IMAMO KORIZMU! mome prijatelju Marijanu Banu koji se za korizmu odrekao papaje Na televiziji pizdi neki pop: "...nije pravilno odricanje kad se na primjer odreknemo slatkoga da bi smršavjeli, pravilno odricanje je kad se odreknemo nečega što nam je drago bez očekivanja da dobijemo nešto zauzvrat... bla, bla..." Bego sužava oči i širi nosnice: "Huh! Ma nabijem ja tebe na kurac!" Žena: "Smanji doživljaj, dimi ti iz ušiju." Bego: "A kako neću prodimit... ma slušaj ovoga šta govori!" Žena: "E, pa šta?" Bego: "Ma ja se cijeli život odričem onoga što mi je najdraže u svrhu gole egzistencije, a ovaj šta živi u svili i kadifi, ptičjeg mu mlijeka ne fali, on će mene učiti o odricanju! Ja sam u korizmi već trideset godina." Žena: "Odrekla sam se cigareta." Bego: "A zašto? Zbog korizme?" Žena: "Ne. Bolje se osjećam." Bego: "Ma nemoj! To je čisti agitprop. Potpala si pod utjecaj televizije, crkve i vladajućih struktura." Žena: "Osim toga, mjesečno uštedim bar 500kn." Bego: "Je li? A gdje su ti?" Žena: "Šta?" Bego: "Gdje ti je tih 500kn?" Žena: "Otišlo je na druge stvari. Na primjer, platila sam ratu od struje..." Bego: "Znači, nisi ih uštedjela. Uštedjeti nešto znači to nešto imati. A ti nemaš. Kakva korist od takve štednje?" Bego i dalje u nevjerici bulji u televizor. Bego: "Znači, ta vlada smatra sebe sposobnom? Pa oni su idioti!" Žena i ne sluša: "E." Bego: "Spašavanje radnih mjesta oni smatraju sposobnošću? A nisu spasili ni jedno koje je ukinuto. A plaće su sve manje i onima koji rade, a troškovi života sve veći." Žena pere suđe: "Je." Bego: "Znaš li ti šta je to sposobna vlada?" Žena usisava tapet: "Aha." Bego: "To je ona vlada koja otvara nova radna mjesta, a plaće radnicima nekontrolirano skaču dok troškovi života strmoglavo padaju. I ljudi se neizmjerno bogate i nema gladnih ni siromašnih." Žena pere prozore: "Da." Bego: "Ajde, učini mi jednu uslugu." Žena: "E?" Bego: "Kad me već ne slušaš, ne radi to tako očito." Žena: "Je li?" Bego: "Je. I kad već nešto radiš, ne radi to tako da meni nabijaš grižnju savjesti." Žena: "Ma nemoj! A šta ću s tobom kad si nesposoban." Bego: "Stvarno? Ja nesposoban? Kako onda nemam ministarsku plaću?" Bego: "A čuj ovo, ministar od zdravlja i zdrave pameti govori o kvaliteti života i nepušenju. Kao da tebe slušam. Još samo da spomene štednju... evo ga, spomenuo je!" Žena: "Ne zanima me šta govori ministar, ali ti bi mogao malo poraditi na kvaliteti svog života." Bego: "A znaš li ti šta je to kvalitetan život?" Žena: "Ajde, baš me zanima." Bego: "Nije kvalitetan život kad stalno gledaš gdje ćeš uštedjeti novac, već kad gledaš gdje ćeš ga potrošiti." Bego puši. Žena otvara prozor. Iz kuće kulja dim. Susjedi zovu vatrogasce. Žena: "Ti bi stvarno mogao malo smanjiti to pušenje. Zdravije bi ti bilo." Bego ispaljuje: "Šta? Pa da mi tilta srce!" Žena: "Kako? Od čega?" Bego: "Od živaca. Ne zapalim deset minuta i već sam živčan ka pas." Žena: "Osim toga, smrdi kuća po duvanu." Bego: "Ostaviti se duvana? To je tako šablonski i patetično. Čak i jadno. Reći će ljudi, evo je popustio pod pritiskom vlade i neimaštine." Žena: "Ne želiš priznati da si ovisnik." Bego: "Kako molim? Ja sam se bio ostavio duvana onda kada su svi pušili