gustirna

Scena u paviljonu

"Tko je na sceni?
U ovom trenu samo zipke i postelje od listova i bijelih cvjetova. Jutarnja svjetlost. Zuje pčele. Topla proljetna kiša. Podnevni mirisi. Mir, spokoj, čekanje. Sve je spremno da nekog udomi.
Tiho, tiho, zar je već tu? Evo, njiše se u zipki od lišća. Proviruje mliječnozelenkasta glavica. Tko su oni što se skrivaju u lebdećoj zelenoj kolibici? Zar su to mali zeleni sišli s drugog planeta?
Možda! Sve ih je više i više. Spuštaju se kao u svemirskom brodu:glava dolje, tijelo gore. Neki se prizemljuju sasvim lagano, pridržavajući se za lijane i grane. Pažljivi su da ne tresnu o zemlju. Lebdeći i klizeći iz visine, usput oblikuju svoje glave, tijela, krila, kljunove. Žele što više nalikovati bićima na Zemlji: okrugle, kruškaste, dugoljaste glave, poneki izduženi vrat, trbušasto ili vitko tijelo, svinuti kljunovi, dugački repovi ili male njuške...
Sada, nisu više ni mali ni zeleni. Boja im je topla, žućkasta kao kruh, kao zemlja, kao žito...



A onda?
Ruke lutkara s ljubavlju se pružaju prema njima, prihvaćaju ih, dodiruju nježno, okreću, spajaju, dodaju poneku malenkost.
Tek u tim rukama postaju prava bića."
/iz knjige "U krugu svjetlosti" - autorica Vlasta Pokrivka/

Na samom ulazu u paviljon Botaničkog vrta dočekali su me domaćini Tikvuljčica i Tikvomir (pretpostavljam)



Tikvići koje sam tako rado i oduševljeno gledala zajedno s
mojim dječacima u animiranim emisijama dječjeg programa prije 15-tak godina.

(iz knjige "U krugu svjetlosti)

Lutke kazališta "Kvak" o sebi

"Ponekad se sjetimo onih snova
iz davno zaboravljenih vrtova.
Tada smo živjele u sjenci plota
ne sluteći da imamo dva života.
Jedan od zemlje, rose i kiše
i sunca što u nama sanja.
Drugi od stalnih putovanja
i veselih igara
što rastu u rukama lutkara."

/Jadranka Čunčić-Bandov/

Mali zeleni Tikvić uvodi me u svoj svijet.


Svijet opipljivih bića, razdraganih, u veselom raspoloženju, nasmijanih





Susrećem se s poznatim licima koje nekad gledasmo na TV ekranu,
obitelj Tikvića sa sela



"Puž-muž pruži roge van da ti kuću ne prodam starom didu za duvan"



Vjeverica,vjeverica, po granama se hitro skita


U sjenama šumarka, skriva se vilenjak do vilenjaka,








Tih dana kiša je uporno padala, natopila je travnjake, šume, livade i povrtnjake gdje će zeleno lišće uljuljati tek rođene tikvice,natopila je i zagrebački hipodrom gdje će se okupiti mnoštvo rokera metalaca koje ne može otjerati ni kiša ni blato, ni konji u karanteni, ... među tom masom u šarenim kabanicama naći će se i naš dugokosi muzikalni "Tikvić" koji glasno i širom otvorenih očiju istražuje neki novi svijet



Nakon što je inzistirao da posjeti izložbu Tijela u Klovićevim dvorima (dok se njegovim roditeljima uopće nije dalo gledati nešto takvo prije ručka), na moju radost prihvatio je sugestiju da posjeti Tikviće u paviljonu.
Izašao je jednako ozbiljnog lica kao kad je i ušao, naizgled ravnodušan, nezainteresiran...
Ne zapitkujem previše...pronalazim odgovore u Vlastinoj knjizi,
u stihovima Maje Gjerek - Lovreković:

"... A onda su lutke - zelen list odmota
Iz biljnog povoja zaljuljanu bebu,
Onda su harlekini šarenih lica
I tihi Mudraci što šute o nebu..."