Što vam kazuje naslov ovog posta?
Kome baterije nisu uključene? Kakve baterije?
Šta joj je sad palo na pamet?
Idemo od početka.
Jutros, upaljena televizija...Mlađi i ja gledamo neki film.
Poznata mi nešto radnja. Film je iz 80-tih. Tražim u programu kako se zove.
"Preokret" ???? Ništa mi ne govori, ali znam da sam film gledala.
Poznata sam po tome da dobro pamtim naslove filma, ali ovaj prijevod mi je
nepoznanica. I gledamo tako film. Naravno! Oduševljavam se dok me Mlađi čudno pogledava. Pa, to je onaj film! Kako se ono zva??? Čekaj, čekaj...sitit ću se ja! - "Čudo u 48. ulici!" - slavodobitno uzvikujem
"Nije nego "Preokret" - ispravlja me Mlađi
Ma kakvi "Preokret"! Kad sam ga ja gledala 80-tih bio je preveden kao "Čudo u...
I tako sam odgledala film do kraja. Mlađi je ubrzo odšetao do kompjutera. Ma, nema on pojma! Guštala sam! To je reć stara garda!
I režiser je Steven Spielberg! E! Nije to mačji kašalj!
Ajme meni! Pari mi se da čujen moga oca kad bi falija filmove Johna Waynea ili Gary Coopera. Ma ja san s gušton gledala i te filmove skupa s njim i još mi ih je gušt gledat. Klasika je vječna!
Do kraja mi se Mlađi opet priključija u gledanju. Ipak je tema za sve generacije. Klasična borba Dobrog i Zloćestog. I u sve to se još umišaju mali vanzemaljci u obliku smišnih letećih tanjurića - robotića! Mali roboti - popravljači. Sve šta bi Zloćesti srušili oni su popravljali.
Naime, nekakvi buđovan, ala recimo naš Kerum je odlučija srušit cili jedan kvart i sagradit moderne zgradurine. U tom kvartu je i jedna lipa starinska kuća u kojoj živi nekolicina stanara raznih generacija i raznih profila.
Evo insert. Možda se netko od generacija šta su žarire i palile 80-tih siti o kojem filmu ja pričam. Inače, film je snimljen 1987.g.
Dosta je reć da su glavni stanari Jessica Tandy i Hume Cronyn - mislim oni ih glume. Par starih glumaca koji su pravu slavu stekli tek u poznijim godinama.
Sitimo se "Vozeći gospođicu Daisy" ili Čahura (Coccon), i ima toga još - pogledajte po internetu ako vas zanima.
Da vam osvježim pamćenje, o kojim glumcima se radi, evo vam još jedan insert iz filma:
Naravno da se na kraju sve sretno završilo. Super moderne zgradurine su ipak morale bit izgrađene, ali među njima stisla se mala starinska zgradica u čijem prizemlju je zalogajnica uređena u stilu 50-tih! Prava moderna bajka!
Odjavna špica otkrila mi je i originalni naslov filma - "Batteries not included",
a kopanje po internetu pokazalo mi je i stari prijevod iz 80-tih - "Čudo u 8. ulici". Ajde, bar nisam puno falila. Ipak je osmica bila u naslovu.
U moru filmova koje nam prikazuju, još uvik volin odgledat neki dobar film iz prošlih vremena. Je, da su mnogi od njih bili "slatka vodica", ali nosili su u sebi mnoge dobre poruke, moralnije i odgojnije od mnogih koje sada prikazuju našoj djeci. Uz sve to, kad se ubaci mašta mladog Spielberga, vještina tehničara koji su izrađivali te zgodne igračke, iskustvo stare garde kao što su Jessica i Hume....
Eto ipak sam se uspila oraspoložit na današnji dan, koji mi baš nije nešto puno obećava, ali...
Nešto iz 80-tih me uvik baci u dobre vibracije.
Evo nešto za sve vas koji ste 80-tih žarili i palili!
Ma za sve vas koji volite guštat i ne zaboravljate svoju mladost!
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/