Eh, da. Ponukana elentarinim postom, mislim da cu napisat svoj. Iako uopce ne znam zasto? Koja svrha mojih rijeci, kad ih ionako nitko ne cita? A i da ih citaju, ja sam ionako samo jedna mala osoba od nas milijarde, koja nista ne moze napravit, makar tu pisala uberpametne stvari, jel?

Imam pitanje. Relativno besmisleno, jer mislim da mi ionako nitko na to ne moze odgovoriti. Sto je ljubav uopce? Cemu sluzi? Da bi se ljudi, odbijeni, osjecali gore nego sto vec jesu? Ili, bas u totalnoj suprotnosti, da bi bili iznad svega, iznad svih problema koji su ih prije okruzivali? Zar je to nesto tako jako da moze natjerati covjeka da... uopce se ne znam ni izraziti?

Zar je moguce da se nekog zavoli pri samo jednom pogledu? Ono nesto zvano "ljubav na prvi pogled"? Vjerujem u to. Ako se to zove vjerovanjem. Moguce je, da. Koliko mi se to puta znalo dogoditi. A gle, dogadja se i sad. Godina dana i jos nije proslo. usprkos njegovom odbijanju. I sve. Smanjilo se truncice, ali svejedno nesto osjecam prilikom razgovora s tobom. Ili cega vec.

A on? Ovaj drugi? Zasto sam u takvim glupim dilemama? Daj, Lalaith, odluci se vise. Anja nema pojma o nicemu. Nije sposobna za... donosenje pravilnih odluka? Koje su uopce pravilne odluke? Postoje li pravilne odluke?

Za jednog tvrdim da ga znam. Drugog ne znam. Kojem se otvoriti?

Pa... Nijednom.

...

Nema dilema vise. Ne da mi se razmisljati o tome. Pustit cu da stvari idu svojim tokom, makar to trajalo. Ne da mi se zamarati tim glupostima. Haha, glupostima. Mozda?

...

Erm, dileme su me prosle. O.o Okej, pitanje. Sto mi je?
Mislim, nije da sma se odlucila, nego... Ne osjecam nista. Molim?

...

Ne svidja mi se ovo. Idem se baviti jezicima. Ili necim drugim. Citati lektiru. Ah, lektira.

...

Kad smo vec kod shugave lektire, upravo sam dobila jedan, jel. Ah, ni prva ni zadnja.

...

"Zasto se mogu pronaci u toliko tvojih ovdje napisanih rijeci? Mozda zato sto je to istina, istina koja vrijedi za sve nas? Zasto se svi toliko bojimo pustiti ljude u zivote "pod staklenim zvoncima"? Tezak je to korak, pomaknuti se iz svojeg svijeta u nesto sasvim nepoznato, otvoriti se nepoznatim stvarima, ali mislim da ponekad vrijedi. Bez obzira na neka razocaranja koja se mogu dogoditi, ali, zar nije i to sastavni dio svakog zivota?"

iz komentara o elentarinom postu... Mda, mogu se sloziti sa svojim komentarom. Ali danas, a i zadnjih dana sam dosla do zakljucka da ne volim promjene. Bas i ne volim nove stvari. Pogotovo one koje se dogode naglo, a prije njih je bila kriza trazenja sebe - kriza prokletih identiteta. Ako se to uopce moze nazvati krizom identiteta. *lol*

Imam osjecaj kao da sam izgubila najboljeg prijatelja. Krivim i sebe za to, ali i njega. Malo vise sebe nego njega. Ali... Imam ogroman osjecaj kao da mu vise nista ne znacim. Nasao si je curu, savrsenu zapravo, i imam osjecaj da mu vise ne trebam. A kad se sjetim o cemu smo sve pricali... Kad se sjetim sto smo sve dijelili, kakve smo razgovore vodili... I u nijednom trenu nam nije bilo dosadno. Njemu sam se mogla apsolutno otvoriti. Reci mu sve bez da mi je bilo neugodno ili nesto. A sad? Gdje je to sad? Ne. Nema. Nista. Otislo. Sve mi se cini u nepovrat. Jer, kako nam je rekao profesor iz povijesti, nista sto se promijenilo se ne moze vratiti na staro. Koliko god se mi trudili. *doh*

Erm... nda. Svasta sam napsiala u ova... erm... dva dana koliko pisem post. A zapravo nije nista pametno. Jer ni sama ne znam zasto ovo pisem i cemu sluzi. Kad ne znam ni sto mi se dogadja u glavi. idem prije nego sto izvalim jos neku glupost.

Melinyet, Celedaen. Melin raitaletya.