U zadnje vrime po blogu čitan puno komentara o turističkoj sezoni. I zvani i nezvani našli su za shodno (koja lipa političarska fraza) popljuvat ovu jedinu gospodarsku grančicu koje nam se «jedina i vječna» domovina očajnički drži. Iako san ja, a i moja familija itekako povezani s turizmom (jer zadnjih sedamdesetak godina moja obitelj prima turiste u svoje smještajne kapacitete) ovo šta se zadnjih godina događa po Jadranu stvarno je dno-dna turizma. I što se tiče turista, a pogotovo što se tiče ovih novih nazovi ugostiteljskih i turističkih radnika. Evo čitan danas na zadnjoj strani Slobodne, kako je pametni management «Sunčanoga Hvara» zaposlija ljude koji po trajektnoj luci potežu goste za rukav i nude im smještaj u hotelima. Ej, u hotelima vrhunske klase u jednoj od najjačih destinacija na Jadranu vataju goste po ulici ka one babe s kolodvora! Pa di smo to došli? Šta su ti direktori prodaje hvarskoga hotelskoga poduzeća radili cilu zimu, jesu li išli po turističkin sajmovima po Evropi i ako jesu, jesu li se tamo zajebavali, pivali pismice s klapama, labali mukta malvaziju i babića i varali žene s hostesama koje su primale honorare od Hrvatske turističke zajednice, umisto da (direktori, ne hostese) ugovaraju alotmane s turističkin agencijama? Plaćemo kako nam se srozala klijentela, a niko neće da progovori o tome je li se sroza nivo naših ugostiteljskih i turističkih radnika. Učinite samo jedan test: prošetajte po kafićima u mistu di litujete i pitajte konobare koju su školu završili: ako jedan od deset ima završenu konobarsku školu odma ću van platit najskupji koktel u baru (Long island ice tea, recimo, kojega će izmišat priučeni barmen inače po struci brodograđevni zavarivač). Svi naši konobari su ili vodoinstalateri, strojari, električari, ekonomisti, doktori, svake profesije tu ima ali nema konobara. O kuvarima i recepcionerima neću niti pisat. Zato će iz Zavoda za zapošljavanje sad zadovoljno napomenit kako se stopa nezaposlenosti smanjila u lipnju, srpnju i kolovozu za 7,6 posto.
Turisti koji nan dolaze su opet druga priča. Najradije bi da in sve dademo mukta, a i onda bi žugali kako in je skupo. Posebno su mi dragi oni koji sve što u nas vide omalovažavaju, a more zovu «voda». «Hajmo u vodu, jebote!», «Janez, ne grej v vodu!», «Tak je mrzla voda, Jirzi!» deru se po plaži i iman osjećaj da bi najrađe da mogu tu «vodu» popit ili je odnit doma u plastičnoj boci od po litra i onda bi bili najmirniji.
Osobno san dojma kako se uglavnom prodajemo za sitne pare, pa na kraju lita svi koji se bave turizmon uglavnom imaju osjećaj kakvi vjerojatno ima i ona jeftina prostitutka sa štajge nakon snošaja sa kakvin debelin, ogavnin, znojnin starcen. Džaba joj lova koju joj je da, kad oni njegov smrad sa nje neće isprat sva voda Cetine i Neretve zajedno.
Opet, s druge strane, sve manje domaćega svita ima koristi od toga i takvoga turizma: ono najbolje su pokupovali furešti, pa one puste miljarde dolara koje će krajen godine Vlada spominjat kako su ubrani od turizma uglavnom će završit po stranin džepovima. Rusi, Ukrajinci, Nijemci, Talijani, Francuzi, Albanci, Bosanci, Hercegovci, Huni, Tatari i ostali skupe lovu i otiđu, a nama ostave tužne dalmatinske zime.
A onda mediji: svako lito ista priča. Sve dnevne novine pošalju svoje specijalne ekipe koje ocjenjuju ponudu u našim turističkin središtima, pišu o lažnom sjaju hotela, nedostatku smještajnih kapaciteta, slaboj infrastrukturi, dobroj uređenosti mista, zadovoljnin gostima... a sve se svodi na besplatno lokanje, žderanje i litovanje. Zar nije simptomatično da HTV emisije «Malo misto» i «Boje turizma» namiste da se emitiraju baš usrid sezone. Nikad ništa o turizmu i našin mistima na malin ekranima nećete vidit u periodu od desetoga do petoga miseca. Eventualno kad derne kakva bura i polomi dalekovode. Al ipak najviše «volin» Dnevnike subotom u sedmome i osmome misecu: pošalju Edija Škovrlja na autoput da broji aute i dužine njihovih kolona, da razgovara sa znojnim i nervoznim vozačima koji bi najrađe izili oni vrući volan isprid njih. I tako svake godine: mogli bi komotno danas pustit i lanjsku snimku Dnevnika, a mi ne bi uopće primjetili da je repriza.
Toliko san štuf ovoga turizma da bi se najrađe upisa u onu Ligu za boj protiv turizma, istarskoga barda Francija Blaškovića.
UPDEJT: E da znan dobro pisat, napisa bi to ovako.
Post je objavljen 29.07.2006. u 20:14 sati.