Pet stvari za osramotit se
Kad su mi, najprije katjusha, a potom i euklid, dali zadatak da napišen pet stvari o sebi koje niko ne zna, nisan mislija da ću se ovoliko mislit šta ovde napisat. Jer, šta napisa da napisa, a al će te vi znat jel to istina il nije. Mogu napisat da san letija skupa s Gagarinon u svemir, (al sakriven u boksu Sputnjika di me niko nije vidija, pa je oni pokvareni Jurij pokupija svu slavu prvog čovika u svemiru), da san zajedno s Hankson glumija u Spielbergovome «Vojniku Ryanu» (znate ona scena na početku kad vojnici iskaču iz desantnih brodova: oni prvi šta ga potegne nacistički metak na plaži, e to san van ja) ili recimo da san 1967. u planinama Bolivije iz pandži CIA-inih agenata otrgnija Che Guevaru koji mojon zaslugon danas sritno živi penzionerske dane u jednome sanatoriju na Ženevskom jezeru u Švicarskoj iščekujući tužne vijesti s Kube o smrti ratnoga mu druga. Mislin, moga bi to napisat ali neću jer glasnogovornik ovoga bloga nažalost nije Ratko Maček zvani «dabogda umro Tito ako lažem» koji bi sve ono gori napisano predstavija ka neupitnu istinu.Stoga evo uživajte u pet (istinitih) stvari o meni. 1. Iako sam dalmatinski tovarus vulgaris, nisam tipični primjerak ove egzotične vrste. Najme kaj: neman kaić (Sunseeker, trabakul ili braceru, svejedno), ne obožavam ribu (skoro uvik ću se rađe mašit za kakav dobar kotlet naspram ribe, jedino ako nije u pitanju brujet od grdobine ili bakalar), ne znan pivat (iako ovu aktivnost uglavnom upražnjavam dok sam sam, ne pod tušom, nego u autu), ritko nosin sunčane oćale, a poseban zazor (iako more obožavan, ali samo gledat i slikavat) imam od plaže i kupanja. Ove zadnje djelatnosti uglavnom vezujem za dokoni i besposleni svit (dičicu, kurbetine i pedere dodali bi oni politički nekorektniji) koji nema pametnijega posla nego da se po cile dane vaja po salbunu i peće na suncu. Mislin, znan ja plivat, jebiga to nam je valjda ovde urođeno i moga bi se održat na površini izvjesno vrime, ali mavat rukama i nogama u moru: Ma hajte molim vas, ko se vidija tako blesavo zamarat? Tako van se moji rijetki odlasci na plažu uglavnom završe na pivi na kakvom priplažnom šanku u ladu tamarisa. 2. I dok u gori spomenutin djelatnostima i nisam neki jači Dalmatinac, u nekin drugin san, opet, tipični pripadnik roda svoga. Linost (fjakast san i volin spavat), grintavost (jebenti, biće ovo jugo ima takvi utjecaj na nas doli) i Hajduk duboko su ispod kože. Upravo za Hajduka i svoj aktivni navijački staž po gostovanjima vežen jednu prilično bizarnu anegdotu koju ću ovde pokušat opisat. Naime, na jednome gostovanju u Osijeku sredinom devedesetih uspilo mi je (zajedno s ostalon ekipon koja se tu našla) doživit (i priživit) prometnu nesriću u crnoj marici. Nakon što su nas specijalci na glavnom trgu priveli, a zatim i nagurali u crnu maricu, (dvadesetak ljudi u dva-tri kvadrata prostora: idealno za obožavatelje klaustrofobije), te krenuli s nama ko zna di, nama unutra nije dugo tribalo da ne počnemo pivat, urlikat i lupat po oplati auta. U jednome trenutku, u tome cilome urnebesu, začuo se strahovit udarac, nas je unutra zahvatila neopisiva panika, a ja san se već spremija za izletit vanka di će me dočekat cila specijalna postrojba osječke policije koja će nas u svome bisu dobro natamburat. Nakon što smo još neko vrime lupali i vikali da nam otvore vrata, panduri, ekspeditivni kako samo oni to znaju bit, otvorili su nam tek poslije tri-četiri minute (koje su nama unutra izgledale ko sati). Kad smo izašli imali smo šta vidit: privrnuta marica nasrid križanja i jedan (mislin sivi) fiat tipo zabijen u nju. Ko je bija kriv i zašto, nije me bilo briga. Dva momka su se u ovome svemu i ozlijedila, no nije bilo ništa ozbiljno. Uspili smo se kasnije nekako dovuć do Gradskog vrta di je Hajduk tuka Osijeka 1:0 golon Vučka. 3. Opsjednut san sranjen. Mislin, vlastitin sranjen i to ne figurativno, nego baš onako, sranjen. Najmrže mi je kad me to dočeka nespremnin. Glavna mora mi izgleda otprilike ovako: ja negdi u divljini, a neman uza se karte za zahod. U tom trenutku bi rađe da mi iz šume izleti sibirski tigar ili kakva tasmanijska neman i izide me, nego da mi se prisere. Tako ja uz sebe uvik nosan i jedan smotuljak (nije ono šta mislite, narkomančine jedne napušene) wc-papira. Ovde opet moran svoje prisjećanje nadovezat za jednu anegdotu iz vrimena moje karijere na stajanju: prije jednoga gostovanja u Maksimiru isprid stadiona nas je uobičajeno temeljito ispritresala draga nam policija. I tako doša na mene red da me barba plavac pritraži: priđen ja onako huliganski s rukama u zraku, a pandur umisto bombi, rašpi, rivolvera, baklji, boksera, lanaca, kuraca-palaca... iz džepa jakete mi izvuče jedno omanje skladište hrvatskog zastupništva slovenske «Palome» iz Sladkog Vrha. Telećin pogledom pandur me pogleda i zapita (činilo mi se tada da je u glasu bila i doza podsmjeha): Šta ti je ovo? Ja samo nevino odgovorin: Ako pripne! Al mi tada srićon nije pripelo. Je pripelo zato na Kantridi koju godinu kasnije kad je Hajduk tamo bija domaćin Panathnaikosu. I to više puta... Ovon bi se prilikon želija ispričat gospođi koja čisti one zahode ispod njihove južne tribine koja mi je tada vrlo vjerojatno jebala mater. I to više puta... 4. Još jedna sramotna epizoda je vezana uz moje zahodske dogodovštine (jebote, kako ovo glupo zvuči J). Ovaj put mjesto događaja je Slunj, tamošnji vojni poligon (kažu treći po veličini u Evropi), di sam sa svojom bjelovarskon bitnicom bija na taboru (petnest dana tabora, od toga deset dana straže: deset ijada in kolpi palo). Točna mikrolokacija: poljski zahod, sklepan od drvenih dasaka i stručno pokriven najboljim najlonom. Tako da naša vojska ima sav potreban komfor. Dok sam ja koncentriran ekvilibrirao čučeći, te pokušavao da pogodim onu rupetinu u podu, pribor za jelo koji se nalazio u zadnjem džepu mojih maskirnih gaća (jer, jelte, hrvatski vojnik uvik mora bit spreman: nikad neznaš kad može štagod bit za pojist) tiho je iskliznio i upa doli di bi se za nekoliko trenutaka trebao nać i plod utrobe moje da ga naglo nisan stopira. I sad bi se moga zaklet da pinjur, kašika i nož nisu imali bliski kontakt s onim što je bilo doli u jami pokriveno onim bilim sredstvom za dezinfekciju, dezinsekciju, šta li već (oni koji su ikad koristili poljske vojne zahode znat će o čemu pričan) ali ja san svejedno iz zahoda izletija ljut ka pas urlajući i vičuči i skidajući sve bogove i đavle s Olimpa i ostalih brda i planina. Pola toga dana san proveja na obližnjoj špini (jedinoj u krugu 30 km) čisteći i glancajući onaj pribor, toliko pomno i pažljivo (iako, virujte mi, nije bilo bliskog kontakta) da se vjerojatno i oni Amerikanac koji je iz nekog Awaksa tada špijunira naše manevre, ujedno čudio i divio kakav elan i polet za čišćenjem ima ovaj hrabri hrvatski vojnik. Drugu polovicu tog dana i sljedeće dane sam proveo tražeći žrtvu među vojskom, prvenstveno gušterima, s kime bi na prevaru zamjenio pribor. A na kraju sam odustao od tog nauma, shvaćajući da možda ovo što se dogodilo meni s priborom možda i nije najgora stvar koja se nekom priboru može dogodit. Ko zna šta su ostali sa svojim pinjurima radili... 