i pili, eto ti ga na!" Žena: "I šta je onda bilo?" Bego: "Onda je nakon dva dana došla moja bivša sa štekom duvana. Bacila ju je ispred mene i rekla, evo ti pa se smiri!" Žena: "Znači ništa od toga. Ti to jednostavno nisi u stanju." Bego: "Tko, ja? Mogu ja sve šta god hoću, samo ne znam šta ti želiš." Žena: "Kako to misliš?" Bego: "Fino. Želiš li zadimljeni dom ili mirisnu ludnicu?" Televizija prdi vijesti. Bego grmi: "Jebemti vladu, jebemti ministre, jebemti recesiju i nezaposlenost..." Žena: "Aha, evo ga opet. A kaže da ga pušenje smiruje." Bego: "Je, ali kako neću popizdit! Opet će ukinuti pušenje na javnim mjestima od prvi aprilililija." Žena: "Pa šta? I prošlo se ljeto nije pušilo po kafićima, pa si pušio na štekatu." Bego: "Ma kakav je to gušt pušiti na svježem zraku? Prostorija mora biti zadimljena, to je ta atmosfera, ugođaj, razumiješ." Žena: "Samo ti pričaj. Ukinut ću ja pušenje i ovdje." Bego: "Ali, ali... tu pizdariju s nepušenjem su prvi počeli amerikanci, a sada to gle čuda postaje i europska vrijednost. A naši divni i plemeniti herojski preci su imali požutjele prste i brkove od nikotina. Hoćeš reći da su svi oni bili u kurcu, a? Srećom smo mi danas pametni, je li?" Žena pegla: "Da, da." Bego: "Majko moja, opet me ne sluša. Šta li će biti slijedeće? Dalmatinsko nacionalno jelo neće biti ćevapćići nego hot dog?" Bego: "Može li kompromis?" Žena: "Kakav? Kompromis, ali da bude po tvome." Bego: "Nisam ja vlada, ja sam Bego. Kompromis da oboje budemo zadovoljni." Žena: "Ajde, da čujem." Bego: "Evo, elaborirat ću ti stvar. Ti znaš da ja zabranu pušenja na javnim mjestima smatram kršenjem temeljnih ljudskih prava." Žena: "E." Bego: "E, pa kad se već meni ukidaju prava, neka se ukinu i drugima." Žena: "A koja?" Bego: "Tražim ukidanje vjerskih prava, ili barem zabranu korizme na javnim mjestima." Žena: "Znala sam da ćeš tražiti nemoguće. To nije kompromis." Bego: "Dobro, onda tražim uvođenje antikorizme za sebe." Žena: "Kako?" Bego: "Dok traje korizma pušit ću dva puta više i piti tri puta više nego inače. I prežderavat ću se i neću štedjeti na sebi da bih platio jebene račune. Eto, barem za korizmu." Žena: "A poslije?" Bego: "Neću više pušiti u kući." Žena: "Dogovoreno." Bego: "Molim? Dogovoreno?" Hm, misli Bego, prelako je pristala, sigurno me negdje sjebala. Žena: "Znaš, na taj način ipak poštuješ korizmu." Bego: "Ma nemoj! A čega sam se to odrekao?" Žena: "Zdravlja." Bego: "E baš nisam, nego sam se za korizmu odrekao odricanja." Žena: "Eto, ipak si se nečega odrekao." Bego: "Uh, zajeb!" Žena: "Hehe." Bego: "E, pa da znaš, baš se neću odreći ni odricanja. Živjet ću normalno i praviti se da korizma ne postoji. Pušit ću koliko sam pušio, piti koliko sam pio..." Žena: "I plaćati račune kao i dosad." Bego: "E, baš hoću i šta mi možeš!" Žena se smijulji: "Dobro dragi, kako god ti kažeš." Bego zadovoljno trlja ruke: "Huh! Eto, je li bilo teško? Kad se bratska srca slože i stiropor plivat može." (nastavit će se) |
