Eh, sinoć me preplavila moja balkanska duša...i ne pušta me ni jutros.
...stoga krenimo malo u srce brdovitog Balkana.
Nikad nisam bila u Sarajevu, ni okolo njega.
Neznam zašto nisam, izgleda da su moje školske ekskurzije išle u drugim smjerovima, kasnije je postojala ideja o tome da ću jednom posjetiti Sarajevo...pa je počeo rat, rodila djecu, završio rat, djeca odrastala, pa odrasla i tako došlo vrijeme da odem u Sarajevo.
Barem na kratko, onako usput prije planinarenja po okolnim planinama
Kažu oni koji su upoznali Sarajevo prije rata da je to bila jedna sasvim drugačija priča....neznam, ne mogu uspoređivati Sarajevo prije i Sarajevo sada, ali vjerujem kad mi to kažu. Vjerujem, jer nigdje više nije isto kao prije.
Ni mi više nismo isti kao prije. Doživjeti nešto u mladosti i doživjeti to isto nakon 30 godina - to nikako više ne može biti jednak doživljaj.
Razlike se nadmeću na svakom koraku i činjenica da su mirni suživot i tolerancija
dva temelja koja treba čuvati ko oči u glavi
Preko Baš čaršije,
od Adnana kazanđije
do papuđije i ćurčije
...na svakom koraku čevabđinice
Gradska vijećnica blista skoro obnovljena, a Miljacka i dalje kafeno obojana
Međutim, gore visočije, voda teče bistrije,
puteve kroz kamen probija, pa vrije ko u željeznim kazanima....
Od izvora Kazana rijeke Željeznice, put nas vodi gore prema planini Treskavici, najljepšoj princezi bosanskih planina....
Princezu ne možemo upoznati umorni i neispavani, odsanjat ćemo šumski san.
Sve je tu: potočić, drvene kućice, vatrica, pjesmica... nebo osuto zvijezdama....
zar nam išta više treba?