5. Ka svoju najveću manu smatran totalnu neupornost. Odustajen za popizdit lako od mnogih stvari u životu. Jednostavno mi se često ne da zamarat s pizdarijama koje su u većini puta krucijalne za razvoj daljne situacije. Nekad mi bude ža, a nekad i ne bude. Takvi san, jebi ga, ne mogu pobić od toga. Evo me već štufalo i pisanje ovoga posta (iako, za divno čudo, pisanja bloga se još nisan zasitija) pa ću ga na ovome mistu prikinit. |
S veseljem sam pročitao u novinama da će večeras u 20 sati HTV2 prikazati jedan od najboljih domaćih filmova, Kusturičinog «Oca na službenom putu». Ovaj film sam prvi put gledao u mom lokalnom kinu daleke 1985. godine i to samo dan poslije nego li je Kusturica u Cannesu za njega dobio Zlatnu palmu i do danas mi je ovo ostao jedan od najdražih filmova uopće. Film po briljantnom scenariju bosanskog književnika Abdulaha Sidrana poznata je priča o sarajevskoj obitelji u vrijeme sukoba Tita i Staljina gledana iz perspektive dječaka Malika («Malik, Malik, govnu nalik» rečenica je kojom počinje film, a koju brat i ja u međusobnoj komunikaciji vrlo često i danas upotrebljavamo J ) kojem otac u inforbiroovskim previranjima završava u zatvoru. Malika glumi Moreno DeBartoli, dječak kojeg su tadašnji mediji predstavljali kao novog Slavka Štimca, jugoslavensko filmsko čudo od djeteta. No, DeBartoli nije ponovio Štimčevu karijeru, a kako sam uspio iskopati na internetu, navodno, danas živi u izraelskom gradu Modiinu nedaleko Tel Aviva. Ulogu njegovog brata Mirze u filmu tumači Davor Dujmović, koji se kasnije proslavio u «Domu za vešanje» ulogom Perhana. Inače, Dujmović je 1999. u Ljubljani, nakon dugogodišnje narkomanske odiseje, svoj život okončao samoubojstvom. A bilo mu je samo 30 godina. 
Danas se navršava petnaest godina otkako nam je Evropa priznala državu. Sjećam se tog dana kao da je bilo danas (babo Atif s ovom pričom nema baš puno veze): poslije trećeg sata, umjesto na marendu profesori su nas poslali na glavni gradski trg gdje su se, u podnožju spomenika još jednom zaslužnom Hrvatu, vijorile velika hrvatska i još veća njemačka zastava. Bila je i gomila oduševljenog svijeta, mnogo njih i u maskirnim odorama (ratno je vrijeme bilo, djeco) jer iako je grad u kojem se ovo događalo bio dosta daleko od prve crte ratišta, svi su se zdušno odazvali pozivu domovine. Ne sjećam se baš sa sigurnošću, ali čini mi se da je bilo još i nekakve govorancije od strane lokalnih političara. Nikad nismo voljeli političke prazne fraze i nije nas tada baš puno bilo briga za dosadnog tipa u sivom odjelu s kravatom i šahovnicom na reveru, više smo gledali kako ćemo ukrast što više boca šampanjca koje je u slavu priznanja donirao neki poduzetnik, a koje su bile poslagane po kamenoj ogradi uokolo cijelog trga. I dok smo u jednoj pokrajnoj kali pili onaj šampanjac dostojanstveno trpeći mjehuriće u slavu priznanja domovine, nismo ni slutili kakvom smo povjesnom događaju bili svjedoci.
Gledam ovu pomamu oko sljemenskog slaloma skijašica proteklih dana u koji su država i grad Zagreb utukli 25 miliona kuna i ne mogu a da se ne zapitam koliko će ta opća euforija oko skijanja u nas još poživjeti. Jer čim se na tribinama počnu okupljati razni vip-ovci, sponzori i ostali muktaši, meni počne pojačano raditi trbušna flora (i fauna) i tjera me na jednu refleksnu radnju koju najviše volimo obavljati u wc-u, ali na koljenima i s rukama oko školjke. 
