gustirna

PRIČE IZ STARINA ILI SJENOM PO KAMENU

Sjene prošlosti dolaze mi u san, golicaju, potežu me za ruku.
Ajdeeee....dođiiiii....pogledaj svoj stari dom.
Nemam starog ognjišta kojem bi se vratila, upalila vatricu i ogrijala se. Ipak to ognjište je tu negdi, unutar mene. I s vremena na vrijeme, pripalim vatricu i grijem se na njoj. U mislilma, vrte se sjećanja, slike, ljudi. Sve je tako živo kao da je jučer bilo.
Idem! Uzimam fotoaparat, palim motore i vozim cestom prema zapadu, u svoj stari kraj. Nije daleko, tu je priko puta, na ušću rijeke Jadro, pa još malo istočnije, u carstvu cementa. /vidi post "Stope u prašini"/
Ipak neću vam sada secirati povijest industrijske zone solinskog kraja. To ćemo jednom drugom prilikom. U središtu te industrije sakrio se stari antički grad - grad od kamena - SALONA Zakoračimo na antičke stepenice i povirimo u daleki tajanstveni svijet .




Srića moja za ove linkove di možete pročitat sve zanimljivosti o Saloni, jer ako bi se sad uvatila o tome pisat ne bi bili nikad gotovi. Želim vam prenijeti nešto o Saloni iz mog kuta, nekoga tko je odrastao u neposrednoj blizini tog vrijednog antičkog nalazišta. Prvi dan škole. Stara osnovna škola smještena iznad antičkog Amfiteatra. Priko odmora sjurili bi se dole u amfiteatar, na ledinu. Dečki su igrali balun, a mi curice smo istraživale, sakrivale se iza kamenih zidova.




Još i dandanas mi je žao što se sagradila nova škola i tu sam prošla samo prvo polugodište 1.razreda. Ipak, Amfiteatar se uvijek pohodio.
Priključila sam se povijesnoj grupi koju je vodio naš nastavnik Tojčić Petar i tako nas učio o Saloni na licu mjesta. Prof. Tojčić je zamišljao kako bi nas mogao obučiti za mlade turističke vodiče, vodio nas je po Saloni i pokazivao gdje se šta nalazi, osim Amfiteatra, tu je i Teatar, Forum, Porta Cesarea
, Basilica, Terme, Tusculum, Krstionica, 5 mostova, osim antičkih ostataka, tu su i starokršćanske bazilike, groblja. Maštali smo kako će u Salonu dolaziti rijeke turista koje ćemo voditi mi - mladi vodiči. Sve je ostalo u mašti.
Možete mislit, osjećali smo se kao don Frane Bulić i don Lovre Katić koji su prije stotinjak i više godina istraživali Salonu. Neobično mi je pisat naziv Salona, jer u Solinu nikad nismo govorili - idemo u Salonu, nego - idemo u Starine.
A pošto mnogi Solinjani imaju privatna zemljišta po Starinama, tu su vrtli, vinogradi, maslinici, još se zovu i Grudine. Tako kad dođete u Solin i čujete da neko govori kako je bija u Grudine, ili u Starine - to znači da je bija u Saloni.



Starine spadaju pod zaštićeni arheološki pojas i tu je zabranjena izgradnja,pa kad sa Kozjaka - sv. Jure pogledate dole na Solin, u cijelom tom urbanističkom i industrijskom neredu ugledate zelenu oazu.



Volila bi vam ispričati priče iz Starina. Njih je tako puno , a skupa sa slikama , ne stane sve u jedan post. Vjerujem da će se na moje priče nadovezat i prirodni, te odmakica. Nismo Solinjani od kolina, ali ga volimo i iako smo se udaljili, uvik mu se vraćamo.
S koje strane početi priču? Pa meni je najbliža ona zapadna strana,ili kako se nekad dijelila općina , Donja strana, a to se zvalo i Sveti Kajo (po crkvici sv. Kaje), a radi tvornice još se zvalo i Prvoborac. Ajme koja komplikacija! Više ni sama neznam di san ja u stvari živila? E, sad je to samo Sv. Kajo i gotovo. A mi se lipo vratimo u AMFITEATAR.



