gustirna

četvrtak, 26.09.2013.

Na brdovitom Balkanu

Ovih dana dolaze i odlaze mi dragi ljudi.....uhvati me neka sjeta i sve se nekako uroti da mi ta sjeta ne prolazi.
Sinoć slušam neke pjesme ... opet sjetne, stare....pa mi Zvonko Bogdan pjesmom kaže .... Ima dana...............................................................

pa otkrijem Amiru i srknem kafu koju mi ona ispeče svojim predivnim glasom,
a ovaj sevdah duet me raspara po šavovima




Nakon svega toga pogledam film "Djevojka sa slomljenim nosom" - Srđana Koljevića, sa oporim sadržajem sadašnjih vremena i muzikom koja me teleportira u neka stara vremena.
Ni tu nije kraj, nakon svega toga koncert Rade Šerbeđije i Miroslava Tadića "Imam pjesmu za tebe".....pa đe me nađoste!?!!




Eh, sinoć me preplavila moja balkanska duša...i ne pušta me ni jutros.




...stoga krenimo malo u srce brdovitog Balkana.


Nikad nisam bila u Sarajevu, ni okolo njega.



Neznam zašto nisam, izgleda da su moje školske ekskurzije išle u drugim smjerovima, kasnije je postojala ideja o tome da ću jednom posjetiti Sarajevo...pa je počeo rat, rodila djecu, završio rat, djeca odrastala, pa odrasla i tako došlo vrijeme da odem u Sarajevo.
Barem na kratko, onako usput prije planinarenja po okolnim planinama




Kažu oni koji su upoznali Sarajevo prije rata da je to bila jedna sasvim drugačija priča....neznam, ne mogu uspoređivati Sarajevo prije i Sarajevo sada, ali vjerujem kad mi to kažu. Vjerujem, jer nigdje više nije isto kao prije.
Ni mi više nismo isti kao prije. Doživjeti nešto u mladosti i doživjeti to isto nakon 30 godina - to nikako više ne može biti jednak doživljaj.






Razlike se nadmeću na svakom koraku i činjenica da su mirni suživot i tolerancija
dva temelja koja treba čuvati ko oči u glavi







Preko Baš čaršije,
od Adnana kazanđije



do papuđije i ćurčije


...na svakom koraku čevabđinice


Gradska vijećnica blista skoro obnovljena, a Miljacka i dalje kafeno obojana


Međutim, gore visočije, voda teče bistrije,


puteve kroz kamen probija, pa vrije ko u željeznim kazanima....


Od izvora Kazana rijeke Željeznice, put nas vodi gore prema planini Treskavici, najljepšoj princezi bosanskih planina....



Princezu ne možemo upoznati umorni i neispavani, odsanjat ćemo šumski san.
Sve je tu: potočić, drvene kućice, vatrica, pjesmica... nebo osuto zvijezdama....
zar nam išta više treba?
- 12:12 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.09.2013.

Viško sijel /n/ o


Polje pšenice na prvi pogled izgleda skladno, kao da su sve stabljike iste visine i tvore savršenu cjelinu.
Zagledaš li se malo pozornije primjetiš kako neke stabljike ipak iskaču iz te prividne skladnosti.
Izdigle su se i lelujaju na vjetru na svoj osobit način.
Tako je i s ljudima. Gledajući globalno ljudi su naizgled slični, a kad malo zagrebeš otkriješ one koji
se ističu prvenstveno po tome jer rade neobične stvari u običnom svijetu.
Tako se u mom malom svemiru na otoku dogodilo nešto neobično. Svako jutro se budim, izlazim pred kuću i bacim pogled na Velo polje koje se prostire poda mnom.
Volim to polje. Živo je. Kao platno po kojem se stalno nešto doslikava.
U polju se stalno nešto događa, svaku promjenu vidiš odmah i znaš da je netko preorao zapušteno zemljište na kojem će uskoro nešto niknuti. Može bit loza, može bit maslina, a može bit i krompir. Sve je moguće, ipak najčeće su to loza i maslina.
Zapušteni vinogradi propale vinogradarske firme pretvaraju se u pašnjak za ovce, pa te jutrom budi meketanje ovčica iz polja.
Ovčice trebaju hranu i zimi, pa se netko dosjetio da bi bilo dobro posijati travu za ovčju pašu.
Opet su zapušteni vinogradi poslužili kao temeljno tlo. Starice (trsovi) su se pogulile, zemlja preorala, sjeme posijalo,
ljeto je smijenilo proljeće, trava se pokosila, a pokošeno sijeno pretvorilo se u bale rasute po polju. Sjećate se toga?
Ako se ne sjećate evo mali podsjetnik

