gustirna

četvrtak, 25.09.2008.

DALMATINSKA ELEGIJA


elegija - muzičko djelo lirsko-tužnog karaktera

"I ova mala kala u suncu, cviću sva,
kontrade skalinade, di šetat san se zna

Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic Image and video hosting by TinyPic

i ti fumari stari iz koji dima ni,
i naše none bone ča volimo ji svi...

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic


To nestaje sve daje, sve to ča srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.
ni Duje, Dane, Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.

Image and video hosting by TinyPic

Te škure balature ča stididu se sad,
ferali ča su sjali kad mrak bi pa na grad.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

portuni i kancuni di čeka san je ja,
šentade serenade, noć puna pisme sva...

Image and video hosting by TinyPic

To nestaje sve daje, sve to ča srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.
ni Duje, Dane, Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.

Image and video hosting by TinyPic

Sve nestaje sve daje u dragom gradu tom,
sve nestaje, al' traje ta bol u srcu mom".


Image and video hosting by TinyPic

Neku večer slušam vijesti, onako priko uha...uhvatim svako petu rič i odjednom se ukipin....umra je....umra je Vice Vukov.
Zamrznen se, slušam svaku rič koja dopire sa ekrana, da nisan šta krivo čula....nisan...stvarno je umra naš slavuj...legendarni glas Dalmacije i cile Hrvatske. Spominje se njegov životni put, spominje se njegov udio u Hrvatskom proljeću....sjećam se kako je odjednom nestao i svi smo se pitali - Di je nesta Vice? Zašto više ne piva?
Stariji su znali, ali nisu tili nas dicu opterećivat politikon.
Važna je Vicina pisma, ona je vječna bez obzira na politiku.
Tata je ispo' ruke nabavija jednu kazetu s njegovin pismama i non stop smo je preslušavali. Toliko se vrtila dok se nije izlizala i počela se gužvat tako da više ni nju nismo mogli slušat.
A pisma nam je odzvanjala u ušima
Zvona moga grada, Finili su Mare bali, Bokeljska noć, Dalmatinska elegija...i ti fumari stari....
Kad bi se skupila tatina klapa, kad bi se bacilo na gradele, popilo vina i zapivalo...tata bi uvik na kraju zapiva:
"...i ti fumari stariii
iz kojih dima niiii
i one none bone
ča volimo ih sviiiii....
To nestaje sve daje
sve to ča srce zna,
drugare tražin stare
a furešt sad san jaaa.....
"

Image and video hosting by TinyPic

Piva je tu pismu s toliko duše, da danas kad je zapivan u mome društvu
umisto onih riči:
...ni Duje, Dane, Frane da dojdedu na mul...
ja zapivan;
...I nima moga Frane da pođemo na mul
kod tete Marijete da popijemo žmul...

Kad smo pripremali sprovod našem tati Frani, prije 15 i po godina, rekla san bratu kad bude dogovara pisme sa Pivačima Salone, neka im kaže da bi mi želili da zapivaju tu Vicinu pismu - Dalmatinska elegija, pismu koja je našem tati bila toliko u srcu i duši, tako da bi baš ona bila pravi ispraćaj za njega.
Ali nisu mogli,ne virujen da nisu znali, jednostavno im to nije bilo u pogrebnom repertoaru.
Sve ove godine kad odem na tatin grob, na glas ili u sebi otpivan mu tu pismu...i pritom čujem njega kako je piva,onako lipo kako je samo on zna..
iz svoje duše za sve duše oko sebe.
I dok je Vice bija živ, mislila sam, opet ću ga ćut kako piva tu pismu, ali malo je piva, nažalost....posvetija se politici, Saboru...a tamo se baš i ne piva.
Kad je pa na te skale od Sabora i osta u komi, mislila sam - Ma, izvuć će se on. Opet će nam zapivat.
Prošlo je godina, niko ga nije ni spominja, malo se govorilo, tako da sam počela virovat kako je i prije umra kad se baš ništa o njemu ne govori.
I došla je vijest, neku večer, Hrvatska je izvještena da je preminuo Vice Vukov. Sad se priča, pišu se članci, pripremaju se "In memoriam-koncerti", svi su sad atento kako bi šta dostojnije ispratili "najlipši glas našeg naroda", "nikad više takvog pjevača bellkanta", "otiša je pivat s anđelima na nebu", i ne mogu sad citirat sve izjave koje čitam i slušam po medijima. Nisu ni bitne.
Samo se tješim da će negdi tamo di svi odlaze, za nekim stolom uz žmul crnog vina, zapivat pismu nji dva iz iste generacije - Vice i Frane - onako iz duše, onako kako samo oni znaju.....a mi ćemo slušat i sičat se kako se nekad pivalo...
A ja ću još koji put zapivat i opet malo prominit riči
....i nima više ni Vice, ni Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.....




U nedostatku glazbenog i video zapisa Dalmatinske elegije, poslušajte još jednu maestralnu izvedbu velikog majstora bellcanta.

P.S. Hoćemo li ovu godinu nazvati? -2008. - godina kada legende lete na nebo?


Image and video hosting by TinyPic

- 20:43 - Komentari (44) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi