Turbo limach pokrenuo akciju u kojoj će za svaku donesenu staru igračku kupci dobiti popust od 10%, a tako prikupljene stare igračke otići će u domove za nezbrinutu djecu. Tako će kupci Fižulićev dućan napustiti s novom sjajnom igračkom, te s osjećajem da su učinili dobro djelo. S druge strane, Turbo limach će se javnosti prikazati kao milosrdna tvrtka koja dužnu pažnju poklanja onima kojima je pomoć bez sumnje potrebna i koji nemaju tu sreću da im roditelji kupe recimo najnoviju figuricu Ninja Kornjača, koju u Kini ili Vjetnamu za dolar tjedno proizvode neki drugi nesretnici.
Dojma sam da su turbolimačevci mogli donirati ovoj nesretnoj djeci i koju novu igračku (po mogućnosti ne Jagodicu Bobicu), a da njihova kompanija ne pretrpi značajniji gubitak. Zar i ta djeca ne zaslužuju nešto novo? Ovako mi se čini da je ovo čisto kupovanje milosrđa i pomalo me podsjeća na onu akciju Konzuma kada su kupci za svakih 100 potrošenih kuna dobivali kupone koje su djeca bacala u kutije u školama (označene naravno Konzumovim logotipom) i za svakih 400 sakupljenih kupona škole bi dobile po jedno računalo. Znači, na svakih 40.000 potrošenih kuna škole su dobile po jedno računalo za koje sumnjam da je moglo biti skuplje od kojih 3 – 4 tisuće kuna. A sve u cilju informatičkog opismenjavanja mališana. Ma kaj god!
Osobno znam obične ljude koji su bez ovakve velike pompe darivali školama i vrtićima kompjuterske konfiguracije, a o (novim) igračkama da i ne govorim. Nisu im za to trebali ni kuponi, ni akcije «staro za novo», samo čisto srce...
- 19:20 - Komentiraj • Isprintaj - #

04.12.2006., ponedjeljak

Prilazin na narodnjake

Di san ja bija, šta san ja radija, koga san ja sluša cili svoj život. Same pizdarije. Kakvi rock, kakvi bakrači. Same trice i ku(r)čine. Živija san za gitarske riffove kojekakvih bjelosvjetskih napušenih baraba i padavičara koji su kroz popularnu kulturu seksa, droge i rockenrolla, uglavnom na prizeman način propagirali zapadnjački imperijalizam i american way of life. Živija san za rock solaže, za bubnjarske eskapade, za promukle alkoholom natopljene vokale... I, priznajem, živija san u zabludi, u dubokom mraku, slipo virujući dugokosim rock guruima i njihovon pogledu na svit, njihovin proročanstvima o miru i slobodi, rock bratstvu i punk jedinstvu. Jebenti, tek sad vidin koja su to bile prazne tlapnje, čista demagogija ravna onoj najpodmuklijih hrvatskih političarskih umova. Jer dok su s jedne strane nama propovidali o otporu prema establišmentu, s druge strane, nama iza leđa, kad bi se zavjesa spustila, potpisivali su basnoslovne ugovore za moćne multinacionalne diskografske kuće. Mamicu in nabijen prevrtljivu... A slipo san in virova...
Sve dok mi večeras Latinica nije otvorila oči: nema iskrenije muzike od narodnjaka. Jer šta je iskrenije od gole sise i bose noge, od očajnog jecaja napuštene žene i razbijene čaše na šporkome kafanskome podu? Prilazin ja na narodnjake: nema više poga i stage divinga, odričen se cile svoje mukon skupjene kolekcije rock cd-ova, spaljujen ritualno i one dvi majice Ajron Mejden i Đek Danijels i prilazin na ono šta san još jučer naziva tamnom stranom.
Odsad me možete nać u prvome folk klubu do vas, uznojena ka prasca, s košujon nehajno zavrnutom na podlakticama kako u transu, zajedno sa sisatom i guzaton plavušon na bini pivan: Devojko, devojčice...
PS: Ovon prilikon molin sve one koji imaju iskustva u svemu ovome, da meni početniku priporuče jedno deset esencijalnih folk albuma koji bi mi pomogli da što lakše uđen u čudesan svijet turbo folka. Hvala i veselim se susretu s vama!
- 23:15 - Komentiraj • Isprintaj - #