gustirna

SKRETNICA NA NJU

Ahoj!
Još sam tu, još na ovoj strani nultog meridijana.
Zadnjeg vikenda movog proljeća, taman pred sam početak ljeta gospodnjeg 2010., tridesetak planinara-Mosoraša ,plus aneksirana grupica posebnih postrojbi zaduženih za motoriziranu logistiku, opsjelo je udaljeni pučinski otok i propješačilo ga uzduž i poprijeko.
Za obranu od kiše, pljuskova i svakojakog nevremena koje je bilo najavljivano putem Aladina i inih prognozera,
ponila sam moj suncokretni kišobran i - sivi kišni oblaci su nam dolazili i prolazili poškropivši nas taman toliko da se otuširamo nakon slanih kupki u najlipšem moru na svitu.
Uvalilo mi ulogu vodiča (eh,uvalilo? uvalila sam se ja sama i to od gušta!), a vrlo često glumila i skretničara na puteljcima koji skreću livo, a poneki i desno.
I moran vam nešto priznat - iznenadila sam samu sebe! Ko bi reka da toliko mogu hodat i još relativno tako brzo?
Čudo jedno!?!
Nažalost, vlastitih slikovnih dokaza nemam i to je ono drugo veliko iznenađenje. Nije bilo fotoaparata u mojim rukama!?!
Osim tuđih kad su navalili da ih uslikam.
Znate ono patkovo "Upučaj me šad i upučaj me odma šad!" - ovog puta je bilo
"Ušlikaj me šad! Ušlikaj me tu, pa tamo! Ušlikaj me, pliiiiiz!"
Onda sam ja njih ušlikala i rekla - "Pošaljite mi slije, pliiiiiiiz!"

Otok nas je dočekao i ispratio sa suncem, a povratak na kopno je bio kišovit i pljuskovit.
Pa se s pravom možemo zapitati: "Gdje li smo mi to bili?"
"U nekoj drugoj-rajskoj dimenziji!"

Zahvaljujući blogerici zaduženoj za specijalne efekte, kako nam je bilo možete pročitati i vidjeti TUUUUUUU

I na još jednom mistu ima dobar osvrt na ovogodišnji viški izlet
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

A sad, zapravo put putujem, ovog puta puno dalje od pučinskog otoka.
Otom - potom.