gustirna

petak, 19.10.2012.

Put u središte Istrie




Već nekoliko dana spremam se započet pisanje istarskog posta. Zauzmem poziciju ispred laptopa, namjestim prste iznad tipkovnice u poziciju: "Za post spremni!".....iiiii.... blokada...neće iđe...
Zato sam sad odlučila započet uz muziku, neka me veselo povede ...a di drugo nego u samo središte Istre!
Uz Gustafe i dragu Višnju na zadnjem sjedištu našeg auta veselo smo poskakivali preko Poklona do prvog vidikovca kod Vele Učke





Prednost putovanja motornim vozilom je u mogućnosti da se više toga obađe u manje vremena, a nedostatak je u tome što tek krajičkom oka ubereš neke zanimljivosti koje se nalaze uz put kojim se vozimo i tada uspijevaš tek memorirati tu sliku u svojoj glavi, otprilike locirati je na karti i zapamtiti za ubuduće da se sjetiš tu zaustaviti i pogledati to izbliza...kao naprimjer kamene nastrešnice sa tekućom vodom, vjerovatno iz doba Austro-Ugarske. Srećom postoji internet i Google Earth, pa sve to možeš pronaći sjedeći doma za stolom i prije nego opet kreneš na put po Istri.
Odlučili smo ignorirati skretanja za "Istarski ipsilon" i držali smo se lokalne ceste koja je jako dobra, a pritom možeš uživati u pogledu na mala mjesta na brdašcima,
evo jednog od prvih bisera Istre kraj kojeg smo ipak samo prošli (za sada)


Zastali smo na drugom brežuljku kod crkvice sv. Vida u Pazu da bi bolje pogledali oko sebe
Boljun - malo mjesto na brdašcu, o kojem je nedavno pisao
Neverin



I Boljunsko polje ...zeleno da zelenije ne može biti...iako se osjeća dašak jeseni na pragu


Putem....opet prebrzo prelijećemo prekrasne krajolike, polja i ljude, jezerca, šumarke....jooooj kako bih ovo prehodala, onako s noge na nogu....pjeva
Vozimo dalje prema Cerovlju preko kojeg ćemo stići tamo gdje smo krenuli...središte Istre....Pazin
Prolazimo kraj ogromnog starog hrasta..opet prebrzo, eto nas u samom centru grada u potrazi za informacijama i putokazima prema mjestu zbog kojeg smo zapravo i došli ovdje....nekakav krov čije ime nikako da zapamtimo??
Djevojka našeg umitnika nam je lijepo sve objasnila kako tamo doći, ali smo mi zaboravili gdje se točno treba skrenuti, pa smo krenuli potražiti informacije na mjestu gdje se okupljaju domaći ljudi-Istrijani.
Tu je Višnja preuzela vodstvo-ona je već bila i vodi nas do kolodvora i parka Istarskih velikana. Uz kavicu doznajemo od domaćih momaka gdje nam je krenuti i što obavezno trebamo pogledati kad smo već u Pazinu.
Stvarno bi bilo neoprostivo doći u Pazin, a ne baciti pogled prema Pazinskoj jami sa Pazinskog kaštela.
Zato evo nas prvo kod kaštela





Kuće na rubu provalije .... baš iznad pazinske jame....


Kao što je i velebni kaštel sagrađen na samom rubu provalije, što nije bilo neobično u ta mračna i opasna srednjevjekovna vremena kada se moralo voditi računa o sigurnostii, obrani od neprijateljskih nasrtaja, pa su bar s jedne strane osigurali da im nitko ne može pristupiti



Muzej grada Pazina smjestio se u starom zdanju , i baš je bio otvoren....pa kad smo već tu krenusmo se upoznati sa povijesnim životom na području Pazinštine, odnosno središnje Istre.
Ulazak nam otkriva vrlo impresivno unutarnje dvorište kaštela iz kojeg vode skale prema unutrašnjim prostorijama i bogatoj postavi muzeja



Za ovim kamenim stolom...u neka davna vremena...neki stari Pazinjani su kratili vrijeme igrajući trlju ili mlin


Muzej nas se jako dojmio i temeljito smo pregledali sve njegove prostorije koje su bile dostupne posjetiocima.
Pokušali se zamisliti kao njegovi stanovnici, kao promatrači starih zanata...kako se rade bačve od murvina drveta,
kako je bila velika pila nekadašnjih drvosječa, kako se potkivaju konji i tovari, kako se nekad živjelo i radilo...
preko prostranih salona stigli smo do potkrovlja gdje je bio izvor topline i života ....kužina





...u kojoj je slasna jela pripremala i jedna IRMA ...


Ni Višnja nije mogla odoljeti da ne dotakne staro kuhinjsko posuđe


U prostoriji sa starim zvonima, prepustili smo se unutarnjem glasu koji nam je govorio..."kucni o zvono"..
.i mi smo kuckali, zveckali, ispitivali odjeke...koje bolje, duže zvoni, koje je šuplje....
a zvon starih zvona ispunjavao je prostor i oživio djecu u nama...smijehrofl


...ovo zvono je imalo najmilozvučniji i najduži zvon....još mi odzvanja u ušima....


...čemu uopće spominjati da smo upozorenje na ulazu "molimo ne dirati zvona", pročitali tek na izlazu iz zvonozvučne prostorije...


Izlazeći iz kaštela katapultirali smo se do ruševina stare kuće Rapicio koja je stradala u bombardiranju za vrijeme 2.svjetskog rata i iz koje se može lijepo vidjeti litica pod kojom se otvara jama u koju ponire Pazinčica, a kako je sve to skupa nastalo kazuje i stara legenda








Istraživanje Pazinskog ponora i doline mlinova uz Pazinčicu ostavili smo za neki drugi put...




Do tada imamo zadatak pročitati roman "Mathias Sandorf" , u kojem je slavni pisac Jules Verne mjesto događanja smjestio upravo u pazinskom Kaštelu. U tu čast svake godine krajem lipnja u Pazinu se obilježavaju Dani Julesa Vernea
Hvala blogeru @gogoo što me podsjetio na ovaj detalj važan za Pazin.

I kako sad doći odavde do onog "krova"..kako li se samo zove?... gdje je to uopće?
Objasnio nam je momak kojeg smo zatekli kako ispred kuće pituraje staru škuru....
do tamo ćemo stići vrlo skoro....ali to mjesto je toliko posebno da zaslužuje poseban post....
zato ...nastavak slijedi....
U ovom postu ću još samo spomenuti da se za vrijeme našeg posjeta Pazinu događala se ekološka katastrofa
Od malo dima kojeg smo primjetili obilazeći Kaštel, stvorio se veliki dim...u skladištu pored "Pazinke" buknuo je
veliki požar





Srećom...izgleda da je sve dobro okončano, nadajmo se da će tako i ostati.

NAPOMENA ZA ONE KOJI ŽELE PREGLEDATI LINKOVE:
Neki od priloženih linkova opet se ne otvaraju lijevim klikom na link.
U tom slučaju na link kliknite desnim klikom i otvorit će se mogućnosti:
-otvori poveznicu u novoj kartici ili
- otvori poveznicu u novom prozoru
Klikom na jedno od ovo dvoje moći ćete pregledatii priloženi link
- 23:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2012 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi