Turizam – pogled iznutra
U zadnje vrime po blogu čitan puno komentara o turističkoj sezoni. I zvani i nezvani našli su za shodno (koja lipa političarska fraza) popljuvat ovu jedinu gospodarsku grančicu koje nam se «jedina i vječna» domovina očajnički drži. Iako san ja, a i moja familija itekako povezani s turizmom (jer zadnjih sedamdesetak godina moja obitelj prima turiste u svoje smještajne kapacitete) ovo šta se zadnjih godina događa po Jadranu stvarno je dno-dna turizma. I što se tiče turista, a pogotovo što se tiče ovih novih nazovi ugostiteljskih i turističkih radnika. Evo čitan danas na zadnjoj strani Slobodne, kako je pametni management «Sunčanoga Hvara» zaposlija ljude koji po trajektnoj luci potežu goste za rukav i nude im smještaj u hotelima. Ej, u hotelima vrhunske klase u jednoj od najjačih destinacija na Jadranu vataju goste po ulici ka one babe s kolodvora! Pa di smo to došli? Šta su ti direktori prodaje hvarskoga hotelskoga poduzeća radili cilu zimu, jesu li išli po turističkin sajmovima po Evropi i ako jesu, jesu li se tamo zajebavali, pivali pismice s klapama, labali mukta malvaziju i babića i varali žene s hostesama koje su primale honorare od Hrvatske turističke zajednice, umisto da (direktori, ne hostese) ugovaraju alotmane s turističkin agencijama? Plaćemo kako nam se srozala klijentela, a niko neće da progovori o tome je li se sroza nivo naših ugostiteljskih i turističkih radnika. Učinite samo jedan test: prošetajte po kafićima u mistu di litujete i pitajte konobare koju su školu završili: ako jedan od deset ima završenu konobarsku školu odma ću van platit najskupji koktel u baru (Long island ice tea, recimo, kojega će izmišat priučeni barmen inače po struci brodograđevni zavarivač). Svi naši konobari su ili vodoinstalateri, strojari, električari, ekonomisti, doktori, svake profesije tu ima ali nema konobara. O kuvarima i recepcionerima neću niti pisat. Zato će iz Zavoda za zapošljavanje sad zadovoljno napomenit kako se stopa nezaposlenosti smanjila u lipnju, srpnju i kolovozu za 7,6 posto.Turisti koji nan dolaze su opet druga priča. Najradije bi da in sve dademo mukta, a i onda bi žugali kako in je skupo. Posebno su mi dragi oni koji sve što u nas vide omalovažavaju, a more zovu «voda». «Hajmo u vodu, jebote!», «Janez, ne grej v vodu!», «Tak je mrzla voda, Jirzi!» deru se po plaži i iman osjećaj da bi najrađe da mogu tu «vodu» popit ili je odnit doma u plastičnoj boci od po litra i onda bi bili najmirniji. Osobno san dojma kako se uglavnom prodajemo za sitne pare, pa na kraju lita svi koji se bave turizmon uglavnom imaju osjećaj kakvi vjerojatno ima i ona jeftina prostitutka sa štajge nakon snošaja sa kakvin debelin, ogavnin, znojnin starcen. Džaba joj lova koju joj je da, kad oni njegov smrad sa nje neće isprat sva voda Cetine i Neretve zajedno. Opet, s druge strane, sve manje domaćega svita ima koristi od toga i takvoga turizma: ono najbolje su pokupovali furešti, pa one puste miljarde dolara koje će krajen godine Vlada spominjat kako su ubrani od turizma uglavnom će završit po stranin džepovima. Rusi, Ukrajinci, Nijemci, Talijani, Francuzi, Albanci, Bosanci, Hercegovci, Huni, Tatari i ostali skupe lovu i otiđu, a nama ostave tužne dalmatinske zime. A onda mediji: svako lito ista priča. Sve dnevne novine pošalju svoje specijalne ekipe koje ocjenjuju ponudu u našim turističkin središtima, pišu o lažnom sjaju hotela, nedostatku smještajnih kapaciteta, slaboj infrastrukturi, dobroj uređenosti mista, zadovoljnin gostima... a sve se svodi na besplatno lokanje, žderanje i litovanje. Zar nije simptomatično da HTV emisije «Malo misto» i «Boje turizma» namiste da se emitiraju baš usrid sezone. Nikad ništa o turizmu i našin mistima na malin ekranima nećete vidit u periodu od desetoga do petoga miseca. Eventualno kad derne kakva bura i polomi dalekovode. Al ipak najviše «volin» Dnevnike subotom u sedmome i osmome misecu: pošalju Edija Škovrlja na autoput da broji aute i dužine njihovih kolona, da razgovara sa znojnim i nervoznim vozačima koji bi najrađe izili oni vrući volan isprid njih. I tako svake godine: mogli bi komotno danas pustit i lanjsku snimku Dnevnika, a mi ne bi uopće primjetili da je repriza. Toliko san štuf ovoga turizma da bi se najrađe upisa u onu Ligu za boj protiv turizma, istarskoga barda Francija Blaškovića. UPDEJT: E da znan dobro pisat, napisa bi to ovako. |