Gledajući danas Amfiteatar, vidim uređen krug - arena. Uredna travica, pošljunčane staze....vidi se da je održavano.
Prisjetim se naših radnih akcija. Omladina je redovito održavala radne akcije po Starinama. Skupili bi se nediljom ujutro, podililo nam motike i maškline i ajmo omladinci i omladinke! Čupaj travu, kopaj, kupi smeće, zaspi žalom. Prve žulje san dobila na tim radnim akcijama. Joj šta sam bila ponosna na njih! Još mogu vidit njihove tragove na dlanovima. Nakon par sati kopanja i čupanja, došla bi marenda - sendviči sa prst debelom mortadelom. Ajme! Ma isto je bilo slatko, slađe od najbolje spize. Pogled na učinjeno ispunio bi nas zadovoljstvom i planirali smo kako će to uvik bit tako uredno, čisto, održavano. Turisti će dolaziti i diviti se kamenim lukovima,



boksovima za gladijatore, životinje koji su se borili u areni, popet će se na tribine...
No, umisto znatiželjnih turista, najčešći posjetioci Starina su dica, dica iz susidstva. I nekad, i sad.



Jer...negdi je zapinjalo. Lako je bilo skupit omladinu, pa kopat, čupat, čistit, ali za velike projekte tribalo je puno više od entuzijazma mladih, triba je neko uložit pare da bi se to redovito održavalo. Ma oni koji su to mogli odmahivali su rukom - šta triba trošit puste novce na nekakve antičke iskopine u Solinu! Izdvajalo se samo za sporadične akcije omladine.
Razočarani, i mi smo posustajali i Starine bi ubrzo opet zarastale u travu i draču. Danas je, na svu sreću, ipak drugačije! Starine su dobile zasluženo misto, redovito se održavaju, postavljeni su panoi na kojima možete pročitat sve o određenom lokalitetu, vidit nacrt, te sliku kompjuterske animacije tog mjesta kako je izgledalo u stvarnosti. Te rekonstrukcije radio je uzvjesni W. Gerber. Čak ima za nabaviti i DVD s filmom-kompjuterska animacija života u Saloni. Opet sam ja odšetala dalje od Amfiteatra. Nemojte da vas to čudi, jer otić od Amfiteatra prema Solinu, to je bila šetnjica, čas posla, po starom rimskom putu.



Starine su uvik mamile svojom tajanstvenošću. Kružila je legenda o zlatnim kočijama cara Dioklecijana, pa se pričalo kako je postojao podzemni tunel kojim je Dioklecijan putovao iz svoje palače u Salonu, recimo kad bi se u Amfiteatru nešto odigravalo. On je bio kao šta je danas stadion, čak je i smješten malo sa strane od centra naseljenog mjesta, baš kako je i Poljudski stadion smješten malo sa strane od centra Splita. Hm? I to sa iste, zapadne strane. Ma, opet ja odlutah, vratimo se na oni tunel. Znači, ta priča je svih intrigirala i neki su smatrali da postoji ulaz negdje u Amfiteatru. Ali, gdje? Dječaci, a među njima i moj brat (naravno), znali su se upuštati u te potrage i jednom su zašli u nekakav prolaz koji je izgledao kao ulaz. Pokušali su se probit, ali na jednom mjestu je bilo zatrpano i vratili su se natrag. Možda je to baš ovaj ulaz?



U neposrednoj blizini Amfiteatra smješteni su Paraći. Malo kameno naselje, vjerovatno izniklo od kamena antičkog Amfiteatra. O tom djelu ću malo opširnije u slijedećem postu.



Južno od Amfiteatra, prema moru, naslagali su se golemi rezervoari Ine Petronafte, na zapadu pogled ti pada na ogromne silose tvornice cementa, sada je to Cemex, a u moje vrime bila je tvornica "Prvoborac", a kad se naš dida zaposlija ka meštar , tamo negdi 30-tih godina prošlog stoljeća, ta ista tvornica zvala se "Adria". I tako da nije bilo tog njegovog posla u tvornici ne bi ni ja sad pričala priče o Starinama.



Priče se nastavljaju, ali nećemo sad udrit svaki dan. Malo po malo.
Danas smo odradili prvu sjenu - Amfiteatar. A slijedeća? - Uskoro.