PRED KORIZMU Odlazak na zadnju svirku prije korizme bio je događaj kozmičkih razmjera... U luci. Miro: "Hoćemo li direktno katamaranom na Jelsu ili ćemo trajektom preko Starigrada?" Bego: "Pa kako ćeš iz Staljingrada u Jelsu?" Miro: "Iz Starigrada! Bez problema, to je samo par kilometara." Bego: "Je li baš par?" Uto dolazi Jasenko: "Jel' riba špar?" Toni: "Je." Bego: "Nisam rekao jel' riba špar, nego koliko kilometara ima..." Jasenko: "Tko? Špar?" Toni: "Malo." Begi se vrte kotačići: "Hm... oko nula zarez nula, nula, nula, nula, nula par." Jasenko: "Šta par?" Bego: "Par kilometara puta deset na minus petu." Miro: "Onda? Gdje ćemo?" Jasenko: "Zar ne idemo na Hvar?" Miro: "Je, ali..." Jasenko: "Šta ali?" Miro: "Ma ništa." Bego: "Da je li riba špar! A budale..." Miro: "Da Staljingrad! Koji kreten..." Blago je počelo lokati još na katamaranu i svatko se hvalio svojim postignućima. Dok je Miro promovirao pederski Barbie stalak za note, fotografkinja Goge je odolijevala udvaranjima šarmantnih momaka, a pojavila se čak i glazbena konkurencija. Toni: "Hahaha, vidi Miru stalka!" Bego: "Pravi pederski." Toni: "E, lako ti je bit peder u Milanu. Ajde budi u škveru." Miro: "Ajdete vi lipo u kurac!" Bego: "Bože moj, kako je vulgaran." Bego: "Ko će se pomoliti?" Jasenko: "Kruh naš Svagušin daj nam danas..." Bego: "I otpusti nama duge naše od struje i ostalih režija..." Jasenko: "Kao što mi nećemo dužnicima svojim..." Bego: "Pa nisi popizdio... da opraštaš, pa ti tko zamjeri da si zaglumio Boga." Toni: "I ne uvedi nas u napast, to znamo i sami." Bego: "Ajmen!" Bego: "Kad smo kod dugova, stigla mi je opomena za struju zbog 1.500kn duga, a imam neisplaćenih svirki u vrijednosti od 4.800kn. Znači, oni meni trebaju dati 3.300kn. Zašto mi onda šalju opomenu?" Jasenko: "Tko oni? Elektrodalmacija?" Bego: "Ne ti oni, nego oni drugi oni, ali svejedno oni." Jasenko: "A tko su to oni?" Bego: "Oni, to su svi koji nisu ja." Jasenko: "Onda ti računica štima." Za razliku od ostalih benđana (članova benda), Bego je cijeli događaj sasvim dobro podnosio. Jasenko: "Dobro vino, a?" Bego: "Boli glava." Toni: "Onda nije dobro." Jasenko: "Da nam donesem viskija i kole?" Toni: "Idemo svi, kad nas je više veća nam je nosivost." Bego: "E jesmo vitezovi švedskog stola!" Toni se drži za glavu: "Ma vidi ovu južinu i kišu." Bego: "K vragu oni i ovo vrijeme." Toni: "Treba mi nešto za glavu." Bego: "Šešir?" Toni: "Ne, nego tableta." Bego: "Pa koja to budala drži tabletu na glavi?" Na povratku, Toni i Jasenko rade sranja po katamaranu. Katamaran se ljulja na popizdjelom moru. Bego: "Dajte, šta ste se uspizdili okolo. Sjednite." Jasenko i Toni: "A zašto?" Bego: "Kad ovako ljulja, puno se lakše stoji na nogama kad se sjedi." Toni: "Vidi šta piše na zahodima." Jasenko: "Male i Female." Toni: "A gdje je Shemale?" Bego: "Možda ovdje nema dovoljno transvestita da bi osnovali zahod." Toni: "Jeba mater, da sam u Brazilu ne bi se usudio prići ženskoj." Bego: "Je, zamisli. Uhvatiš curu, a ona ima kurac. I to veći od tvoga." Jasenko: "A to može pogubno djelovati na samopouzdanje." Budala broj jedan i budala broj dva. Jasenko: "Glupane jedan!" Bego: "Molim glupane dva?" Jasenko: "Evo je katamaran stao u Bolu. Hoćemo li izaći zapalit?" Bego: "Super. Taman mi je pao postotak nikotina u alkoholu, a skočio postotak krvi." Jasenko i Bego pale duvan na orkanskoj južini. Bego: "Upaliti cigaretu ili lulu po ovakvome vjetru, to je vještina koja se u Dalmaciji prenosila s koljena na koljeno." Jasenko: "A sada Ministarstvo zdravstva i Svjetska zdravstvena organizacija žele od naše djece stvoriti generaciju nepušača. Tako će se ta vještina izgubiti." Bego: "Pa će se djeca naše djece zvati ljudi spaljenih prstiju." Jasenko: "Hoćeš li se odreći pušenja u korizmi?" Bego: "Ma odreći ću se kurac!" A kako se Bego odriče kurac i što je tome razlog, čitajte u slijedećem nastavku. (nastavit će se) |
NOĆ MUZEJA PARTET U GALERIJI MEŠTROVIĆ Stepenice... i još stepenica... a unutra ima još stepenica! Jebo Bego i stepenice i onoga tko ih je izmislio! Bego vuče pojačalo: "Puf, puf! Vuci Petko, vuci." Petko vuče bubanj: "Uh, huh! Vučem Bego, vučem." Bego: "Jao!" Petko: "Šta je?" Bego: "Jebemti, opizdio sam se pojačalom u nogu." Petko: "Zašto taj ludi Meštrović nije ugradio nekakav lift ili prilaz za auto?" Bego: "E, a moj pradjed Zorzi ga je doveo u Split jer je mislio da je mali talentiran." Petko: "Nema veze, ovo je dobro za moj šećer i tvoj kolesterol." Bego: "Ajme šta si me utješio. Okine li me sad infarkt, umrijet ću sretan što mi je kolesterol u redu." Bego pali cigaretu. Čistačica ispaljuje na mozak, trče za Begom i odmah mokrom krpom briše svaki trun pepela koji ostaje za njim. Uto dolazi direktor muzeja. Direktor: "Ovdje se nigdje ne puši, vidite da nema nijedne pepeljare. Ali kako ste vi umjetnici, stavili smo vam jednu zdjelu s pijeskom na dnu stepenica gdje možete pušiti i ugasiti cigaretu." Bego: "Hvala vam najljepša na razumijevanju. Naše poroke i slabosti također treba njegovati, jer da smo mi iti malo normalni, nikad se ne bi bavili ovim poslom." Bego silazi niz stepenice i mrmlja sam sebi u bradu: "Jesam li to rekao posao? Većina ljudi misli kako je ovo obično drkanje i predrkavanje, a kako vrijeme prolazi sve više uviđam da su u pravu. Ma kome treba umjetnost? Treba krasti i varati, pljačkati narod, e to je biznis!" Nakon što se Bego bezbroj puta spustio i popeo uz stepenice... Bego: "Znaš li Petko da je pušenje zdravo?" Petko: "Je li? A kako?" Bego: "Za zapaliti svaku cigaretu moram napraviti nekoliko stotina stepenica." Petko: "Mogu ja ići stepenicama i bez da zapalim." Bego: "Pa zašto ne ideš?" Petko: "Nemam motivaciju. Ne pušim." Bego: "Eto vidiš da je pušenje zdravo." Dolazi Koča i vuče razglas. Koča: "Puf, pant! Umriću, ne mogu više!" Bego: "Odmori se, zapali." Koča: "Ovdje piše da je zabranjeno." Bego: "Možeš ovdje kraj zdjele s pijeskom." Koča: "I tu je zabranjeno." Bego: "Ne, tamo je zabranjeno, a ovdje nije dozvoljeno." Koča: "Je li je ili nije?" Bego: "I je i nije. Samo ti zapali i ugasi u ovu zdjelu ovdje." Koča: "A kako znaš da ta zdjela nije neka umjetnička instalacija?" Bego: "Pa i je. Instalirana je za nas umjetnike." Petko otkriva i pokriva sramotu. Petko: "Oznojio sam se, moram promijeniti majicu." Bego: "A zašto?" Petko: "Da ne dobijem upalu pluća. To ti je opasno u našim godinama." Bego: "Je li?" Petko: "Je. Mi muški, ako nas ne ubije posao ili ne poginemo, svi riknemo od upale pluća. Dobijemo neku bolest ili slomijemo kuk, zalegnemo i dobijemo upalu pluća... i onda pa-pa!" Bego: "A žene?" Petko: "Kad si čuo da je neka žena umrla od upale pluća? Kad mi umremo, one tek onda živnu i žive još sto godina." Petko mijenja oznojenu majicu da ne dobije upalu pluća. Bego: "Ajde, kad si se već skinuo, stani kraj tog kipa da malo osvježim blog erotikom." Petko stavlja majicu preko kipa. Bego: "A šta sad radiš?" Petko: "Dekoncentrira me, ne mogu složiti bubanj." Bego: "Aha, brzo pokrij tu sramotu!" Partet na koncertu u Meštrovićevoj galeriji Direktor: "Ne mogu vjerovati! Cijelu godinu ne prodamo deset ulaznica, a sada gomile ljudi već u šest sati lupaju na vrata i viču da kad ćemo više otvoriti." Bego: "E, kad je mukte." Bego: "Ka ono zatoplilo je, a isto je malo hladno." Petko: "To bar nije problem, danas je odjeća jeftina." Bego: "A hrana skupa. Prije je bilo obrnuto, hrana je bila jeftina za popizdit, a za svaki bolji komad robe si morao ići u Italiju i platiti ga po zlato. Zato onda barem nitko nije kopao po kontejneru. A danas super odjeveni penzioneri iskapaju po smeću... u početku sam mislio da su to arheolozi." Petko: "E, ima danas ludilo robe. Meni je kćer za 50 kuna kupila jaketu da se smrzneš." Bego: "Šta ti nije kupila onu od 100, pa se ne bi smrzao." Ujutro nakon Noći muzeja, Bego izlazi u kafić Ely na kavu... hm... dobro, na pivo. Dela Ivo, Bego i Boran Boran: "Kako je bilo sinoć?" Bego: "Ne možeš vjerovati koliko je ljudi došlo na Noć muzeja! Dela: "E, kad je mukte." Bego: "Ma Dela Ivo, kako to možeš govorit! Neki mogu dati pet iljada kuna za čizme, a ne mogu trideset za kulturu? Pa to su samo dva piva." Dela: "A bi li ti rađe išao u muzej ili popio dva piva?" Bego: "Hm... pusti ti mene na miru, drugo sam ja." Boran: "Bego je umjetnik." Dela: "Šta?" Boran: "Umjetnik. To je zanimanje." Dela: "Je za ludaše. Ka malo nam je ludonja u državi, pa ih moramo još i školovati." Bego: "Dela Ivo, a šta si ti po zanimanju?" Dela: "Penzioner." Bego: "A šta ćeš biti kad odeš u penziju? Penzioner u penziji?" Dela: "Ajde lipo k vragu! Pij to pivo i šuti kad sa mnom razgovaraš." Bego: "Kako ti je bilo na operaciji grla?" Dela: "A šta misliš? Zabavno. Nisam se tako zabavljao od svoje dvadesete." Bego: "Ozbiljno pitam. Je li sada sve u redu?" Dela: "A kako će bit u redu? Tri operacije grla... a doktori su mislili da ću ja odapet! E, oću kurac, ja ću umrit kad mene bude volja!" Bego: "Pa kako ti to uspijeva? Protiv svih zakona fizike, kemije, bioligije, medicine..." Dela: "E, reći će ti barba Dela. Ne boj se sinko ni doktora ni noža, samo pazi da ne uhvatiš upalu pluća." Bego: "Ma zamisli, to mi je i Petko rekao." Dela: "E, zna čovik! I još nešto. Čuvaj se žena." Bego: "Kako misliš žena?" Dela: "Ako ti žena svaki dan daje za večeru ili doručak jaje i ako te tjera da se redovito kupaš, to znači da te hoće ubiti." Bego: "Ma daj!" Dela: "Je, je! Ili kolesterolom ili upalom pluća. Pa šta joj upali." Bego dolazi kući. Žena: "Ljubavi, sve sam ti pripremila za kupanje." Bego: "Ali..." Žena: "Nema ali! Sinoć si na koncertu bio sav mastan, nisam mogla od srama..." Bego se skida: "Dobro, dobro." Žena: "Dušo, hoćeš li da ti pofrigam dva jaja na oko? Ili bi rađe kajganu sa slaninom?" Bego istrčava iz kuće: "NEEEEEEE!!!!" Žena sliježe ramenima: "Šta mu je danas? A samo sam mu htjela ugoditi..." (nastavit će se) |