Neznan odakle da van počmen pričat… Bit će najboje od početka. Živija san u jednoj normalnoj famiji, mater,otac, dva brata i ja. Bija san srednji od nas trojice i oni su uvik imali prednost. Nemoreš to, on ti je stariji brat, ne diraj ga on ti je mlađi brat. Uvik san nosija iznošenu robu od starijega brata, a mlađi je dobiva novu jer moja je bila previše iskidana da bi je on nosija. Nisan moga trpit bratski i roditejski teror u kući, pa san iša vanka i počeja se družit sa ekipon u ulici. Tamo je počela ova moja golgota koju nikome ne bi poželija, ni najvećemu neprijateju. Na početku su bile samo lagane stvari, bomboni, karamele. Nabavjali smo ih u jednoga momka koji je isto bija s nama. Stari mu je ima trafiku, pa je lakše dolazija do stafa. I tako smo se pucali, sidili po skalinama, pili pepsi. U početku je bilo lipo, vrhunska zajebancija, ali smo osjećali da negdi, tamo, postoji nešto još boje. A bili smo mulci deset-jedanest godina, šta znaš o životu. I tada, na jednome tulumu, jedan stariji prika iz ulice donija je kutiju “Puta oko svijeta”. Šarena škatulica sa nacrtanin slonićen odma nas je privukla. Momak je izvadija žvake,cigaretnoga oblika, umotane u neki glatki papir, svakome da po jednu, pokaza nan kako se uzimaju, kako ih triba u rukama zarolat da se oslobode papira, kako se pušu baluni i te šeme. Da san u tome trenutku zna u šta ulazin bija bi bacija tu žvaku u pizdu materinu i izletija iz stana. Ali šta san ja zna, nisan tija ispast pizda prid ekipon, a i zna san da će sutra i sve mulice šta isprid portuna igraju na laštik govorit kako san najveća faca od svih jer san i ja počeja žvakat. I tako je to krenulo, lavina se oslobodila. Prvih par miseci su mi bili najboji dani u životu, uspiva san od love šta bi mi mater i otac davali za marendu odvojit uvik po koji dinar za kutiju onih žvaka šta bi unutra dobiva kartu. Bija san doma ima pet-šest maceva pokerica, sve od tih žvaka. Kad bi bilo manje love kupija bi dvi “Bazooke” ili one “Sport” žvake, tek da priživin do sutra. Digod bi se našlo love za one “Baltazarke” u paketu, šta su imale više vrsta unutra. Ali ipak, najlipše bi bilo kad bi ko od ekipe iša u Italiju kupovat robu, onda bi donija onih okruglih žvaka u boji, ka franje, u dugin pakiranjima od dvadesetak komada, a pravi praznik bi bija kad bi koji pomorac donija “Bruklinki”. Tada bi po nediju dana ležali u kojemu stanu i žvakali do iznemoglosti, ka da nema sutra. Tako mi je tribalo sve više i više, i sve jačega i jačega stafa. Ove naše domaće žvake od “Favorita” iz Nerežišća bile su mi pre slabe i tada san počeja upadat u crniji dil ove priče, ako uopće ona i ima vedrijih boja.
Sinoć sam ponovno pogleda jedan meni tako drag mali film: «Brassed off» iz 1996. britanskog redatelja Marka Hermana. Priča je to o rudarskoj limenoj glazbi iz fikcijskog Grimleya, tipičnog sjevernoengleskog gradića u kojem muškarci, osim što rade u rudniku, piju po pubovima, a žene provode vrijeme po frizerajima tračajući jedna drugu. Glavni lik je kapo od muzike, Danny, kojeg je maestralno odigra Pete Postlethwaite, poznat po ulogama u filmovima «U ime oca» (još jedan meni puno drag film di je briljira ulogon oca Giuseppea za koju je bija nominiran za Oscara), «Jurski park», «Romeo i Julija» (onaj s Di Caprion i Claire Daines), «Usual suspects», «Omen» i ljubiteljima nogometnih filmova dragom «When Saturday comes». Danny vodi mjesnu rudarsku glazbu u teškim trenucima 1994. godine kada vlast i poslovodstvo zatvara rudnik koji lokalnoj zajednici znači otprilike ono što turizam znači mome mistu. Ostalim glazbarima je na umu puno važnijih stvari od glazbe, ali Danny je infiša u glazbu i želi ih odvesti na finalno natjecanje britanskih brass bandova u londonski Royal Albert Hall. Glazbenu ambiciju pomalo dešperanih rudara na trenutak diže pojava Glorije koja se priključuje bandu i tada svjedočimo jednoj od najdojmljivijih glazbenih scena filma kada band izvodi 'En Aranjuez Con Tu Amor' Joaqina Rodriga kada paralelno s izvedbom gledamo i scenu pregovora predstavnika rudara s upravom rudnika gdje se izravno odlučuje o sudbini cijelog mjesta. Kada rudari saznaju pravi razlog Glorijinog dolaska (ona je naime u službi uprave i provodi istraživanje o rentabilnosti ugljenokopa) naglo mijenjaju mišljenje i postaju vidno neprijateljski raspoloženi prema njoj. 
Eto, napokon je svršija i ovi cirkus. Talijanci su tukli Francuze u utakmici koja će bit zapamćena po onome neobjašnjivome potezu velikoga Zinedina. I za dvadeset godina zaboravit će se da je, ko li ,Grossi, zabija zadnji penal za trijumf azzura, ali će se pamtit da se jedan veliki igrač oprostija ovakvon velikon glupošću. Jer šta mu je Materazzi reka da reka, nije smija onako reagirat na kraju velike karijere. Bit će ovo opet napokon «notti magice» koje Talijani čekaju još od Paola Rossija, Cabrinija i Zoffa i njihove zlatne 1982.
Napokon san pročita Tomićev "Ništa nas ne smije iznenaditi" (film još nisan pogleda) i to me malo vratilo u vrime kad san i ja odrađiva dug domovini. Evo jedne "potresne" priče koju san napisa u to "davno" vrime...
