Marketing
Fudbaleri i timovi
Evo je krenulo ono što se u domaćim tiskanim i elektronskim medijima pompozno naziva Hrvatska nogometna liga. I ove godine ću, ma koliko pokušavao suprotno, ipak krajičkom oka pratiti ono što se događa na lokalnim nam nogoloptačkim livadama . Već godinama se liječim od bolesti zvane balun: uzalud su mi sve terapije očajnim domaćim nogometom, uzalud mi sva bulimenta mafijaško-tajkunske bagre upletene u igre na zelenom terenu i izvan njega, uzalud mi liječnički konzilij u sastavu Mamić, Ćiro, Štimac, Grgić i Beusan godinama pokušava zagorčati užitak. Sve je uzalud: ja sam i dalje jako navučen na ovu trivijalnu igru jedanaest protiv jedanaest balunjera od koje su stanoviti nogometni «akademici» stvorili znanost znatno složeniju od nuklearne fizike i astronautike zajedno.
Obično svake godine negdje u ovo vrijeme pokušavam shvatiti koji su korijeni te bolesti koja je učinila da su mi vrlo zanimljive i utakmice lokalnih četveroligaša u borbi za sredinu ljestvice, a da ne govorim o tome da se učestalo hvatam kako sa nekom naivnom sladostrašću čitam novinske natpise u kojima svakojaki nogometno-novinarski poete dramatičnim stilom opisuju posljednju ozljedu ahilove tetive Raić-Sudara ili probleme sa zadnjom ložom koje ima Karabogdan. Koji su razlozi da mi subotnja popodneva (u doba jednoumlja nedjelje su bile nogometni dani, kako je to nadahnuto pjevao najveći zagrebački pjesnik Štulić) prolaze uglavnom u grickanju noktiju i slušanju Pezzija, Čampe i Naglića u njihovim eterskim nadmudrivanjima.
Ovih dana, u macu prastarih časopisa koje marom dobrog hrčka oduvijek skupljam (kao, ima jedan dobar članak o filipinskoj krizi između Marcosa i Corazon Aquino, pročitat ću ga sutra, «al' prođe otad dvadeset i kusur bajrama, a članak se ne pročita») pronašao sam i jedan požutjeli album za sličice «Fudbaleri i timovi» sezona 83/84. Istog trenutka shvatio sam povijest bolesti: prije više od dvadeset godina u jednoj maloj trafici kupljen je ovaj album koji mi je, eto, usadio taj nogometni virus. S mutnjikavih sličica poplašeno gledaju nekadašnje vedete Dinama, Budućnosti, Slobode, Prištine, Radničkog i Čelika, koje su poslije nekog napornog treninga nevoljko pozirale fotografu i ne sluteći da će njihovi likovi na samoljepljivom papiru obilježiti odrastanje cijele jedne generacije dječaka na tada još mirnom području Balkana. Socijalistički izdavački kombinati Dečje novine iz Gornjeg Milanovca, Jež iz Beograda i Dnevnik iz Novog Sada posijale su na tom području kleti virus koji i danas evo nesmiljeno kosi.
A sada evo vam junaka:
Ćiro je i tada morao biti u centru pažnje.
Srećko Bogdan, danas super popularni tv-komentator, prima pehar maršala Tita
Hajduk je tih godina poslovično rasturao Zvezdu i na Marakani
Velimir Zajec Zeko i ponovno Bogdan, Dinamove legende...
Vokri i Batrović, ubojiti albansko-crnogorski napadački tandem Prištine koju je tada na njihovom stadionu u drugoj ligi u prosjeku gledalo po 15.000 ljudi
Veležov legendarni BMV, tadašnji mostarski simbol suživota Srba, Muslimana i Hrvata
Švabo Osim, danas izbornik nogometne reprezentacije Japana nije se puno promjenio...
... kao ni Martin Novoselac, direktor mladih hrvatskih reprezentacija, koji i danas gaji osebujan stil frizure i, nadasve, obrva
Još dvije velike Dinamove legende: Mlinka i Boro Cvetković, talentiraniji Zvjezdanov brat
Mance, tragično preminuli napadač Partizana, jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije
Uz Oblaka jedan od najboljih Olimpijinih, pa tako i slovenskih igrača. Nesuđeni hrvatski izbornik.
Osijekova sjekirica, neprelazni Vlado Kasalo kojem je pokojni Ivo Tomić spjevao nekoliko "poema". Kasnije prešao u Dinamo. Ako se ne varam, još kasnije imao i neka okapanja sa zakonom
Najbolji strijelac vinkovačkog Dinama svih vremena.
Igrač koji je pod stijenama Kantride ostao zapamćen kao najveći izdajnik nakon što je 1986. prešao u redove Hajduka. Danas poznat kao suprug bivše Ivaniševićeve ženske.
Partizanovi centarhalfovi, od kojih je poznatiji ostao ovaj potonji jer ga je Delićev urlik "Ljudi moji, je li to moguće!?" odveo u legendu.
Bekovski par Hajduka Cukrov i mlađahni Vulić, danas prvi trener splitskog kluba
Najveći igrač koji je hodao Poljudom, Baka Slišković, danas trener Zrinskog i izbornik BH-vrste, djeli sliju s Šušnjarom, danas manje poznatim trenerom lokalnih splitskih niželigaša.
Tarzan Cvjetković bio je tada uzdanica tuzlanske Slobode. Kasnije je zaigrao i za hrvatsku reprezentaciju.
Dvije Zvezdine legende, od kojih je prvi ostao zapamćen po, kažu, ne baš bistrom umu, ali i fascinantnom golu za reprezentaciju protiv Francuske na Evropskom prvenstvu 84., a drugi je kasnije postao za Zvezdaše ono što je Dinamovcima Kranjčar ili Hajdukovcima Jeličić, nakon što je prešao u redove "večitog rivala".
Napadači Želje Bahtić i Paprica, uz Nikića i Baždarevića predvodnici izrazito talentirane, ali i neopisivo ružne generacije, meni osobito dragog kluba s Grbavice (i danas pamtim Videoton, a postavu: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Ćilić, Čurić, Bahtić, Baždarević i Nikić mogu vam, evo, izdiktirat i u po noći)
U sljedećem postu prisjetit ćemo se prvih kockarskih koraka koje smo napravili uz sličice...
Post je objavljen 13.08.2006. u 01:07 sati.