Kako je to ruralno postalo nazadno, a urbano napredno?
Neki dan sam , na jednoj od nacionalnih televizija gledao Davorka Vidovića, koji je, obrazlažući činjenicu kako SDP-ovci imaju više blogova od HDZ-ovaca rekao i kako je HDZ-ovo biračko tijelo ruralno, ne umije se koristiti internetom i zato vjerojatno u HDZ-u ne smatraju za shodnim i potrebitim koristiti ovaj vid političke promidžbe. Njihovi se glasači, valjda, uglavnom bolje služe lopatama, mašklinima, frezama i plugovima. Hrane kokoši, vode ovce na ispašu i ne znaju za usb stickove i mp3 playere. S druge strane, glasači SDP-a su mladi, urbani, cool i informatički pismeni tipovi koji lakoćom jezde internetskim prostranstvima, vješto pletu binarne niti mreže, a kad pročitaju Vidovićev i Stazićev blog pohrliti će na birališta i glasati za socijaldemokratsku opciju. Koja pizdarija. To ima samo kod nas: ovdje ruralno znači nazadno, a urbano je automatski i bez iznimke napredno i moderno. Taj me stereotip ljuti. Za popizdit me ljuti. Odrastao sam na asfaltu između mora i krša, ali nisam gradsko dite niti ću ikad biti građanin. Ipak, dobro sam upoznao i grad i građane i «građane», pa mogu bez dileme reći da sam više seljačina (i to bez navodnika) i nazadnjaka vidio u gradovima nego po našim selima i malim mistima. A te naše male, ruralne sredine, u svojoj biti su još uvijek jednostavne, prostodušne i naivne u odnosu na gradove. I zato ih neizmjerno volim. A naši vrli velegrađani zaboravljaju da smo svi mi, pa i čak i oni, ipak izrasli iz neke davne loze duboko ukopane u blatnu kaljužu izgaženu prljavim i prostim ruralnim opancima. Al jebi ga: opanci nisu više cool. Iako zasad ne znam za koga ću glasati, znam za koga neću: za HDZ zbog tradicije neglasanja za njih, i za SDP zbog ovakvih gluparija koje su u stanju izvaliti njihovi čelnici. (O biserju vrhunaravne gospođe Antunović ili arogantnosti druga Linića neću ni govoriti.) A neću i ne mogu kriti da mi je srce na lijevoj strani, a da sam ovo pisao olovkom, a ne tipkovnicom, držao bih je lijevom rukom. Ili ako vam još nije jasno: na lijevo oko ipak bolje vidim. |
A dan je tako lijepo počeo. Ležerno i bezbrižno po običaju, surfao sam bespućima interneta. Od stranice do stranice, ovlaš upijajući potrebne i nepotrebne informacije, baš poput pčele-truta koja(i) leti s cvijeta na cvijet i skuplja pelud da bi medo mogao uživati u slatkom medu, a ja gutat onaj gorki propolis kad me zaboli grlo (Ala sam danas pesnički raspoložen).
Prije određenog vremena u postu naslovljenom 
Želio sam danas napisat nešto sasvim drugo, nešto lagano, ružičasto. Jebiga. Onda su me neke stvari koje sam zadnjih dana čitao toliko dotukle i bacile u teški crnjak da mi je pisanje nekih takvih tema postalo totalno neumjesno. Jebeni, gusti, oblak depresije nadvio se danas nad mnom, a nikakve trake svijetla, pogotovo ne ružičastog, se nisu mogle probiti kroz taj oklop. Tužan sam.
