Zašto ne volim maškare?
Danas vozim s posla, zajedno s Leningrad Cowboysima pjevušim «Jupiter Calling», razmišljam o ručku i ostalim tričarijama i onda mi ispred auta naleti gomila zakrabuljenih polupijanih spodoba maštovito odjevenih u kojekakve cigane, gusare, transvestite i bogtepitaj koje sve likove ne...Naravno, pokladni je utorak - proleti mi kroz glavu – ljudi idu u maškare, palit će se Krnje i čitat će se oporuka. Osamdeset posto okupljenih doć će u civilu, a oni ostali će se glupirat gradskim ulicama misleći kako mogu radit pizdarije, a da ih niko neće pripoznat. Je, baš. Zna se ovde ko kakve postole nosi i kakvi mot ima dok hoda. Niko i ništa se ne može sakrit. I tako ja sidin u autu (i dalje pjevušim «Jupiter Calling»), čekam da ovi prođu preko ceste i mislim se zašto to maškaravanje mene apsolutno nikad nije privlačilo. Pokušavam se sjetit koliko sam se puta u životu maškarao i uspijem nabrojat tek jednu takvu prigodu i to tamo davno u vrtiću kad nas je «drugarica» obukla u vriće, nabila škartoce (za kolege s kontinenta: škanicle (op.a.)) na glavu i onda smo takvi u po bijela dana bauljali po mome malome mistu. I već tada, dok sam očajnički pokušavao držati ritam koraka sa cijelom skupinom suboraca iz male vrtićke grupe, gledajući kroz onu rupu u škartocu (za kolege s kontinenta: škaniclu (op.a.)) cestu ispred sebe pazeći da ne padnem, prvi put sam se upitao koji je zapravo cijeli smisao ove maškarade? Zabava? Mislim, jesam ja za zabavu i zajebanciju, ali mi za to ne treba blesava kapa na glavi, lažna brada i babina roza vešta. Mogu se sasvim lijepo zabavit u svojim vlastitim rebatinkama, postolima i majici. Sasvim mi se sviđa moja ćelava obrijana glava i brada od dva dana na licu. Koji će mi đava umjetna brada kad mogu pustit, ako hoću, svoju? Tradicija? Jeben ja tradiciju kojoj treba podrška turističkih zajednica i lokalnih uprava i samouprava da bi opstala. Karnevalske udruge uglavnom cijelu godinu plaću mižerju (za kolege s kontinenta: sirotinju (op.a.)) kako nemaju para, kako je i ove godine karneval u pitanju zbog besparice, a onda im se u drugi mjesec, iz naših džepova izlije koja stotina tisuća kuna za njihove maskirane pijane zabave. Gubo muktaška, sami se zabavljajte i organizirajte, plešite i pivajte koliko oćete, ali ne od mojih para! I onda im nije dosta zimski karneval nego je vrhunac svega kad u pola sedmog mjeseca organiziraju ljetne karnevale za pokazat i turistima našu tradiciju. Strašna tradicija... Više bi volija trčat isprid bikova u Pamploni posranih gaća od straha, nego se maskirat na vašim umjetnim karnevalima usrid lita. Jedan smislen razlog u vezi karnevala i spaljivanja Krnje je onaj da se na taj način moglo iskazat političko neslaganje s autoritarnim režimima u prošlosti. Znam pouzdano, da su mnogi ljudi za vrijeme i Titove i Aleksandrove Jugoslavije završavali u pržunima (za kolege s kontinenta: zatvorima (op.a.)) kad bi, onako slučajno, u Krnjinoj oporuci podboli kakvog lokalnog glavonju, ili bi imali nemalih problema kad bi Krnjo bio tako nalik onom predsjedniku Zagorcu (ćopavom ili krivoustom, birajte sami) ili pak još prije, onom nenarodnom kralju-diktatoru s monoklom. Al tko bi pametan danas Stipu ili Ivu stavljao za Krnju, kad su oni karnevali sami po sebi? O lokalnim glavonjama da i ne govorim. A njih je opet danas lakše smaknit na izborima nego u karnevalima. A neko je opet reka: Život je maskenbal... Pisa bi ja sad još, al počet će mi Liga prvaka, a tako bi volija da večeras Celtic šišne one mi mrske Talijane. Jebala ih gospodarsko-ekološka zona da ih jebala. |
Preko jedne vijesti u 
Pogleda san danas napokon i ja dokumentarac «An inconvenient truth» di nas onaj jadni luzer Al Gore upozorava na kobne posljedice globalnog zatopljavanja. Iako je sniman prilično glupo (uglavnom gledamo slide show Goreovog predavanja, te slatkaste Alove reminiscencije sritnog djetinjstva i odrastanja na farmi di je njegova obitelj uzgajala, kakve li ironije, duvan) moram priznat da mi je film ipak malo da mislit. Moran napomenit da se meni ka dežurnom pesimisti, još odavno čini da smo ka čovječanstvo u cjelini (posebno naših par zadnjih generacija) prilično izasrali motku i da ćemo zato teško izronit iz ove septičke jame u kojoj zadnje vrime ronimo i polako gucamo vlastita govna. No, onda mi je pao pogled na ofucani reciklirani papir od kojeg je napravljen omot ovoga DVD izdanja i na listu nazvanu «ten things to do» na kojoj je opisano deset jednostavnih stvari koje svatko od nas može napravit kako bi pripomoga zaustavit globalno zatopljenje. Malo san sve to pročita i pokuša rezimirat šta ja od toga radin, a čega se gnušam.
"Hvala vam sto me ne razumijete i time ne slabite moju snagu"