Tokom vrućeg i sparnog kolovoza ništa se posebno nije događalo. Kupanje, sunčanje, izležavanje u hladovini.
Nakon druženja s ribicama u tirkiznom moru na Polivalu, jednog predvečerja prošetali smo do polja






Hajde da vidimo malo te bale izbliza




Facom u balu


Jedno jutro krajem kolovoza osvanula je nova promjena u polju. Bale se grupiraju. Hm?
Nameće se logični zaključak. Skupit će ih na jedno mjesto i pokriti folijom da ne pokisnu, jer ako se sijeno smoči, pokupit će vlagu, plijesan i to više neće biti dobra hrana za ovčice. Da, sasvim logično.



Pokazalo se da to grupiranje bala nema nikakve veze sa mojom logikom.
Za vrijeme jednog ručka s prijateljima na terasi, gledamo popodnevni program u polju. Bale se još uvijek grupiraju.
Netko za stolom reče: "Priča se da Velimir gradi avion."
Svi smo reagirali logično: "Ma jeeeeee?!??" ....i uskoro zaboravili na to.
Međutim, polje se ne predaje. I kad me nije bilo, polje je živilo svoj život.

Nakon dva tjedna odsustva sa otoka, vraćam se i imam što vidjeti!
Grupacija bala u polju zaista počinje sličiti na avion?!




Velimir je zaista složio avion i to ne bilo koji avion!


Boing B-17 G, saveznički bombarder iz 2. svjetskog rata, poznatiji kao "Leteća tvrđava"





"Leteće tvrđave" slijetale su na ovo viško polje, na improvizirani aerodrom kojeg su uredili britanski vojnici za vrijeme boravka saveznika na Visu, 1944.g.
Jedna "Leteća tvrđava" ostala je zauvijek u viškom podmorju, na južnoj strani otoka Visa, kod rta Polivalo, onog istog mjesta gdje smo se družili s ribicama u tirkiznom moru.
Ronioci istraživači to dobro znaju, a saznali smo i mi zahvaljujući njihovim snimkama i ovom biseru

Za one koji ne mogu zaroniti na dubinu od 72 m i proučavati olupinu originalne Leteće tvrđave,
prošetat će do nekadašnjeg aerodroma u Velom polju i razgledati Velimirovu maketu od sijena.
Tko je taj Velimir? E, pa za njega će se sigurno još čuti, jer on je ona stabljika pšenice
koja se izdigla i leluja na svoj osobit način.
Samo ću još dodati: Svaka čast Velimire!



A što ću zateći u polju slijedeći put kad dođem? Tko bi ga znao!?
Polje je živo!

DODATAK - 21.09.2013.
Na portalu Moj otok Vis objavili su i video prilog HRT-a, pa ga i ja prilažem - da upoznate i čujete Velimira
Američki bombarder B-17 u viškom polju
- 10:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.09.2013.

Zlatom optočen

otoče, otoče
zlatom si optočen
otoče, otoče
još sam tu
zatočen

Šo!mazgoon





P.S. Ovaj trenutak dijelim gdje god stignem
- 23:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi