10 (i kusur) bandova za životni soundtrack
U trenutku kada mi je Bezkomentara zadao meme (za koji sam shvatio ideju, ali me još uvik, unatoč pustome googlanju na tu temu, malo jebe definicija) u kojem bi trebao napisati svojih deset najdražih bendova i glazbenika, pomislio sam kako ću to lake-šale riješiti. No, kad sam krenuo staviti na papir grupe koje su utjecale na mene u životu, našao sam se u nebranome grožđu, da ne rečen govnima, i to prilično dubokim.Jedva sam nekako u mome glazbenome čušpajzu uspio odvojiti one koji su utjecaj na mene već napravili do sada od onih koji bi taj korak tek trebali napraviti. Moja lista nije tipična top ten lista već više jedan kronološki popis kako je koja grupa imala utjecaj na izgradnju mog glazbenog ukusa. U zagradama kod pojedine grupe pokušat ću navesti one koje su se iz njihovog utjecaja «rodile». Još moram naglasiti da bi kao nulti, arheitipski rock band kojeg smo svi negdje tamo s trinaest-četrnaest godina imali (koji je zaslužan da danas na ovoj listi ne nabrajam kojekakva zabavnjačko-narodnjačka niža estradna bića štono bi rekao Zlatko Gall, već ipak punokrvne rebelijanske pojave uglavnom rockerske provenijencije) izdvojio Zabranjeno pušenje. Ovim Sarajlijama dugujem to da mi negdje unutra proradio onaj rock gen praotaca (zlobnici neka ne potežu asocijaciju na gene kamene stanovitog MPT, jer je ova podudarnost sasvim slučajna J) i da sam danas upravo to što jesam. Kakav-takav, ipak rocker..  1. Najprije je bio U2. Šta da vam kažem, u trenucima kada sam počeo slušati glazbu Beatleasi su već davno bili «mrtvi» (dobro, samo je John od njih bio mrtav, ali su oni ipak za mene bili «mrtvi»), a Stonesi nisu bili «mrtvi» ali meni se činilo kao da će svakog časa umrijeti, pa sam ja kao njihov antipod odabrao ovu irsku super-grupu i vjerno je pratio sve tamo do 93. kada mi je Zooropa ubila svaku vjeru u ovaj komercijalni, stadionski rock pa sam se okrenuo glazbenicima koje prati kudikamo malobrojnija, ali puno vjernija publika. Unatoč tome, njihov «Joshua Tree» i danas mi je jedan od najdražih albuma. (U2 su me vjerovali ili ne, skrenuli i upoznali s drugom stadionskom atrakcijom, Pink Floydima koji kod mene kasnije nisu napravili onaj korak od pukog slušanja do utjecaja da krenem ka psihodeličnim rock vodama, ali su mi dali čak dva remek djela, Dark Side of the Moon i Wall koja bi mi se našla visoko na nekoj mojoj životnoj listi rock albuma.)  2. Nakon toga su došli Poguesi. I ostali tu. Korak od U2 koji Waters, Gilmour, Mason, Wright i Barret nisu uspjeli napraviti, Shane MacGowan i njegova pijana banda su već na prvo slušanje dobrano prebacili. A opet je počelo s U2, njihovim albumom «October» i pjesmom «Tommorow» u kojoj jednu od ključnih partitura imaju tradicionalne irske gajde (uilleann pipes). Kasnije je sve bilo lako: božanstvena suradnja s Kirsty MacColl u «Fairytale of New York», delirijum tremens u tradicionalima poput «Irish rover» ili «Wild rover», ili u Shaneovim «Streams of Whiskey» ili «Sally MacLenanne», te vrhunac njegove lirske irske duše u «Broad Majestic Shannon», «Pair of brown eyes» ili «Thousands are sailing» učinili su svoje. Tri albuma: «Red roses for me», «Rum, Sodomy & Lash», te «If I should fall...» imali bi daleko najznačajniji udio brojeva u nekom soundtracku mog života. Kasniji očiti kreativni i životni pad Shanea MacGowana nije uopće umanjio njegov utjecaj na mene. Čak štoviše... (Poguesi su mi u miraz donijeli i zanimanje za irsku povijest, ali i bendove poput pobunjeničkih Eire Og, zatim Dropkick Murphys, Flogging Molly i Less than Jake, a s njima i moje u posljedne vrijeme izrazito naginjanje ka ska zvuku.)  3. Kako pravi rocker u svojoj karijeri mora imati i punk fazu tako je i mene ona pogodila. Bilo je to taman negdje na vrlo kratkom prijelazu između dviju gore spomenutih irskih grupa. Četiri degenerična sina majke Ramone iz njujorškog CBGB-a sa svoja tri akorda i kratkim, ali eksplozivnim numerama zamalo su učinila to da mi negdje ispod srca bude «istetovirano» ono «Gabba, gabba hey!» baš kao i Vrapčetu iz Tomićevog romana «Ništa nas ne smije iznenaditi». Tetovaža je izostala, ali uvijek negdje skrivena na mojoj odjeći stoji zabodena jedna šegureca (ziherica) kao vječno odavanje počasti ovoj četvorici ili bar njihovom albumu «It's Alive!» antologijskoj zbirci iskonskog rock'n'rolla i za mene jednog od najboljih živih albuma.( Ramonesi su me, iako je trebalo biti obrnuto, upoznali sa Stoggesima i Iggijem Popom, Crampsima, Clashom koje sam uvijek više volio od pozerštine Pistolsa, te ponovno posredno s britanskom ska scenom, posebno s Madness i Specialsima.)  4. Kako su Poguesi u svojem punk-folk-rocku vrlo često obrađivali izvorne irske skladbe i davali im specifičan naboj žestinom, dernjavom i rock rifovima, došlo je vrijeme da se zapitam kako te stvari zvuče u originalu. Jesam li u podsvjesti želio smirivanje ili je u pitanju bilo nešto drugo ne znam, ali znam da je sve vodilo ka Dublinersima. Smirenje nisam našao: sjedokosi momci tako su prašili svoje violine, gitare i harmonike da su vrlo često bili i žešči i urnebesniji od svojih ionako žestokih mlađih kolega s londonskog King's Crossa. Tek kad su ujedinili snage u «Irish roveru» i «Whiskey in the Jar», te famoznoj himni irske nogometne reprezentacije iz 1990. «Jack's Heroes», Dublinersi i Poguesi popeli su se, bar po meni, na najviše vrhunce svojih karijera.  5. Svo ovo vrijeme, od Irca Bona Voxa do Irca Lukea Kellya, moje mi znanje engleskog jezika nije dopuštalo da još uvijek potpuno uživam u stranim pjesmama. Tražeći domaći ekvivalent stranim buntovnicima našao sam jednog zagrebačkog čudaka koji je sa svojim bandom vrlo efikasno razbijao učmalost sredine koja ga je okruživala. Došao je Johnny i svevremenska Azra. Kako sam se s njima «upoznao» kada su Štulića i karizma i kreativne muze već napustile, hrpa vrlo kvalitetnog ali i vrlo nekvalitetnog materijala u kratkom vremenu me zapljusnila kako sam nabavljao kazete s njihovim stvarima (muziku sam slušao baš u ovo vrijeme kada su ploče odumirale, a cd-i se još uvijek nisu pržili današnjim tempom i bio sam osuđen na nepouzdanu kvalitetu magnetne trake). Stoga nikad nisam u potpunosti prigrlio ovog pjesnika asfalta s Trnskog. No, on mi je dao «Sunčanu stranu ulice», «Filigranske pločnike», «Ravno do dna» i «Fazane» i to je bilo sasvim dovoljno. Azra me neposredno upoznala s domaćim novim valom (Idoli i Orgazam, Orgazam me povezao opet s Ekatarinom i Šarlom Akrobatom, a ovi s Pekinškom patkom, Idijotima, Obojenim programom, dok su Idoli s druge strane vukli k pop-rock manirizmima bečejske Eve Braun)  6. E, ovde dolazimo do još jednog domaćeg (ili «domaćeg» kako vam volja) benda. Partibrejkers, Cane i Anton i ostali iz ovog «zemunsko-beogradskog klana» ponovno su mi otvorili vrata garaža i onog čvrstog zvuka koji sam nakratko bio ostavio iza sebe u noćnim druženjima sa Stoogesima i ostalim delikventima iz Motor Cityja. Vrlo uporno ih slušajući, pa čak i onda kada to nije bilo «na liniji», ponosan sam bio 92. kada sam vidio da su pravi. «Rimtutituki» i stih «Nećemo da pobedi narodna muzika. Više volim tebe mladu nego pušku da mi dadu» vratio mi je nadu da na ovin prostorima još ima normalnoga svita.  