gustirna

MISLI IZ 80-tih

Danas sam otvorila moj škafetin tražeći jednu staru teku sa mojim prastarim mislima. Onim mislima iz 80-tih.
Teka je bila baš na vrhu. Velika, mekanih narančastih korica na kojima piše: DOPISNA KNJIGA
Sitila san se kako san tu teku našla u tatinom ormaru, u podrumu naše kuće, tamo di je drža svoje stvari od obrtništva. Kad sam je našla, teka je bila posve prazna, finih listova koji tako fino šuškaju dok ih listaš, a još bolji osjećaj je bio kad bi pisala u nju. Kemiska je tako mekano pisala po tim listovima da je bila prava uživancija pisati svoje misli, osjećaje, pa i misli drugih pametnih ljudi, pjesme...svašta sam ja pisala u tu teku.
Trajalo je to od 1980. do 1985. godine. (od 17-te do 22-ge godine moga života). I nije to bila moja prva teka za pisanje, ali je svakako bila najdraža.
Listam ja tu teku, uživam u melodiji šuškanja listova, a još lipše šuškaju kad su ispisani i čitam šta li sam ja tu sve pisala.
Zanimljivo je vratiti se nekih 29 godina unatrag.
U vrime kad san samo moru virovala,
a ipak ostala vezana za kraj.

u vrime kad je u mom životu bilo sasvim normalno imati mačku i psa,
voljeti ih, paziti i maziti...plakati kad bi nestali, uginuli...


Na trenutak sam se teleportirala i ponovo čitala svoja razmišljanja, stavove, osjećaje, osvrte na neke događaje, ljude, koje sam pjesnike voljela, koji mudri citati mudrih ljudi su mi bili važni, a koje sam ja izmudrovala...
Evo naprimjer jedna moja mudrost datirana 13.11.1980. godine.
Doslovne riječi jedne srednjoškolke:
Čovjek se boji svog neznanja.
Svog neznanja u svim situacijama,
u cijelom životu.

Ili jedna ljubavna mudrost iz istog tinejđerskog perioda

Velika istina je
da je ponajmanje bitno
koga volimo,
pod uslovom da volimo.

Koje su se velike mudre misli motale meni po glavi, a?

Dok listam, iz teke ispadaju neovisni papiri, papirići, novinski članci, karta iz kazališta datirana 13.06.1986. za ložu br. 13, sjed. 1 za predstavu Splitski akvarel.
Iz te mase papira upadne mi u oko jedan išarani sa mojim mudrim zaključcima iz prvih godina mog života kao zaposlene osobe , davne 1985,godine.
Pažljivo pročitajte, pa ćete mi reći koliko bi se ti zaključci mogli teleportirati u našu sadašnjost.

SVI, SVE
Svi su zaposleni, niko ništa ne radi.
Niko ništa ne radi, a proizvodnja raste.
Proizvodnja raste, ali ničeg nema.
Ničeg nema, a svi imaju sve.
Svi imaju sve, a niko nije zadovoljan.
Niko nije zadovoljan, a svi glasaju "ZA".

Moram odmah primjetiti da ovaj dio sa proizvodnjom nikako ne bi mogao biti teleportiran u našu sadašnjost, ali bi se mogao zamijeniti sa nekim drugim pojmom.

I šta me uopće ponukalo na listanje tih požutjelih listova?
Tražila sam neku mudru izreku koju bi upisala u čestitku za vjenčanje, vjenčanje jednog dječaka. Sina moje rodice, dječaka koji se rodio tih davnih 80-tih.
U vrijeme vjenčanja njegovih roditelja ja sam imala 18 godina i 7 mjeseci.
Danas kad se on ženi, moj sin ima 18 godina i 7 mjeseci.
Šta se tu poklopilo? Možda činjenica da moj prvijenac sada proživljava te iste godine koje sam ja proživljavala dok sam pisala u "Dopisnu knjigu".
Možda je teleportacija preko moje teke potrebna da bi ga bolje razumjela kad bude donosio životne odluke nakon mature? O toj temi ćemo nekom drugom prilikom.

A sada, u mojoj teci iz 80-tih nisam baš pronašla neke lijepe mudrosti (začudo, ima puno pesimizma),za mladi par koji je na pragu zajedničkog života, ali našla sam u jednoj drugoj knjizi mudrih misli:

Voljeti ne znači međusobno se gledati,
već zajedno gledati u istom smjeru.
/Antoine de Saint-Exupery/

Možda neće razumjeti odmah, ali s vremenom bit će im sve jasnije.

A meni sve pogled luta prema 80-tima.

I po pitanju tog lutanja u prošlost imam jednu moju (začudo, sretnu misao), iz 83-e

Šta je bilo - bilo je...
Šta bude - bit će...
Sretna sam šta smo bili skupa
jednom...makar tako kratko.
Sretna sam jer nam je bilo lijepo
i jer smo bili sretni...

Neke stvari uvik ostaju iste...gdje god bila...
još uvijek samo moru virujen