|
Nisam uzela papir prije tjedan dva i napisala želim... pa pocrtala dvaput - s lijeva nadesno, a onda istim putem nazad, da se povratnom linijom vratim u vrijeme u kojem moj jezik još nije iz sebe ispustio i želje i takve običaje, jer sam već puno vremena u vremenu u kojem dok pišeš uvijek brineš hoće li dok nižeš redove negdje isplivati i one prave istine. To baš nitko tko piše o sebi ne želi.
Pa će, mislila sam, onaj tko će biti zadužen za želje na mom brdu, morati prstom uprijeti u jedan prazan list i s onog mjesta na njemu koje je znalo rađati tugom iščeprkati riječ koja nedostaje... Ili će je morati sam izreći baš kao da ju je upravo u tom času on izmislio... Ili će morati odlučiti da moje želim bude njegova želja.
Reći će možda – I tako su najljepše one želje koje smo usvojili, a ne rodili, koje ispunjavamo, a ne želimo. Reći će možda – Ti ne moraš ništa, a trebaš sve.
A možda se to već desilo... Možda prepisujem s listova s mojom adresom koje sam dugo lijepila po prozorima pa kroz slova promatrala svijet, iako tek sad priznajem da se pogled promijenio. Pa pravim bilancu darova i mislim...
Možda sam ipak bila dobra najveći dio godine.
p.s.
Uvijek me mučila ta božićna bajka iz naslova. Mjesto u knjigama koje je rađalo tugom.
Pa sam joj, koja živim u sektoru brdo u kojem ponekad nedostaju riječi za želje,
odlučila stati na kraj, pretvoriti jedan boxing day u prelijepu izdajicu davnih dječjih tuga
i djevojčici koja je odrasla na brdu - od kutije za šibice napraviti saonice.
A što se odraslih junakinja tiče... Svoje sam riječi ipak obećala željama samo malo kasnije... Kada sama naučim da su vjerojatno najvrijednije one želje koje ispunjavamo,
a ne one koje najviše želimo.
Vama želim spust od kojeg zastaje dah. A ako ne bude sve k'o po žici, i ako i ne bude žice za uzbrdo, a brdo se učini baš jako brdovito
... ima čari i u penjanju.
Krosmajhart...
( tessa k od tesara)
|