7. Negdje krajem osamdesetih ili početkom devedesetih u nekom kasnom noćnom terminu u ciklusu predstavljanja finske kinematografije gledao sam film koji je znatno utjecao na moj glazbeni smjer i razvoj. «Leningrad cowboys go America» Akija Kaurismakija u moj dom su doveli Lenjingradske kauboje, te njihov miš-maš polke, rocka i svih mogućih i nemogućih glazbenih utjecaja. Zanimljivo je da sam još dosta dugo nakon fascinacije filmom tražio bilo kakav nosač zvuka s njihovom glazbom, čak i u «bolje obskrbljenim prodavaonicama ploča» u metropoli, ali bezuspješno. Tek afirmacijom adsl-a i blagodatima interneta uspio sam donekle kompletirati njihovu diskografiju, koja mi je još uvijek puna rupa. A možda je tako i slađe. No, «Total Balalaika Show», «Happy Together» i ovogodišnji album «Zombie's Paradise» sasvim fino se uklapaju u priču o desetorici likova koji (još uvijek) u Americi traže sreću po opskurnim zadimljenim lokalima.  8. Sa sjevera Evrope selimo se malo na topliji jug. Manu Chao, sin Baska i Galičanke izbjeglih u Francusku ispred Francova režima osvojio me tek na drugo slušanje. Najprije me svojim «Radio Bembom» i nije baš fascinirao, ali kada sam nešto kasnije čuo album «Clandestino», odmah od prvih taktova i «Solo voy con mi pena, sola va mi condena, correr es mi destino, para burlar la ley...» shvatio sam kakvu sam grešku napravio. Njegov specifični stil i kombiniranje različitih utjecaja upotpunio je totalnu konfuziju koja vlada mojim glazbenim ukusom. Naravno da sam se uskoro zakačio i na Mano Negra, njegov prvi band, a sve to je samo pojačalo moje novo zanimanje za ska.  9. Da konfuzija bude još veća pobrinuo se još jedan zanimljiv lik. Bokelja Ramba Amadeusa, Svjetskog Mega Cara pratio sam i još uvijek pratim, od «Tuge jesenje» do «Oprem dobro» i čovjek me svakim novim albumom i oduševi i iznenadi. Njegove koncerte smatram najboljim glazbenim događajima kojima sam imao čast prisustvovati, a ne trebam napominjati da me je čeljust od smijanja bolila još bar dva dana nakon koncerata. Još kad napomenem da mi je onih deset mjeseci vojske učinio podnošljivim, mogu samo reći «Rambo, doktore, psihoterapute, fala!»  10. I evo me na kraju ovog, teškom mukom skrpanog popisa: čovik koji me je odveo u jednu novu dimenziju, a u stvari me vratio na moje korijene je Toma Bebić. Zahvalan san mu da sada na novi način gledan na dalmatinsku muziku, posebno na klapsko pjevanje koje sam prije smatrao dosadnim i pretencioznim. On me je ponovno vratio zvucima koji me okružuju: kriku galeba, zavijanju bure i zvuku vala kad tuče o kraj. Ona njegova: “Fala van šta me ne razumite i time ne slabite moju snagu" jedna mi je od vodilja kroz život. Reka je neko pametan da je Toma ostavio otvorenu špinu da za nas zauvik toči. I ja sam se napija na tome izvoru. Preko njega san zavolio i jednoga drugoga Toma, Waitsa, pa i američko-engleske songwritere protestne provenijencije poput Pete Seegera i nešto mlađeg Billyja Bragga. I još jednoga čovjeka sam zavolio preko Tome, Arsena Dedića (da mi je netko rekao prije samo dvije godine da ću s guštom slušati «Kuću pored mora» ili «S okusom mora, s okusom soli» mogao bih mu se samo u brk nasmijati. I to krajnje cinično.) Eto, to bi bilo to. Na kraju bi morao i ja poslati meme nekim ljudima. Kako je Bezkomentara mene uvalio, tako i ja, prema pravilima, moram širiti virus dalje. Stoga sljedećim damama i gospodi: Nicoll Tija Fidel 2tref Sick of it all dajem da napišu nešto o ovoj temi "Deset najdražih bendova i glazbenika" i vade se otamo di san ih bacija. Naravno, ako hoće. |
