dogodi se tako neko veče u kojem se zaustave sva vretena,
... a i vretenasta tijela.
niz blagi se vjetar razmotaju sve opcrtane kružnice
i vlastite zamke...
eliptične rečenice,
i razmrse sve zapetljane linije između razbacanih trotočki
u crtu obzora jasnu i nepokidanu...
žicu za mene sigurnu...
koja ima smjer i ime,
... ako već ne sudbinu.
a ja onda pokupim s papira
malaksalo nebo što je po njemu popadalo,
držim ga među dlanovima kao što se drži ptica
i nježno mu govorim...
- odmori se malo veliki nemire. odmori se...
baš svaki moj razlog i tako te već izdao.
nikad ujutro ne znam kakvo će biti moje večernje nebo;
poderano krzno ili razvijena zastava,
ali svejedno...
ja ću baš uvijek gledati u vis, jer...
svaka tessa gleda u nebesa
jer drukčije ne znamo ni nebo ni ja...
jer je to jedino što mi računamo.
...
moj je vrtložni astrolab večeras ostao
bez hladne riječne struje oko mojih gležnjeva...