blijedoplavi ženski rukopis

ja uvijek imam problema s prioritetima. toliko da mi ponekad dođe da ih posložim po abecedi. jer eto, ja ne znam koji je moj najdraži film, glumac, album ili boja. boje su dvije, citata je deset, prijateljica je pet, najsretnije godine su čas usamljeni otoci, čas čitavi arhipelazi, najveće ljubavi se računaju po istom algoritmu kao najveće patnje.
jedino što uistinu postoji jest moja najdraža pjesma, ali to je drugo, to je drugo... jer da je prokažem, da je naglas izgovorim, da kažiprstom uprem u mrtvog pjesnika, da je sad šaljem dalje bez povratka, osjećam da bih ogoljela košticu u sebi i da bi se sve moje mantre razbile, da bi strahovito jeknula cijela dubrava, da bi pjesma odbjegla iz mene, a ja iscurila kao stup od soli.
pa eto... to s pjesmom mrvicu nadilazi - rangiranje. to s pjesmom je kategorija - opstanak.
(tessa k, travanj 2011.)

you're only as good as your last goodbye





Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

(Jovan Dučić, Pesma ženi)

Istina je samo što duša prosneva...