Tribute to Karaula
Napokon san pročita Tomićev "Ništa nas ne smije iznenaditi" (film još nisan pogleda) i to me malo vratilo u vrime kad san i ja odrađiva dug domovini. Evo jedne "potresne" priče koju san napisa u to "davno" vrime...Life is a bitch, then you die, black hell Enjoy it while you can S.MacGowan Tog jutra sam se ustao dosta rano. Oko 5. U sanitarnim prostorijama koje smo morali svakodnevno više puta čistiti nije bilo nikoga i ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka ovdje kada sam bio potpuno sam. Ubijala me pomisao da se opet moram vratiti u prostoriju u kojoj je skupa sa mnom spavalo još tridesetak osoba, da bih napravio krevet po nekim čudnim normama. Kad sam obrijao lice umorno i izritirano svakodnevnim brijanjem otišao sam u dugački hodnik, i u nizu svijetloplavih ormarića tražio onaj pod brojem 22. Nalazio se u samom dnu hodnika i dobra stvar je bila to što je odmah do njega bio radijator, tako da me ne bi šokirala hladnoća kad bih skinuo svoju tamnozelenu pidžamu. Obukao sam svoje odijelo i ušao u sobu očekujući da me zapljusne val užasnog smrada koji su tijekom noći proizvela trideset dva umorna organizma. Ali umjesto toga osjetio sam da moj nos više ništa ne registrira. Mogao je to biti opium, chanel ili znoj i skorene neoprane čarape, meni je bilo svejedno. Trebalo je izaći vani, u mrkli mrak sa metlom u ruci. Ne, nisam odlučio postati vještica, trebalo je obaviti prvu zadaću oslobođenja od svih nepodobnih misli. I lišća. Gomile lišća i gomile misli. A sa zvučnika trešti neka poznata melodija koja bi na nekom drugom mjestu i bila uhu ugodna, ali ovdje užasno iritira. I glas nekog gospodina koji ranim jutrom izgovara tisuće besmislenih rečenica. I isfrustrirani ljudi koji mu se javljaju u program ispunjujući eter ogromnom količinom besperspektivnosti. Nakon torture lišćem i zvukom svi skupa krećemo na još jedan tužni doručak. Serviramo ga sami sebi na naranđastim pladnjevima koji stoje uredno složeni na ulazu u blagavaonicu. Polako i strpljivo, tek uz poneki uzdah razočaranja, stavljamo na njih ono što nam ljudi u bijelim ogrtačima stavljaju na bolesno čist metalni pult. Jutarnja kava sa mirisom klora ili čaj sa aromom deterđenta (s okusom limuna) su nam okrepa pred jutarnju tjelovježbu. Nakon trauma za um i želudac na redu je i trauma za tijelo. Polako se postrojavamo u dvije kolone i sa blesavim izviđačkim zastavicama na čelu svake grupe krećemo na svakodnevnu porciju kondicije, ali i bola u koljenu zbog naglašavanja svakog četvrtog koraka jakim udarcem čizme u šljunčanu stazicu. I tako nakon dvadesetak minuta znojenja, tako usmrđeni odlazimo na još jednu važnu etapu svakodnevnih aktivnosti – smotru, a možemo je nazvati i revija. Revija naše urednosti i vještine. Tada pokazujemo kako smo dobro istrenirani ili, bolje rečeno, izdresirani, i koliko smo lijepi i zgodni, da li nam je dlaka uredno podšišana i koliko brzo stavljamo brnjicu na glavu … Ne, mi nismo psi u školi za dresuru, ako ste pomislili na to. Mi smo ipak samo obični vojnici, čovjekovi najbolji prijatelji. |
